Karl Popper Otvoreno drustvo i njegovi neprijatelji I

KARL R. POPPER

OTVORENO DRUŠTVO I NJEGOVI NEPRIJATELJI TOM I ČAR PLATONA

"Vidjet ćemo... da su Ereuhonci krotki i strpljivi ljudi, koje je lako vući za nos i koji spremno prinose zdrav razum na oltar logike, kada se među njima pojavi filozof koji ih zanese... uvjerivši ih da njihove postojeće institucije nisu zasnovane na najstrožim načelima moralnosti." Semjuel Batler

"U svom životu poznavao sam velike ljude i, po svojoj procjeni, surađivao s njima; i još nikada nisam vidio nijedan plan koji nije bio poboljšan primjedbama onih znatno manje upućenih u poslove od osobe koja ih je vodila." Edmund Berk

7

PREDGOVOR PRVOM IZDANJU

Ukoliko su u ovoj knjizi izgovorene oštre riječi o nekim najznačajnijim intelektualnim vođama čovječanstva, moja nam­ jera, nadam se, nije bila da ih omalovažim. To potiče prije iz mog uvjerenja da, ako hoćemo da naša civilizacija opstane, moramo prekinuti s navikom da se pokoravamo velikim ljudima. Veliki ljudi mogu učiniti velike greške; i, kao što knjiga pokušava pokazati, neki od najvećih vođa prošlosti podržali su vječiti napad na slobodu i razum. Njihov upliv, suviše rijetko osporavan, nastavlja obmanjivati one od čije odbrane ovisi civilizacija i dijeliti ih. Ta odgovornost za tragičnu i, moguće, fatalnu diobu postaje naša, ako oklijevamo otvoreno kritizirati ono što je, očigledno, dio našeg intelektualnog nasljeđa. Upravo odbijanjem da dio tog nasljeđa podvrgnemo kritici, mi možemo doprinijeti njegovom potpunom uništenju. Knjiga je kritički uvod u filozofiju politike i historije, i ispi­ tivanje nekih načela društvene rekonstrukcije. Njen cilj i način pristupa su naznačeni u Uvodu. Čak i kada se osvrće na prošlost, njeni problemi su problemi našeg vremena; pokušao sam ih izložiti što jednostavnije, u nadi da ću učiniti jasnijim stvari koje se tiču svih nas.

9

Budući da knjiga ne pretpostavlja ništa više nego čitaoca otvorenog duha, njen cilj nije toliko da popularizira razmatrana pitanja koliko da ih riješi. Ipak, pokušavajući da ostvarim oba cilja, sva pitanja od posebnijeg interesa izložio sam u Bilješkama koje su date na kraju knjige. 1943.

PREDGOVOR DRUGOM IZDANJU

I pored toga što ova knjiga sadrži mnogo toga što je ranije dobilo oblik, konačnu odluku da je napišem donio sam u martu 1938, na dan kada sam primio vijest o invaziji Austrije. Pisanje se odužilo do 1943; činjenica da je najveći dio knjige pisan tokom mračnih godina, kada je bio neizvjestan ishod rata, može pomoći da se objasni zašto mi njena kritičnost danas izgleda emocional­ nija i grublja u izrazu nego što sam želio. Ali, to nije bilo vrijeme da se riječi ublažavaju ili sam, barem, onda tako osjećao. Ni rat ni bilo koji drugi suvremen događaj nije eksplicitno spomenut u knjizi; međutim, bio je to pokušaj da se razumiju ovi događaji i njihova pozadina, kao i neka sporna pitanja koja su se, vjerovatno, mogla pojaviti nakon što rat bude dobijen. Očekivanje da će marksizam postati glavni problem bio je razlog za njegovo podrobno razmatranje. Viđena u tami sadašnje svjetske situacije, kritika marksiz­ ma je osnovni predmet knjige. Ova njena odlika nije u pot­ punosti pogrešna i, možda, neizbježna, mada su ciljevi knjige znatno širi. Marksizam je samo epizoda - jedna od mnogih pogrešaka koje smo učinili u vječitoj i opasnoj borbi da izgradi­ mo bolji i slobodniji svijet. Nije neočekivano što sam od jednih okrivljen zato što sam bio i suviše žestok u svom tretmanu Marksa, dok su drugi 11

poredili moju blagost prema njemu sa silinom mog napada na Platona . Međutim, još osjećam potrebu da Platona razmotrim krajnje kritički, upravo zbog toga što se opće obožavanje "božanskog filozofa" temelji na njegovom ogrom­ nom intelektulanom dostignuću. Marks je, s druge strane, bio često napadan na ličnoj i moralnoj osnovi, tako da ovdje prije postoji potreba za žestokom racionalnom kritikom njegovih teorija kombiniranom sa saosjećajnim razumijevanjem njihove zadivljujuće moralne i intelektualne privlačnosti. S pravom ili ne, osjećao sam da je moja kritika bila razarajuća, i da je treba­ lo tragati za Marksovim stvarnim doprinosima, za više pov­ jerenja u njegove motive. U svakom slučaju, očigledno je da moramo pokušati da uvažimo snagu oponenta ako se želimo uspješno nositi s njim. (Ovome sam, 1965, dodao novu bilješku, kao Dodatak II drugom tomu.)

prije tri stoljeća. Riječ je o žudnji nebrojenih nepoznatih ljudi da sebe i svoj duh oslobode tutorstva autoriteta i predrasude. Riječ je o njihovom pokušaju da izgrade otvoreno društvo koje ne pri­ hvata samonikao i jedino na tradiciji utemeljen apsolutni autoritet, trudeći se da sačuvaju, razviju i uspostave, staru ili novu, tradiciju po mjeri svojih standarda slobode, humanosti i racionalne kritike. Riječ je o njihvoj nespremnosti da se opuste i čitavu odgovornost za vladanje svijetom ostave ljudskom ili nadljudskom autoritetu, i njihovoj spremnosti da dijele breme odgovornosti za patnje koje se mogu izbjeći, i čine sve da budu izbjegnute. Ta revolucija je stvorila snage strahovite destruk­ tivnosti; ali one, ipak, mogu biti svladane.

Knjiga ne može nikada biti dovršena. Dok je pišemo naučimo dovoljno toga da je ocijenimo nezrelom u momentu kada se okrenemo od nje. Što se moje kritike Platona i Marksa tiče, ovo neizbježno iskustvo nije bilo više uznemiravajuće nego obično. Ali većina mojih pozitivnih sugestija i, iznad svega, snažno osjećanje optimizma koje prožima cijelu knjigu činili su mi se sve više i više naivnim kako su poratne godine prolazile. Moj vlastiti glas počeo mi je zvučati kao da dolazi iz daleke prošlosti - kao glas jednog od, nade punog, društvenog reforma­ tora XVIII ili, čak, XVII stoljeća. Ali moje depresivno raspoloženje je prošlo, uglavnom kao rezultat posjete Sjedinjenim Državama; sada mi je drago što sam se, pregledajući knjigu, ograničio na dodavanje novog materijala i ispravljanje materijalnih i stilskih grešaka i što sam se odupro iskušenju stišavanja njenog glasa. Jer, uprkos sadašnjoj svjetskoj situaciji, osjećam se, kao i uvijek, pun nade. Sada vidim jasnije nego ikada prije da čak i naše najveće nevolje izviru iz nečega što je, koliko divno i zdravo, toliko i opasno - iz našeg nestrpljenja da poboljšamo sudbinu naših bližnjih. Jer ove nevolje su nusprodukti možda najveće od svih moralnih i duhovnih revolucija historije, pokreta koji je počeo 12

13

PREDGOVOR BOSANSKOM IZDANJU

Karl Popper je 1850. godine u predgovoru dru­ gom izdanju knjige Otvoreno društvo i njegovi nepri­ jatelji napisao: "Marksizam je samo jedna epizoda jedna od mnogobrojnih grešaka koje smo napravili u stalnoj i opasnoj borbi za izgradnju boljeg i slobodni­ jeg svijeta." U to vrijeme Staljin je još uvijek živ i ima apsolutnu vlast; Mao Ce Tung je tek preuzeo vlast nad cijelom Kinom; Centralna i Istočna Evropa su pod čvrstom kontrolom Sovjeta; hladni rat doseže svoj vrhunac. Marksizam se snažno ukopao kao zvanična ideologija vladajućih struktura koje vladaju gotovo po­ lovinom zemaljske kugle i njegovi zagovornici nago­ vještavaju neizbježni trijumf marksizma i u preos­ talom dijelu svijeta. No ipak ga Popper vidovito sma­ tra samo za prolaznu fazu. 15

Popperova percepcija od prije pola stoljeća, po kojoj je marksizam samo jedna epizoda, nije nastala iz naivnog optimizma, nego na temelju shvatanja da nesavršenosti jednog sistema koji tvrdi da je na putu ka savršenom mogu na kraju srušiti taj isti sistem. Njegova vizija otvorenog društva zasnivala se na skep­ ticizmu koji se odnosio na sve sisteme i na svaku vlast. Ona se, stoga, koncentrirala na pojedinca, ne kao objek­ ta ili instrumenta historijskih sila, nego kao autonom­ nom ljudskom biću podarenom razumom i inteligenci­ jom, biću koje je sposobno donositi racionalne sudove i koje teži ka slobodi. Otvoreno društvo i njegovi nepri­ jatelji je odbijanje svih pokušaja ograničavanja slobode, ili opravdanja ograničavanja, bez obzira da li su u ime nacističkog rasizma koji je išao uzlaznom putanjom u vrijeme kada je knjiga pisana za vrijeme Drugog svjet­ skog rata, ili u ime nekog utopističkog ideala. Objavljivanje bosanskog izdanja Otvorenog društva i njegovih neprijatelja predstavlja značajan događaj. Nijedna zemlja u Evropi, a teško da je ijedno mjesto na svijetu pretrpjelo veća razaranja u posljednjoj dekadi dvadesetog stoljeća od strane sila koje su tvrdile da su interesi plemena ili sistema važniji od interesa pojedi­ naca. Brojevi onih koji su izgubili život i onih koji će uvijek nositi ožiljke je ogroman. Međutim, neki Bosanci su i pored svega kroz šta su prolazili uspjeli sačuvati svoju predanost vrijednostima koje su u -srcu Karl Poperove filozofije. Objavljivanje bosanskog izdanja njegovog najvažnijeg djela, Otvoreno društvo i 16

njegovi neprijatelji, predstavlja svojevrsno priznanje njihovoj borbi koju su vodili u mračna vremena za očuvanje ovih vrijednosti. Aryeh Neier Predsjednik Instituta Otvoreno društvo NEW YORK 23. februar 1998.

OTVORENO DRUŠTVO I NJEGOVI NEPRIJATELJI

UVOD "Ne želim prikriti činjenicu da samo s odvratnošću mogu gledati... na napuhanu pretencioznost svih ovih tomova ispunjenih mudrošću, kakvi su danas u modi. Jer u pot­ punosti sam zadovoljan što... usvojeni metodi moraju beskonačno umnožiti ove budalaštine i greške i što, čak, potpuno uništenje svih ovih neostvarenih dostignuća nije moglo biti tako štetno kao ova izmišljena znanost s njenom prokletom plodnošću." Kant Ova knjiga otvara sporna pitanja koja možda nisu vidljiva iz samog sadržaja. Ona naznačuje neke teškoće s kojima je suočena naša civi­ lizacija - civilizacija za koju možemo možda reći da teži humanos­ ti i razumnosti, jednakosti i slobodi; civilizacija koja je još u svom djetinjstvu i koja se nastavlja razvijati uprkos činjenici da je bila tako često iznevjerena od mnogih intelektualnih vođa čovječanstva. Ona pokušava pokazati da se ova civilizacija još nije u potpunosti oporavila od šoka svog rođenja - prelaska iz ple­ menskog ili "zatvorenog društva", s njegovom potčinjenošću magijskim silama, u "otvoreno društvo", koje oslobađa kritičke moći čovjeka. Ona pokušava pokazati da je šok tog prelaska jedan od faktora koji je omogućio pojavu onih reakcionarnih pokreta koji su pokušali, i još pokušavaju, odbaciti civilizaciju i vratiti se tribalizmu. Ona nagovještava da ono što danas naziva­ mo totalitarizmom pripada tradiciji koja je upravo toliko stara ili mlada koliko i sama naša civilizacija. Time ona pokušava doprinijeti našem razumijevanju totali­ tarizma i značaja vječite borbe protiv njega. \

94 (up. bilješku 2 Petog poglavlja)... (3): B 34, D 5 100... (4): B 20, D5 30... (5): B 26, Ds 66. (1) Ideja zakona je korelativna ideji promjene ili toka, pošto jedino zakoni ili pravilnosti unutar toka mogu objasniti očiglednu stabilnost svijeta. Najtipičnije pravilnosti unutar promjenljivog svijeta poznate čovjeku su prirodni periodi: dan, mjesec i godina (godišnja doba). Ileraklitova teorija zakona, vjerujem, logički posreduje između relativno modernih shvatanja o "uzročnim zakonima" (kojih su se držali Leukip i, naročito, Demokrit) i Anaksimandrovih mračnih sila sud­ bine. Heraklitovi zakoni su još uvijek "magijski", tj. on ne pravi razliku između apstraktnih uzročnih pravilnosti i zakona koji su kao tabui nametnuti sankcijama (up. Peto poglavlje, bilješka 2). Izgleda da je nje­ gova teorija sudbine bila povezana s teorijom "Velike Godine" ili "Velikog Ciklusa" od 18.000 ili 36.000 običnih godina. (Up. npr., Adamovo izdanje The Republic of Plato, tom 2, 303.) Svakako, ne mislim da ova teorija treba biti indikacija da Heraklit stvarno nije vjerovao u univerzalni tok nego samo u različite cirkulacije koje uvijek ponovo uspostavljaju stabilnost okvira, međutim mislim da je moguće da je imao teškoća u shvatanju zakona promjene i, čak, sudbine, drukčijih od onog koji obuhvata određeni zbir periodičnosti. (Up. također, bilješku 6, Trećeg poglavlja.) (2) Vatra ima centralnu ulogu u Heraklitovoj filozofiji prirode. (Izgleda da ovdje postoji znatan perzijski upliv.) Plamen je očigledan sim­ bol toka ili procesa koji se u mnogome pojavljuje kao stvar. Ona, dakle, objašnjava iskustvo stabilnih stvari i usklađuje ga s doktrinom toka. Ova ideja lako može da bude proširena na živa tijela koja su kao plamen, samo što sporije sagorijevaju. Heraklit uči da su sve stvari u toku, sve su kao vatra, njihov tok ima samo različite "mjere" ili zakone kretanja. "Pehar" ili "korito" u kome vatra gori imat će usporeniji tok nego vatra ali će, ipak, biti u toku. Oni se mijenjaju, imaju svoju sudbonu i svoje zakone, oni mora­ ju sagorjeti u vatri iako je potrebno dosta vremena dok se njihova sudbina ne ispuni. Prema tome, "kad dođe vatra, sve će rastaviti (suditi) i pogra­ b i t i " . ^ 26. Ds (66)). Suglasno tome, vatra je simbol i objašnjenje prividnog mirovanja stvari, uprkos stvarnom stanju njihovog toka. Ali ona je, također, sim­ bol pretvaranja materije iz jednog stanja (gorivo) u drugo. Ona, dakle, obezbjeđuje vezu između Heraklitove intuitivne teorije prirode i teori­ je njegovih prethodnika o razrjeđivanju i zgušnjavanju. Ali njeno ra­ splamsavanje i gašenje, u suglasnosti s mjerom obezbjeđenog goriva, također je primjer zakona. Ako je ovo zbivanje kombinirano s nekim

269

V oblikom periodičnosti, onda ono može biti upotrijebljeno za objašnjenje pravilnosti prirodnih perioda, takvih kao što su dani ili godine. (Ovakav način mišljenja pokazuje da, vjerovatno, Barnet nije u pravu sa svojim nepovjerenjem u tradicionalne izvještaje o Heraklitovoj vjeri u perio­ dični požar koji je vjerovatno bio povezan s njegovom Velikom Godinom; up. Aristotel, Fizika, 205a3 s D5 66). 8 Trinaest pasusa citiranih u ovom paragrafu su iz fragmenata (1): B 10, D5 123... (2): B 11, D5 93... (3): B 16, D= 40...(4): B 94, Ds 73... (5): B 95, D5 89... s (4) i (5), up. Platonovu Državu, 476c f.. i 520 c... (6): B 6, D= 19... (7): B 3, D5 34... (8): B 19, D5 41... (9): B 92, W2... (10): B 91a, D5 113... (11):B 59, D510... (12): B 65, D5 32... (13): B 28, D5 64, (H. Diels, up. cit. I, Heraklit, ff. 123 (str. 160), 93 (str. 157), 40 (str. 153) 81 (str. 156), 89 (str. 157), 19 (str. 151), 34 (str. 152), 41 (str. 153), 2 (str. 149), 113 (str. 159), 10 (str. 150), 32 (str. 152), 64 (str. 155). 9 Dosljedniji nego najveći broj moralnih historicista Heraklit je, također, etički i pravni pozitivist (za ovaj termin vidi Peto poglavlje): "Bogu je sve lijepo, dobro i pravedno, a ljudi jedno drže pravednim, a drugo nepravednim". (D5 102, B 61: vidi pasus 8 bilješke 11). (H. Diels, op. cit. ff. 102/str. 158, op. cit.). Da je on bio prvi pravni pozitivist posvjedočio je Platon (Teetet, 177 c/d). O moralnom i pravnom pozitivizmu uopćeno, up. Peto poglavlje bilješke 14-18) i Dvadeset drugo poglavlje. 10 Dva pasusa, citirana u ovom paragrafu, jesu: (1): B 44 Ds 53... (2): B 62, D5 80. (H. Diels, op.cit. ff. 53 (str. 154), 80 (str. 156)). 11 5 Devet pasusa citiranih u ovom paragrafu jesu: (1): B 39, D (126)... (2): B 104, D= 111... (3): B 78, DK.. (4): B 45, Ds 51... (5): D= 8... (6): B 69, D5 60... (7): B 50, Ds 59... (8): B 61, Ds 102 (up. bilješku 9)... (9): B 57, Dr> 58. (Up. Aristotel, Fizika, 185b20.) (H. Diels, op. cit. ff. 126 (str. 160), 111 (str. 159), 88 (str. 157), 51 (str. 154), 8 (str.149), 60 (str. 154), 59 (str. 154), 102 (str. 158), 58 (str.154)). Tok ili promjena mora biti prelazak iz jednog stanja, svojstva ili položaja, u drugi. Sve dok tok pretpostavlja nešto što se mijenja, ovo nešto mora ostati identično, čak i onda kada prelazi u oprečno stanje, svojstvo ili položaj. To povezuje teoriju toka s teorijom jedinstva oprečnosti (up. Aristotel, Metafizika; 1005b25, 1024a24 i 34, 1062a32, 1063a25), kao i doktrinu jednakosti svih stvari; sve one su samo različite faze ili pojave jednog promjenljivog nečega (vatre). Da li su "staza koja vodi gore" i "staza koja vodi dolje" originalno zamišljene kao obična staza koja prvo vodi gore u planinu i, kasnije, opet dolje (ili možda: vodi gore s gledišta čovjeka koji je dolje i dolje s gledišta čovjeka koji je gore) i da li je ova metafora, kasnije, bila samo primijen­ jena na procese cirkulacije, na putanju koja sa zemlje, kroz vodu, vodi gore (možda tečno gorivo u zdjeli) k vatri i, opet, od vatre dolje, kroz

270

vodu (kiša?), k zemlji; da li je staza na gore i na dolje Heraklit izvorno namijenio ovom procesu cirkulacije materije: sve ovo, naravno, ne može biti riješeno. (Međutim, mislim da je prva alternativa vjerovatnija, s obzirom na veliki broj sličnih ideja u Heraklitovim fragmentima.) 12 Četiri pasusa su: (1): B 102, Ds 24... (2): B 101, D= 25 (bliža ver­ zija koja više ili manje čuva Heraklitovu igru riječi, glasi: "Slavnije smrti dobijaju veće nagrade" (H. Diels, op. cit. ff. 24 (151), 49 (153), Heraklit). Up. također Platonove Zakone, 903d/e; suprotstaviti Državi 617d/e)... (3): B 111, D5 29 (dio nastavka je citiran iznad; vidjeti pasus (3) u bilješci 4)... (4): B 113, D5 49. 13 Vrlo je vjerovatno (up. Mejerovu (E. Meyer) Geschichte des Altertums, naročito tom 1) da su takva karakteristična učenja, kao ono o izabranom narodu, nastala u ovom periodu koji je, pored jevrejske, proizveo nekoliko drugih religija spasenja. 14 Kont (Auguste Comte), koji je u Francuskoj razvio historicističku filozofiju ne mnogo različitu od Hegelove pruske verzije, pokušao je, kao i Hegel, zaustaviti revolucionarnu plimu. (Up. F. A. von Hayek, The Counter-revolution of Science, Economica, N. S. tom VIII, 1941. str. 119ff, 281ff.) Za Lasalov (Ferdinand Lassalle) interes za Heraklita, vidi bilješku 4 Prvog poglavlja. Interesantno je, u vezi s ovim, primijetiti paralelizam između historije jednog historiciste i ideja evolu­ cije. One su ponikle u Grčkoj s poluheraklitovcem Empedoklom (za Platonovu verziju, vidi bilješku 1 Jedanaestog poglavlja) i bile, u Engleskoj i Francuskoj, oživljene u vrijeme francuske revolucije.

BILJEŠKE ZA TREĆE POGLAVLJE 1

S ovim objašnjenjem termina oligarhija, up. također završetak bilješki 44 i 57 Osmog poglavlja. 2 Up. naročito bilješku 48 Desetog poglavlja. :i Up. završetak Sedmog poglavlja, naročito, bilješku 25 i Deseto poglavlje, naročito bilješku 69. 4 Up. Diogen Laertije, III, 1. - Što se tiče Platonovih porodičnih veza i naročito navodnog porijekla porodice njegovog oca od Kodra i, čak, "boga Posejdona", vidi G. Grote, Plato and other Companions of Socrates (1875), tom I, 114, (Vidjeti sličnu primjedbu na Kritijinu porodicu, tj. porodicu Platonove majke u E. Meyer, Geschichte des Altertums, tom V. 1922. str. 66.) O Kodru, u Gozbi 208d), Platon kaže: "Jer, misliš li ti, reče, da bi Ahilej za Patroklom u smrt pošao, ili da bi vaš Kodar pre umro da sačuva kraljevst­ vo za svoje sinove, da nisu verovali da će im zbog junaštva trajati besmrtna

271

uspomena, koju im još sada čuvamo?" (Rad, Bgd. 1964., str.54, preveo dr. Miloš N. Đurić). Platon slavi Kritijinu (tj. svoje majke) porodicu u ranom Harmidu (157. ff.) i kasnom Timaju (20e), gdje je porodica datirana od atinskog vladara Dropida, Solonovog prijatelja. 5 Dva autobiografska citata koja slijede u ovom paragrafu su iz Sedmog pistna (325). (Srpskohrvatsko izdanje: "Sveučilišna naklada LIBER", Zagreb, 1977, 325/b i e, preveo dr. Veljko Gortan. - Prim. red.) Platonovo autorstvo Pisama dovodili su u pitanje neki eminentni naučnici (moguće bez potrebne zasnovanosti; nalazim da je Fildovo (G. C. Field) razmatranje ovog problema vrlo uvjerljivo; up. bilješku 57 Desetog poglavlja; s druge strane, čak mi i Sedmo pismo izgleda pomalo sumnjivo ono ponavlja mnogo toga što znamo iz Odbrane Sokratove i kaže mnogo o onom što okolnost zahtijeva). Prema tome, vodio sam računa da svoju interpretaciju platonizma zasnujem na nekim od najpoznatijih dijaloga; to je ipak, u općoj suglasnosti s Pismima. Zbog čitatelja, ovdje se dalje lista onih Platonovih dijaloga koji su često pominjani u tekstu u njihovom, vjerovatno, historijskom poretku; up. bilješku 56 (8) Desetog poglavlja. Kriton Odbrana Sokratova - Eutifron; Protagora - Menon - Gorgija; Kratil Meneksen - Fedon; Država; Parmenid-Teetet; Sofist-Državnik ili PolitičarFileb; Timaj-Rritija; Zakoni. 6 (1) Da historijski razvoj može imati cikličan karakter, Platon nije nigdje jasno odredio. Na to je ipak aludirano u posljednja četiri dijaloga, odn. u Fedonu, Državi, Državniku (ili Političaru) i Zakonima. Na svim ovim mjestima Platonova teorija vjerovatno aludira na Heraklitovu Veliku Godinu (up. bilješku 6 Drugog poglavlja). Ipak, može biti da se aluzija ne odnosi direktno na Heraklita, nego, prije na Empedokla, čiju je teoriju (up. također: Aristotel Metafizika, 1000a25f.) Platon smatrao samo "blažom" verzijom Heraklitove teorije jedinstva čitavog toka. Ovo je on iznio u po­ znatom pasusu Sofista (242e f.). Prema ovom pasusu i Aristotelu (De Generatione et corruptione, B. 6. 334a6), postoji historijski ciklus koji obuhvata period u kome vlada ljubav i period u kome vlada heraklitski sukob; Aristotel nam kaže da je prema Empedoklu, sadašnji period "peri­ od vladavine sukoba, kao što je raniji bio vladavina ljubavi". Ovo inzistiranje na tome da je tok našeg vlastitog kozmičkog perioda jedna vrsta sukoba i da je, prema tome, loš, u bliskoj je vezi s Platonovim teorijama i njegovim iskustvom. Dužina Velike Godine je, vjerovatno, period vremena poslije koga se sva nebeska tijela vraćaju u iste položaje, odnoseći se jedno prema drugom isto kao u momentu od koga je period računat. (Ovo bi činilo najmanju zajedničku mnogostrukost perioda "sedam planeta".) (2) Pasus u Fedonu pomenut pod (1) aludira, prvo, na Heraklitovu teoriju promjene koja, iz jednog stanja, vodi u njegovu oprečnost ili iz jedne oprečnosti u drugu: "Kad nešto, na primer, postaje veće, mora li ono iz nečega što je ranije bilo manje postajati sada veće?" (70e/71a)

272

(Platon, Fedon, Dijalozi, Kultura, Beograd 1970. str. 197., preveo dr. Miloš N. Đurić). On zatim, ukazuje na ciklični zakon razvoja: "Svuda između dveju suprotnosti, jer su dve, javljaju se dve vrste postojanja: od jednog prema drugom i opet od drugog prema prvome" (Platon, op. cit., str., 197 i 198.) Nešto dalje (72a/b) argument izgleda ovako: "Jer kada postojanje jedne stvari ne bi svagda odgovaralo postojanju druge i teklo kao u krugu, nego kad bi postojanje teklo samo u pravoj liniji, od jednoga prema onom suprotnome; bez okretanja unazad, prema prvome, i bez savijanja, znaš li da bi na kraju sve imalo isti lik i prešlo u isto stanje i pre­ stalo da se rađa?" (Platon, op. cit. str. 200.) Izgleda da je opća tendencija Fedona optimističkija (i pokazuje više vjere u čovjeka i ljudski razum) nego ona u kasnijim dijalozima, ali ne postoje direktne aluzije na ljudski historijski razvoj. (3) Ipak, takve aluzije su načinjene u Državi gdje, u knjigama 8 i 9, nalazimo razvijen opis historijskog opažanja, ovdje tretiranog u Četvrtom poglavlju. Ovaj opis je uveden Platonovom Pričom o Padu Čovjeka i Broju, koja će ovdje potpunije biti raspravljana u Petom i Osmom poglavlju. Adam u svom izdanju The Republic of Plato (1902, 1921), s pravom ovu priču naziva "ramom u koji je uokvirena Platonova 'Filozofija Historije'" (tom 2, 210). Ova priča ne sadrži nijedan eksplicitan iskaz o cikličnom karakteru historije, ali sadrži nekoliko misterioznih nagovještaja koji jesu, prema Aristotelovoj (i Adamovoj) zanimljivoj ali neodređenoj inter­ pretaciji, vjerovatno aluzije na heraklitsku Veliku Godinu, tj. na cikličan razvoj. (Up. bilješku 6 Drugog poglavlja i Adam, op. cit. tom 2,303; primje­ dba koja se odnosi na Empedokla, 303f., zahtijeva ispravku; vidi (1) u ovoj bilješci, gore.) (4) Postoji dalje, mit u Državniku (268e-274e). Prema ovom mitu, sam Bog upravlja svijetom za polovinu ciklusa velikog svjetskog perio­ da. Kad ga on napusti, tada svijet, koji se kretao naprijed, opet počinje da se vraća nazad. Tako, u punom ciklusu, imamo dva poluperioda ili poluciklusa, kretanje unaprijed koje vodi Bog i koje konstituira dobar period bez rata ili sukoba i kretanje unazad kada Bog napušta svijet, što je period povećane dezorganizacije i sukoba. To je, naravno, period u kome mi živimo. Konačno, stvari će postati tako loše da će Bog ponovo uzeti točak historije i obrnuti kretanje kako bi spasio svijet od potpune destrukcije. Ovaj mit pokazuje veliku sličnost s Empedoklovim mitom pomenutim u (1) gore i, također, s Heraklitovom Velikom Godinom - Adam (op. cit. tom 2, 296 f.) ukazuje na sličnosti s Hesiodovim izlaganjem. *Jedno od mjesta koje aludira na Hesioda je upućivanje na Zlatno Doba Krona; važno je primijetiti da su ljudi ovog doba potomci Zemlje (earth-born). Ovim se utemeljuje tačka s Mitom o potomcima Zemlje i metalima o čovjeku, koja igra određenu ulogu u Državi (414 ff. i 516e f.); ovaj značaj

273

raspravljan je niže, u Osmom poglavlju. Na Mit o potomcima Zemlje je, također, aludirano i u Gozbi (191b); moguće da je riječ o aluziji na popu­ larnu tvrdnju da su Atinjani "kao skakavci" - autohtoni (up. bilješke 32(l)e Četvrtog poglavlja i 11(2) Osmog poglavlja).* Kada je, ipak, kasnije, u Državniku (302b ff.), suglasno njihovom stupnju nesavršenstva, određeno šest oblika nesavršene vladavine, nasta­ la je indikacija o cikličnoj teoriji historije. Svih šest oblika, koji su degener­ irane kopije savršene ili najbolje države {Državnik, 297d/e: 297c: 303b), javljaju se kao faze u procesu degenaracije; tj. ovdje i u Državi Platon se, kada dođe do konkretnijih historijskih problema, ograničava na dio ciklusa koji vodi u opadanje. *(5) Analogne primjedbe važe i za Zakone. Nešto slično cikličnoj teoriji skicirano je u Trećoj knjizi 676b/c-677b, gdje Platon detaljnije anal­ izira početak jednog od ciklusa: u 678e 679c, a ovaj početak se pojavljuje kao Zlatno Doba tako da, prema daljem izlaganju, opet nastaje pogoršavan­ je.- Možemo spomenuti da Platonova doktrina, po kojoj su planete bogovi, zajedno s doktrinom po kojoj bogovi utječu na ljudske živote (i njegovim vjerovanjem da kozmičke snage djeluju u historiji), predstavlja važan dio u astrološkim špekulacijama neoplatonista. Sve tri doktrine mogu se naći u Zakonima (vidi, npr. 821b-d, 899b: 899d-905d; 677a ff.). Potrebno je shvati­ ti da astrologija s historicizmom dijeli vjerovanje u determiniranu sudbinu koja se može predvidjeti: ona, s nekim važnim verzijama historicizma (naročito s platonizmom i marksizmom), dijeli vjerovanje po kojem, uprkos mogućnosti da se budućnost predvidi, mi imamo izvjestan utjecaj na nju, naročito ako znamo šta dolazi.* (6) Neovisno od ovih oskudnih aluzija, teško da postoji bilo šta što bi ukazivalo na to da je Platon dio ciklusa koji se razvija nagore ili unaprijed uzeo ozbiljno. Međutim, postoje mnoge primjedbe, neovisno od razvijenog opisa u Državi i onog citiranog u (5), koje pokazuje da je on vrlo ozbiljno vjerovao u silazno kretanje, u opadanje historije. Moramo, naročito, uzeti u obzir Timaja i Zakone. (7) U Timaju (42b f., 90e ff., i naročito 91d f.; up. također Fedar 248d f.), Platon objašnjava ono što možemo nazvati porijeklom vrsta putem degeneracije (up. tekst bilješke 4 Četvrtog poglavlja i bilješku 11 Jedanaestog poglavlja): Ljudi se degeneriraju u žene i, kasnije u životinje nižeg reda. (8) U Trećoj knjizi Zakona (up. također Četvrtu knjigu, 713a ff. vidi gore pomenutu kratku aluziju na ciklus) imamo razvijenu teoriju histori­ jskog opadanja, pretežno u suglasnosti s onom u Državi. Također vidi sljedeće poglavlje, posebno bilješke 3, 6, 7, 27, 31 i 44. 7 Slično uvjerenje o Platonovim političkim ciljevima izrazio je G. C. Field u svom djelu Plato and His Contemporaries (1930), str. 91: "Glavni cilj Platonove filozofije može biti shvaćen kao pokušaj ponovnog utemeljenja

274

standarda mišljenja i upravljanja za civilizaciju koja je izgledala kao da je na ivici smrti." Također vidi bilješku 3 Šestog poglavlja. 8 Slijedim većinu starih i dobar broj suvremenih autoriteta (npr. I)ž. Fild F.M. Kornford (Cornford), A.K. Rodžers (Rogers), a protivno Džonu Barnetu i A. E. Tejloru, u vjerovanju da je teorija Oblika ili Ideja gotovo potpuno Platonova a ne Sokratova, uprkos činjenici da je Platon stavlja u usta Sokratu kao svog glavnog govornika. Iako su Platonovi dijalozi prvorazredan izvor Sokratovog učenja, vjerujem da je u njima moguće razlikovati između "sokratskih", tj. historijski istinitih i "pla­ tonskih" karakteristika, Platonovog govornika "Sokrata". Tzv. Sokratski problem diskutiran je u poglavljima 6, 7, 8 i 10: Up. naročito bilješku 56 Desetog poglavlja. 9 Izgleda da je termin "društveni inženjering" prvi upotrijebio Rosko Paund (Roscoe Pound) u svom dijelu Introduction to the Philosophy o/ Law (1922, str. 99; *Brajan Megi [Bryan Magee] mi sada kaže da ga je Veb skoro sigurno koristio prije 1922.*) On koristi termin u "korak-pokorak" smislu. U drugom smislu koristi ga M. Istmen (M. Eastman) Marxism: Is it Science? (1940). Istmenovu knjigu sam pročitao pošto je tekst moje vlastite knjige već bio napisan; moj termin "društveni inženjering" je, dakle, upotrijebljen bez ikakve namjere da aludira na Istmenovu terminologiju. Koliko mogu vidjeti on zastupa pristup koji kri­ tiziram u Devetom poglavlju, pod nazivom "Utopijski društveni inženjer­ ing"; up. bilješku 1 tog poglavlja.- Takođe vidi bilješku 18 (3) Petog poglavlja. Kao prvog društvenog inženjera možemo uzeti planera grada Hipodama Miletskog. (Up. Aristotelovu Politiku, 1276b22 i R. Eisler, Jesus Basileus, 2, str. 754.) Termin "društvena tehnologija" predložio mi je K. Dž. F. Simkin. - Želim objasniti da sam u raspravljanju problema metoda glavni naglasak stavio na sticanje praktičnog institucionalnog iskustva. Up. Deveto poglavlje, naročito bilješku 8. Za detaljniju analizu problema metoda povezanih s društvenim inženjeringom i društvenom tehnologijom, vidi moju The Poverty of Historicism (drugo izdanje, 1960), dio III. 10 Citirani pasus je iz moje The Poverty of Historicism, str. 65. "Neplanirani rezultati ljudskih akcija" detaljnije su raspravljani niže, u Četrnaestom poglavlju, vidi naročito bilješkull. 11 Vjerujem u dualizam činjenica i odluka ili zahtjeva (ili "onoga što jeste" i "onoga što bi trebalo da bude"); drugim riječima, vjerujem u nemogućnost reduciranja odluka ili zahtjeva na činjenice, mada se one, na­ ravno, mogu tretirati kao činjenice. Više o ovome bit će rečeno u poglavlji­ ma 5 (bilješke 4-5), 22 i 24. i2 Dokazani materijal u prilog ove interpretacije Platonove teorije dat će se u sljedeća tri poglavlja; u međuvremenu, mogu uputiti na Državnika, 293d/e; 297c; Zakone, 713b/c; 739d/e; Timaja, 22d/f., naročito 25e i 26d.

275

13

Up. Aristotelov poznati izvještaj, djelimično citiran kasnije u ovom poglavlju (viditi naročito bilješku 25 ovog poglavlja). 14 Ovo je pokazano u Groutovom Platonu, tom. III, bilješka u na str. 267 i 15 Citati su iz Timaja, 50c/d i 51e-52b. (Platon, Timaj, "Velika edici­ ja IDEJA", Beograd, 1981. 50/d, 52/a, b str. 90 i 93, prevela Marjanca Pakiž). Poređenje u kom se opisuju Oblici ili Ideje kao očevi a Prostor kao majka čulnih stvari, važno je i od dalekosežnog značaja. Up. također bilješke 17 i 19 ovog poglavlja i bilješku 59 Desetog poglavlja. (1) To podsjeća na Hesiodov mit o haosu, zjapeći jaz (prostor, plodište), koji odgovara majci, i bog Eros, koji odgovara ocu ili Idejama. Haos je porijeklo i pitanje kauzalnog objašnjenja (u engleskom =cause) za dugo vrijeme ostaje pitanje porijekla rođenja ili stvaranja. (2) Majka ili prostor odgovara neodređenom ili neograničenom kod Anaksimandra i pitagorejaca. Ideja, koja je muško, mora, prema tome, odgovarati pitagorejskom određenom (ili ograničenom). Jer određeno, kao oprečno neograničenom, muško, kao oprečno ženskom, svijetlo, kao oprečno tami, i dobro, kao oprečno rđavom, pripadaju istoj strani pitagorejske tabele oprečnosti. (Up. Aristotelovu Metafiziku, 986a 22f.) Prema tome, možemo očekivati da vidimo Ideje povezane sa svijetom i dobrim. (Up. završetak bilješke 32 Osmog poglavlja.) (3) Ideje su granice ili međe, one su određene, kao oprečne neo­ dređenom Prostoru, i utiskuju se ili ocrtavaju (up. bilješku 17 (2) ovog poglavlja) na Prostor kao pečati ili, bolje, kao kalupi (to nije samo prostor nego, istovremeno, Anaksimandrova neoblikovana materija - građa bez svojstva), stvarajući čulne stvari. * Dž. D. Mejbot (J. D. Mabbott) mi je ljubazno skrenuo pažnju na činjenicu da se, prema Platonu, Oblici ili Ideje ne utiskuju na Prostor nego su, prije, utisnute na njemu od strane Demiurga. Tragovi teorije da su Oblici "uzroci postojanja i stvaranja (ili postajanja)" mogu biti nađeni u Fedonu (l00d), kako na to ukazuje Aristotel (u Metafizici, 1080a2).* (4) Kao posljedica čina stvaranja, Prostor, tj. plodište, počinje da se aktivira, tako da su sve stvari stavljene u pokret, u heraklitski ili empedoklovski tok koji je stvarno univerzalan sve dok se kretanje ili tok pro­ stiru do okvira, tj. (bezgraničnog) prostora po sebi. (Za kasnu heraklitsku ideju plodišta, up. Kratil, 412d.) (5) Ovaj opis, također, podsjeća na Parmenidov "Put Varljivog Mnijenja" u kome je svijet iskustva i toka stvoren miješanjem dvije oprečnosti, svjetla (toplote ili vatre) i tame (hladnoće ili zemlje). Jasno je da Platonovi Oblici ili Ideje odgovaraju prvom, a prostor ili ono što je bez­ granično drugom; naročito ako uzmemo u obzir da je Platonov čisti prostor srodan neodređenoj materiji. (6) Oprečnost između određenog i neodređenog izgleda da, također, odgovara, naročito poslije važnog otkrića o iracionalnosti kvadratnog korijena

276

iz dva, oprečnosti između racionalnog i iracionalnog. Ali pošto Parmenid identificira racionalno s bićem, ovo bi vodilo interpretaciji prostora ili ira­ cionalnog kao ne-bića. Drugim riječima, pitagorejsku tabelu oprečnosti bi I rebalo proširiti tako da ona pokriva racionalnost, kao oprečnost iracional­ nosti, i biće, kao oprečnost ne-biću. (Ovo je u skladu s Metafizikom, 1004b27, (vid. Aristotel, Metafizika, Kultura, Beograd 1971, preveo dr Branko Gavela, str. 73. - Prim. red.), gdje Aristotel kaže da se "sve oprečnosti svode na stvarnost i nestvarnost"; 1072a31, gdje je jedna strana tabele - ona bića- opisana kao objekt (racionalnog) mišljenja; i 1093bl3, gdje su stupnji određenih brojeva - vjerovatno u oprečnosti nji­ hovim korijenima - dodani ovoj strani. Ovo će dalje objasniti Aristotelovu primjedbu u Metafizici, 986b27; i, možda, neće biti nužno pretpostaviti, kao što F. M. Kornford u svom odličnom članku "Parmenidova dva puta", Class. Quart., XVII, 1933, str. 108, kaže da je Parmenid, fr. 8, 53/54, "pogrešno interpretiran od strane Aristotela i Teofrasta"; jer ako tabelu oprečnosti proširimo na ovaj način, Komfordova najuvjerljivija interpretacija odlučnog pasusa fr. 8 postaje kompatibilna s Aristotelovom primjedbom.) (7) Kornford je objasnio (op. cit., 100) da kod Parmenida postoje tri "puta", put Istine, put Ne-bića i put Privida (ili, ako to mogu tako zvati, varljivog mnijenja). On pokazuje (101) da oni odgovaraju trima oblastima raspravljanim u Državi, savršeno stvarnom i racionalnom svijetu Ideja, savršeno nestvarnom, i svijetu mnijenja (zasnovanom na percepciji stvari u toku). On je, također, pokazao (102) da u Sofistu Platon modificira svoje stanovište. Ovome se mogu dodati izvjesni komentari s one tačke gledišta koja je iskazana povodom pasusa u Timaju a kojima je ova bilješka priključena. (8) Glavna razlika između oblika ili Ideja u Državi i onih u Timaju jeste u tome što su u prvoj Oblici (i također Bog; up. Država 380/d) tako reći okamenjeni, dok su u drugoj obogotvoreni. U prvoj, oni mnogo više podsjećaju na parmenidsko Jedno (up. Adamovu bilješku o Državi 380d/28, 31) nego u drugoj. Ovaj razvoj vodi do Zakona, gdje su Ideje uglavnom zamijenjene dušama. Odlučujuća razlika je u tome da ideje sve više i više postaju polazište kretanja i uzroci stvaranja ili, kao što je izloženo u Timaju, očevi pokretnih stvari. Možda je najveći kontrast između Fedona, 79e: "Ne ostaje li ona (duša) svagda u istom i jednakom stanju ne dopuštajući nikad nigde na sebi nikako nikakvu promenu?" (Platon, op. cit., str. 214.) (up. također i Državu, 585/c, 609/b i f.) i Zakona (896/a) (up. Fedar, 245/c): "A ono što nosi ime duša - koja se suština definiše time? Imamo li nešto drugo osim već rečenog, da je ona, naime, kretanje koje može samo sebe pokrenuti?" (Platon, Zakoni, BIGZ, Beograd, 1971, str. 421.) Prelaz između ove dvije pozicije je, vjerovatno, pripremljen Sofistom (koji uvodi Oblik ili Ideju samog kretanja) i Timajom (35/a) koji opisuje "božanske i nepromjenjive" Oblike i propadljiva i promjenjiva tijela.

277

Izgleda da ovo objašnjava zašto je u Zakonima (up. 894d/e) rečeno da je kretanje duše "u stvari prvo i po svome postanku i po svojoj moći" (op. cit., str. 418) i zašto je duša opisana (966e) kao "najstarija i najbožanskija od svega, čije je kretanje stvorilo bivstvo koje stalno teče" (op. cit., str. 533.). Pošto, prema Platonu, sve žive stvari imaju dušu, može da se tvrdi da je on dozvolio prisustvo jednog, bar djelimično formalnog načela u stvarima; gledište koje je vrlo blisko aristotelizmu, naročito u pogledu prisustva primitivnog i široko rasprostranjenog vjerovanja da su sve stvari žive.) (Up. također bilješku 7 Četvrtog poglavlja.) (9) U ovom razvoju Platonovog mišljenja - razvoju čija je pokre­ tačka snaga u tome da objasni svijet toka pomoću Ideja, tj. da prekid između svijeta razuma i svijeta mnijenja učini bar razumljivim, čak iako oni i ne mogu biti premošćeni - izgleda da odlučujuću ulogu igra Sofist. Neovisno od stvaranja prostora, kao što Kornford pominje (op. cit., 102), za pluralitet Ideja, on ih, argumentom protiv Platonove vlastite ranije pozicije (284a ff.), predstavlja: (a) kao aktivne uzroke koji su u tome međusobnom sudjejstvu, npr., na um; (b) kao, uprkos tome, nepromjenljive, mada sada postoji Ideja kretanja u kojoj učestvuju sve pokretne stvari i koja ne miruje; (c) kao sposobne da se miješaju jedna s drugom. On, dalje, uvodi "Ne-biće", u Timaju identificirao s Pro­ storom (Up. Cornford, Plato's Theory of Knowledge, 1935, bilješka koja se odnosi na 247) i omogućava Idejama da se s njim pomiješaju (up. ta­ kođer Filolaj, fr. 2, 3, 5, Dils 5 ) i proizvedu svijet toka s njegovim karak­ terističnim posrednim položajem između bića Ideja i ne-bića Prostora ili materije. (10) Konačno, želim odbraniti svoju tvrdnju da Ideje nisu samo izvan prostora nego, također, izvan vremena, mada su u dodiru sa svijetom na početku vremena. Ovo, vjerujem, olakšava da razumijemo kako one djeluju a da nisu u pokretu; jer čitavo kretanje ili tok je u prostoru i vremenu. Platon, vjerujem, pretpostavlja da vrijeme ima početak. Mislim da je ovo najdirektnija interpretacija Zakona, 721c: "ljudski rod je, tako reći, prirodno povezan s cjelokupnim tokom vremena, neprestano je u vezi s njim i ostat će tako" (op. cit., str. 154.), uzimajući u obzir mnoge indikacije po kojima je Platon vjerovao da je čovjek stvoren kao jedno od prvih stvorenja. (Ovdje se nez­ natno razlikujem od Kornforda, vidjeti: Cornford, Plato's Cosmology, 1937, str. 145 i pp. 26ff.) (11) Sažeto kazano, Ideje su ranije i bolje od njihovih promjenljivih i propadljivih kopija i po sebi nisu u toku. (Također vidi bilješku 3 Četvrtog poglavlja.) 16 Up. bilješku 4 ovog poglavlja. 17 (1) Uloga bogova u Timaju je slična onoj opisanoj u tekstu. Upravo kao što Ideje oblikuju stvari, tako bogovi formiraju tijela ljudi. Samo je ljud­ ska duša stvorena od strane samog Demiurga koji, također, stvara svijet i bogove. (Za drugi nagovještaj da su bogovi patrijarsi, vidjeti Zakone,

278

713c/d.) Ljudi, slaba, degenerisana djeca bogova, podložni su daljoj degen­ eraciji; up. bilješku 6 (7) ovog poglavlja i 37-41 Petog poglavlja. (2) U interesantnom pasusu Zakona (681b; up. također bilješku 32 (1, a) četvrtog poglavlja) nalazimo drugu aluziju na paralelizam između relacije Ideja-stvari i relacije roditelj-djeca. U ovom pasusu, porijeklo zakona je objašnjeno uplivom tradicije i, naročito, prenošenjem rigidnog poretka s roditelja na djecu; načinjena je sljedeća primjedba: "Kako je svaki rod tačno prenosio svoja dostignuća na svoju djecu i na djecu svoje djece, tako su oni, da tako kažemo, doprinosili vlastite zakone i običaje toj uvećanoj zajednici". (Platon, Zakoni, 681/b, str. 90.) 18 Up. bilješku 49, naročito (3), Osmog poglavlja. 19 Up. Timaj, 31a. T e r m i n koji sam slobodno preveo kao "superiorna stvar koja je njihov prototip" (umjesto ovog Poperovog izraza u srpskohrvatskom prijevodu stoji sintagma: "ono čime su ta dva obuhvaćena". - Prim. red.), jeste onaj koji Aristotel često rabi u značenju "univerzalan" ili "generički". On znači "stvar koja je opća", "nadmašujuća" ili "obuhvatajuća"; sumnjam da on izvorno znači "obuhvatanje" ili "pokrivanje" u smis­ lu u kom kalup obuhvata ili pokriva ono što ukalupljuje. 20 U p . Država, 597c. (Platon, Država, BIGZ, B e o g r a d 1976., p r e ­ veli Albin Vilhar i B r a n k o Pavlović, 597/c, str. 297 i 298.) T a k o đ e r vidi 596a (i Adamovu drugu bilješku za 596a5): " M i s m o , n a i m e , sjetit

ćete se, navikli da odredimo jedan jedinstven oblik (eidos) za sve mnogobrojne pojedinačne stvari kojima dajemo jedno te isto ime". {op. cit., str. 296.) ' 21

Postoje bezbrojni pasusi kod Platona; pominjem samo Fedona (79a), Državu, 544a, Teeteta (152d/e, 179d/e), Timaja (28b/c, 29c/d, 51 d f.). Aristotel to pominje u Metafizici, 987a32; 999a25-899bl0; 1010a6-15; 1078bl5; također vidi bilješke 23 i 25 ovog poglavlja. 22 P a r m e n i d je, kao što kaže B a r n e t ( B u r n e t , Early Greek Philosophy2, 208), učio da " o n o stoje... konačno, sferično, nepokretno, tje­ lesno", tj. da je svijet puna lopta, cjelina bez ikakvih dijelova i da " n e pos­ toji ništa iza toga". Citiram Barneta zato što je (a) njegov opis odličan i (b). što uništava i njegovu vlastitu interpretaciju (Early Greek Philosophy, 20811) onoga što Parmenid naziva "mnijenjem S m r t n i k a " (ili P u t Varljivog Mnijenja). Jer Barnet tu odbacuje sve interpretacije Aristotela, Teofrasta' , Simplikija , Gomperca (T. Gomperz) i Mejera kao " a n a h r o n i z m e " ili "očite anahronizme", itd. Interpretacija koju B a r n e t odbacuje praktično je ista kao ona ovdje predložena:' P a r m e n i d je, naime, vjerovao u svijet realnosti iza ovog svijeta pojave. Takav dualizam, koji bi Parmenidovom opisu svijeta pojave dozvoljavao da tvrdi neku vrstu adekvatnosti, Barnet odbacuje kao beznadežno anahron. Predlažem, ipak, da ukoliko je Parmenid vjerovao jedino u svoj nepomičan? svijet i nipošto u promjenljiv, onda je on stvarno bio lud (kao što

279

Empedokle nagovještava). U stvari, postoji indikacija o sličnom dualizmu kod Ksenofana, fragm. 23-6, a to je suprotstavljeni fragm. 34 "Svima je samo nagađanje dano" (ff. 34, u H. Diels, Predsokratovci, tom II, str. 135., Ksenofana preveo Jure Kaštelan), tako da teško možemo govoriti o anahronizmu. - Kao stoje ukazano u bilješci 15 (6-7), slijedim Kornfordovu interpretaciju Parmenida. (Također vidjeti bilješku 41 Desetog poglavlja.) 23

Up. Aristotelovu Metafiziku, 1078b23; sljedeći citat je: op. rit, 1078bl9. (Aristotel, Metafizika, Kultura, Beograd, 1971, preveo dr Branko Gavela (1078/b, 19, 23), str. 319.) 24 Ovo vrijedno poređenje dugujemo Dž. Fildu, Plato and His Contemporaries, 211. 25 Prethodni citat je iz: Aristotel, Metafizika, 1078bl5; sljedeći iz op. cit, 987b7. 26

U Aristotelovoj analizi (Metafizika, 987a30-bl8) argumenata koji vode do teorije Ideja (up. također bilješku 56 (6) Desetog poglavlja), možemo razlikovati sljedeće korake: (a) heraklitski tok, (b) nemogućnost istinskog znanja o stvarima u toku, (c) upliv sokratskih etičkih suština, (d) Ideje kao objekti istinskog znanja, (e) upliv pitagorejaca, (f) "matematičke" kao posredne objekte. - (e) i (f) nisam spomenuo u tekstu gdje sam, umjesto njih, spomenuo (g) parmenidski upliv.) Možda je vrijedno truda da se pokaže kako ovi koraci mogu biti iden­ tificirani i u Platonovom djelu, gdje on izlaže svoju teoriju; naročito u Fedonu, Državi, Teetetu, Sofistu i Timaju. (1) U Fedonu nalazimo indikacije za sve tačke do (e) i uključujući (e). U 65a-66a koraci (d) i (c) su istaknuti, s aluzijom na (b). U 70e, korak (a), pojavljuje se Heraklitova teorija, kombinirana s elementom pitagorizma (e). Ovo vodi do 74a ff. i iskaza koraka (d). 99-100 je pristup k (d) kroz (c), itd. Za (a) do (d) up. također Kratil, 439c ff. U Državi je to, naravno, Šesta knjiga koja odgovara Aristotelovom izvještaju, (a) Na početku Šeste knjige, 485a/b (up. 527a/b), ukazuje se na heraklitski tok (koji je suprotstavljen nepromjenljivom svijetu Oblika). Tamo Platon govori o tome da je "prirodna osobina filozofa da uvijek žude za saznanjem onoga što je vječno i da njih ne uznemirava nastajanje i propadanje" (485/b. str. 175.). (Up. bilješke 2 (2) i 3 Četvrtog poglavlja i bilješku 33 Osmog poglavlja.) Koraci (b) i (d) i posebno (f) imaju vidnu ulogu u poznatom poređenju Linije (Država, 509c-511e; Up. Adamove bilješke i njegov dodatak I Sedmoj knjizi); na Sokratov etički upliv, tj. korak (c), aludirano je, naravno, u Državi. On igra važnu ulogu unutar poređenja Linije i, naročito, odmah prije toga, tj. u 508 ff., gdje je naglašena uloga dobra; vidjeti naročito 508b/c: "A ja sam mislio baš na sunce kad sam govorio o potomku dobra kojeg je ovo stvorilo sličnim samom

280

sebi. Ono što je dobro u regiji misli naspram uma i umstvenih stvari , to je u regiji vidljivog sunca, naspram vida i vidljivih stvari " (str. 201) Korak (e) je impliciran u 09, ali je potpunije razvijen u Sedmoj knjizi, u poznatoj Curriculum (up. naročito 523a-527c), koja je uglavnom zasnovana na poređenju Linije u Šestoj knjizi. (2) U Teetetu, (a) i (b) su zasebno raspravljani; (c) je pomenuto u 174b i 175c. U Sofistu su pomenuti svi koraci, uključujući (g), osim (e) i (f): vidi posebno 247a (korak (c)); 249c (korak (b)); 253d/e (korak {d)). U Filebu nalazimo indikacije za sve korake osim, možda, za (f); koraci od (a) do (d) posebno su naglašeni u 59a-c. (3) U Timaju je ukazano na sve korake koje Aristotel pominje, s mogućim izuzetkom (c), na koji se samo indirektno aludira u uvodnoj rekapitulaciji sadržaja .Države i u 29d. Na korak (e) se stalno aludira, pošto je "Timaj" "zapadni" filozof pod jakim uplivom pitagorizma. Drugi koraci postoje u oblicima skoro paralelnim Aristotelovom izvještaju; prvo kratko u 28a-29d i, kasnije, razvijenije u 48e-55c. Odmah poslije (a), tj. heraklitskog opisa (49a ff.; up. Cornford, Plato's Cosmology, 178) svijeta u toku, postavljen je argument (b) (51c-e) da bismo, ako smo u pravu u razlikovanju razuma (ili istinskog znanja) od pukog mnijenja, morali priz­ nati postojanje nepromjenljivih Oblika; oni su (51e f.) uvedeni u skladu s korakom (d). Heraklitski tok se, onda, opet pojavljuje (kao naprežući prostor), ali ovaj put je objašnjen kao posljedica čina stvaranja. I pojavlju­ je se kao sljedeći korak (f) u 53c. (Pretpostavljam da se "konture, površine i čvrstine" koje Aristotel spominje u Metafizici, 992bl3, odnose na 53c ff.) (4) Izgleda da ovaj paralelizam između Timaja i Aristotelovog izvještaja nije do sada dovoljno naglašen: konačno ne koristi ga ni Dž. Fild u svojoj odličnoj i uvjerljivoj analizi Aristotelovog izvještaja {Plato and His Contemporaries, 202 ff.). Međutim, to bi pojačalo Fildove argumente (koji­ ma, ipak, teško da je potrebno pojačanje pošto su oni, praktično, konkluzivni) protiv Barnetovih i Tejlorovih shvatanja da je Teorija Ideja sokratska (up. bilješku 56 Desetog poglavlja). Jer u Timaju Platon ovu teoriju ne stavlja u usta Sokratu, a to je činjenica koja bi, suglasno Barnetovim i Tejlorovim principima, trebalo da dokaže da to nije bila Sokratova teorija. (Oni izbjegavaju ovaj zaključak tvrdeći da je "Timaj" pitagorejac i da on ne razvija Platonovu filozofiju nego svoju vlastitu. Ali Aristotel je lično znao Platona 20 godina i trebalo je da bude u stanju da pro­ sudi ove stvari; svoju Metafiziku on je napisao u vrijeme kada su članovi Akademije mogli da ospore njegovo predstavljanje platonizma.) (5) Barnet, u Early Greek Philosophy, I, 155 (up. također, str. XLPV njegovog izdanja Fedona, 1911), piše: "teorija oblika, u smislu u kome je pomenuta u Fedonu i Državi, potpuno je odsutna u onome što možemo da smatramo za najkarakterističnije platonske dijaloge - one u kojima Sokrat

281

više nije glavni govornik. U tom smislu ona, čak, nije pomenuta ni u jednom dijalogu koji je kasniji od Parmenida... s jedinim izuzetkom Timaja (51c), gdje je govornik pitagorejac". Ali ako je ona pomenuta u Timaju u smislu u kome je pomenuta u Državi, onda je sigurno tako pomenuta u Sofistu, 257d/e; Državniku, 269c/d; 286a; 297b/c i c/d; 301a i e; 302e; i 303b; Filebu, 15a f. i 59a-d; i Zakonima, 713b, 739d/e, 962c f., 963c ff. i, najvažnije, 965c (up. Fileb, 16d), 965d i 966a; vidi također sljedeću bilješku. (Barnet vjeruje u istinitost Pisama, naročito Sedmog; međutim, tamo je teorija Ideja pomenuta u 342a ff.; vidi također bilješku 56 (5, d) Desetog poglavlja. 27

Up. Zakone, 895d-e. Ne slažem se s Inglandovom (E. B. England) napomenom (u njegovom izdanju Zakona, tom II, 472) "da nam riječ 'suština' neće pomoći". Istina, ako pod "suštinom" podrazumijevamo neki važan čulni dio čulne stvari (koji, možda, može biti pročišćen i proizveden pomoću destilacije), onda bi "suština" bila obmanjujuća. Međutim, riječ "suštinski" je široko upotrijebljena na način koji odgovara onome što ovdje želimo izraziti; nešto suprotstavljeno slučajnom, nevažnom ili promjenljivom empirijskom aspektu stvari, bez obzira da li je to zamišljeno kao da boravi u samoj stvari ili u metafizičkom svijetu Ideja. "Esencijalizam" koristim kao termin oprečan "nominalizmu", s ci­ ljem da izbjegnem tradicionalni termin "realizam" koji obmanjuje kad god je suprotstavljen (ne "idealizmu") nego "nominalizmu". (Vidjeti također bilješku 26 ff. Jedanaestog poglavlja i, naročito, bilješku 38.) 0 Platonovoj primjeni esencijalističkog metoda, kao što je u tekstu pomenuto, na teoriju duše, vidi Zakone 895e f., citirane u bilješci 15 (8) ovog poglavlja, i Peto poglavlje, naročito bilješku 23. Također vidjeti, npr. Menon, 86d/e i Gozbu 199c/d. 28 0 teoriji uzročnog objašnjenja up. moja The Logic of Scientific Discovery, naročito odjeljak 12, pp. 59 ff. (Logika naučnog otkrića, op.cit., str. 91 ff. - Prim. red.) Također vidjeti bilješku 6 Dvadeset petog poglavl­ ja, niže. 29

Teorija jezika na koju je ovdje ukazano je semantika, onako kako su je, naročito, razvili, A. Tarski i R. Karnap (Rudolf Carnap). Up. Carnap, Introduction to Semantics, 1942 i bilješku 23 Osmog poglavlja. 30 Teoriju po kojoj su fizičke znanosti zasnovane na metodološkom nominalizmu, dok društvene znanosti moraju da usvoje esencijalističke ("realističke") metode, objasnio mi je K. Polani (1925); on je tada, pokazao da se reforma metodologije društvenih znanosti vjerovatno može dostići napuštanjem ove teorije. Ove teorije se, do određenog stup­ nja, drže mnogi sociolozi, naročito Dž. S. Mil (John Stuart Mili) (npr. Logic; VI, poglavlje VI, 2; vidi također njegove historicističke formulacije u VI, poglavlje X, 2, posljednji paragraf: "Fundamentalni problem... društvene nauke je u tome da pronađe zakone suglasno kojima bilo koje

282

društveno stanje proizvodi stanje koje ga nasljeđuje..."), K. Marks (Karl Mara) (vidjeti niže); M. Veber (Max Weber) (up., npr. njegove definici­ je na početku Methodische Grundlagen der Soziologie, u Wirtschaft und Gessellschaft, I, i u Ges. Aufsdtze zur Wissenschaftslehre). G. Zimel (Georg Simmel), A. Firkant (A. Vierkandt), R. M. Mekajvr (R. M. Maclver) i mnogi drugi.- Filozofski izraz svih ovih tendencija je E. Huserlova (Edmund Husserl) "Fenomenologija", sistematsko oživlja­ vanje metodološkog esencijalizma Platona i Aristotela. (Također vidi Jedanaesto poglavlje, naročito bilješku 44.) Oprečan, nominalistički stav u sociologiji, može, mislim, da bude razvijen samo kao tehnološka teorija društvenih institucija. U ovom kontekstu mogu da pomenem kako sam historicizam pratio unazad, sve do Platona i Heraklita. Analizirajući ga, našao sam da mu je potrebno ono što sada nazivam metodološkim esencijalizmom; tj. vidio sam da su argumenti tipični za esencijalizam povezani s historicizmom (up. moju The Poverty of Historcism). Ovo me je dovelo do razmatranja histori­ je esencijalizma. Bio sam impresioniran paralelizmom između Aristotelovog izvještaja i analize koju sam originalno izveo, bez ikakvog ukazivanja na platonizam. Na ovaj način, podsjetio sam se na ulogu Heraklita i Platona u ovom razvoju. ai Krosmanov (R. H. S. Crossman) Plato To-day, bila je prva knji­ ga (izuzimajući G. Grote, Plato), za koju sam našao da sadrži političku interpretaciju Platona koja je, djelimično, slična mojoj vlastitoj. Također vidi bilješke 2, 3 Šestog poglavlja. *Od tada sam našao da su slična gledišta o Platonu izrazili različiti autori. C. M. Bowra {Ancient Greek Literature, 1933) je možda prvi; njegova kratka ali temeljna kritika Platona (str. 186-190) je koliko korektna toliko i prodorna. Drugi su: V. Fajt (W. Fite, The Platonic Legend, 1934); B. Farington (B. Farrington, Science and Politics in the Ancient World, 1939); A. D. Vinsper (A. D. Winspear, The Genesis of Plato's Thought, 1940) i H. Kelsen (Platonic Justice, 1933; sada u What is Justice?, 1957., i Platonic love u The American Imago, tom. 3., 1942).*

BILJEŠKE ZA ČETVRTO POGLAVLJE 1

Up. Država, 608e, 311. Također vidi bilješku 2 (2) ovog poglavlja. U Zakonima je duša - "najstarija i najbožanskija od svega, čije je . kretanje stvorilo bivstvo koje stalno teče" (966/e, str. 532/533) - upisana kao "početak kretanja" (895/b, str. 421). (1) Platonovoj teoriji Aristotel suprotstavlja svoju vlastitu, prema kojoj "dobra" stvar nije polazište nego prije kraj ili cilj promjene, jer,« "dobro" znači stvar na koju se cilja - krajnji uzrok promjene. Otuda o 2

283

platonistima, tj. "pristalicama Ideja", kaže da se slažu s Empedoklom sve dotle dok "kao dobro, prikazuju uzroke, ali ne svrhu bića uzetih u svom postojanju ili postajanju, pošto su to, po njihovom mišljenju, uzroci njihovih kretanja". On ukazuje da "dobro", prema tome, za platoniste ne znači "da bića postoje ili postaju radi tog uzroka" kao radi svog cilja, nego da je riječ "o dobru kao slučajnom uzroku". Up. Metafizika, 988a 35 i b8 i dalje, i 1075a, 34/35. Ova kritika zvuči kao da se Aristotel ponekad držao shvatanja sličnih Speusipovim , što je zaista i Celerovo mišljenje; vidjeti bilješku 11 Jedanaestog poglavlja. (Komentirana mjesta u ovom stavu vid. u Aristotel, Metafizika, Kultura, Beograd, 1971, 988a/b, str. 24-25. - Prim. red.) (2) Što se tiče kretanja u pravcu kvarenja pomenutog u tekstu u ovom paragrafu i njegovog općeg značenja u platonskoj filozofiji, moramo imati na umu opću suprotstavljenost između svijeta neprom­ jenljivih stvari ili Ideja i svijeta čulnih stvari u toku. Platon često izražava ovu oprečnost kao onu između svijeta nepromjenljivih stvari i svijeta kvarljivih stvari ili između stvari koje su nestvorene i onih koje su stvorene i osuđene na degeneraciju itd.; vidjeti npr. Država, 485a/b, citi­ rano u bilješci 26 (1) Trećeg poglavlja i bilješku 33 Osmog poglavlja Država, 508d-e; 527a/b, i Država, 546a, citirano u bilješci 37 Petog poglavlja: "Sve ono što postaje mora i da propadne". Da je problem stvaranja i kvarenja svijeta stvari u toku bio važan dio tradicije pla­ tonske škole, ukazuje činjenica da je Aristotel ovom problemu posvetio posebnu raspravu. Druga interesantna indikacija je način na koji je Aristotel govorio o ovim stvarima u uvodu svojoj Politici sadržan u zaključnim rečenicama Nikomahove etike (1181b/15): "Mi ćemo pre svega pokušati"... da zaključimo "koji faktori štite ili uništavaju državu a koji svako državno uređenje". (Aristotel, Nikomahova etika, Kultura, Beograd, 1970. 118/b23, str. 279, preveo Miloš N. Đurić). Ovaj pasus nije značajan samo kao opća formulacija onoga što je Aristotel smatrao glavnim problemom svoje Politike nego, također, zbog upadljive sličnosti s važnim pasusom u Zakonima, 676a i 676b/c, citiranom dalje u bilješkama 6 i 25 ovog poglavlja. (Također vidi bilješke 1, 3 i 24/25 ovog poglavlja; vidi bilješku 32 Osmog poglavlja i pasuse iz Zakona citirane u bilješci 59 Osmog poglavlja.) 3

Ovaj citat je iz Državnika, 269d. (Također vidjeti bilješku 23 ovog poglavlja.) 0 hijerarhiji kretanja, vidi Zakoni, 893c-895b. 0 teoriji po kojoj samo savršene stvari (božanske "prirode"; up. tekst poglavlja) mogu postati manje savršene kada se promjene, naročito vidi Država, 380e-381c - na mnogo načina (uočiti promjene u 380e) pasus paralelan Zakonima, 797d. Aristotelovi citati su iz Metafizike, 988b3 i iz De Generatio et Corruptio, 335bl4. Posljednja četiri citata u ovom paragrafu su iz Platonovih Zakona, 904c:f. i 797d. Također vidi bilješku 24 ovog poglavlja.

284

(Primjedbu o zlim objektima moguće je interpretirati kao još jednu aluziju na ciklični razvoj, kao što je primijećeno u bilješci 6 Drugog poglavlja, tj. kao aluziju na uvjerenje da se trend razvoja mora obrnuti i da stvari mora­ ju početi da se popravljaju kada svijet jednom dostigne najdublje zlo. *Pošto je moja interpretacija platonske teorije promjene i pasusa iz Zakona osporavana, želim da dodam neke dalje komentare, naročito na dva pasusa (1) Zakona, 904c, f i (2) 797d. (1) Pasus Zakona 904c, "manje značajno je početno opadanje na nji­ hovom nivou" može biti doslovnije preveden kao "manje značajno je početno kretanje naniže na nivou". Izgleda mi sigurno, prema kontekstu, da se prije mislilo na "ispod nivoa" nego "ka nivou" što je, također, jedan od mogućih prijevoda. (Razlog za to ne nalazi se samo u cijelom dra­ matičnom kontekstu, od 904a na dalje nego, također, u seriji "Ka/ta, Kata, Kaio", koja mora obojiti značenja bar drugog "Kata". - Što se tiče riječi koju prevodim kao "nivo", ona može da znači ne samo "ravan" nego, također i "površinu"; iza riječi "nivo" stoji riječ "položaj" koja može da znači "prostor"; Berijev (R. G. Bury) prijevod: "manja promjena karaktera, manje je kretanje na površini u prostoru", ne izgleda mi da daje više smis­ la ovom kontekstu.) (Srpskohrvatski prijevod komentarisane sintagme bliži je Berijevom nego Poperovom prijevodu. On glasi: "Ako su u pitanju manje promene u karakteru, onda to dovodi do promene mesta na samoj površini zemlje..." Platon, Zakoni, BIGZ, Beograd, 1971, 904c, str. 435: preveo dr. Albin Vilhar. - Prim. red.) (2) Najkarakterističnije je ono što slijedi iz ovog pasusa {Zakoni, 798) - zahtjev da "zakonodavac mora bilo gdje da pronađe i prokljuvi način kako da to ostvari u državi", ("milom ili silom", kao što Beri dobro prevo­ di), da pronađe metod koji državi obezbjeđuje da se "svačija duša libi toga da dirne u bilo koje područje ustaljenog reda i poretka". (Platon, Zakoni, op. rit, str. 268). (Platon, eksplicitno, uključuje stvari koje drugi zakono­ davci smatraju "stvarima igre" - takvima, npr. kao što su promjene u dječjim igrama.) (3) Uopćeno, glavni dokaz za moju interpretaciju Platonove teorije promjene - neovisno od velikog broja neznatnih pasusa na koje se upućuje u različitim bilješkama u ovom i prethodnom poglavlju - nađen je, naravno, u historijskim ili evolutivnim pasusima svih dijaloga koji sadrže takve pasuse, naročito Država (propadanje i pad države od njenog skoro savršenog ili Zlatnog Doba u Osmoj i Devetoj knjizi), Državnik (teorija Zlatnog Doba i njegovo propadanje), Zakoni (priča o primitivnom patri­ jarhatu i dorskom osvajanju i priča o propadanju i padu perzijskog carstva), Timaj (priča o evoluciji putem degeneracije koja se događa dva puta i priča o Zlatnom Dobu Atine, koja se nastavlja u Kritiji). Ovom dokazu moraju biti dodate Platonove česte aluzije na Hesioda i nesumnjiva činjenica da Platonov sintetički duh nije bio manje oštar od

285

Empedoklovog (čiji period sukoba sada vlada; up. Aristotel, De Generatione et Corruptione, 334a, b) u shvatanju ljudskih poslova u kosmičkom okviru (Državnik, Timaj). (4) Konačno, možda mogu da ukazem na opća psihološka razma­ tranja. S jedne strane, strah od inovacije (ilustriran mnogim pasusima u Zakonima, npr. 785 c/d) i, s druge strane, idealizacija prošlosti (takva kakva je nađena kod Hesioda ili u priči o izgubljenom raju), čest su i upadljiv fenomen. Možda nije suvišno ako posljednje, ili oboje, povežemo s idealizacijom nečijeg djetinjstva - doma ili roditelja i s nos­ talgičnom željom za povratkom ovim ranim supnjevima života, početku. Postoje mnogi pasusi kod Platona u kojima on uzima kao gotovu činjenicu shvatanje po kojem je izvorno stanje stvari ili izvorna priroda stanje blaženstva. Upućujem samo na Aristofanov govor u Gozbi; ovdje je kao činjenica prihvaćeno shvatanje po kojem su nagon i patnja strasne ljubavi dovoljno objašnjeni ako se pokaže da vode porijeklo iz nostalgije i, slično, da osjećanja seksualnog zadovoljstva mogu biti objašnjena kao ona koja odgovaraju prijatnoj nostalgiji. Platon, otuda, kaže o Erosu (Gozba, 193d): on "nam već i sada najviše pomaže time što nas vodi k onome što nam je srodno, i koji nam i za budućnost daje najviše nade da će nas, ako se budemo pokazivali bogodušni, povratiti u negdašnju priro­ du" (vidjeti također 191d) "i isceliti i tako nas učiniti blaženima i srećnima". (Gozba, Rad, Beograd, 1964, preveo Miloš N. Đurić, str. 33.) Ista misao naglašena je u mnogim primjedbama, kao što su sljedeće iz Fileba (16c): "Ljudi davnine su... bili bolji nego što smo mi danas i... živjeli bliže bogovima..." Sve ovo ukazuje na shvatanje da je naše nes­ retno i neblaženo stanje posljedica razvoja koji nas čini različitim od naše izvorne prirode - naše Ideje; to, dalje, pokazuje da je riječ o razvo­ ju od stanja dobrote i blaženstva k stanju gdje su dobrota i blaženstvo izgubljeni, što znači da je riječ o razvoju rastuće korupcije. Platonova teorija anamneze - teorija da je cjelokupno znanje prepoznavanje ili sjećanje na znanje koje smo imali u našoj pre-natalnoj prošlosti, dio je istog shvatanja: u prošlosti su boravili ne samo dobro, plemenito i lijepo nego, također, sva mudrost. Čak su i drevna promjena ili kretanje bolji nego kretanje drugog stupnja; jer u Zakonima je rečeno da je duša "izvor i početak svih kretanja u pomičnom i nepomičnom svijetu... i da je to najprvobitnija i najsnažnija promjena od svih", (895/b str. 419) i da je ona "najstarija i najbožanskija od svega" (966/e str. 532/533). (Up. bilješku 15(8) Trećeg poglavlja.) Kao što je prije istaknuto (up. naročito bilješku 6 Trećeg poglavlja) historijska i kozmička tendencija u pravcu propadanja pojavljuje se kod Platona u kombinaciji s doktrinom historijskog i kozmičkog ciklusa. (Period propadanja je, vjerovatno, dio ovog ciklusa.)* 4 Up. Timaj, 91d-92b/c. Također vidi bilješku 6(7) Trećeg poglavlja i bilješku 11 Jedanaestog poglavlja.

286

5 Vidi početak Drugog poglavlja gore i bilješku 6(1) Trećeg poglavl­ ja. Nije slučajno što Platon pominje Hesiodovu priču o "metalima" kada razmatra svoju vlastitu teoriju historijskog propadanja (Država, 546e/547a, naročito bilješke 39 i 40 Petog poglavlja); on jasno želi da pokaže kako se njegova teorija dobro slaže s Hesiodovom i objašnjava je. 6 Historijski dio Zakona je u Trećoj i Četvrtoj knjizi (vidi bilješku 6(5) i (8) Trećeg poglavlja). Dva citata u tekstu su s početka ovog djela, tj. iz Zakona, 676a. Za pomenute paralelne pasuse, vidi Država, 369b, f. ("Rođenje grada...") i 545d ("Pa kako će onda doći do poremećaja u našoj državi?" op. cit, str. 239.) Često se kaže da su Zakoni (i Državnik) manje neprijateljski u odnosu prema demokraciji nego Država i mora se priznati da je Platonova opća intonacija, u stvari, manje neprijateljska (ovo je, možda, dug rastućoj unutrašnjoj snazi demokracije; vidi Deseto poglavlje i početak Jedanaestog). Međutim, jedini praktičan ustupak u Zakonima učinjen demokraciji ispoljen je u stavu da političke činovnike treba da biraju članovi vladajuće (tj. vojne) klase; ali, budući da su sve važne promjene zakona u državi zabranjene (up., npr. citate u bilješci 3 ovog poglavlja), ovo ne znači mnogo. Fundamentalna tendencija ostaje prospartanska i ona je, kao što se može vidjeti iz Aristotelove Politike, 11, 6, 17 (1265b), kompatibilna s tzv. "mješovitim" ustavom. U stvari, Platon je u Zakonima, ako ništa drugo, ispoljio više neprijateljstva prema duhu demokracije, tj. prema ideji individualne slobode, nego u Državi; up. naročito bilješke 32 i 33 Šestog poglavlja (tj. Zakoni, 739c, ff., 942a f.) i bilješke 19-22 Osmog poglavlja (tj. Zakoni, 903c-909a). - Također vidi sljedeću bilješku. 7

Izgleda vjerovatno da je, uglavnom teškoća da se objasni prva promjena (ili Pad Čovjeka) navela Platona da transformira svoju teoriju Ideja, kao što je pomenuto u bilješci 15(8) Trećeg poglavlja, da transformi­ ra Ideje u uzroke i aktivne sile, u one koje su se sposobne pomiješati s nekim drugim Idejama (up. Sofist, 252e, ff.) i odstrane preostale (Sofist, 223c), te ih tako transformira u nešto poput bogova, oprečno Državi gdje se (up. 380d) čak i bogovi okamenjuju u bića koja ne pokreću i koja su nepokretna, parmenidska bića. Važna prekretnica je, očigledno, Sofist, 248e-249c (posebno napominjem da ovdje Ideja kretanja nije u stanju mirovanja). Izgleda da se transformacijom, istovremeno, rješava i teškoća koja se odnosi na tzv. "trećeg čovjeka"; jer ako su Oblici, kao u Timaju, očevi, onda nam nije potreban "treći čovjek" da bismo objasnili njihovu sličnost s potomstvom. Što se tiče odnosa Države prema Državniku i Zakonima, mislim da je Platonov pokušaj, u dva posljednja dijaloga, da traga za porijeklom ljud­ skog društva idući sve dalje i dalje u prošlost, također povezan s teškoćama inherentnim problemu prve promjene. Da je teško zamisliti promjenu koja bi nadmašila savršeni grad, jasno je određeno u Državi,

287

546a; Platonov pokušaj, u Državi, da to riješi bit će razmatran u sljedećem poglavlju (up. bilješke 37-40 Petog poglavlja). U Državniku, Platon prihvata teoriju kosmičke katastrofe koja vodi do promjene od (empedoklovskog) polukruga ljubavi do sadašnjeg perioda, polukruga sukoba. Izgleda da je ova ideja napuštena u Timaju, da bi bila zamijenje­ na teorijom (zadržanom u Zakonima) ograničenijih katastrofa, kao što su poplave, koje mogu uništiti civilizacije ali koje, očigledno, ne utiču na tok univerzuma. (Moguće je da je ovo rješenje problema bilo sugerirano Platonu činjenicom da je 373-372, prije nove ere, drevni grad Helis bio uništen zemljotresom i poplavom.) Najraniji oblik društva, udaljen u Državi samo za jedan korak od još postojeće spartanske države, pomjeren je unazad, u dalju prošlost. Iako Platon nastavlja vjerovati da je prva naseobina morala biti najbolji grad, on sada razmatra društva koja joj prethode, tj. nomadska društva, "brdske pastire". (Up. naročito bilješku 32 ovog poglavlja.) 8 Citat je iz Marks-Engles, Komunistički manifest, MED, tom 7; up. A Handbook of Marxism (priredio E. Barns, 1935), 22. 9 Citat je iz Adamovih komentara Osme knjige Države; vidjeti njego­ vo izdanje, tom II, 198, bilješka za 544a3. 10 Up. Država, 544c (op. cit., str. 238). 11 (1) Oprečno mom tvrđenju da Platon, kao mnogi moderni socio­ lozi od Konta naovamo, pokušava skicirati tipične stupnjeve društvenog razvoja, najveći broj kritičara uzima Platonovo izlaganje kao prilično dra­ matično predstavljanje čisto logičke klasifikacije ustava. Ali ovo ne samo da protivrječi onome što Platon kaže ( up. Adamovu bilješku za Državu, 544cl9, op. cit. tom II, 199) nego je, također, protiv ukupnog duha Platonove logike, suglasno kojoj bi suštinu stvari trebalo razumjeti pomoću njene izvorne prirode, tj. pomoću njenog historijskog porijekla. Ne smijemo zaboraviti da on koristi istu riječ, "rod" (genus), u značenju klase u logičkom smislu i rase u biološkom smislu. Logički "rod" je još identičan s "rasom", u smislu "potomstva istog roditelja", (S ovim uporedi bilješke 15-20 Trećeg poglavlja kao i bilješke 23-24 Petog poglavlja, gdje je razmotrena jednačina priroda=porijeklo=rasa.) Prema tome, pos­ toje svi razlozi za prihvatanje onoga što Platon kaže o njihovoj pravoj vri­ jednosti; čak i ako bi Adam bio u pravu kada kaže (loc. cit.) da Platon nam­ jerava da pruži "logički poredak", ovaj poredak bi za njega istovremeno, bio poredak tipičnog historijskog razvoja. Adamova primjedba {loc. cit.) po kojoj je poredak "primarno određen psihološkim, a ne historijskim raz­ matranjima", vjerujem da se okreće protiv njega. Jer on sam ukazuje (npr., op. cit. tom II, 195, bilješka za 543a, ff.) da Platon "svugdje zadržava... analogiju između Duše i Grada". Prema Platonovoj političkoj teoriji duše, (koja će biti razmatrana u sljedećem poglavlju), psihološka historija mora teći paralelno s društvenom historijom i navodna oprečnost

288

između psiholoških i historijskih razmatranja iščezava, i postaje drugi ar­ gument u korist naše interpretacije. (2) Potpuno isti odgovor može da se da ako neko tvrdi da Platonov poredak ustava, u osnovi, nije logički nego etički; jevr etički poredak je (kao i estetski), u Platonovoj filozofiji, neodvojiv od historijskog poretka. U vezi s ovim, može biti primijećeno da ovo historicističko shvatanje pruža Platonu teorijsku pozadinu za Sokratov eudemonizam, tj. za teoriju po kojoj su dobro i sreća identični. U Državi (up. naročito 380b), ova teorija je razvijena u doktrinu da su dobro i sreća ili zlo i nesreća proporcionalni; tako oni, ako bi stupanj dobra i sreće čovjeka trebalo mjeriti prema tome u kojoj mjeri je on približen našoj izvornoj blaženoj prirodi, moraju biti savršena Ideja čovjeka. (Činjenica da, na ovom mjestu, Platonova teorija vodi ka historijskom opravdanju očigledno paradoksalne sokratske dok­ trine, može znatno pomoći Platonu da ubijedi sebe kako je on sam izložio istinsku sokratsku vjeru; vidi bilješke 56/57 Desetog poglavlja.) (3) Ruso je preuzeo Platonovu klasifikaciju institucija (Društveni ugovor, Knjiga II, poglavlje VII, Knjiga III, poglavlje III ff. up. također poglavlje X). Ipak, izgleda da on nije bio pod direktnim uplivom Platona kada je oživio platonsku Ideju primitivnog društva (up. bilješku I Šestog poglavlja i 14 Devetog poglavlja); međutim, direktan proizvod platonske renesanse u Italiji bila je Sanazarova (Jacopo Sanazzaro) utjecajna Arcadia, s njenim oživljavanjem Platonove ideje blaženog primitivnog društva grčkih (dorskih) brdskih pastira. (Za ovu Platonovu ideju, up. bilješku 32 ovog poglavlja.) Otuda je romantizam (up. također Deveto poglavlje), his­ torijski zaista rezultat platonizma. (4) Koliko mnogo je moderni historicizam Konta, Mila, Hegela i Marksa pod uplivom teističkog historicizma Đanbatista Vikove (Gianbattista Vico) Nove nauke (1725) vrlo je teško reći: sam Viko je, nesumnjivo, bio pod uplivom Platona kao i Avgustinove (Aurelius Augustunus) Države božije i Makijaveljevih (Niccolo Machiavelli) Discourses on Livy. Kao Platon (up. Peto poglavlje), Viko je identificirao "prirodu" stvari s njenim "porijeklom" (up. Opere, Ferarijevo drugo izdanje, 1852-4, tom V, str. 99); on je vjerovao da svi narodi moraju proći kroz iste faze razvoja, suglasno jednom univerzalnom zakonu. Stoga se za njegove "narode" (kao i Hegelove) može reći da su spone između Platonovih "Gradova" i Tojnbijevih (A. J. Tovnbee) "Civilizacija". 12 Up. Država, 549c/d (str. 243); sljedeći citati su op. cit, 550d-e (str. 244) i kasnije op. cit., 551a/b (str. 245). 13 Up. op. cit, 556e, str. 252. (Ovaj pasus bi trebalo uporediti s Tukididom, III, 82-4, citiranim u Desetom poglavlju, bilješka 12.) Sljedeći citat je iz op. cit., 557a, str.252. 14 Za Periklov demokratski program vidjeti bilješku 31 Desetog poglavlja 17 Šestog poglavlja i 34 Desetog poglavlja.

289

15 Adam u svom izdanju The Republic of Plato, tom II, 240, bilješka za 559d22 (Kurzivi u drugom citatu su moji.) Adam priznaje da je "slika, nesumnjivo, u priličnoj mjeri pretjerana; ali on ostavlja malo sumnje da misli da je ona, fundamentalno, istinita "za sva vremena". 16 Adam, loc. cit. 17 Ovaj citat iz Države 560d (str. 256); povodom ovog i sljedećeg cita­ ta up. Lindzijev (Lord A. D. Lindsav) prijevod; sljedeća dva citata, su iz ovog djela, 563a-b i d (str. 259). (Također vidi Adamovu bilješku na 563d25.) Značajno je da se Platon ovdje poziva na instituciju privatnog vlas­ ništva, žestoko napadnutu u drugim dijelovima Države, kao na neosporni princip pravičnosti. Izgleda da se na isti način poziva na zakonito pravo kupca i kada je u pitanju rob koji je kupljeno vlasništvo. Drugi napad na demokraciju je da ona "gazi" obrazovni princip "da, naime, niko ne može postati dobar čovjek ako nema izvanrednu prirodu, ako se još odmah kao dijete nije u igri upoznao s lijepim stvarima, i ako se, uopšte, nije vježbao u ljepoti". {Država, 558/b, str. 254); vidjeti Lindzijev prijevod; up. bilješku 68 Desetog poglavlja). Također vidi napade na egali­ tarizam citirane u bilješci 14 Šestog poglavlja. *0 Sokratovom stavu prema svojim mladim prijateljima, vidi većinu ranijih dijaloga, ali također i Fedona, gdje stoji, da kod Sokrata najviše zadi­ vljuje to "što je on rado, dobronamjerno i ljubazno primio izvođenja mladića" (str. 232). 0 Platonovom oprečnom stavu vidi bilješku 19-21 Sedmog poglavlja; također vidi odlična predavanja H. Ćerniša (H. Cherniss) The Ridale of the Early Academy (1945), naročito str. 70 i 79 (o Parmenidu 135c-d) i up. bilješke 18-21 Sedmog poglavlja.* 18 Ropstvo (vidi prethodnu bilješku) i atinski pokret protiv njega bit će dalje razmatrani u poglavljima 5 (bilješka 13), 10 i 11; također vidi bilješku 29 ovog poglavlja. Kao i Platon i Aristotel {Politika, 1313bll, 1319b20: Ustav Atinski, 59, 5) svjedoči o atinskom liberalizmu prema robovima; isto i Pseudo-Ksenofon (up. njegov Ustav Atinski, I, lOf.) 19 Up. Država, 577a, f; vidi Adamove bilješke 577a5 i bl2 {op. cit. tom II, 332 i.) Također vidi Dodatak III (Odgovor kritici) dolje, posebno str. 434 i dalje. 20 Država, 566e (str. 264); up. bilješku 63 Desetog poglavlja. 21 Up. Državnik (Političar), 301c/d. Mada Platon razlikuje šest tipova iskvarenih država, on ne uvodi nijedan novi termin; imena "monarhija" (ili "kraljevstvo") i "aristokratija" upotrijebljena su u Državi samo (445d) za onu najbolju državu, a ne za relativno najbolje oblike iskvarenih država, kao u Državniku. 22 Up. Država, 544d. 23 Up. Državnik, 297c/d: "Kad je za nas valjano jedino ono državno uređenje koje smo spomenuli znaš li da se ostala moraju za svoje održanje služiti pisanim zakonima tog valjanog državnog uređenja i prim­ jenjivati postupak koji se u sadašnje vrijeme hvali, premda nije baš

290

sasvim ispravan?" (Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1977, str. 59, pre­ veo Zvonko Posavec). Up. bilješku 3. ovog poglavlja i bilješku 18 Sedmog poglavlja. Riječ je o postupku "zbog kojeg se nitko i državi ne usuđuje ništa raditi protiv zakona. Onaj se ipak, koji se to usuđuje kažnjava smrću i svim najstrašnijim mukama. I to je najvaljamje i najbolje stanje, kao drugo po redu ako se ukloni onaj prvi oblik državnog uređenja, koji smo prije razlagali" (op. cit. 297/e, str. 59/60). (0 porijeklu zakona, up. bilješku 32 (1, a) ovog poglavlja i bilješku 17 (2) Trećeg poglavlja.) Niži oblik vladavine treba da "ako hoće što je moguće bolje oponaša ono pravo državno uređenje u kojem jedan vlada pomoću umijeća, i nikada ništa ne čini protiv pisanih zakona i starinskih običaja kad već imaju svoje zakone... Kada ga dakle bogataši oponašaju, tada nazivamo takvo državno uređenje aristokratskim, a kada se ne obaziru na zakone, oligarhijskim" (op. cit. 300e-301/a, str. 64). Važno je primijetiti da je kriterij klasifikaci­ je očuvanje drevnih institucija prvobitne ili savršene države, a ne apstraktna zakonitost ili nezakonitost. (Ovo je u oprečnosti s Aristotelovom Politikom, 1291a, gdje je glavna razlika u tome da li je ili ne "najviši zakon" ili, npr., svjetina). 24

Pasus, Zakoni, 709e-714a (str. 134-142) sadrži nekoliko aluzija na Državnika; npr. 710d-e, koji, slijedeći Herodota III, 8082, uvodi broj vladara kao princip klasifikacije; nabrajanje oblika vla­ davine u 712c id; i 713b, ff, tj. mit o savršenoj državi u vrijeme Krona (Kpovoi;) "čije su imitacije sadašnje najbolje države". U pogledu ovih aluzija, malo je sumnje da je Platon namjeravao da njegova teorija o pogodnosti tiranije za utopijske eksperimente bude shvaćena kao vrsta nastavljanja priče o Državniku (i, otuda, također, o Državi). - citati u ovom paragrafu su iz Zakona, 709e i 710c/d; "primjedba iz Zakona gore citirana" je 797d, citirana u tekstu za bilješku 3, u ovom poglavlju. (Slažem se s E. B. Inglandovom bilješkom o ovom pasusu, u njegovom izdanju The Laws of Plato, 1921, tom II, 258, da prema Platonovom prin­ cipu po kome je "promjena štetna za vlast" znači da je, također, za vlast i zla; ali ne slažem se s njim "da je promjena od zla" ka dobrom suviše očigledna da bi bila pomenuta kao izuzetak; to nije očigledno s gledišta Platonove doktrine o zloj prirodi promjene. Također vidi sljedeću bilješku.) ^ Up. Zakone, 676b/c, str. 82/83 (up. 676a citirano u tekstu bilješke 6). Uprkos Platonovoj doktrini da je "promjena štetna" (np. završetak posljednje bilješke), E. B. Ingland interpretira ove pasuse o promjeni i revoluciji tako što im daje optimističko i progresivno značenje. On sugerira da je predmet Platonovog istraživanja ono što "možemo zvati 'tajnom političke vitalnosti'". (Up. op. cit. tom I, 344.) Ovaj pasus o istraživanju istinskog uzroka (štetne) promjene on inter­ pretira kao traganje za "uzrokom istinskog razvoja države, tj. njenog progresa u pravcu savršenstva". (Kurziv njegov; up. tom I, 345.) Ova

291

interpretacija ne može biti korektna, jer je sporni pasus uvod u izla­ ganje o političkom propadanju; ali to pokazuje koliko tendencija da se Platon idealizira i predstavi kao progresivist, zasljepljuje čak i tako odličnog kritičara u njegovom vlastitom nalazu, tj. da je Platon vjerovao u štetnost promjene. 26 Up. Država, 545d, str. 239 (također vidi paralelni pasus 465b). Sljedeći citat je iz Zakona, 683e, str. 94. (U svom izdanju Države, tom II, 203, bilješka za 545d21, Adam upućuje na ovaj pasus u Zakonima.) U svom izdanju Zakona, tom I, 360 f. bilješka za 683e5, Ingland pominje Državu, 609a, ali ne ni 545d ni 465b, i pretpostavlja da se referenca tiče "prethodne diskusije ili one zabilježene u izgubljenom dijalogu". Ne vidim zašto Platon ne bi aludirao na Državu, koristeći izmišljotinu da su neke od njenih tema razmatrali njegovi neposredni sagovornici. Kao što Kornford kaže, u posljednjoj grupi Platonovih dijaloga nema "motiva za očuvanje iluzije o tome da su se razgovori stvarno dogodili"; on je također u pravu kada kaže da Platon "nije rob svojih vlastitih fikcija", (up. Cornford, Plato's Cosmology, str. 5 i 4.) Platonov zakon revolucija ponovo je, bez upućivanja na Platona, otkrio V. Pareto; up. njegovu Treatise on General Sociology, 2054, 2057, 2058. (Na kraju 2055 postoji, također, teorija o zaustavljanju historije.) Ruso je, također, ponovo otkrio zakon. {Društveni ugovor, Knjiga III, poglavlje X.) 27

(1) Možda to ne bi bilo vrijedno pažnje da svjesno nehistorijske karakteristike najbolje države, naročito vladavinu filozofa, Platon nije spomenuo u izvodu na početku Timaja i da u Osmoj knjizi Države nije pretpostavio da vladari najbolje države nisu upoznati s pitagorejskim misticizmom broja; up. Država, 546c/d, gdje je rečeno da su vladari neuki u ovim stvarima. (Up. također primjedbu, Država, 543d/544a, suglasno kojoj najbolja država iz Osme knjige može biti i nadmašena, odn., kao što Adam kaže, gradom iz Pete do Sedme knjige - nebeskim idealnim gradom.) U svojoj knjizi Plato 's Cosmology, str. 6 i dalje, Kornford rekon­ struira konture i sadržaj Platonove nedovršene trilogije Timaj - Kritija - Hermokrat i pokazuje u kakvom su oni odnosu prema historijskim dijelovima Zakona (Knjiga III). Mislim da je rekonstrukcija vrijedna potvrda moje teorije da je Platonov pogled na svijet bio fundamentalno historijski i da je njegovo interesovanje za to "kako je on stvoren" (i kako propada) povezano s njegovom teorijom Ideja i, zaista, zasnovan na njoj. Ali ako je to tako, ne postoji razlog da ne pretpostavimo kako su one kasnije nastale knjige Države "počele pitanjem kako on" (tj. grad) "može biti zamišljen u budućnosti i kako se skicira njegovo moguće propadanje preko nižih oblika politike" (Cornford, op. cit. 6; kurziv moj); umjesto toga, na Osmu i Devetu knjigu Države trebalo bi da gledamo u svjetlu njihovog bliskog paralelizma s Trećom knjigom Zakona, kao na

292

pojednostavljenu historijsku skicu stvarnog propadanja idealnog grada prošlosti i objašnjenje porijekla postojećih država, analogno većem zadatku koji je sam Platon sebi postavio u Timaju, u nedovršenoj trilogi­ ji i Zakonima. (2) U vezi s mojoj primjedbom, kasnije u paragrafu, da je Platon "sig­ urno znao da ne posjeduje podatke", vidi npr. Zakone, 683d i Inglandovu • bilješku o 683d2. . (3) Mojoj primjedbi, niže u paragrafu, da je Platon kritsko i spartansko društvo priznao kao okamenjene ili zaustavljene oblike (i primjedbu u sljedećem paragrafu da Platonova najbolja država nije samo klasna, nego kastinska država), možemo dodati sljedeće. (Up. također bilješku 20 ovog poglavlja i 24 Desetog poglavlja.) U Zakonima 797d (u uvodu za "važnu izjavu", kako to Ingland nazi­ va, citiramo u bilješki 3 ovog poglavlja), Platon savršeno jasno stavlja do znanja da su njegovi kritski i spartanski sugovornici svjesni "okamen­ jenog" karaktera njihovih društvenih institucija; Kleinija , krits­ ki sugovornik, naglašava kako osjeća strepnju kada sluša bilo kakvu odbranu arhaičnog karaktera države. Malo kasnije (799a) i u istom kontekstu, učinjena je direktna aluzija na egipatski metod zaustavljanja razvoja institucija; sigurno je jasna indikacija da je Platon i u Kritu i u Sparti pre­ poznao tendenciju paralelnu onoj u Egiptu, tj. nastojanje da se zaustavi svaka društvena promjena. U ovom kontekstu pasus u Timaju (vidjeti naročito 24a-b) izgleda važan. U ovom pasusu Platon pokušava pokazati (a) da je klasna podjela, vrlo slična onoj u Državi, bila utemeljena u Atini u vrlo starom periodu njenog prahistorijskog razvoja i (b) da su sve institucije bile vrlo srodne kastinskom sistemu u Egiptu (za čije okamenjene kastinske institucije on pretpostavlja da vode porijeklo iz njegove drevne atinske države). Otuda sam Platon, implicitno, potvrđuje da je idealna i savršena država Države kastinska država. Interesantno je da Krantor prvi komentator Timaja, samo dvije generacije poslije Platona, izvještava da je Platon bio optužen za napuštanje atinske tradicije i zato što je postao učenik Egipćana. (Up. Theodor Gomperz, Griechische Denker, njemačko izdanje, II, 476.) Kreator, možda, aludira na Isokratovog Busirisa, 8, citiranog u bilješci 3 Trinaestog poglavlja. 0 problemu kasta u Državi, vidi bilješke 31 i 32 (1, d) ovog poglavl­ ja, bilješku 40 Šestog poglavlja i bilješke 11-14 Osmog poglavlja. A. E. Tejlor, Plato: The Man and His Work, str. 269 f., ubjedljivo optužuje shvatanje da je Platon favorizirao kastinsku državu. 28 Up. Država, 416a. Ovaj problem se potpunije razmatra u ovom poglavlju u tekstu uz napomenu 35. (0 problemu kaste, koji je pomenut u sljedećem paragrafu, vidi napomene 27 (3) i 31 ovog poglavlja.)

293

29

0 Platonovom savjetu protiv zakonodavstva za obične ljude s nji­ hovim vulgarnim pijačnim prepirkama, itd., vidi Država, 425b-427a/b; naročito 425d-e i 427a. Ovi pasusi, naravno, napadaju atinsku demokraci­ ju i čitavo zakonodavstvo "korak po korak" u smislu Devetog poglavlja. *Da je ovo tako, također je vidio Kornford. The Republic of Plato (1941); jer on, u bilješci povodom pasusa u kome Platon preporučuje utopijski inženjering {Država, 500d, f, preporuka za "čišćenje platna" i romantičan radikalizam; up. bilješku 12 Devetog poglavlja), piše: "Suprotstaviti korak po korak razmišljanje o ismijanoj reformi u 425e...". Izgleda da Kornoford ne vidi korak po korak reforme i da je naklonjen Platonovim metodima; ali izgleda da se njegova i moja interpretacija Platonovih nam­ jera podudaraju. Četiri citata u ovom paragrafu su iz Države, 371d/e; (str. 51) 463a-b ("hranitelji i platiše"); 549a (str. 243); i 471b/c. Adam komentira (op. cit. tom I, 97, bilješka za 371e32); "Platon ne priznaje ropski rad u svom gradu osim, možda, u ličnostima barbara". Slažem se da se Platon, u Državi (469c-470c), suprotstavlja porobljavanju grčkih ratnih zarobljenika; ali on (u 471b-c) ohrabruje porobljavanje barbara od strane Grka i, naročito, od građana svog najboljeg grada. (Izgleda da je ovo, također, Tarnovo (W. W. Tarn) uvjerenje; up. bilješku 13(2) Petnaestog poglavlja.) Platon je žestoko napao atinski pokret protiv ropstva i insistira na zakonskim pravima ili svo­ jini kada je rob bio svojina (up. bilješke 17 i 18 ovog poglavlja). Kao što je, također, pokazano trećim citatom (iz Države, 548e/549a) u paragrafu kome je ova bilješka dodata, on nije ukinuo ropstvo u svom najboljem gradu. (Također vidi Država, 590c/d, gdje on brani tvrdnju da bi robovi najboljeg čovjeka trebalo da budu sirovi i prosti.) A. E. Tejlor, prema tome, nije u pravu kada dva puta izjavljuje (u svojoj knjizi Platon, 1908, i 1904, str. 197 i 118) da Platon nagovještava "da ne postoji klasa robova u zajednici". 0 sličnim pogledima u Tejlorovom Plato: The Man and His Work (1926), up. završetak bilješke 27 ovog poglavlja. Mislim da Platonovo tretiranje ropstva u Državniku baca više svjetla na njegov stav iznijet u Državi. Jer on tu, također, ne govori mnogo o robovima, mada jasno pretpostavlja da oni postoje u njegovoj državi. Vidi karakterističnu primjedbu "što se tiče stjecanja pripitomlje­ nih životinja, ako se ne obaziremo na robove, pokazat će se da je njih sve u sebe primilo umijeće gonjenja stada". {Državnik, 289/b,c) i sličnu karakterističnu primjedbu da istinsko kraljevanje one "koji se valjaju u crnom neznanju i malodušnosti ponizuje uvrštavanjem u robove" {op. cit. 309/a, str. 75). Razlog zašto Platon ne govori mnogo o robovima sasvim je jasan iz 289c ff., naročito 289d/e. On ne vidi veću razliku između "robova i drugih sluga", takvih kao što su radnici, zanatlije, trgovci (tj. svi "prosti radnici" koji zarađuju novac; np. bilješka 4 Jedanaestog poglavlja); robovi se razlikuju od drugih samo kao "sluge

294

dobijene kupovinom". Drugim riječima on je tako visoko iznad onih niskog roda da ne smatra da je vrijedna njegovog truda briga o finim raz­ likama. Sve ovo je vrlo slično Državi, samo nešto eksplicitnije (Također vidi bilješku 57(2) Osmog poglavlja.) 0 Platonovom shvatanju ropstva u Zakonima, vidi naročito članak Dž. R. Moroua) "Plato and Greek Slavery" {Mind, N. S., tom 48, 186-201; vidi također str. 402), u kojem se pruža odličan i kritički pogled predmeta i stiže do vrlo pravičnog zaključka, mada je autor, po mom uvjerenju, još uvijek pomalo pristrasan u korist Platona. (Članak, možda dovoljno ne naglašava činjenicu da je u Platonovo vrijeme pokret protiv ropstva bio na pravom putu; up. bilješka 13 Petog poglavlja.) 30 Citat je iz Platonovog izvoda Države u Timaju (18c/d). Povodom primjedbe koja se odnosi na nedostatke novina u predloženoj zajednici žena i djece, up. Adamovo izdanje The Republic of Plato, tom I, str. 292 (bilješka o 457b, ff.) i str. 308 (bilješka o 463cl7) isto kao i str. 345-55, naročito 354; povodom pitagorejskog elementa u Platonovom komuniz­ mu, up. op. cit. str. 199, bilješku o 416d22. (O dragocjenim metalima, vidi bilješku 24 Desetog poglavlja. 0 zajedničkim objedima vidjeti bilješku 34 Šestog poglavlja; i o komunističkom principu kod Platona i njegovih nasljednika, bilješku 29(2) Petog poglavlja i tamo pomenute pasuse.) 31 Citirani pasus je iz Države, 434b/c (str. 121). Zahtijevajući kastinsku državu Platon se dugo dvoumio. Ovo je sasvim neovisno od "dugačkog predgovora" za pasus o kome je riječ (koji će biti razmatran u Šestom poglavlju; up. bilješke 24 i 40 tog poglavlja); jer kada prvi put govori o ovim stvarima, u 415a i dalje on govori kao da se uspon od nižih klasa k višim može dopustiti, "ako bi među ovima, bio neko ko bi u sebi imao zlata i srebra" (415c, str. 100) tj. s krvlju i vrlinom više klase. Ali u 434b-d i čak jasnije, u 547a, ova dozvola je povučena; u 547a bilo kakva mješavina metala proglašena je za nečistoću koja mora biti fatalna po državu. Također vidi bilješke 11-14 Osmog poglavlja (i bilješku 27(3) ovog poglavlja). 32 Up. Državnik; 271e (str. 26). Pasusi u Zakonima o primitivnim nomadskim pastirima i njihovim patrijarsima su 677e-680e. Citirani pasus je iz Zakona, 680e, str. 89. Sljedeći citirani pasus je iz Mita o potomcima Zemlje Država, 415d/e, str.100. Zaključni citat paragrafa je iz Države, 440d, str. 128. Možda je neophodno da dopunimo komentare na određene prim­ jedbe u paragrafu kome je ova bilješka dodana. (1) U tekstu je utvrđeno da nije sasvim jasno određeno kako se "naseljavanje" dogodilo. I u Zakonima i u Državi prvo saznajemo (vidjeti (a) i (c), dolje o vrsti sporazuma ili određenog ugovora (o društvenom ugovoru up. bilješku 29 Petog poglavlja i bilješke 43-54 Šestog poglavlja), a kasnije (vidi (b) i (c) dolje o nasilnom podjarmljivanju.

295

(a) U Zakonima, različita plemena brdskih pastira naselila su ravnice pošto su se ujedinila i formirala veće ratne družine čiji zakoni su nastali sporazumom ili ugovorom, koji su sklopile sudije obdarene kra­ ljevskom moći (681/b i c/d; o porijeklu zakona opisanih u 681b, uporedi bilješku 17(2) Trećeg poglavlja). Međutim, Platon sada počinje vrdati. Umjesto da opiše kako su se ove družine naselile u Grčkoj i kako su grčki gradovi bili osnovani, Platon se prebacuje na Homerovu priču o osniva­ nju Troje i trojanskom ratu. Odatle se, kaže Platon, Ahajci vraćaju pod imenom Dorani, i završava: "sada vi Lakedemonjani nastavite i pričajte kako je bilo dalje" (682e) jer: "Došli smo, naime, do osnivanja Lakedemona" (682e/683a.) Do sada nismo ništa čuli o načinu ovog osni­ vanja i odmah slijedi dalja digresija (samo Platon spominje "naše skre­ tanje u stranu") dok, konačno, ne dođemo (u 683c/d) do "sugestije" pomenute u tekstu; vidi (b). (b) Iskaz u tekstu u kome nam se sugerira da je dorsko "naseljavanje" na Peloponezu, u stvari, nasilno podjarmljivanje, odnosi se na Zakone (683c/d), gdje Platon uvodi svoje prve historijske primjedbe u vezi sa Spartom. On kaže da izlaganje počinje od vremena kada su čitav Peloponez "praktično podjarmili" Dorani. U Meneksenu (u čiju autentičnost teško da možemo sumnjati; up. bilješku 35 Desetog poglavlja), u 245c, postoji aluzi­ ja na činjenicu da su Peloponežani bili "imigranti sa strane" (kao što Grout napominje: up. njegov Plato, III, str. 5). (c) U Državi (369/b) grad su osnovali zanatlije ili radnici svjesni pred­ nosti podjele rada i kooperacije, u skladu s ugovornom teorijom. (d) Ali kasnije (u Državi, 415d/e; vidi citat u tekstu ovog paragrafa) dobijamo opis trijumfalne invazije ratničke klase prilično misterioznog porijekla - "potomci Zemlje". U pasusu koji je presudan za ovaj opis, on tvrdi da su "potomci Zemlje" morali razmotriti okolinu kako bi našli pogod­ no mjesto za svoj logor (doslovno) "kako bi iz njega mogli upravljati i onima unutra", tj. držati u pokornosti one koji su već živjeli u gradu, tj. držati u pokornosti stanovnike. (e) U Državniku (271a, f.) ovi "potomci Zemlje" identificirani su kao nomadski brdski pastiri, prispjeli veoma rano, prije perioda naseljavanja. Up. također aluziju na autohtone skakavce u Gozbi, 191b; up. bilješku 6(4) Trećeg poglavlja i 11(2) Osmog poglavlja. (f) Sažeto rečeno, izgleda da je Platon imao prilično jasnu ideju o dorskom osvajanju, koja je, iz očiglednih razloga, želio da obavije misterijom. Izgleda, također, da je postala tradicija da se pobjedničkim ratnim hor­ dama pripisuje nomadsko porijeklo. (2) Povodom primjedbe iznijete kasnije u tekstu ovog paragrafa u vezi s Platonovim "stalnim naglašavanjem" činjenice da je vladanje pastirstvo, up. npr. sljedeće pasuse: Država, 343b, gdje je ideja uvedena; 345c i dalje, gdje je u obliku poređenja s dobrim pastirom, to postaje

296

centralna tema istraživanja; 375a-376b, 404a, 440d, 451-e, 459a-460c i 466c-d, (citirano u bilješci 30 Petog poglavlja), gdje su pomoćnici upoređeni s ovčarskim psima i gdje su, suglasno tome razmatrani njihov odgoj i obrazovanje, 416a i dalje gdje je uveden problem vukova van i unutar države; up. dalje Državnik, gdje je ideja prisutna u mnogim pasusima, naročito 261d-276d. S obzirom na Zakone, mogu uputiti na pasus (694e) gdje Platon kaže o Kiru da je za svoje sinove "sticao stado krupne i sitne stoke, ljude i mnoštvo svega drugoga". (Up. također Zakoni, 735 i Teetet, 174d.) (3) Sa svim ovim također up. A. Tovnbee, A Study of History, naročito tom III, str. 32 (n.l), gdje je citiran A. H. Libier {The Government ofthe Ottoman Empire, itd., 33 (n. 2), 50-100; vidi posebno njegovu prim­ jedbu na osvajačke nomade (str. 22) koji su "trgovali... ljudima" i Platonove "ljudske pse-čuvare" (str.94, n. 2). Bio sam podstaknut Tojnbijevim bri­ ljantnim idejama i ohrabren mnogim njegovim primjedbama koje sam pri­ hvatio kao potkrepljenje mojih interpretacija i koje utoliko prije mogu cijeniti ukoliko postaje jasnije da se Tojnbijeve i moje fundamentalne pret­ postavke ne slažu. Tojnbiju, također, dugujem mnogobrojne termine koje sam upotrijebio u svom tekstu, naročito "ljudska stoka", "ljudsko krdo" i "ljudski pas-čuvar". Tojnbijevo djelo Study of History je, s mog gledišta, model za ono što nazivam historicizmom; nema potrebe da kažem više da bih izrazio svoje fundamentalno neslaganje s njim; mnogobrojna neslaganja u pojedinostima bit će razmatrana na različitim mjestima (up. bilješke 43 i 45(2) ovog poglavlja, bilješke 7 i 8 Desetog poglavlja i Dvadeset četvrto poglavlje; također moju kritiku Tojnbija u Dvadeset četvrtom poglavlju i u The Poverty of Historicism, str. 110 ff.). Ali ono sadrži bogatstvo interesantnih i podsticajnih ideja. Što se tiče Platona, Tojnbi ističe mno­ gobrojne pojedinosti u kojima ga mogu slijediti, posebno onu po kojoj je Platonova najbolja država inspirirana njegovim iskustvom u društvenoj revoluciji i njegovom željom da zaustavi svaku promjenu i da je to vrsta zarobljene Sparte (koja je i sama, također, bila zarobljena). Uprkos ovim pojedinačnim suglasnostima postoji, čak i u interpretaciji Platona, fun­ damentalno neslaganje između Tojnbijevih i mojih shvatanja. Platonovu najbolju državu Tojnbi smatra tipičnom (reakcionarnom) Utopijom, dok ja njen veći dio, u vezi s onim što smatramo Platonovom općom teorijom promjene, interpretiram kao pokušaj rekonstrukcije primitivnog oblika društva. Ne mislim da bi se Tojnbi suglasio s mojom interpretacijom Platonove priče o periodu prije naseljavanja i samog naseljavanja, skici­ ranom u ovoj bilješci i tekstu; jer Tojnbi (op. cit. III, 80) kaže da "sparlansko društvo nije bilo nomadskog porijekla". Tojnbi snažno naglašava (op. cit. III, 50 ff.) osoben karakter spartanskog društva koje je, kaže on, bilo zaustavljeno u svom razvoju kao dug nadljudskom naporu da se

297

uguši njegova ljudska stoka". Međutim, mislim da ovo naglašavanje osobene situacije u Sparti otežava da se razumiju sličnosti između insti­ tucija Sparte i Krita koje je Platon smatrao očiglednim.{Država, 544c; Zakoni, 683a). One, vjerujem, mogu biti objašnjene samo kao zarobljeni oblici veoma starih plemenskih institucija koje moraju biti znatno stari­ je od napora Spartanaca u drugom mesinskom ratu (oko 650-620 prije nove ere; up. Tovnbee, op. cit. III, 53). Pošto su uvjeti opstanka ovih institucija bili tako različiti u dva lokaliteta, njihova sličnost je jak argu­ ment u prilogu tvrdnji da su bile primitivne a protiv objašnjenja pomoću činioca koji se odnosi samo na jedan od njih. *0 problemima dorskog naseljavanja također vidi R. Eisler u Caucasia, tom V, 1928, naročito str. 113, bilješka 84, gdje je termin "Heleni" preveden kao "naseljenici" a "Grci" kao "stočari"- tj. kao odgajivači stoke ili nomadi. Isti autor je pokazao (Orphisch - Dionisische Mysteriengedanken, 1925, str. 58, bilješka 2) da je ideja Boga-Pastira orfičkog porijekla. Na istom mjestu pomenuti su Božiji psi-čuvari (Dommini Canes).* 33 Činjenicu da je u Platonovoj državi obrazovanje klasna povlasti­ ca predvidjeli su neki odgojitelji - entuzijasti, koji su Platonu pripisali ideju da je obrazovanje učinio neovisnim od materijalnih mogućnosti, oni ne vide da je klasna povlastica kao takva zlo i da je relativno nevažno je li ova povlastica zasnovana na posjedovanju novca ili bilo kojeg drugog kriterija pomoću kojega je određeno članstvo u vladajućoj klasi. Up. bilješke 12 i 13 Sedmog poglavlja. Što se tiče nošenja oružja vidjeti, također, Zakone, 753b. ^ 34 Up. Država, 460c, str. 149. (Također vidi bilješku 31 ovog poglavl­ ja.) Sto se tiče Platonove preporuke djecoubistva, vidi Adam, op. cit. tom I, str. 299, bilješka za 460cl8 i str. 357 i dalje. Mada Adam s pravom insi­ stira na tome da je Platon bio za djecoubistvo i mada, kao "irelevantne", odbija sve pokušaje "da se Platon oslobodi od sankcionisanja" takve užasne prakse, on pokušava opravdati Platona ukazivanjem "da je ta prak­ sa bila široko rasprostranjena u staroj Grčkoj". Međutim, to nije bilo tako u Atini. Prosvijećenosti Periklove Atine Platon svugdje pretpostavlja drevni spartanski barbarizam i rasizam; moramo ga smatrati odgovornim za ovaj izbor. 0 hipotezi koja objašnjava spartansku praksu, vidi bilješku 7 Desetog poglavlja; također vidi tamo date unakrsne reference. Kasniji citati u ovom paragrafu koji favoriziraju primjenu načela životinjskog odgoja na čovjeka su iz Države, 459b, str. 148. (up. bilješku 39 Osmog poglavlja); oni koji se tiču analogije između pasa i ratnika itd., su iz Države, 404a, str. 87; 375a, str. 54; 376a/b i 376/b, str. 58. Također vidi bilješku 40(2) Petog poglavlja i sljedeću bilješku ovdje. 35 Dva citata prije bilješke-broja su iz Države, 375b, str. 55. Sljedeći citat je iz 416a (up. bilješku 28 ovog poglavlja); ostali su iz 375c-e, str. 55.

298

Problem miješanja oprečnih "priroda" (ili čak Oblika; up. bilješke 18-20 i 40(2) Petog poglavlja i bilješku 39 Osmog poglavlja) jedna je od Platonovih omiljenih tema. (U Državniku, 283e i dalje, i kasnije kod Aristotela, ona je prisajedinjena doktrini mjere.) 36 Citati su iz Države, 410c; 4 1 0 e ; 410d; 411e/412a i 412b (str. 94-96). 37 U Zakonima (680b, i dalje) sam Platon tretira Krit s nešto ironije njegovog barbarskog nepoznavanja literature. Ovo neznanje se, čak, proteže i na Homera koga kritski sagovornik ne zna i o kome kaže: "Mi Kritićani se baš mnogo ne bavimo tuđim pjesmama". ("Mi se, naprotiv, bavimo", uzvraća spartanski sugovornik.) 0 Platonovom davanju prednosti spartanskim običajima, također vidi bilješku 34 Šestog poglavlja i bilješku 30 ovog poglavlja. 38 O Platonovim pogledima na spartansko tretiranje ljudske stoke, vidi bilješku 29 ovog poglavlja, Država, 548e/549a, gdje je timokrat upoređen s Platonovim bratom Glaukonom : "On treba da ima nešto više samopouzdanja" (nego Glaukon) "i da je malo manje obrazo­ van"; nastavak ovog pasusa je citiran u bilješci 29. - Tukidid (IV, 80) izvještava o izdajničkom ubistvu 2000 helota; najbolji heloti su bili izabrani da umru uz obećanje slobode. Gotovo je sigurno da je Platon dobro znao Tukidida i možemo biti sigurni da je imao direktnije izvore informacija. O Platonovim pogledima na atinsko popustljivo tretiranje robova, vidi bilješku 18 ovog poglavlja. 39 Što se tiče antiatinske i, prema tome, antiobrazovne tendencije Države, nešto je teže objasniti zašto je tako mnogo odgojitelja oduševljeno Platonovim obrazovnim teorijama. Nalazim samo tri moguća objašnjenja. Ili oni ne razumiju Državu, uprkos njenom otvorenom neprijateljstvu prema tada postojećem atinskom književnom obrazovanju; ili su jednostavno polaskani Platonovim retoričkim naglaskom na političkoj snazi obrazovanja, kao sto je slučaj s mnogim filozofima i, čak, nekim muzičarima (vidi bilješku A1); ili i jedno i drugo. Također je teško pojmiti kako ljubitelji grčke umjetnosti i literature mogu naći ohrabrenje kod Platona koji je, u Desetoj knjizi Države, izveo žestok napad na sve pjesnike i tragičare i, naročito, na Homera (i rak Hesioda). Vidi Državu, 600a, gdje je Homer stavljen niže od dobrog tehničara ili mehaničara (koga bi Platon, uopćeno, prezreo kao prostog radnika i pokvarenjaka; up. Državu, 495e i 590c i bilješku 4 Jedanaestog poglavlja); Država 600c, gdje je Homer stavljen niže od sofista Protagore i Prodika (također vidi Gomperc, Grčki mislioci), njemačko izdanje, II, 401); i Država 605a/b, gdje je pjesnicima grubo zabranjeno da stupe u bilo koji grad kojim se dobro upravlja. 299

Ovi jasni izrazi Platonovog stanovišta su, ipak, uobičajeno zane­ mareni od strane komentatora koji se, s druge strane, zadržavaju na primjedbama kao što je ona koju je Platon učinio pripremajući svoj napad na Homera, ("...iako me ljubav i poštovanje koje od djetinstva gajim prema Homeru sprečava da govorim"; Država, 595b). Adam na ovo primjećuje (bilješka 595bll) da "Platon govori sa stvarnim osjećanjem"; međutim, mislim da Platonova primjedba samo ilustrira opće usvojen metod u Državi, odn. činjenje znatnih ustupaka čitateljevim osjećanjima (up. Deseto poglavlje, naročito bilješku 65) prije nego što je izveden glavni napad na humane ideje. 40 0 strogoj cenzuri koja je usmjerena na klasnu disciplinu, vidi Državu 377e i dalje, i naročito 378c (str.59): "Mi želimo da budući čuvari države smatraju međusobne sukobe za najveću sramotu i da se na njih ne odlučuju Iako". Interesantno je da Platon ovo političko načelo ne određuje odmah, prilikom uvođenja svoje teorije cenzure u 376e, i dalje, nego prvo govori o istini, ljepoti itd. Cenzura je dalje pojačana u 595a i dalje, naročito 605a/b (vidi prethodnu bilješku i bilješke 18-22 Sedmog poglavlja.) Za ulogu cenzure u Zakonima, vidi 801c/d. - Također vidi sljedeću bilješku. 0 Platonovoj zaboravnosti u vezi s njegovim načelom (Država, 410c412b, vidi bilješku 36 ovog poglavlja) da muzika snaži nježan element u čovjeku kao oprečnost plahovitosti, naročito vidi 399a, i dalje gdje se zahti­ jeva da se "zadrži onaj tonski način koji odgovara glasu i izražavanju hrab­ rog čovjeka, kad mu je potrebna snaga u ratu a i inače" (op. cit. 399a, str. 81). Up, također sljedeću bilješku, (2). - Mora biti jasno da Platon nije "zab­ oravio" prethodno objavljeno načelo nego samo načelo ka kom vodi njego­ va rasprava. 41 (1) 0 Platonovom stavu prema muzici, naročito podesnoj muzi­ ci, vidi npr. Država, 397b, ff; 398e, ff; 400a, ff; 410b, 424b, f„ 546d, Zakoni, 657c, ff; 673a, 700b, ff., 798d, ff., 810d, ff., 802b, ff., 816c. Fundamentalno, njegov stav je da se moramo "čuvati svake promjene u muzici jer su to opasne stvari. Damon tvrdi, a ja se s njim slažem, da se načela muzike ne mogu nigdje dotaći, a da se pri tom ne pokolebaju i najviši državni zakoni" (Država, 424c, str. 108.) Platon, kao i obično, sli­ jedi spartanski primjer. Adam (op. cit, tom I, str. 216, bilješka 424c20; kurziv moj; up. također njegove reference) kaže da je "veza između muzičkih i političkih promjena... bila opće priznata u Grčkoj i, naročito, u Sparti gdje je Timoteju bila oduzeta lira zbog toga što je dodao četiri nove žice." Ne može biti sumnje da je spartanski postupak insipirirao Platona; njegovo opće priznanje u čitavoj Grčkoj i, naročito, u Periklovoj Atini, jeste nešto u šta je teško povjerovati. (Up. (2) ove bilješke)

(2) U tekstu, Platonov stav prema muzici (up. naročito Država, 398e, ff.) nazivam sujevjernim i nazadnim ako ga uporedimo s

300

"prosvjećenijom kritikom njegovog vremena". Kritika koju imam na umu je ona anonimnog pisca, vjerovatno muzičara petog (ili ranog četvrtog) stoljeća, autora besjede (vjerovatno olimpijske) koja je sada poznata kao trinaesti dio Grenfelove (Grenfell) i Hantove (A. S. Hunt) The Hibeh Papyri, 1906, str. 45 i dalje. Izgleda vjerovatno da je pisac jedan od "različitih muzičara koji kritikuju Sokrata" (tj. "Sokrata" Platonove Države), pomenutih od strane Aristotela (u podjednako sujevjernom pasusu Politike, 1342b, gdje on ponavlja najveći dio Platonovih argumenata); ali kritika anonimnog autora ide mnogo dalje nego što Aristotel ukazuje. Platon (i Aristotel) su vjerovali da su određeni muzički oblici, npr. "lirski" jonski i lidijski, činili ljude mekim i raznježenim, dok su ih drugi, naročito dorski oblik, činili hrabrim. Ovo gledište napao je anonimni autor. "Oni kažu", piše on, "da izvjesni obli­ ci čine ljude umjerenim a drugi pravednim; drugi, opet, herojima, a drugi plašljivcima". On briljantno izlaže ludost ovog gledišta, ukazujući na to da neka najratobornija grčka plemena koriste oblike za koje se smatra da čine ljude plašljivcima, dok određeni profesionalni pjevači po pravilu pjevaju na "herojski" način a da nisu ispoljili znakove da posta­ ju heroji. Ova kritika je mogla biti uperena protiv atinskog muzičara Damona , koga Platon često citira kao autoritet i kao Periklovog prijatelja (koji je bio dovoljno liberalan da tolerira prospartanski stav na polju umjetničke kritike). Ali ona je lako mogla biti upe­ rena protiv samog Platona. 0 Damonu vidi Dils 5 ; o hipotezi u vezi s anonimnim autorom vidi ibid., tom II, str. 334, bilješka. (3) Povodom činjenice da napadam "reakcionaran" stav prema muzici, možda mogu primijetiti da moj napad nije inspiriran ličnom sim­ patijom prema "progresu" u muzici. U stvari, ja volim staru muziku (što starija to bolje) i ne volim modernu (naročito najveći broj radova od vre­ mena kada je Vagner (Richard Wagner) počeo da komponuje). Sasvim sam protiv "futurizma", bilo na polju umjetnosti ili morala (up. Dvadeset drugo poglavlje i bilješku 19 Dvadeset petog poglavlja). Ali sam također protiv nametanja drugima onoga što neko voli ili ne voli i protiv cenzure u takvim stvarima. Možemo voljeti i mrziti, naročito na polju umjetnosti, bez favoriziranja zakonskih mjera koje bi ugušile ono što mrzimo ili kan­ onizirale ono što volimo. « Up. Država, 537a str. 231 i 466e-467e, str. 157. Izdvajanje osobitosti modernog totalitarnog obrazovanja dugujem A. Kolnaiu (A. Kolnai), The War against the West, (1938, str. 318). 43 Platonovu pažnje vrijednu teoriju po kojoj država, tj. centrali­ zirana i organizirana politička snaga, nastaje osvajanjem (podjarmlji­ vanjem nastanjenog poljoprivrednog stanovništva od strane nomada ili lovaca), koliko znam (ako ne računamo neke Makijavelijeve (Niccolo

i 301

Machiavelli) primjedbe) ponovo je otkrio Hjum (David Hume) u svojoj kritici historijske verzije ugovorne teorije (up. njegove Essays, Moral, Political and Literary, tom II, 1752, Esej XII, Of Original Contract); "Gotovo sve vladavine", piše Hjum, "koje sada postoje ili o kojima je ostao bilo kakav izvještaj, izvorno su osnovane ili na uzurpaciji ili na osva­ janju ili na oboma..." On naglašava da je za "vještog i smjelog čovjeka..., često lako da... pomoću nasilja i pretvaranja, utemelji svoju vlast nad ljudi­ ma stotinu puta brojnijim od njegovih pristalica... Mnoge vladavine su utemeljene takvom vještinom; u tome je cio prvobitni ugovor kojim se one razmeću". Teoriju su, potom, oživjeli Ernest Renan u Quel est Nation? (1882) i Niče (Friedrich Nietzsche) u svom Zur Genealogie der Moral (1887); vidi treće njemačko izdanje iz 1894, str. 98. Posljednji, o porijek­ lu "države" piše (bez upućivanja na Hjuma): "Neke horde plavih zvijeri, osvajačka gospodarska rasa s ratobornom organizacijom... stavljaju svoje užasne šape na stanovništvo koje je, možda po broju, u ogromnom preimućstvu.. Ovo je način na koji 'država' nastaje na zemlji; mislim da je sentimentalnost koja joj dopušta da nastane putem žugovora' mrtva". Ova teorija je primjenljiva na Ničea zato što on voli plave zvijeri. Ali nju je, također, nedavno ponudio F. Openhajmer (Franz Oppenheimer) The State, prijevod Giterman, 1914. str. 68); marksist K. Kaucki (Karl Kautskv, u svojoj knjizi Materialistische Geschichtsauffassung); i V. K. Meklod (W. C. Macleod, The Origin and History ofPolitics, 1931). Mislim da se nešto slično onome što su opisali Platon, Hjum i Niče dogodilo u mnogim, ako ne u svim slučajevima. Podrazumijevamo samo "države" u smislu organizirane i centralizirane političke snage. Mogu spomenuti da Tojnbi ima sasvim različitu teoriju. Međutim, prije nego se osvrnem na nju želim, najprije, razjasniti da s historicističkog gledišta pitanje nije od velike važnosti. Možda je po sebi interesantno raz­ motriti kako su "države" nastale, ali za to, kako ja razumijem, ne postoji nikakav oslonac u sociologiji države, tj. u političkoj tehnologiji (vidjeti poglavlja 3, 9 i 25). Tojnbijeva teorija se ne ograničava na "države" u smislu orga­ nizirane i centralizirane političke snage. On, prije, razmatra "porijeklo civilizacije". Ali ovdje nastaje teškoća; jer neke od njegovih "civilizacija" su države (kao što su ove ovdje opisane), neke su grupe ili nizovi država, a neke društva, kao ono Eskima, koja nisu države; ako je sumnjivo reći da "države" nastaju prema jednoj jedinoj shemi, onda mora biti još sum­ njivije ako uzmemo u obzir tako različite društvene fenomene kao što su rana egipatska i mesopotamska država i njihove institucije i tehnika, s jedne, i eskimski način življenja, s druge strane. Međutim, možemo se koncentrirati na Tojnbijev opis {A Study of History, tom I, str. 305 ff.) porijekla egipatske i mezopotamske "civilizacije".

302

Po njegovoj teoriji na izazov okolne džungle uslijedio je odgovor dosjetljivih i preduzimljivih vođa; oni su odveli svoje sljedbenike u doline koje su počeli da obrađuju i osnovali države. Ova (hegelska i bergsonska) teorija stvar­ alačkog genija kao kulturnog i političkog vođe, izgleda mi krajnje romantično. Ako uzmemo Egipat, tada moramo, prije svega, tragati za pori­ jeklom kastinskog sistema. Ovo je, vjerujem, najvjerovatnije, rezultat osva­ janja, upravo kao u Indiji, gdje je svaki novi talas osvajača staroj kasti namet­ nuo novu. Ali postoje drugi argumenti. Sam Tojnbi pretpostavlja teoriju, koja je vjerovatno korektna, da je odgajanje životinja i, naročito, njihovo pripitomljavanje, kasniji, napredniji i složeniji stupanj razvoja od poljoprivrede i da su ovaj napredan korak preduzeli stepski nomadi. Ali u Egiptu nalazimo i poljoprivredu i odgajanje životinja a isto važi i za najveći broj ranih "država" (mada ne za sve američke). Izgleda da je ovo znak da se u ovim državama sadrži nomadski element; izgleda da je jedino prirodno riskirati hipotezu po kojoj je ovaj element dug nomadskim osvajačima koji su nametnuli svoju vladavinu, kastinsku, stanovništvu koje se prvobitno bavilo poljoprivredom. Ova teorija se ne slaže s Tojnbijevom tvrdnjom {op. cit., III, 23 f.) da nomadske države obično vrlo brzo odumiru. Ali činjenica da su se mnoge rane kastinske države bavile gajenjem životinja trebalo bi nekako biti objašnjena. Ideja da su nomadi ili, čak, lovci konstituirali prvobitnu višu klasu, potkrijepljena je starom i još opstajućom tradicijom više klase prema kojoj su rat, lov i konji simboli dokoličarskih klasa; tradicija koja je oblikovala osnovu Aristotelove etike i politike i koja je još živa, kao što su Veblen (Thorstein Veblen) {The Teory of Leisure Class) i Tojnbi pokazali; ovom dokazu možemo, možda, priključiti vjerovanje odgajivača životinja u rasizam i, naročito, u rasnu nadmoć više klase. Posljednje vjerovanje toliko ispoljeno u kastinskim državama, i kod Platona, i kod Aristotela, Tojnbi smatra "jednim... od grijehova našeg... modernog doba" i "nečim što je otuđeno od helenskog genija" (op. cit, III, 93). Mada su se mnogi Grci razvijali i mimo rasističkih uvjerenja, izgleda vjerovatno da su Platonove i Aristotelove teorije zasnovane na staroj tradiciji; posebno u pogledu činjenice da su rasističke ideje igrale takvu ulogu u Sparti. " Up. Zakone, 694a-698a. 45 (1) Špenglerovo djelo Propast Zapada ne bi, po mom mišljenju, trebalo uzeti ozbiljno. Ali ono je simptom; to je teorija nekog ko vjeruje u višu klasu suočenu s porazom. Kao i Platon, Spengler pokušava pokazati da bi "svijet" trebalo okriviti zbog njegovog općeg propadanja i smrti. I kao Platon, on (u svom zaključku Prusijanizam i socijalizam) zahtijeva novi poredak, očajnički pokušaj da se zaustave snage historije, regeneraciju pruske vladajuće klase prihvatanjem "socijalizma" ili

303

komunizma i ekonomskog odricanja. - Što se tiče Špenglera, potpuno se slažem s L. Nelsonom (Leonard Nelson), koji je svoju kritiku štampao pod dugim ironičnim naslovom čiji početak može biti preveden kao: "Vračanje: posvećivanje u tajne. 0. Špenglerove umjetnosti kazivanja sudbine i najočigledniji dokaz neoborive istine njegovog predskazivanja", itd. Mislim da je opravdana ovakva karakteristika Špenglera. Nelson je, mogu dodati, bio jedan od prvih koji se suprotstavio onome što nazivam historicizam (slijedeći ovdje Kanta u njegovoj kritici Herdera; Up. Dvanaesto poglavlje, bilješka 56). (2) Moja primjedba da Špenglerovo djelo nije posljednje djelo tipa propadanja i pada posebna je aluzija na Tojnbija. Tojnbijevo djelo je u tolikoj mjeri superiorno u odnosu na Špenglerovo da oklijevam da ga pomenem u istom kontekstu; superiorno je uglavnom zahvaljujući Tojnbijevom bogatstvu ideja i njegovom nadmoćnom znanju (koje se manifestira u činjenici da se on ne bavi, kao što to čini Špengler, svim i svačim pod suncem u isto vrijeme). Ali cilj i metod istraživanja je sličan. On je najodlučnije historicistički. (Up. moju kritiku Tojnbija u The Poverty of Historicism, str. 110 i dalje.) On je, fundamentalno, hegelski (mada ne vidim da je Tojnbi svjestan ove činjenice). Njegov "kriterijum rasta civilizacija" koji je "napredak u pravcu samo­ određenja" ovo dovoljno jasno pokazuje; jer Hegelov zakon napretka u pravcu "samo-svijesti" i "slobode" može se lako prepoznati. (Tojnbijev hegelizam je, izgleda, došao nekako preko Bredlija (F. H. Bradlev) kao što se, npr. može vidjeti iz njegovih primjedbi o odnosima, op. cit, III, 223; "Sam pojam 'odnosa' između 'stvari' ili 'bića' obuhvata logičku protivrječnost... Kako bi ova protivrječnost mogla da se transcendira?" (Ne mogu ovdje ulaziti u diskusiju o problemu odnosa. Ali mogu dogmatično izjaviti da se svi problemi koji se tiču relacija mogu, određenim jednostavnim metodima moderne logike, reducirati na svojinske ili klasne; drugim riječim, posebne filozofske teškoće koje se tiču odnosa ne postoje. Pomenuti metod dugujemo N. Vineru (N. VViener) i K. Kuratovskom (K. Kuratowski); vidi Kvajn (Wilard van Orman Quine), A System of Logistic, 1934, str. 16 ff.) Ne vjerujem da svrstavanje djela u određenu školu znači da je ono odbačeno, ali u slučaju hegelskog historicizma mislim da je to tako, iz razloga koji će biti razmatrani u dru­ gom tomu ove knjige. Što se tiče Tojnbijevog historicizma, želim posebno razjasniti kako zaista sumnjam da se civilizacije rađaju, da rastu, propadaju i umiru. Obavezan sam naglasiti ovo mjesto zato što i sam koristim neke Tojnbijeve termine sve dok govorim o "propadanju" i "zaustavljanju" društava. Međutim, želim objasniti da se moj termin "propadanje" ne odnosi na sve tipove civilizacija, nego na osobenu vrstu fenomena - na

304

osjećanje zbunjenosti povezano s raspadanjem magijskog ili plemenskog "zatvorenog društva". Prema tome, ne vjerujem, kao Tojnbi, da je grčko društvo pretrpjelo "svoje propadanje" za vrijeme peloponeskog rata; simp­ tome propadanja koje Tojnbi opisuje nalazim mnogo ranije. (Up. s ovim bilješke 6 i 8 Desetog poglavlja i tekst.) U vezi sa "zaustavljenim" društvima, ovaj termin isključivo primjenjujem ili na društvo koje se čvrsto drži svojih magijskih oblika, zatvarajući se silom protiv upliva otvorenog društva, ili na društvo koje pokušava da se vrati u plemenski kavez. Također, ne mislim da je naša zapadna civilizacija samo jedan član vrste. Mislim da postoje mnoga zatvorena društva koja mogu pretrpjeti razne sudbine; ali jedno "otvoreno društvo", pretpostavljam, može samo napredovati ili biti zaustavljeno i prisiljeno da se vrati u kavez, tj. zvijeri­ ma. (Up. također Deseto poglavlje, naročito posljednju bilješku.) (3) U vezi s pričama o Propadanju i Padu, mogu spomenuti kako je gotovo svaka od njih pod utjecajem Heraklitove primjedbe: "A svjetina je zasićena baš kao stoka" i Platonove teorije o niskim životinjskim instink­ tima. Želim reći da sve one pokušavaju pokazati da je propadanje dug usvajanju (od strane vladajuće klase) ovih "nižih" standarda koji su, navodno, prirodni za radničke klase. Drugim riječim, i postavljajući stvar sirovo i grubo, to je teorija po kojoj civilizacije, kao Perzijsko i Rimsko carstvo, svoje propadanje duguju pretjeranoj trpezi. (Up. bilješku 19 Desetog poglavlja.) BILJEŠKE ZA PETO POGLAVLJE 1

"Začarani krug" je citat iz Barneta, Early Greek Philosophy, I. 106, gdje su tretirani slični problemi. Ipak, ne slažem se s Barnetom da je "u početku pravilnost ljudskog življenja bila daleko jasnije shvaćena nego ravnomjerni tok prirode". Ovo pretpostavlja utemeljenje razlika što je, vjerujem, karakteristika kasnijeg perioda, tj. perioda raspadanja "začaranog kruga zakona i običaja". Štaviše, prirodni periodi (godišnja doba itd.; up. bilješku 6 Drugog poglavlja i Platonovog (?) Epinomis, 978d i dalje), morali su biti shvaćeni vrlo rano. 0 razlikovanju između prirodnih i normativnih zakona, vidi naročito bilješku 18 (4) ovog poglavlja. 2 *Up. R. Eisler, The Royal Art of Astrohgy, Ajzler kaže da su oso­ bitosti kretanja planeta interpretirali babilonski "pisci pločica koji su stvo­ rili Asurbanipalovu biblioteku" {op. cit. 288) kao "da njima upravljaju 'zakoni' ili 'odluke' koje vladaju 'nebom i zemljom' (pirishte shame u irsiti), objavljeni na početku od strane boga stvaraoca." (ibid., 233 f.) On pokazuje (ibid., 288) da ideja "univerzalnih zakona" (prirode) nastaje s ovim "mito­ loškim... konceptom 'dekreta neba i zemlje'... "* Povodom pasusa iz Heraklita, up. D5 (Herman Diels, Predsokratovci, op. cit., fr. 94, str. 158) B29 i bilješku 7 (2) Drugog poglavlja; također

305

bilješku 6 tog poglavlja i tekst. Vidi također Barnet, loc. cit, koji daje drukčije objašnjenje; on smatra da "kada je primijećen pravilan tok prirode, ne može biti nađeno bolje ime za to od Prava ili Pravičnosti što tačno znači nepromjenljivi običaj koji upravlja ljudskim životom". Ne vjerujem da je termin prvo značio nešto društveno i da je, potom, bio proširen, ali mislim da su društvene i prirodne pravilnosti ("poredak") prvobitno bile neizdiferencirane i interpretirane kao magijske. 3 Oprečnost je ponekad izražena kao ona između "prirode" i "zakona" ("norme" ili "konvencije"), ponekad kao ona između "prirode" i "postavljanja" ili "polaganja" (normativnih zakona), a ponekad kao ona između "prirode" i "umjetnosti" ili "prirodnog" i "vještačkog". Cesto se kaže (autoritet Diogena Laertija, II, 16 i 4; Doksographi Graeci, 546b) da je antitezu između prirode i konvencije uveo Arhelaj za koga je rečeno da je bio Sokratov učitelj. Ali mislim da, u Zakonima, 690b, Platon dovoljno jasno objašnjava da "tebanskog pjesni­ ka Pindara" smatra stvaraocem antiteze (up. bilješke 10 i 28 ovog poglavlja). Osim Pindarovih fragmenata (koje citira Platon; vidi također Herodota, III, 38) i nekih Herodotovih primjedbi {loc. cit), jedan od najranije sačuvanih originalnih izvora je fragment 0 istini sofiste Antifona (vidi bilješke 11 i 12 ovog poglavlja). Prema Platonovom Protagori, izgleda da je sofist Hipija bio začetnik sličnih pogle­ da (vidi bilješku 13 ovog poglavlja). Ali najuplivnije rano tretiranje prob­ lema izgleda da je bilo ono Protagorino, mada je moguće da je on koristio drukčiju terminologiju (može se pomenuti da se Demokrit bavio antitezom koju je, također, primijenio na takve društvene "institu­ cije" kao što je jezik; Platon je isto učinio u Kratilu, 384e.) 4 Veoma slično gledište može se naći u Raselovoj "Molitvi slobodnog čovjeka", "A Free Man's Worship" (u Bertrand Russell, Mysticism and Logic) i u posljednjem poglavlju Šeringtonovog Čovjeka po svojoj prirodi (C. Sherrington, Man on His Nature). 5 (1) Pozitivisti će, naravno, odgovoriti da je razlog što norme ne mogu biti izvedene iz činjeničkih sudova u tome što su norme bez značenja; ali ovo samo pokazuje da oni (s Vitgenštajnovom raspravom Tractatus) određuju "značenje" proizvoljno, tako da samo činjenički sudovi jesu "smisleni". (Vidi također moju The Logic of Scientific Discovery, str. 35 i dalje i 51. i sijed. [Logika naučnog otkrića, op. cit. str. 69 i dalje i 84 - Prim. red.] Sljedbenici "psihologizma", s druge strane pokušat će da objasne imperative kao izraze emocija, norme kao navike i standarde kao gledišta. Ali, mada je navika da se ne krade sigurno činjeni­ ca, neophodno je, kao što je objašnjeno u tekstu, razlikovati ovu činjenicu od odgovarajuće norme. Povodom pitanja o logičkim normama, u pot­ punosti se slažem s najvećim brojem pogleda K. Mengera izraženim u nje­ govoj knjizi Moral, Wille and Weltgestaltung, 1935. On je, vjerujem, jedan

306

od prvih koji je razvio osnove logike normi. Možda ovdje mogu izraziti svoje uvjerenje da je opiranje da se norme primaju kao nešto važno i nesvodljivo jedan od glavnih izvora intelektualne i druge slabosti "pro­ gresivnijih" krugova našeg vremena. (2) Što se tiče mog tvrđenja da je iskaz koji određuje normu ili odluku nemoguće izvesti iz iskaza koji određuje činjenicu, možemo dodati sljedeće. Analizirajući odnose između iskaza i činjenica krećemo se u polju logičkog istraživanja koje Alfred Tarski naziva semantikom (up. bilješku 29 Trećeg poglavlja i bilješku 23 Osmog poglavlja). Jedan od fun­ damentalnih pojmova semantike jeste pojam istine. Kao što je Tarski pokazao, moguće je (unutar onoga što Karnap (Rudolf Carnap) zove semantički sistem) deskriptivan iskaz kao što je "Napoleon je umro na svetoj Jeleni" izvesti iz iskaza "Gospodin A je rekao da je Napoleon umro na Svetoj Jeleni", u vezi s daljim iskazom je ono što je g. A rekao bilo isti­ na. (Ako termin "činjenica" upotrijebimo u tako širokom smislu da ne govorimo samo o činjenici opisanoj iskazom nego, također, o činjenici da je ovaj iskaz istinit, onda čak možemo reći da je iskaz "Napoleon je umro na Svetoj Jeleni" moguće izvesti iz dvije "činjenice", da je g. A to rekao i da je govorio istinu.) Ne postoji razlog da se ne nastavi upravo na isti način na području normi. Možemo, slično kao za pojam istine, uvesti pojam valjanosti ili ispravnosti norme. Ovo bi značilo da određena norma N može biti izve­ dena (u nekoj vrsti semantike normi) iz iskaza koji određuje da je N va­ ljano ili ispravno; ili drugim riječima, norma ili zapovjed "Ne ukradi" bila bi smatrana ekvivalentnom tvrđenju "norma 'Ne ukradi' je valjana ili ispravna". (Opet, ako termin "činjenica" upotrijebimo u tako širokom smislu da govorimo o činjenici daje norma valjana ili ispravna, onda čak možemo izvesti norme iz činjenica. Ovo, ipak, ne obesnažuje ispravnost naših razmatranja u tekstu koja se odnose jedino na nemogućnost izvođenja normi iz psiholoških, socioloških ili si., tj. nesemantičkih, činjenica.) *(3) U svom prvom razmatranju ovih problema govorio sam o nor­ mama ili odlukama, ali nikada o prijedlozima. Govor o prijedlogu umjesto o "prijedlozima" dugujem L. Dž. Raselu (L. J. Russell); vidi njegov referat "Propositions and Proposals" u Biblioteci Desetog međunarodnog filozofskog kongresa (Amsterdam, August 11-18, 1948), tom I, Zapisnici Kongresa. U ovom važnom referatu pravi se razlika između iskaza o činjenicama ili "tvrdnji" od sugestija da se usvoje smjerovi vođenja (određene politike, određenih normi ili ciljeva) koji su nazvani "prijedlozima". Velika prednost ove terminologije, kao što svako zna, jeste u tome što neko može da raspravlja o prijedlogu, dok nije toliko jasno da li i u kom smislu neko može da raspravlja o odluci ili normi; govoreći, dakle, o "normama" ili "odlukama" dužni smo da podržimo one koji kažu da su ove stvari izvan diskusije (ili

307

iznad nje, kao što bi rekli neki dogmatski teolozi ili metafizičari, ili - što je besmisleno - ispod nje, kao što bi rekli neki pozitivisti). Usvajajući Raselovu terminologiju, možemo reći da je tvrdnja iznese­ na ili izrečena (ili prihvaćena hipoteza) dok je prijedlog usvojen; razlikovat ćemo činjenicu njegovog usvajanja od prijedloga koji je usvojen. Naša dualistička teza, u tom slučaju, postaje teza po kojoj prijedlozi nisu svodljivi na činjenice (ili na iskaze o činjenicama, ili na tvrdnje) čak i ako se na njih odnose. * 6 Up. također posljednju bilješku (71) Desetog poglavlja. Mada se moj vlastiti stav, vjerujem, dovoljno jasno sadrži u tekstu, mogao bih, možda, ukratko formulirati ono što mi izgleda da su najvažnija načela humane i egalitarne etike. (1) Tolerancija prema svima koji nisu netolerantni i koji ne propagi­ raju netoleranciju. (0 ovom izuzetku up. ono što je rečeno u bilješkama 4 i 6 Sedmog poglavlja.) Posebno, to podrazumijeva da bi moralne odluke drugih trebalo tretirati s poštovanjem sve dotle dok takve odluke nisu u sukobu s načelom tolerancije. (2) Priznanje da je osnova ukupne moralne nužde u značaju patnje ili bola. Zbog toga predlažem da utilitarnu formulu "Teži najvećoj količini sreće za najveći broj ljudi" ili kratko "Maksimaliziraj sreću", zamijenimo formulom "Najmanja količina patnje koja se da izbjeći - za sve" ili kratko "Minimaliziraj patnju". Takva jednostavna formula može, vjerujem, postati jedan od temeljnih principa (ne i jedini) javne politike. (Naspram tome, princip "Maksimaliziraj sreću", čini se podesnim za uspostavljanje dobrotvorne diktature.) Moramo shvatiti da se, s moralnog gledišta, patnja i sreća ne bi smjele tretirati kao simetrične; to će reći, unapređenje sreće je u svakom slučaju manje hitno od pružanja pomoći onim koji pate i od pokušaja da se patnja spriječi. (Drugi zadatak se malo bavi "stvarima ukusa", a prvi i previše.) Up. također bilješku 2 Devetog poglavlja. (3) Borba protiv tiranije; ili, drugim riječima, pokušaj da se ova druga načela obezbijede institucionalnim sredstvima zakonodavstva prije nego dobrotvornošću ličnosti na vlasti. (Up. odjeljak 2 Sedmog poglavlja.) 7 Up. Barnet, Greek Philosophy I, 117. - Protagorina doktrina na koju se upućuje u ovom paragrafu može se naći u Platonovom dijalogu Protagora, 322a i dalje: up. također Teetet, posebno 172b (također vidi bilješku 27 ovog poglavlja). Razlika između platonizma i protagorizma može, možda, ukratko da se izkaže na sljedeći način: (Platonizam.) Postoji inherentan "prirodan" poredak pravičnosti u svijetu, tj. izvorni ili prvobitan poredak u kome je priroda bila stvorena. Otuda je prošlost dobra i bilo koji razvoj što vodi novim normama je loš.

308

(Protagorizam.) Čovjek je moralno biće u ovom svijetu. Priroda nije ni moralna ni nemoralna. Otuda je čovjeku moguće da poboljša stvari. Nije nevjerovatno da je Protagora bio pod uplivom Ksenofana koji je među prvim izrazio stav otvorenog društva i kritikovao Hesiodov historijski pesimizam; "Bogovi na početku nisu pokazali čovjeku sve ono što je on želio; ali tokom vremena, on je mogao tragati za boljim i naći ga". (Up. Dils 5 18) Izgleda da se Platonov sestrić i nasljednik Speusip vratio ovom progresivnom shvatanju (up. Aristotelovu Metafiziku, 1072b30 i bilješku 11 Jedanaestog poglavl­ ja), i da je Akademija, također, za njegovo vrijeme usvojila liberalnije stanovište na polju politike. Što se tiče odnosa Protagorine doktrine prema načelima religije, može se primijetiti kako je on vjerovao da Bog djejstvuje kroz čovjeka. Ne vidim kako ovo stanovište može protivrječiti stanovištu kršćanstva. S ovim, npr., uporedi K. Bartov (Karl Barth) iskaz (Credo, 1936, str. 188); "Biblija je ljudsko svjedočanstvo" (tj. čovjek je sredstvo Božije). 8 Sokratova odbrana autonomije etike (blisko povezana s njegovim nastojanjem da dokaže kako problemi prirode nisu važni) naročito je izražena u njegovoj doktrini samodovoljnosti ili autarkije "vrle" individue. Da ova teorija oštro protivrječi Platonovom shvatanju individue, vidjet ćemo kasnije; up. naročito bilješke 25 ovog i 36 sljedećeg poglavlja. (Up. također bilješku 56 Desetog poglavlja.) 9 Ne možemo, npr. konstruirati institucije koje funkcioniraju neovis­ no od toga kako se njima "upravlja". S ovim problemima up. Sedmo poglavlje (bilješke 7-8 i 22-23) i, naročito, Deveto poglavlje. 10 0 Platonovom razmatranju Pindarovog naturalizma, vidjeti naročito Gorgiju, 484 b; Zakone, 690b (citirano niže u ovom poglavlju; up. bilješku 28); 714e/15a; up. također 890a/b. (Također vidjeti Adamovu bilješku o Državi 359c20.) 11 Antifon koristi termin koji sam, u vezi s Parmenidom i Platonom, gore preveo kao "varljivo mnijenje" (up. bilješku 15 Trećeg poglavlja); on ga, isto tako, suprotstavlja "istini". Up. također Barkerov (Sir Ernest Barker) prijevod u knjigama: Greek Political Theory, I, i Plato and His Predecessors (1918), 83. 12 Vidi Antifon, 0 istini (u H. Diels, Predsokratovci, II, f. 44., str. 325; poglavlje o Antifonu , preveo Darko Novaković); up. Barker, op. cit., 83-5. Vidi također sljedeću bilješku (2). 13 Hipija je citiran u Platonovom Protagori, 337e (vidi Platon, Protagora, Sofist, Naprijed, Zagreb, 1975, 337d; preveli Kolomon Rac i Milivoj Sironić). 0 sljedeća četiri citata, up. (1) Euripidov /on, 854 ff.; i (2) njegov Phoenissae 538; up. također Gomperc, Griechische Denker (njemačko izdanje, I. 325); i Barker, op cit, 75; up. također Platonov

309

žestok napad na Euripida u Državi, 568a-d. Dalje (3) Alkidam u Scholastic to Aristotle's Rhetorik, I, 13. 1373bl8. (4) Likofron u Aristotelovim Fragmentima, 91 (Rose); (up. također Pseudo-Plutarha De Nobil, 18.2). Za atinski pokret protiv ropstva, također up. bilješku 18 četvrtog poglavlja i bilješku 29 (s daljim upućivanjima) istog poglavlja; također bilješku 18 Desetog poglavlja i Dodatak III (Odgovor na kritiku) ispod, naročito str. 330 i dalje. (1) Vrijedno je primijetiti da najveći broj platonista pokazuje malo simpatija prema ovom egalitarnom pokretu. Barker, npr., to razmatra pod naslovom "Opšte ikonoborstvo"; up. op. cit, 75. (Također vidi drugi citat iz Fildovog Platona, citiran u bilješci 3 Šestog poglavlja.) Ovaj nedostatak sim­ patije, nesumnjivo, jeste dug Platonovom uplivu. (2) 0 Platonovom i Aristotelovom antiegalitarizmu, pomenutom u tekstu, vidi sljedeći paragraf, up. naročito bilješku 49 Osmog poglavlja i bilješke 3-4 Jedanaestog poglavlja. Ovaj antiegalitarizam i njegove porazne efekte jasno je opisao V. V. Tarn (W. W. Tarn) u svom odličnom predavanju "Alexander the Great and the Unity of Mankind (Prac. of the British Academy, XIX, 1933, str. 123 ff.). Tarn u petom stoljeću prepoznaje pokret u pravcu "nečeg boljeg nego što je gruba podjela na Grke i barbare; ali", kaže on, "ovo nije bilo važno za historiju, jer sve sto je bilo ove vrste ugušile su idealističke filozofije. Platon i Aristotel nisu ostavili sumnju u pogledu svojih stavova. Platon je rekao da su svi barbari po svojoj prirodi bili neprijatelji; bilo je ispravno da se vodi rat protiv njih, čak do njihovog porobljavanja. Aristotel je rekao da su svi barbari po prirodi robovi..." (str. 124. kurziv moj). U potpunosti se slažem s Tarnovom ocjenom kobnog antihumanog upliva idealističkih filo­ zofa, tj. Platona i Aristotela. Također se slažem s Tarnovim isticanjem ogromnog značaja egalitarizma, ideje jedinstva čovječanstva (up. op. cit., str. 147). Glavna tačka u kojoj se ne mogu u potpunosti složiti jeste Tarnova ocjena egalitarnog pokreta petog stoljeća i ranih kinika. On može da bude ali ne mora biti u pravu po svom shvatanju da je historijski upliv ovih pokreta bio mali u poređenju s onim Aleksandrovim. Ali vjerujem da bi on više cijenio ove pokrete samo da je slijedio paralelizam između koz­ mopolitskog i antirobovskog pokreta. Na paralelizam u odnosima Grci: barbari i slobodni ljudi: robovi Tarn je dovoljno jasno ukazao u ovdje citi­ ranom pasusu; ako razmotrimo neospornu snagu pokreta protiv ropstva (vidi naročito bilješku 18 Četvrtog poglavlja), tada rasute primjedbe pro­ tiv razlika između Grka i barbara dobijaju mnogo na značenju. Up. također Aristotel, Politika, III, 5, 7 (128a); IV (VI), 4,16 (1319b); i III, 2, 2 (1275b). Vidi također bilješku 48 Osmog poglavlja i upućivanje na E. Badiana na kraju te bilješke.

310

14

Povodom teme "povratka zvijerima", up. Deseto poglavlje, bilješku 71. 15 0 Sokratovoj doktrini duše vidi bilješku 44 Desetog poglavlja. 16 Termin "prirodno pravo" u egalitarnom smislu dospio je u Rim preko stoika (postoji upliv Antistena koji bi trebalo uzeti u obzir; up. bilješku 48 Osmog poglavlja) i bio populariziran preko rim­ skog prava (up. Institutiones, II, 1, 2: I, 2,2). Također ga je koristio Toma Akvinski (Thomas Aquinas) Summa Theologiae, II, 91,2). Konfuzna upotreba termina "prirodni zakon" umjesto "prirodno pravo" od strane modernih tomista je za žaljenje, isto kao i nedovoljno istican­ je egalitarizma. 17 Monistička tendencija koja je prvo odvela do pokušaja da se norme interpretiraju kao prirodne, nedavno je dovela do oprečnog pokušaja, odn. do interpretacije prirodnih zakona kao konvencionalnih. Ovaj (fizički) tip konvencionalizma Poenkare Qules Henri Poincare) je zasnivao na priznavanju konvencionalnog ili verbalnog karaktera definici­ ja. Poenkare, i nedavno Edington (Sir Arthur Stanlev Eddington), ukazu­ je da prirodne entitete definiramo pomoću zakona kojima se oni povinuju. Iz ovoga je izveden zaključak da su ovi zakoni, tj. zakoni prirode, definici­ je, tj. verbalne konvencije. Up. Edingtonovo pismo u Nature 148 (1941), 141; "Elementi" (fizičke teorije) "...mogu jedino da budu definirani... pomoću zakona kojima se oni povinuju; tako da se nalazimo u situaciji da jurimo naše vlastite repove u čisto formalnom sistemu". Analiza i kritika ovog oblika konvencionalizma može da se nađe u mojoj The Logic of Scientific Discoveij, naročito str. 78 i dalje. (Vidi Logika naučnog otkrića, str. 110 i dalje. - Prim. red.) 18

(1) Nada u dobijanje izvjesnog argumenta ili teorije koji bi s nama podijelili naše odgovornosti jeste, vjerujem, jedan od osnovnih motiva "znanstvene" etike. "Znanstvena" etika je, u svojoj apsolutnoj golotinji, jedan od najčudnijih društvenih fenomena. Na šta ona cilja? Na to da nam kaže šta bi trebalo da radimo, tj. na konstruiranje zbornika normi na naučnoj osnovi, tako da sve što nam je potrebno svodi se na to da pogledamo indeks zbornika ako smo suočeni s teškom moralnom odlukom. Ovo bi, jasno, bio apsurd; sasvim neovisno od činjenice da bi to, ukoliko bi se dostiglo, uništilo svu ličnu odgovornost i, prema tome, svu etiku. Ili, da li bi to dalo znanstveni kriterij za određivanje istinitosti ili lažnosti moralnog suđenja, tj. takvog suđenja koje obuhvata takve termine kao što su "dobro" ili "loše"? Međutim, jasno je da su moralna suđenja apsolutno irelevantna. Samo je ogovaralo zainteresirano da sudi o ljudima i njihovim djelima; "ne sudi" - mnogima od nas izgleda kao jedan od fun­ damentalnih i malo uvažavanih zakona humane etike. (Moramo razoružati i zatvoriti kriminalca da bismo ga spriječili da ponovi svoje zločine, ali ako je suviše moralnog suda i, naročito, moralne indignacije, to je uvijek znak

311

hipokrizije i farizejstva.) Otuda bi etika moralnog suđenja bila ne samo irelevantna nego, zaista, nemoralna stvar. Sva važnost moralnih problema počiva, naravno, na činjenici da možemo djelovati s inteligentnim pred­ viđanjem i da se možemo pitati šta bi naši ciljevi trebalo da budu, tj. kako bi trebalo da djelujemo. Gotovo svi moralni filozofi koji su se bavili tim problemom - kako bi trebalo da djelujemo (možda, s izuzetkom Kanta), pokušali su da odgovore na to ili upućujući na "ljudsku prirodu" (kao što je čak i Kant uradio kada je uputio na ljudski razum) ili na prirodu "dobrog". Prvi od ovih načina ne vodi nigdje, pošto su sve moguće naše akcije zasnovane na "ljudskoj prirodi", što znači da se problem etike može postaviti uz pitanje koje elemente ljudske prirode bi trebalo da odobrimo i razvije­ mo, a koje da potisnemo ili kontroliramo. Ali i drugi od ova dva načina također nigdje ne vodi; jer, dajući analizu "dobrog" u obliku iskaza kao: "Dobro je takvo i takvo" (ili "to i to je dobro") uvijek bi trebalo da pita­ mo: šta s tim? Zašto bi to trebalo da me se tiče? Samo ako je riječ "dobro" upotrijebljena u etičkom smislu, tj. ako je upotrijebljena samo u značenju "ono što bi trebalo da uradim", iz informacije "x je dobro" mogu izvući zaključak da bi trebalo da uradim x. Drugim riječima, ako bi riječ "dobro" uopće trebalo da ima bilo kakvo etičko značenje, ona se mora definirati kao "ono što bi trebalo (ili bismo trebali) uraditi (ili unaprijediti)". Ali ako je tako definirana, onda je sve njeno značenje iscrpljeno frazom koja definira i može u svakom kontekstu biti njom zamijenjena, tako da uvođenje termina "dobro" ne može stvarno doprinijeti našem problemu, (vidi također bilješku 49 (3) Jedanaestog poglavlja.) Sve diskusije oko definiranja dobrog ili mogućnosti njegovog defini­ ranja, jesu, prema tome, sasvim beskorisne. One samo pokazuju koliko je "znanstvena" etika daleko od važnih problema moralnog života. One, otuda, pokazuju da je "znanosna" etika oblik bjekstva, bjekstva od realnos­ ti moralnog života, tj. naših moralnih odgovornosti. (U pogledu ovih raz­ matranja ne bi bilo iznenađujuće da se početak "znanstvene" etike, u obliku etičkog naturalizma, vremenski poklapa s onim što možemo nazvati otkrivanjem lične odgovornosti. Up. s onim što je kazano u Desetom poglavlju, bilješke 27-38 i 55-57, o otvorenom društvu i Velikoj Generaciji.) (2) Može biti, u vezi s ovim, da je podesno uputiti na poseban oblik bjekstva od odgovornosti koje je ovdje razmatrano, posebno izlagan od strane pravnog pozitivizma hegelovske škole, isto kao i od strane njoj srodnog spiritualnog naturalizma. Da je problem još uvijek značajan vidi se iz činjenice što i takav autor kao što je Katlin (G. E. G. Catlin), na ovoj važnoj tački (kao i na brojnim drugim), ostaje ovisan od Hegela; u svojoj analizi kritikovat ću Katlinove argumente u korist spiritualnog naturalizma

312

i protiv razlike između zakona prirode i normativnih zakona (up. G. E. G. Catlin, A Study of the Principles ofPolitics, 1930, str. 96-99). Katlin započinje tako što je ustanovio jasne razlike između zakona prirode i "zakona... koje prave zakonodavci"; on priznaje da na prvi pogled fraza "prirodni zakon", primijenjena na norme, "izgleda očito nenaučna pošto ne uspijeva da napravi razliku između ljudskog zakona koji zahtijeva prisilu i fizičkih zakona koje nismo u stanju da narušimo". Ali on pokušava pokazati da to samo tako izgleda i da je "naša kritika" ovog načina upotrebe temina "prirodni zakon" bila "isuviše prenaglje­ na". I on se priklanja jasnom iskazu spiritualnog naturalizma, tj. razliko­ vanju između "valjanog zakona" koji je "u skladu s prirodom" i drugog zakona: "Valjani zakon, tada, obuhvata formuliranje ljudskih tendencija ili je, ukratko, kopija prirodnog zakona "nađenog" pomoću političke nauke. U ovom smislu, valjani zakon je nedvosmisleno nađen, a ne načinjen. On je kopija prirodnog društvenog zakona" (tj. onoga što ja nazivam "sociološkim zakonima"; up. bilješku 8 ovog poglavlja). On zaključuje da njegova pravila, sve dok je pravni sistem racionalan, "prestaju da preuzimaju karakter proizvoljnih zapovijesti i postaju dedukcije izvedene iz prvobitnih društvenih zakona" (tj. iz onog što ja nazivam "sociološkim zakonima"). (3) Ovo je veoma jak iskaz spiritualnog naturalizma. Njegova kriti­ ka je važnija ukoliko Katlin svoju doktirnu kombinira s teorijom "društve­ nog inženjeringa" koja, možda, na prvi pogled može izgledati slična onoj ovdje zastupanoj (up. bilješku 9 Trećeg poglavlja i bilješke 1-3 i 8-11 Devetog poglavlja). Prije nego što je razmotrimo, želim objasniti zašto smatram da je Katlinovo shvatanje ovisno od Hegelovog pozitivizma. Takvo objašnjenje je neophodno zato što Katlin koristi svoj naturalizam u cilju razlikovanja "valjanog" i drugog zakona; drugim riječima, on ga koristi da bi razlikovao "pravedan" i "nepravedan" zakon; ova razlika si­ gurno ne liči na pozitivizam tj. na priznavanje postojećeg zakona kao jedinog standarda pravičnosti. Uprkos svemu tome, vjerujem da su Katlinovi pogledi vrlo blizu pozitivizma; razlog je u tome što on vjeruje da samo "valjan" zakon može biti efektan i, u tom smislu, "postojeći" u precizno Hegelovom značenju. Jer Katlin kaže, kada naš pravni kodeks nije "valjan", tj. nije u skladu sa zakonima ljudske prirode, tada "naš statut ostaje prazan papir". Ovaj iskaz je najčistiji pozitivizam; jer, on nam dozvoljava da iz činjenice da određeni kodeks nije samo "papir" nego da je i uspješno nametnut deduciramo da je "valjan"; ili, drugim riječima, da cjelokupno zakonodavstvo koje nije samo papir predstavlja kopiju ljudske prirode i, prema tome, pravičnost.

313

(4) Pristupam, sada, kratkoj kritici argumenta koji Katlin nudi protiv razlike između (a) zakona prirode koji ne mogu biti narušeni i (b) normativnih zakona koje je stvorio čovjek; tj. koje je nametnuo putem sankcija; razlika koju on pravi za svoje potrebe, i to veoma jasno. Katlinov argument je dvostruk. On pokazuje (a 1 ) da je zakone prirode, također, stvorio čovjek (u određenom smislu) i da (u istom smislu) mogu biti prekršeni i (b1) da, u određenom smislu, normativni zakoni ne mogu biti prekršeni. Počinjem s (a 1 ): "Prirodni zakoni fizičara", piše Katlin, "nisu grube činjenice, oni su racionalizacije fizičkog svijeta, bilo nametnute od strane čovjeka bilo opravdane zato što je svijet inherent­ no racionalan i uređen". On, zatim, nastavlja pokazivati kako prirodni zakoni "mogu biti poništeni" kada nas "svježe činjenice" primoraju da zakon preinačimo. Moj odgovor na ovaj argument je sljedeći. Iskaz smišljen da bude formulacija zakona prirode sigurno je stvorio čovjek. Mi stvaramo hipotezu da postoji određena nepromjenljiva pravilnost, tj. opisujemo pretpostavljenu pravilnost samo na osnovu tvrdnje, prirodnog zakona. Međutim, kao znanstvenici, pripremljeni smo da od prirode učimo kako nismo u pravu; pripremljeni smo da preinačimo zakon ako svježe činjenice, koje proturječe našoj hipotezi, pokažu da naš pretpostavljeni zakon nije bio zakon, pošto je narušen. Drugim riječima, prihvatajući prirodno poništavanje, znanstvenik pokazuje da usvaja hipotezu samo dotle dok ona nije pogrešna; što je isto kao da kaže da se on prema zakonu prirode odnosi kao prema pravilu koje ne može biti narušeno, pošto narušavanje svog pravila on usvaja kao dokaz da njime nije formuliran zakon prirode. Dalje: mada je hipotezu stvorio čovjek, možda nismo u stanju spriječiti njeno falsificiranje. Ovo pokazu­ je da, stvarajući hipotezu, mi ne stvaramo pravilnost koju namjeravamo njome opisati (mada smo stvorili nov skup problema i sugerirali nova zapažanja i interpretacije), (b1) "Nije istina", kaže Katlin, "da krimi­ nalac 'krši' zakon kada počini zabranjeno djelo... statut ne kaže: "Nećeš moći"; on kaže: "Nemoj, ili će ova kazna biti primijenjena. To može", nastavlja Katlin, "biti prekršeno samo kada kazna nije primijenjena... Sve dok se zakon usavršava i njegove sankcije izvršavaju... on se prib­ ližava fizičkom zakonu". Odgovor na ovo je jednostavan. U bilo kom smislu da govorimo o "kršenju" zakona, pravni zakon može biti narušen; verbalno podešavanje to ne može izmijeniti. Prihvatimo Katlinovo uvjerenje da kriminalac ne može "prekršiti" zakon i da je on "prekršen" samo ako kriminalac ne dobije kaznu koju zakon propisuje. Ali čak i s ovog gledišta zakon može biti prekršen; npr., od strane državnih službenika koji odbiju da kazne kriminalca. Čak i u državi gdje se sve sankcije u stvari provode, službenici mogu, po svom izboru, spri­ ječiti takvo kažnjavanje i time "prekršiti" zakon u Katlinovom smislu. (Da bi time i oni, također, "prekršili" zakon u običnom smislu, tj. da bi

314

i oni postali kriminalci i, možda, bili kažnjeni, to je sasvim drugo pitanje.) Drugim riječima: normativni zakon je uvijek nametnut od ljudi i njihovih sankcija i on se, prema tome, fundamentalno razlikuje od hipoteze. Pravno, mi možemo podstaći prikrivanje ubistva ili dobrih djela; laži ili istine; pravde ili nepravde. Ne postoji argument koji može premostiti ovaj jaz. 19 "Priroda sreće i bijede" odnosi se na Teeteta, 175c, 0 bliskom odnosu između "prirode" i "Oblika" ili "Ideje", up. naročito Državu, 597a-d, gdje Platon razmatra Oblik ili Ideju kreveta i, tada, upućuje na njega: "Svakako tu nastaju nekakva tri kreveta: jedan koji po prirodi jeste, za koji rekosmo, kako mislim, da je djelo boga ili nekog drugog" (Op. cit., 597/b, str. 297). Na istom mjestu on nudi odgovarajuću razliku između "vještačkog" (ili "napravljene" stvari koja je "imitacija") i "istinitog". Up. također Adamovu bilješku o Državi 597bl0 (s citatom iz Barneta tamo datim) i bilješke o 476bl3, 501b9, 525cl5; dalje Teetet, 174b (i Kornfordovu (Cornford) bilješku I za str. 85 u njegovoj knjizi Plato's Theory of Knowledge). Vidi također Aristotelovu Metafiziku, 1015a 14. 20 0 Platonovom napadu na umjetnost, vidi posljednju knjigu Države i, naročito, pasuse Države, 600a-605b, pomenute u bilješci 39 Četvrtog poglavlja. 21 Up. bilješke 11, 12 i 13 ovog poglavlja. Moja tvrdnja da se Platon bar djelimično slaže s Antifonovim naturalističkim teorijama (mada se on, naravno, ne slaže s Antifonovim egalitarizmom) mnogima će izgledati čudno, naročito Barkerovim čitateljima, op. cit. Mogu se još više iznanaditi kada čuju da glavno neslaganje nije toliko teorijsko koliko ono koje se tiče moralne prakse i da je Antifon, a ne Platon, bio moralno u pravu sve dok je riječ o praktičnoj strani egalitarizma. (0 Platonovom slaganju s Antifonovim načelom da je priroda istinita i u pravu, vidi također tekst bilješki 23 i 28 i bilješku 30 ovog poglavlja.) 22 Ovi citati su iz Sofista, 266b i 265e. Ali pasus također sadrži (265c) kritiku (sličnu onoj u Zakonima, citiranoj u bilješkama 23 i 30 ovog pogla­ vlja) onoga što može da bude opisano kao materijalistička interpretacija naturalizrna koje se držao Antifon; mislim na "vjerovanje"... da priroda.., stvara bez inteligencije". 23 Up. Zakone, 892a i c (str. 414). 0 doktrini žudnje duše k Idejama, vidi također bilješku 15(8) Trećeg poglavlja. 0 privlačnosti "priroda" i "duša", vidjeti Aristotelovu Metafiziku, 1015al4, s citiranim pasusima Zakona i s 896d/e; "duša se nalazi i prebiva u svemu što se na neki način kreće..." Dalje, naročito uporedi sljedeće pasuse u kojima su "prirode" i "duše" upotrijebljene tako da je očigledno da su sinonimi: Država, 485a/b; 485e/486a i d, 486b ("priroda"); 486b i d ("duša"), 490c/491a (obje) i mnoga

315

druga mjesta (up. također Adamovu bilješku o 370a7). Žudnja je direktno određena u 490b(10). 0 privlačnosti između "prirode", "duše" i "rase", up. 501e gdje su izrazi "filozofske prirode" ili "duše" (nađena u analognim pasusima) zamijenjeni izrazom "rasa filozofa". Postoji također, privlačnost između "duše" ili "prirode" i društvene klase ili kaste; vidi npr. Državu, 435b. Veza između kaste i rase je funda­ mentalna, jer je od početka (425a) kasta identificirana s rasom. Izraz "priroda", u smislu "obdarenosti" ili "stanje duše", upotrijebljen je u Zakonima, 648d, 650b, 655e, 710b, 766a, 845c. Prvenstvo i nadmoć prirode nad umjetnošću, određeni su u Zakonima, 889a, ff. 0 "prirodnom" u smislu "ispravnog" ili "istinitog", vidi Zakone, 686d i 818e. 24 Up. pasuse citirane u bilješci 32(1), (a) i (c) Četvrtog poglavlja. 25 Sokratova doktrina autarkije pomenuta je u Državi, 387d/e (up. Odbrana Sokratova 41c i dalje, i Adamovu bilješku o Državi, 387d25). Ovo je samo jedan od nekoliko razasutih pasusa koji podsjećaju na sokratsko učepje; međutim, to je u direktnoj oprečnosti s osnovnom doktrinom Države, kao što je objašnjeno u tekstu (vidi također bilješku 36 Šestog poglavlja); ovo može da se vidi kada se suprotstavi citirani pasus pasusu 369c i dalje, kao i mnogim sličnim pasusima. 26 Up. npr. citirani pasus u tekstu za bilješku 29 Četvrtog poglavlja. Povodom "izuzetnih" i neobičnih "priroda", up. Državu, 491a/b i mnoge druge pasuse, npr., Timaj, 51e: "Najzad treba reći da u mnijenju svaki čovjek ima udjela, a u umu samo bogovi i tek nekolicina od ljudskog roda". 0 "društvenom boravištu", vidi 491d (up. također poglavlje 23). Dok je Platon (i Aristotel; up. naročito bilješku 4 Jedanaestog poglavlja) tvrdio da je fizički rad ponižavajući, izgleda da je Sokrat usvojio sasvim različito gledište. (Up. Ksenofon, Memorabilia, II, 7; 7-10; Ksenofonovo kazivanje, do određenog stupnja, potkrepljuju Antistenov i Diogenov stav prema fizičkom radu; up. također bilješku 56 Desetog poglavlja.) 27 Vidi naročito Teetet, 171b (up. također Kornfordove komentare ovog pasusa u Plato's Theory of Knowledge). Vidi također bilješku 7 ovog poglavlja. Konvencionalnim elementima u Platonovom učenju može se, možda, objasniti zašto je za Državu, neko ko je još uvijek posjedovao Protagorine rukopise, rekao da na njih podsjeća. (Up. Diogen Laertije, III, 37.) 0 Likofronovoj teoriji ugovora vidi bilješke 43-54 Šestog poglavlja (naročito bilješku 46). 28 Up. Zakone, 690b/c (str. 105) vidi bilješku 10 ovog poglavlja. Platon, također, pominje Pindarov naturalizam u Gorgiji, 484b, 488b; Zakonima, 714c, 890a. O oprečnosti između "spoljašnje prinude", sjedne, i (a) "slobode djelovanja", (b) "prirode", s druge strane, up. također Država, 630c i Timaj, 64d. (Up. također Država, 466c-d, citirano u bilješci 30 ovog poglavlja.)

316

29

Up. Država, 369b, c (str. 47-48). Ovo je dio teorije ugovora. Sljedeći citat, koji je prvi iskaz naturalističkog načela u savršenoj državi, jeste 370a/b-c (Naturalizam u Državi najprije je spomenuo Glaukon u 358e, ff.; ali ovo, naravno, nije Platonova vlastita doktrina naturalizma.) (1) 0 daljem razvoju naturalističkog načela podjele rada i uloge koju ovo načelo igra u Platonovoj teoriji pravičnosti up. naročito bilješke 6, 23 i 40 Šestog poglavlja. (29) 0 modernoj radikalnoj verziji naturalističkog načela vidi Marksovu formulu komunističkog društva koju je preuzeo od Luja Blana (Louis Blane): "Svako prema svojim sposobnostima - svakome prema nje­ govim potrebama" (Up. npr. A Handbook of Manism, E. Burns, 1935, str. 752; i bilješku Trinaestog poglavlja, vidi također bilješku 3 istog poglavlja i bilješku 48 Dvadeset četvrtog poglavlja.) 0 historijskim korijenima ovog načela komunizma vidi Platonovu maksimu "Sve stvari koje prijatelji posjeduju su zajedničke" (vidi bilješku 36 Šestog poglavlja; o Platonovom komunizmu također vidi bilješku 34 Šestog poglavlja i 30 Četvrtog poglavlja) i uporedi ove pasuse s Djelima apostolskim. "A svi koji vjerovaše bijahu zajedno, i imahu sve zajedno. I tečevinu i imanje prodavahu i razdavahu svima što trebaše... Jer ni jedan među njima ne bješe siromašan... i davaše se svakome kao što trebaše." (Novi zavjet..., "Djela svetijeh apostola", 2, 44-45, i glava 4,, 34-35, preveo Vuk Stefanović Karadžić.) M Vidi bilješku 23 i tekst. Svi citati iz ovog paragrafa su iz Zakona: (1) 889, a-d, str. 409; 892a, str. 414; 890b,str. 412 (up. vrlo sličan pasus u Teetetu, 172b); (2) 896c-e, str. 421-422; (3) 890e/891a, str. 412. 0 sljedećem paragrafu i tekstu (tj. o mom tvrđenju da Platonov nat­ uralizam nije u stanju da rješava praktične probleme) ono što slijedi može poslužiti kao ilustracija. Mnogi naturalisti tvrde da su ljudi i žene "po prirodi" različiti, fizički i psihički, i da bi, prema tome, trebalo da ispun­ javaju različite funkcije u društvenom životu. Međutim, Platon koristi isti naturalistički argument da dokaže oprečno; jer, dokazuje on, nisu li psi oba pola korisni za čuvanje isto kao i za lov? "Ti se, dakle, slažeš sa zajednicom žena s muževima kakvu smo opisali, i s onim što se odnosi na. vaspitanje djece i zaštitu ostalih građana, kao i s tim da žene ostaju u gradu, da idu u ratove, da zajedno moraju čuvati i zajedno moraju loviti isto kao psi, da ukoliko je to moguće, svuda i sve dijele s muškarcima, i da će, ako tako rade, najbolje raditi i neće činiti ništa što bi u njihovim odnosima prema muškarcima bilo protiv ženske prirode po kojoj su stvorene zajednice s njima?" Država, 466/c, d, str. 156; vidi također bilješku 28 ovog poglavlja; o psu kao idealnom čuvaru, up. Četvrto poglavlje, naročito bilješku 32 (2).

317

31

0 kritici biološke teorije države vidi bilješku 7 Desetog poglavlja ,*0 orijentalnom porijeklu teorije vidi R. Eisler, Revue de Synthese Historique, tom 41, str. 15.* 32 0 nekim primjenama Platonove političke teorije duše i o zaključcima izvedenim iz nje, vidi bilješke 58-9 Desetog poglavlja. 0 fun­ damentalnoj metodološkoj analogiji između grada i individue vidi naročito Državu, 368e, 445c, 577c. 0 Alkmeonovoj političkoj teoriji ljudske indi­ vidue ili ljudske psihologije up. bilješku 13 Šestog poglavlja. 33 Up. Država, 423, b i d. 34 Ovaj citat, kao i sljedeći, jeste iz G. Grote, Plato and the Other Companions of Socrates (1875) tom III, 124. Glavni pasusi Države su 439c i sijed. Leontijevo kazivanje: 571c i sijed, (životinjski dio protiv razumnog dijela); 588c (Apokaliptično čudovište; up. "Zvijer" koja posje­ duje platonski Broj, u Otkrovenju 13,17 i 18): 603d i 604b (čovjek u sukobu sa samim sobom). Vidi također Zakone, 689a-b i bilješke 58-9 Desetog poglavlja. 35 Up. Država 519e (str. 211) (up. također bilješku 10 Osmog poglavlja); sljedeća dva citata su iz Zakona 903c (str. 434). (Preokrenuo sam njihov redoslijed.) Može se pomenuti da "cjelina" na koju se upućuje u ova dva pasusa nije država nego svijet; nema sumn­ je da je naglašena tendencija ovog kozmološkog holizma politički holizam; up. Zakoni, 903d-e (gdje su liječnik i zanatlija povezani s državnikom) i činjenicom da Platon često koristi riječ (naročito oblik množine) u značenju "država" isto kao i "svijet". Dalje, prvi od ova dva pasusa je (u mom redoslijedu citiranja) kraća verzija Države, 420b420c; drugi Država 520b i dalje. "Vas smo, pak, mi izabrali kao maticu i kraljeve u košnici da vladate i samima sobom i državom". Dalji pasusi o holizmu i kolektivizmu su: Država, 424a, 449e, 462a, f. Zakoni, 715b, 739c, 875a, i sijed., 903b, 923b, 942a i sijed. (Vidi također bilješke 31/32 Šestog poglavlja.) Povodom primjedbe u ovom paragrafu da je Platon govorio o državi kao o organizmu, up. Država, 462c i Zakoni, 964e gdje se država čak upoređuje s ljudskim tijelom. 36

Up. Adam u svom izdanju Države, tom II, 303; vidi također bilješku 3 Četvrtog poglavlja. 37 Ovo mjesto je naglasio Adam, op. cit. bilješka 546a, b7 i str. 288 i 307. Sljedeći citat u ovom paragrafu je Država, 546a; up Država 485a/b, citi­ rano u bilješci 26 Trećeg poglavlja i bilješci 33 Osmog poglavlja. 38 Ovo je glavna tačka u kojoj moram da odstupim od Adamove interpretacije. Vjerujem Platonu kada ukazuje na to da filozof-kralj, Šesta i Sedma Knjiga čiji je glavni interes usmjeren na stvari koje nisu stvorene i ne propadaju (Država, 485b; vidi posljednju bilješku i pasuse na koje se tamo upućuje) svojim matematičkim i dijalektičkim obrazo­ vanjem stiče manje platonskog Broja a time i sredstva za zaustavljanje

318

društvene degeneracije i, otuda, propadanje države. Vidi naročito tekst bilješke 39. Citati koji slijede u ovom paragrafu su: "rasa čuvara treba da ostane čista; up. Država, 460c i tekst bilješke 34 Četvrtog poglavlja. "Teško je da će se jedna država uređena kao sto je vaša, poremetiti...: 546a. Upućivanje na Platonovo razlikovanje, na polju matematike, akustike i astronomije, između racionalnog znanja i varljivog mnijenja zas­ novanog na iskustvu ili "zapažanju" odnosi se na.Državu, 523a, ff., 525 d, ff. (sada je razmatrano "računanje": vidi naročito 526a): 527d, ff., 529b, f 531a, ff. (sve do 534a i 537d): vidi također 509d-511e. 39 * Bio sam ukoren za "dodavanje" riječi (koje nikada nisam stavio pod znake navoda) "nedostatak čisto racionalnog metoda"; ali u pogledu Države, 523a-537d, izgleda mi jasno da Platonovo upućivanje na percepciju ("zapažanje") obuhvata baš ovu oprečnost.* Citati iz ovog paragrafa su iz Države, 546b, ff. Potrebno je primijetiti da su kroz čitav pasus to "muze" koje govore kroz "Sokratova" usta. U svojoj interpretaciji Priče o Padu i Broju, pažljivo sam izbjegao težak, neriješen i, možda nerješiv problem izračunavanja samog Broja. (On je možda nerješiv zato što Platon nije u potpunosti otkrio svoju tajnu.) Svoju interpretaciju ograničavam na pasuse neposredno prije i poslije onog koji opisuje sam Broj; ovi pasusi su, vjerujem, dovoljno jasni. Uprkos tome, moja interpretacija, koliko znam, odstupa od prethodnih pokušaja. (1) Presudan iskaz na kome zasnivam svoju interpretaciju je (A) da čuvari rade pomoću "računanja potpomognutog zapažanjem". Dalje, koristim iskaze (B) da oni neće "slučajno udariti na (ispravan način) dobijanja dobrog potomstva": (C) da će oni "pokvariti decu i vaspitati ih na pogrešan način"; (D) da oni "ne znaju" takve stvari (tj. takve stvari kao što je Broj). Što se tiče (A), trebalo bi da bude jasno svakom pažljivom čitatelju Platona da se takvim upućivanjem na percepciju namjerava da izrazi kritika metoda koji je u pitanju. Ovo stanovište u pasusu koji razmatramo (546a u sijed.) podržano je činjenicom da on slijedi odmah poslije pasusa 523a-537d (vidi završetak posljednje bilješke) u kojima je oprečnost između čistog racionalnog znanja i mnijenja, zasnovanog na percepciji, jedna od glavnih tema i u kojima je, naročito, termin "računanje" upotrijebljen u kontekstu koji naglašava oprečnost između racionalnog znanja i iskustva, dok se ter­ minu "zapažanje" (vidi također 511c/d) daje određen tehnički omalovažavajući smisao.

319

(Up. također npr. Plutarhove riječi u njegovoj raspravi o ovoj oprečnosti u njegovom Životu Marselija, 306.) Prema tome, uvjeren sam, i to je pojačano kontekstom, naročito pomoću (B), (C) i (D), da Platonova prim­ jedba (A) obuhvata (a) da je "računanje zasnovano na zapažanju" siromašan metod i (b) da postoje bolji metodi, odn. metodi matematike i dijalektike koji daju čisto racionalno znanje. Ono što pokušavam da razvijem je, zaista, tako jednostavno da nije trebalo tako mnogo da o tome brinem, ukoliko to ne činim stoga što je čak i Adam to propustio. U svojoj bilješci o 546a, b7, on objašnjava "računanje" kao upućivanje vladara na zadatak da odredi broj brakova koje bi trebalo dozvoliti, a "zapažanje" kao sredstvo pomoću kojeg "odlučuju koje bi parove trebalo spojiti, kakvu djecu odgajati, itd." To će reći da Adam uzima Platonovu primjedbu kao jednostavan opis, a ne kao polemiku protiv slabosti empirijskog metoda. Prema tome, on se ne odnosi ni prema iskazu (C) da će vladari "pokvariti" djecu niti prema primjedbi (D) da su ovi "neuki" s obzirom na činjenicu da koriste empirijske metode. (Primjedba (B) da oni neće "slučajno udariti" na ispravan metod trebalo bi, ako slijedimo Adamovu sugestiju, ostaviti neprevedenom.) Interpretirajući naš pasus moramo imati na umu da se u Osmoj knjizi neposredno prije pasusa u pitanju Platon vraća na pitanje prvog grada iz Druge do Četvrte knjige. (Vidi Adamove bilješke o 449a, ff. i 543a, ff.) Međutim, čuvari ovog grada niti su matematičari niti dijalektičari. Oni, otuda, nemaju pojma o čisto racionalnim metodima, toliko mnogo naglašenim u Sedmoj knjizi, 525-534. Stoga su nepogrešive primjedbe na percepciju tj. na siromaštvo empirijskih metoda i na neznanje čuvara koje iz toga proizilazi. Iskaz (B) da vladari neće "udariti slučajno na" (ispravan način) "dobijanja dobrog potomstva", savršeno je jasan u mojoj interpretaciji. Pošto vladari na raspolaganju imaju samo empirijske metode bio bi to samo slučaj da su udarili na metod koji se može odrediti samo matematičkim ili drugim racionalnim metodama. Adam sugerira (bilješka o 546a, b7) prijevod: "oni neće, uz pomoć računanja i percepcije dobiti dobro potomstvo"; u zagradama on dodaje: "udariti na dobijanje". Mislim, da je njegov neuspjeh da osmisli riječ "udariti" proizašao iz propusta da sagleda implikacije sadržane u (A). Ovdje sugerirana interpretacija čini (C) i (D) savršeno razumljivima; i Platonova primjedba da je njegov Broj "gospodar nad boljim ili gorim porijeklom" u potpunosti se uklapa. Može se primijetiti da Adam ne komentira (D), tj. neznanje, mada bi takav komentar bio neophodan u pogledu njegove teorije (bilješka o 546d22) da "broj nije bračni... broj" i da nema tehničko eugeničko značenje. Da je značenje Broja zaista tehničko i eugeničko jasno je, mislim, ako uzmemo u obzir da je pasus koji sadrži Broj priključen pasusima koji

320

sadrže upućivanje na eugeničko znanje ili, prije, na nedostatak eugeničkog znanja. Neposredno prije Broja nalaze se (A), (B) i (C), a neposredno poslije je (D), isto kao i priča o mladoj i mladoženji i nji­ hovom degeneriranom potomstvu. Pored toga, (C) prije i (D) poslije Broja upućuju jedno na drugo; jer (C), "pokvariti" je povezano s upućivanjem na "odgajati na pogrešan način" i (D), "neznanje" je povezano s tačno analognom referencom "mlada i mladoženja pogrešno sjedinjeni". (Vidi također sljedeću bilješku.) Posljednje čime želim da odbranim svoju intepretaciju jeste moje tvrđenje da oni koji znaju Broj stiču moć da utiču na "bolje ili lošije pori­ jeklo". Ovo, naravno, ne slijedi iz Platonovog iskaza da sam Broj ima takvu moć; jer ako je Adamova interpretacija tačna, onda Broj regulira porijeklo zato što određuje nepromjenljivi period poslije kojeg bi degen­ eracija trebalo da počne. Ali tvrdim da bi Platonovo upućivanje na "zapažanje", "pokvarenost" i "neznanje" kao neposredne uzroke eugeničkih grešaka bilo besmisleno ukoliko on nije mislio da se čuvari ne bi pokvarili da su posjedovali adekvatno znanje pogodnih matema­ tičkih i čisto racionalnih metoda. Međutim, ovo neizbježno vodi zaključku da Broj ima tehničko eugeničko značenje i da je njegovo znan^ je ključ za moć zaustavljanja degenaracije. (Ovakav zaključak mi izgleda jedino kompatibilan sa svim onim što znamo o ovom tipu sujevjerja; čitava astrologija, npr., obuhvata očigledno prilično protivrječno shvatanje o tome kako nam znanje naše sudbine može pomoći da utječemo na nju.) Mislim da odbijanje da se Broj objasni kao tajni tabu odgajanja nas­ taje iz opiranja da se Platonu pripišu tako sirove ideje, ma kako ih on jasno izrazio. Drugim riječima, ono nastaje iz težnje da se Platon idealizira. (2) U vezi s ovim, moram da uputim na članak A. E. Tejlora (Alfred Edward Tavlor), The Decline and Fali of The State in Republic, VIII" (Mind, N. S. 48, 1939, str. 23 ff.). U ovom članku Tejlor napada Adama (po mom mišljenju neopravdano) i dokazuje protiv njega: "Istina je, nar­ avno, da propadanje idealne Države, iznijeto u 546b, počinje kada vladajuća klasa 'odgaja djecu u nevrijeme'... Ali ovo ne bi trebalo značiti i, po mom uvjerenju, ne znači da je Platon zabrinut za probleme higijene reprodukcije. Jednostavno, glavna misao je da ukoliko, kao i sve što je čovjek stvorio, Država nosi sjeme svog vlastitog raspadanja, to mora, naravno, značiti da će, prije ili kasnije, osobe koje posjeduju vrhovnu vlast biti inferiorne u odnosu na one koji su im prethodili" (str. 25 ff). Ova interpretacija ne samo da mi, u pogledu Platonovih prilično određenih iskaza, izgleda neodrživom nego, također, izgleda kao tipičan pokušaj da se iz Platonovog djela eliminira tako neprijatan element kao rasizam ili sujevjerje. Adam započinje pobijajući da Broj ima tehničko-eugenički značaj i tvrdeći da to nije "bračni broj", nego samo kosmološki period. 321

Tejlor, sada, nastavlja, pobijajući da je Platon ovdje uopće zainteresiran za "probleme higijene reprodukcije". Ali Platonov pasus je prepun aluzi­ ja na ove probleme i sam Tejlor, dvije stranice prije toga (str. 23), priz­ nanje da "nigdje nije sugerirano" da Broj "određuje bilo šta drugo osim 'boljeg i lošijeg porijekla'". Pored toga, ne samo navedeni pasus nego čitava Država (i slično tome Državnik, naročito 310b, 310e) je jednos­ tavno puna naglasaka na "probleme higijene reprodukcije". Mislim da je Tejlorova teorija, po kojoj Platon kada govori o "ljudskoj tvorevini" (ii, kako Tejlor kaže, o "stvari ljudskog stvaranja") misli na državu i želi da aludira na činjenicu da je država tvorevina zakonodavaca bez potpore u Platonovom tekstu. Cio pasus počinje upućivanjem na stvari čulnog svi­ jeta u toku, na stvari koje su stvorene i propadaju (vidi bilješke 37 i 38 ovog poglavlja i, naročito, na žive stvari, biljke i životinje i njihove rasne probleme. Pored toga bi, stvar koju je "čovjek stvorio", što Platon naglašava u takvom kontekstu, značila "vještačku" stvar koja je inferior­ na zato sto je "dva puta uklonjena" iz stvarnosti. (Up. tekst bilješki 20-23 ovog poglavlja i cijelu Desetu knjigu Države sve do završetka 608b.) Platon ne bi nikada očekivao da bilo ko frazu "stvar koju je čovjek stvo­ rio" interpretira u značenju savršene, "prirodne" države; on bi, prije, očekivao da se pomisli na nešto sasvim inferiorno (kao što je poezija; up. bilješku 39 Četvrtog poglavlja 4.) Iskaz koji Tejlor prevodi kao "stvar ljudskog stvaranja" obično je jednostavno preveden kao "ljudska tvorevina" i ovo uklanja sve teškoće. (3) Pretpostavljajući da je moja interpretacija naznačenog pasusa korektna, možemo načiniti sugestiju s namjerom da povežemo Platonovo vjerovanje u značaj rasne degeneracije s njegovim ponov­ ljenim savjetom da bi trebalo očuvati konstantan broj članova vladajuće klase (savjet koji pokazuje da je sociolog Platon razumio promjenljiv efekat porasta stanovništva). Platonov način mišljenja, opisan na kraju ovog poglavlja (up. tekst bilješke 45 i bilješku 37 Osmog poglavlja), naročito način na koji se on suprotstavlja Jednom monarhu, Nekolicini timokrata, Mnogima koji su ništa drugo do svjetina, mogao mu je sug­ erirati vjerovanje da je porast brojeva jednak opadanju kvaliteta. (Nešto u ovom smislu je zaista sugerirano u Zakonima, 710d.) Ako je ova hipoteza korektna, on je lako mogao zaključiti kako je porast stanovništva, u međuovisnosti ili, čak, uzrokovan rasnom degeneracijom. Budući da je porast stanovništva, u stvari, bio glavni uzrok nestabilnos­ ti i raspada raznih grčkih plemenskih društava (up. bilješke 6, 7 i 63 Desetog poglavlja), ova hipoteza objašnjava zašto je Platon vjerovao da je "stvarni uzrok bila rasna degeneracija (u skladu s njegovim općim teorijama "prirode" i "promjene"). 40 (1) Ili izraz "u pogrešno vrijeme". Adam insistira (bilješka 546d22) na tome da ne smijemo prevesti kao "u pogrešno vrijeme" nego kao

322

"neblagovremeno". Mogu primijetiti da je moja interpretacija sasvim neo­ visna od ovog pitanja; ona je u potpunosti kompatibilna s "neblagovre­ menim", "pogrešnim", "u pogrešno vrijeme" ili "u nevrijeme". (Naznačen izraz izvorno znači "oprečno valjanoj mjeri"; uobičajeno ima značenje "u pogrešno vrijeme".) (Radi lakšeg razmatranja stava (1) ove bilješke treba napomenuti da je sintagmu "u nepravo vrijeme", koja pripada citiranom pasažu iz srpskohrvatskog prijevoda Države, 546d,c, u svom engleskom izdanju Poper preveo riječima: "in the wrong manner" - tj. "na pogrešan način". U bilješci (stav 1) riječ je o mogućim varijantama ove sintagme, Prim. red.) *(2) Što se tiče Platonove primjedbe o "miješanju", možemo primi­ jetiti da se on, izgleda, držao primitivne ali popularne teorije o nasljeđu (koje se, očigledno, još uvijek drže odgajivači rasnih konja), prema kojoj je potomak ravnomjerna mješavina karaktera ili "priroda" njegova dva roditelja a da su njihovi karakteri, prirode ili "vrline" (izdržljivost, brzina itd. ili, prema Državi, Državniku i Zakonima, plemenitost, plahovitost, smjelost, samodržavnost itd.) pomiješani u njemu u proporciji s brojem predaka (djedova, pradjedova itd.) koji su posjedovali ove karakterne osobenosti. Prema tome, umjetnost odgajanja je razložna i naučna matematička ili skladna - mješavina priroda. Vidi, naročito, Državnika, gdje je kraljevska vještina državništva ili pastirstva povezana s vještinom tkan­ ja i gdje kraljevski tkač mora pomiješati smjelost sa samouzdržanošću. (Vidi također Država, 375c-e i 410c, ff.; Zakone, 731b; i bilješke 34 f. Četvr­ tog poglavlja; 13 i 39 f. Osmog poglavlja; i tekst.)* 41 0 Platonovom zakonu društvenih revolucija vidjeti naročito bilješku 26 Četvrtog poglavlja. 42 Termin "metabiologija" upotrijebio je Dž. B. Šo (George Bernard Shaw) u ovom smislu, tj. kao oznaku za neku vrstu religije. (Up. predgov­ or Back to Methuselah; vidi također bilješku 66 Dvanaestog poglavlja). 43 Up. Adamovu bilješku o Državi, 547a 3. 44 0 kritici onoga što nazivam "psihologizmom" u metodu sociologi­ je, up, bilješku 19 Trinaestog i Četrnaestog poglavlja, gdje se raspravlja o Milovom još uvijek metodološki popularnom psihologizmu. 45 Često se kaže da Platonova misao ne smije biti stegnuta u "sis­ tem"; prema tome, moji pokušaji da u ovom paragrafu (i ne samo u njemu) pokažem sistemsko jedinstvo Platonove misli koje je on, očigledno, zasno­ vao na pitagorejskoj tablici oprečnosti, vjerovatno će izazvati kritiku. Vjerujem, međutim, da je takva sistematizacija neophodan test svake inter­ pretacije. Oni koji vjeruju da im nije potrebna interpretacija i da mogu "znati" filozofa ili njegovo djelo i prihvatiti ih upravo onakvima "kao što su bili", griješe. Oni ne mogu drukčije nego da interpretiraju čovjeka i njegovo djelo; ali pošto nisu svjesni činjenice da interpretiraju (da je njihov pogled obojen tradicijom, temperamentom itd.), njihova interpretacija nužno mora

323

biti naivna i nekritička. (Up. također Deseto poglavlje (bilješke 1-5 i 56) i Dvadeset peto poglavlje.) Kritična interpretacija, ipak, mora dobiti oblik racionalne rekonstrukcije i mora biti sistematska; njome se mora pokušati rekonstruirati filozofova misao kao konzistentna građevina. Up. također ono što A. K. Euing (A. C. Ewing) kaže o Kantu (A Short Commentary on Kant's Critique of Pure Reason, 1938. str. 4): "... trebalo bi da počnemo s pret­ postavkom da je nevjerovatno da veliki filozof uvijek protivrječi sebi i, dosljedno tome, da kad god postoje dvije interpretacije, jedna koja će Kanta učiniti konzistentnim, a druga nekonzistentnim, pretpostavi prvu drugoj, ako je to razumno moguće." Ovo je, također, primjenljivo na Platona i, čak, na interpretaciju uopće.

BILJEŠKE ZA ŠESTO POGLAVLJE 1

Up. bilješku 3 Četvrtog poglavlja, naročito završetak tog para­ grafa. Dalje, bilješku 2 (2) tog poglavlja. Što se tiče formule povratka prirodi, želim podvući činjenicu da je Ruso bio pod velikim uplivom Platona. Zaista, letimičan pogled na Društveni ugovor će otkriti bogatst­ vo analogije, naročito s onim Platonovim pasusima o naturalizmu koje smo komentirali u prethodnom poglavlju. Up. naročito bilješku 14 Devetog poglavlja. Postoji, također, zanimljiva sličnost između Države, 591a, ff (i Gorgije, 472e, ff., gdje postoji slična ideja u individualističkom kontekstu) i Rusoove (i Hegelove) poznate teorije o kazni. (Barker, Greek Political Theory, I, 388 ff., s pravom naglašava Platonov upliv na Rusoa. Ali on ne vidi snažno naglašen romantizam kod Platona; uopćeno nije shvaćeno da ruralni romantizam, koji je, posredstvom Sanazarove (Jacopo Sannazzaro) Arkadije (Arcadia) utjecao i na Francusku i na Šekspirovu Englesku, ima svoje porijeklo u Platonovim dorskim pastirima; up. bilješke 11 (3), 26 i 32 Četvrtog poglavlja 4 i bilješku 14 Devetog poglavlja.) 2 Up. R.H.S. Crossman, Plato To-Day (1937), 132; sljedeći citat je sa str. 111. Ova interesantna knjiga (kao i djela Grouta i T. Gomperca) me je umnogome ohrabrila da razvijeni svoja neortodoksna shvatanja o Platonu i da ih slijedim do neprijatnih zaključaka. Za citate iz S. E. M. Džouda (C. E. M. Joad), up. njegov Guide to the Philosophy of Morals and Politics (1938), 661 i 660. Ovdje, također, mogu uputiti na veoma zanimljive primjedbe na Platonova shvatanja o pravičnosti koje daje S. L. Stivenson (C. L. Stevenson) u članku "Persuasive Definitions" {Mind, N. S., tom 47, 1938, str. 331 ff.). 3 Up. Crossman, op. cit, 132f. Sljedeća dva citata su: Field, Plato, itd. 91; up. slične primjedbe kod Barkera, Greek Political Theory, itd. (vidjeti bilješku 13 Petog poglavlja).

324

Idealizacija Platona igra znatnu ulogu u raspravama o izvornosti različitih djela prenijetih pod njegovim imenom. Mnoga od njih su, od strane nekih kritičara, bila odbijena jednostavno zato što su sadržavala pasuse koji se ne uklapaju u njihov idealiziran pogled na Platona. Naivan i tipičan izraz ovog stava može se naći u Dejvisovoj (J. L. Davies) i Vonovoj (C. E. Vaughan) "uvodnoj bilješci" (up. zlatno izdanje Države, str. VI): "Gospodin Grout je, u svojoj predanosti da spusti Platona s njegovog nadljudskog pijedestala, isuviše spreman da mu pripiše mješavine koje su ocijenjene kao nedostojne tako božanskog filozofa." Izgleda da piscima ne pada na um da bi njihov sud o Platonu trebalo da ovisi od onoga što je on pisao a ne obrnuto; i da ukoliko su ove mješavine prave a nedostojne, Platon nije bio tako božanski filozof. (0 Platonovoj božanstvenosti vidi također Simplikija u In Aristotelis de coelo commentaria, 32b44, 319al5, itd.) 4 Formulacija (a) nadmeće se s jednom od Kantovih, koji pravedan ustav opisuje kao "ustav koji postiže najveću moguću slobodu ljudskih indi­ vidua oblikujući zakone tako da sloboda svakoga može da koegzistira sa slo­ bodom svih drugih". (Kritika čistog uma2 373); vidi također njegovu Teoriju prava, gdje on kaže: "Pravo (ili pravičnost) je zbir svih uvjeta koji su neophodni za svačiji slobodan izbor da koegzistira sa slobodnim izborom svakog drugog, u skladu s općim zakonom slobode". Kant je vjerovao da je ovo bio cilj kome je Platon težio u Državi; otuda možemo vidjeti da je Kant bio jedan od mnogih filozofa koje je Platon zaveo ili koji su ga idealizirali, pripisujući mu vlastite humane ideje. U vezi s ovom činjenicom mogu prim­ ijetiti da su Kantov vatreni liberalizam nedovoljno shvatili engleski i američ­ ki pisci o političkoj filozofiji (uprkos Hejstijevih (W. Hastie) Kant's Principles ofPolitics). Često se samo tvrdilo da je on preteča Hegela; ali u pogledu čin­ jenice da je on u romantizmu Herdera (Johann Gotfried Herder) i Fihtea (Johann Gottlieb Fichte) prepoznao doktrinu dijametralno oprečnu vlastitoj, ova je tvrdnja bezočno nepravedna prema Kantu i ne može biti sumnje da bi ga ona veoma ozlojedila. To je ogroman upliv hegelizma koji je doveo do toga da se široko prihvati ova, vjerujem, potpuno neodrživa tvrdnja. 5 Up. tekst bilješki 32/33 Petog poglavlja. 6 Up. tekst bilješki 25-29, Petog poglavlja. Citati u ovom paragrafu su: (1) Država, 433a; str. 119; (2) Država, 434a/b, str. 120; (3) Država,' 441d, str. 130. S Platonovim iskazom, u prvom citatu, "i često smo pon­ avljali", up. naročito Država, 397e, gdje je teorija pravičnosti pažljivo pripremljena i, naravno, Država, 369b-c, citirano u tekstu bilješke 29 Petog poglavlja. Vidi također bilješke 23 i 40 ovog poglavlja. 7 Kao što je pokazano u Četvrtom poglavlju (bilješke 18 i 29), Platon ne kaže mnogo o robovima u Državi, mada je ono što kaže dosta značajno; ali on razgoni sve sumnje o svom stavu u Zakonima (up. naročito R. Dž. Moronov članak u Mind, na koji je upućeno u bilješci 29 Četvrtog poglavlja).

325

8

Citati su iz Barker, Greek Political Theory, I, str. 180. Barker tvrdi (str. 176 f.) da je "platonska pravičnost društvena pravičnost i ispravno ističe njenu holističku prirodu. On pominje (178 f.) moguću kritiku kako ova formula "ne... dodiruje suštinu onoga što ljudi uopšteno podrazumijevaju pod pravičnošću, tj. "princip koji se bavi sukobom volja", tj. pravičnost koja se odnosi na individue. Međutim, on misli da je "takva primjedba besmisle­ na" i da Platonova ideja "nije stvar zakona" nego "koncepcija društvenog morala" (179); i on nastavlja da tvrdi kako ovakvo shvatanje pravičnosti odgovara tekućim grčkim idejama o pravičnosti: "Platon, po shvatanju prav­ ičnosti u ovom smislu, nije bio mnogo udaljen od tekućih ideja u Grčkoj". On čak ne pominje da postoji oprečan dokaz, o kojem će se raspravljati u sljedećim bilješkama. 9 Up. Gorgija, 488e, ff.; pasus je potpunije citiran i razmotren u odjeljku VIII, dolje (vidi bilješku 48 ovog poglavlja). 0 Aristotelovoj teoriji ropstva vidi bilješku 3 Jedanaestog poglavlja. (Citati iz Aristotela u ovom paragrafu su: (1) i (2) Nikomahova etika, Kultura, Beograd, 1970, preveo dr Miloš N. Đurić, V, 4, 7 i 8, str. 121 -prim. red.) (3) Politika III, 12, 1 (1282b; vidi također bilješke 20 i 30 ovog poglavlja. Pasus sadrži uputstva na Nikomahovu etiku); (4) Nikomahova etika, V, 4, 9; (5) Politika, Kultura, Beograd, 1970, prevela sa starogrčkog Ljiljana Stanojević Crepajac, VI, 2,1 (1317b), str. 202. U Nikomahovoj etici, V. 3, 7 (up. također Politika, III 9, 1; 1280a), Aristotel također spominje da značenje "pravičnosti" varira u demokratskim, oligarhijskim i aris­ tokratskim državama, u skladu s njihovim različitim idejama o "zasluzi" *(Ono što ovdje slijedi bilo je najprije dodano u američkom izdanju 1950.) O Platonovim shvatanjima u Zakonima, o političkoj pravičnosti i jed­ nakosti, vidi naročito pasus o dvije vrste jednakosti {Zakoni, 757d-b) citi­ ran dolje pod (1). O činjenici, pomenutoj u tekstu, da bi ne samo vrlinu i obrazovanje nego, također, i bogatstvo trebalo uračunati pri raspodjeli počasti i dobiti (i čak veličinu i dobar izgled), vidi Zakone, 744c, citirano u bilješci 20 (1) ovog poglavlja gdje su, također, razmatrani i drugi relevant­ ni pasusi. (1) U Zakonima, Platon razmatra "dvije vrste jednakosti": "Jednu od njih, to jest jednakost po mjeri, težini i broju (tj. numerička ili aritmetička jednakost - prim. K.R.P.), može svaki zakonodavac i svaka država uvesti pri podjeli počasti... Međutim, najistinitiju i najbolju jednakost ne može svako lako shvatiti. Većem ona daje više, a manjem manje, a obojici ono­ liko koliko im prema njihovim prirodnim sposobnostima pripada, dakle onima koji su uzvišeniji u vrlini daje uvijek veće počasti, a onima koji pred­ stavljaju oprečnost u pogledu vrline i obrazovanja daje samo ono što im odgovara, te na taj način i jednima i drugima dijeli pravedno (racionalno prim. K. R. P.). A upravo se u tome sastoji naša državnička mudrost, u pravičnosti. A pravičnost se, kao što maloprije rekosmo, sastoji u tome da

326

se nejednakima uvijek daje prema njihovoj prirodi, pa time i istinski jed­ nako" (757/b, d, str. 206; kurziv - K.R.P.) Druga od ovih dviju jednakosti koja konstituira ono što Platon ovdje naziva političkom "pravičnošću" (i što Aristotel naziva "distributivnom pravičnošću") i koju Platon opisuje kao "proporcionalnu jednakost" - najistinitija, najbolja i najprirodnija jednakost - kasnije je bila nazvana "geometrijskom" (Gorgija, 508a; vidjeti također 465d/c i Plutarch, Moralia, 719b, f.), kao oprečnost nižoj i demokratskoj, "aritmetičkoj" jednakosti. Ovu identifikaciju primjedbe pod (2) mogu nešto bolje osvijetliti. (2) Prema tradiciji (vidi Commentaria in Aristotelis Graeca, pars XV, Berlin, 1897, str. 117, 29 i pars XVIII, Berlin, 1900, str. 118 (18), natpis iznad vrata Platonove Akademije kaže: "Neka ne uđe niko ko ne poznaje geometriju". Ne sumnjam da značenje ovog natpisa nije samo u isticanju značaja matematičkih studija, nego da on znači: "Aritmetika (tj., precizni­ je, pitagorejska teorija broja) nije dovoljna: morate znati geometriju!" Pokušat ću da skiciram razloge koji su me uvjerili da druga fraza sažima jedan od Platonovih najvažnijih doprinosa znanosti. Vidi također Dodatak, str. 421. Prema danas općeprihvaćenom uvjerenju, rano pitagorejsko upražnjavanje geometrije koristilo je metod dosta sličan onome koji se danas naziva "aritmetizacija". Geometrija je bila shvaćena kao dio teori­ je cijelih brojeva (ili "prirodnih" brojeva tj. brojeva komponiranih od monada ili "nedjeljivih unija" (up. Država, 525e) i njihovih , tj. njihovih "racionalnih" razmjera. Npr., pitagorejski pravougaoni trouglovi bili su trouglovi sa stranama u takvim racionalnim razmjerama. (Primjeri su 3:4:5; ili 5:12:13) Opća formula pripisana Pitagori je ova: 2 n + l : 2 n ( n + l ) : 2 n ( n + l ) + l . Ali ova formula, izvedena iz nije dovoljno opća, kao što pokazuje primjer 8:15:17. Opća formula, iz koje pitagorska može da se dobije uvođenjem m = n + l , jeste ova: m 2 2 2 2 n :2mn:m +n (gdje je m>n). Pošto je ova formula neposredna posljedi­ ca tzv. "Pitagorine teoreme" (ako se uzme zajedno s onom vrstom alge­ bre koja je izgleda bila poznata ranim pitagorejcima) i pošto ona, očigled­ no, nije bila poznata ne samo Pitagori nego čak ni Platonu (koji je, prema Proklu , predložio drugu, neopću formulu), izgleda da ni "Pitagorina teorema", u svojoj općoj formi, nije bila poznata ni Pitagori, niti, čak, Platonu. (0 manje radikalnom shvatanju ove materije vidi T. Hit (T. Heath), A History of Greek Mathematics, 1921, tom I, str. 80-2. Formula koju sam opisao kao "opću" u stvari je Euklidova ; ona može da se dobije iz Hitove nepotrebno komplicirane formule, na str. 82, tako što se najprije dobiju tri strane trougla i pomnože s 2/mn i, zatim, zamijene u rezultatu m, n, p i q.)

327

Otkriće iracionalnosti kvadratnog korijena iz dva (na sta je Platon aludirao u Hipiji većem i Menonu; up. bilješku 10 Osmog poglavlja; vidi također Aristotel, Prva analitika, 41a26 f.), uništilo je pitagorejski pro­ gram "aritmetizacije" geometrije i s tim, izgleda, vitalnost samog pitagorskog reda. Predanje da je ovo otkriće u početku čuvano u tajnos­ ti izgleda da je potkrijepljeno činjeniciom da Platon u početku ira­ cionalno još uvijek naziva tj. tajnom, neizrecivom misterijom; up. Hipija veći, 303b/c; Država, 546c. (Kasniji termin je "nesamjerljivo"; up. Teetet, 147c i Zakoni, 820c. Termin izgleda da se prvi put pojavljuje kod Demokrita koji je napisao dvije knjige o nelo­ gičnim pravcima i atomima (ili i punim tijelima) koje su izgubljene; Platon je znao za termin, kao što je dokazano pomoću njegove prilično neučtive aluzije na Demokritov naslov, u Državi, 534d, ali ga nikada sam nije upotrijebio kao sinonim za . Prva postojeća i nesumnjiva upotreba u ovom smislu je u Aristotelovoj Drugoj analitici, 76b9. (Vidi Aristotel, Organon, Kultura, Beograd, 1965. - prim. red.) Vidi također T. Heath, op. cit., tom I, str. 84 ff., 156 f. i moj prvi Dodatak na str. 421, dolje.) Izgleda da je slom pitagorskog programa, tj. aritmetičkog metoda geometrije, doveo do razvoja euklidovskog aksiomatskog metoda, tj. do novog metoda koji je, s jedne strane, bio planiran da od propasti spasi ono što se moglo spasiti (uključujući metod racionalnog dokaza) i, s druge strane, da prihvati nesvodivost geometrije na aritmetiku. Pretpostavivši sve ovo, izgleda nam vrlo vjerovatno da je Platonova uloga u prelasku od starijeg pitagorskog metoda k Euklidovom bila naročito važna - u stvari, da je Platon bio jedan od prvih koji je razvio specifično geometrijski metod, težeći k spašavanju onog što se moglo spa­ siti od propasti pitagorizma. Veliki dio ovoga mora se smatrati u znača­ jnijoj mjeri za neodređenu historijsku hipotezu, ali neka uvjeravanja se mogu naći kod Aristotela. Druga analitika, 76b9 (pomenuto gore), naročito ako se ovaj pasus uporedi sa Zakonima, 818c, 895e (paran i neparan) i 819e/820a, 820c (nesamjerljivo). Pasus sadrži: "Aritmetika pretpostavlja značenje 'neparnog' i 'parnog', geometrija 'iracionalnog' ..." (Ili "nesamjerljivog"; up. Prva analitika, 41a26 f., 50a37. Vidi također Metafiziku, 983a20, 1061bl-3, gdje je problem iracionalnosti tretiran kao proprium geometrije i 1089a gdje, kao u Drugoj analitici, 76b40, postoji aluzija na "geometrijski" metod Teeteta, 147d.) Platonov veliki interes za problem iracionalnosti naročito je pokazan u dva gore pomenuta pasusa, Teetet, 147c-148a, i Zakoni, 819d-822d, gdje Platon izjavljuje da je postiđen što Grci nisu svjesni značaja problema nesamjerljivih veličina. Sada pretpostavljam da je "Teorija Prvobitnih Tijela" (u Timaju, 53c-62c i čak do 64a; vidi također Država, 528b-d) bila dio Platonovog

328

odgovora na izazov. Ona, s jedne strane, čuva atomistički karakter pitagorizma - nedjeljive unije ("monade" ) koje, također, igraju ulogu u atomističkoj školi - i, s druge strane, uvodi iracionalije (kvadrat­ ni korijeni iz dva i tri) čije je puštanje u svijet i postalo neizbježno. Ona to čini uzimajući dva pravougaona trougla - jedan koji je polovina kvadra­ ta i uključuje u sebe kvadratni korijen iz dva i drugi koji je polovina ravnostranog trougla i uključuje u sebe kvadratni korijen iz tri - kao jedinice od kojih je sve drugo sastavljeno. Zaista, za doktrinu po kojoj su ova dva iracionalna trougla granice up. Menon, 75d-76a) ili Oblici svih elementarnih fizičkih tijela može se reći da je jedna od centralnih fiz­ ičkih doktrina Timaja. Sve ovo sugerira da upozorenje protiv onih neupućenih u geometriju (aluzija na to može se naći u Timaju, 54a) može imati istaknu­ tije, gore spomenuto, značenje i da je povezano s vjerovanjem da je geometrija od veće važnosti nego aritmetika. (Up. Timaj, 31c.) Zauzvrat, ovo objašnjava zašto se Platonova "proporcionalna jednakost", koju je on smatrao aristokratskijom nego demokratsku aritmetičku ili numeričku jednakost, kasnije identificirala s "geometrijskom jednakošću", koju Platon pominje u Gorgiji, 508a (up. bilješku 48 ovog poglavlja) i zašto su (npr., od strane Plutarha, 10c, loc. cit.) aritmetika i geometrija bile po­ vezane s demokracijom i spartanskom aristokracijom - uprkos činjenici, očigledno tada zaboravljenoj, da su pitagorejci isto tako bili aris­ tokratskog duha kao i sam Platon; da je njihov program istakao arit­ metiku; i da je "geometrijski", u njihovom jeziku, ime za određenu vrstu numeričke (tj. aritmetičke) proporcije. (3) U Timaju, Platon, radi konstrukcije Prvobitnih Tijela, ima potrebu za Elementarnim Kvadratom i Elementarnim Ravnostranim Trouglom. Oba je, zauzvrat, komponirao od dvije različite vrste podosnovnih trouglova: polu-kvadratnog koji uključuje i polu-ravnostranog koji uključuje . Pitanje zašto je on izabrao ova dva pod-osnovna trougla, umjesto Kvadrata i Ravnostranog Trougla, mnogo je razmatra­ no; slično je i s drugim pitanjem - vidi dolje pod (4) - zašto on svoje Elementarne Kvadrate konstruira iz četiri pod-osnovna polu-kvadrata umjesto iz dva i Elementarni Ravnostrani Trougao iz šest pod-osnovnih polu-ravnostranih trouglova umjesto iz dva. (Vidi prve dvije od tri fig­ ure, str. 332.) Što se tiče prvog od ova dva pitanja, izgleda da je potpuno pre­ viđeno da Platon, sa svojim vatrenim interesom za problem iracionalija, ne bi uveo dvije iracionalije i (koje eksplicitno pominje u 54b) da nije bio nestrpljiv da u svoj svijet precizno uvede ove iracionalije kao nesvodive elemente. (Cornford, Plato's Cosmologj, str. 214 i 231 ff; nudi dugačku raspravu o oba ova pitanja, ali zajedničko rješenje koje on nudi za oba - njegova "hipoteza", kako on to naziva, na str. 234 - izgleda mi

329

sasvim neprihvatljivo; da je Platon želio da postigne neko "stupnjevan­ je" kao što je ono o kome Kornford raspravlja valja primijetiti da kod Platona nema nagovještaja da postoji bilo šta manje od onoga što Kornford naziva "Stupanj B", podijeli na dvije strane Elementarnih Kvadrata i Ravnokrakih Trouglova, gradeći svaku od njih iz četiri ele­ mentarne figure koje ne sadrže ništa iracionalno.) Međutim, ako je Platon bio nestrpljiv da ove iracionalije uvede u svijet, kao strane podosnovnih trouglova od kojih je sve drugo sastavljeno, onda je on morao biti uvjeren da je na ovaj način mogao riješiti problem; ovaj problem je bio problem "prirode (samjerljivosti i) nesamjerljivosti" (Zakoni, 820c). Ovaj problem je, jasno, bilo naročito teško riješiti na osnovu kozmologi­ je koja ne koristi ništa od onoga što liči na atomističke ideje, pošto ira­ cionalije nisu složenice bilo koje jedinice koja je u stanju da izmjeri racionalije; ali ako samjerljiva unija sadrži strane u "iracionalnim razm­ jerima", onda veliki paradoks može da bude razriješen; jer one su tada mogle da izmjere jedno i drugo i postojanje iracionalija nije više bilo neshvatljivo ili "iracionalno". Međutim, Platon je znao da je postojalo više iracionalija od jer on i u Teetetu pominje otkriće beskonačnog niza iracionalnih kvadratnih korijena (on, također, 148b, govori o "sličnim razmatranjima koja se tiču tijela", ali ovo se ne odnosi na kubne korijene, nego na kubnu dijagonalu, tj. na V3; on, također, u Hipiji većem (303b-c; up. Heath op. cit., 304) pominje činjenicu da dodavanjem (ili sastavljanjem) iracionalija mogu biti dobijeni drugi iracionalni brojevi (ali, također, i racionalni brojevi - vjerovatno aluzija na činjenicu da npr., 2 minus daje iracionalan broj, a ovaj dobijeni broj plus daje racionalan broj). S obzirom na ove okolnosti izgleda da je Platon, ukoliko je problem ira­ cionalija želio da riješi uvođenjem svojih osnovnih trouglova, moramo misliti da sve iracionalije (ili, bar, njihovi sadržatelji) mogu biti sasta­ vljene dodavanjem (a) jedinica; (b) • ;(c) ; i njihovih sadržatelja. Ovo bi, naravno, bila grješka, ali imamo razloga da vjerujemo da protivdokaza nije bilo; tvrđenje da postoje samo dvije vrste atomskih ira­ cionalija - dijagonale kvadrata i kubova - i da su sve druge iracionalije samjerljive u odnosu na (a) jedinice; (b) ; i (c) ima određenu uvjerljivost ako uzmemo u obzir realtivni karakter iracionalija. (Mislim na činjenicu da, s podjednakim opravdanjem, možemo reći da je dijago­ nala kvadrata u odnosu na njegovu stranu kao jedinicu iracionalna ili da je strana kvadrata u odnosu na njegovu dijagonalu kao jedinicu ira­ cionalna. Trebalo bi da se sjetimo da Euklid, u Knjizi X, def. 2, još uvi­ jek sve nesamjerljive kvadratne korijene zove "samjerljivim pomoću nji­ hovih kvadrata".) Otuda je Platon mogao da vjeruje u ovu tvrdnju čak i da nije posjedovao valjan dokaz za svoju pretpostavku. (Protivdokaz je, očigledno, prvi dao Euklid.) Sada, nesumnjivo, ima mjesta za primjedbu

330

na nedovoljno dokazanu pretpostavku u pasusu iz Timaja (53de) u kome Platon upućuje na razlog s koga je izabrao svoja dva podnaslova trougla, jer "svi trouglovi vode porijeklo od dva trougla, od kojih svaki ima po jedan prav ugao i po dva oštra, jedan od tih trouglova ima na dva svoja kraka po jedan dio (polovinu) pravog ugla, što je uslovljeno dvje­ ma jednakim stranama; a drugi po nejednak dio pravog ugla, zbog dvije nejednake strane. Pretpostavljamo dakle, da je takvo i počelo vatre i drugih tijela, slijedeći dokazivanje koje u sebi spaja vjerovatnoću i nužnost. Ona počela, međutim, koja su iznad svih zna samo Bog, a od ljudi onaj koji uživa njegovu ljubav". Kasnije, poslije objašnjenja da pos­ toji neograničen broj raznostranih trouglova, od kojih mora biti odabran "najbolji", i poslije objašnjenja da on uzima polu-ravnostrani kao "najbolji" (Timaj, 54a/b; Kornford je morao da ispravi pasus da bi ga uskladio sa svojom interpretacijom; up. njegovu bilješku 3 za str. 214), Platon kaže: "Razlog je suviše duga priča; ali ako bilo ko provjeri ovu stvar i dokaže da ima ovo svojstvo, onda je nagrada njegova, sa svom našom blagonaklonošću". Platon ne kaže jasno šta "ovo svojstvo" znači; to mora biti (dokazivo ili oborivo) matematičko svojstvo kojim se opravdava da se, birajući trougao koji uključuje • , odlučio za izbor trougla koji uključuje kao "najbolji"; mislim da je, u pogledu prethodnih razmatranja, svojstvo koje je on imao na umu bilo pret­ postavljena relativna racionalnost drugih iracionalija, tj. onih koje se odnose na jedinicu i kvadratne korijene iz dva i tri. (4) Dodatni razlog za našu interpretaciju, mada za nju ne nalazim nijedan dalji dokaz u Platonovom tekstu, može proizići iz sljedećeg razma­ tranja. Zanimljiva je činjenica da je približno n. (Up. Emile Borel, Space and Time, 1926, 1960, str. 216; moju pažnju, različitim kontekstom, na ovu činjenicu skrenuo je V. Marineli (W. Marinelli). Prekoračenje je manje nego 0,0047, tj. manje nego 1 1/2 promila od n i veća aproksimacija teško da je bila poznata. Jedno od objašnjenja ove zanimljive činjenice je u tome da su aritmetičke srednje vrijednosti površina opisanog šestougla i upisanog osmougla približne površini kruga. Sada izgleda, s jedne strane, da je Brajson (Brvson) operirao srednjim vrijednostima opisanih i upisanih poligona (up. Heath, op. cit., 224) a mi, s druge strane, znamo (iz Hipije većeg) da je Platon bio zainteresiran za dodavanje iracionalija, tako da je morao dodati . Otuda, postoje dva načina pomoću kojih je Platon mogao naći približnu jednačinu i drugi od ovih načina izgleda gotovo neizbježan. Čini se vjerovatnom hipoteza da je Platon znao za ovu jednačinu, ali da nije bio u stanju dokazati da li je to bila stroga jednačina ili samo vjerovatnoća.

331

Ali ako je to tako, onda, možda, možemo da odgovorimo na "drugo pitanje" pomenuto gore pod (3), tj. na pitanje zašto je Platon svoj ele­ mentarni kvadrat komponirao od četiri pod-osnovna trougla (polukvadrata) umjesto od dva i svoj elementarni ravnostrani trougao od šest podosnovnih trouglova (polu-ravnostranih) umjesto od dva. Ako pogledamo prvu od dvije gornje figure, vidimo da ova konstrukcija naglašava centar opisanog i upisanog kruga i, u oba slučaja, poluprečnik opisanog kruga. (U slučaju ravnokrakog trougla, poluprečnik upisanog kruga se, također, pojavljuje; međutim, izgleda da je Platon imao na umu poluprečnik opisanog kruga pošto on, u svom opisu metoda sastavljanja ravnostranog trougla, to pominje kao "dijagonalu"; up. Timaj, 54d/e; up. također 54b.) Ako sada nacrtamo ova dva opisana kruga ili, preciznije, ako upišemo elementarni kvadrat i ravnostrani trougao u krug s poluprečmkom r, onda nalazimo da je zbir strana ove dvije figure približan r; drugim riječima, Platonova konstrukcija sugerira jedno od najjednostavnijih približnih rješenja kvadriranja kruga, kao što naše tri figure pokazuju. U pogledu svega ovoga, lako može biti da Platonov prijedlog i njegova ponuda "nagrade, sa svom našom blagonaklonošću", citirana gore pod (3), uključuje ne samo opći prob­ lem samjerljivosti iracionalija nego, također, specijalan problem da li kvadrira jedan krug. Moram ponovo naglasiti da mi nije poznato direktno svjedočanst­ vo koje bi pokazalo da je Platon imao ovo na umu; ali ako uzmemo u obzir ovdje izložen indirektan dokaz, hipoteza, u tom slučaju, možda, ne izgleda suviše usiljeno. Ne mislim da je mnogo usiljenija od Kornfordove hipoteze; a ukoliko je istinita, dat će bolje objašnjenje relevantnih pasusa. (5) Ako postoji bilo šta uvjerljivo u našoj tvrdnji, razvijenoj u odjeljku (2) ove bilješke, da je Platonov natpis iznad ulaza u Akademiju značio "Aritmetika nije dovoljna; morate znati geometriju!", kao i u našoj tvrdnji da je ovo isticanje bilo povezano s otkrićem iracionalnosti kvadratnih korijena iz 2 i 3, tada to može u priličnoj mjeri osvijetliti Teoriju ideja i Aristotelova pomno raspravljana izvješća. To bi objasnilo zašto je, u pogledu ovog otkrića, pitagorsko shvatanje da su stvari (forme, oblici) brojevi, a moralne ideje odnosi između brojeva, iščezlo - da bi, možda, kao u Timaju, bilo zamijenjeno doktrinom po kojoj osnovne forme, granice ( ; up. pasus iz Menona, 75d-76a, na koji sam uputio više), oblici ili ideje stvari, jesu trouglovi. Međutim, time bi se, također, objasnilo zašto je, jednu generaciju kasnije, Akademija mogla da se vrati pitagorskoj doktrini. Kada je šok, uzrokovan otkrićem iracional­ nosti, prošao, matematičari su se navikli na ideju da iracionalije, uprkos svemu, moraju biti brojevi, pošto su u većim ili manjim osnovnim odnosi­ ma s drugim (racionalnim) brojevima. Na ovom stupnju razlozi protiv

pitagorizma iščezavaju, mada je teorija da su oblici brojevi ili odnosi između brojeva, poslije priznanja iracionalija, značila nešto različito od onoga što je prije bila (mjesto koje nije u potpunosti uvaženo od pristali­ ca nove teorije). Vidjeti također Dodatak I, str. 421, niže.* 10 Dobro poznato predstavljanje Temis ( - zakon) s povezan­ im očima, odnosno kao da ne haje za preklinjanje, i s vagom, odnosno kao da dijeli jednakost ili odmjerava zahtjeve i interese individua u sporu, simbolična je predstava egalitarne ideje pravde. Ovo predstavlja­ nje, ipak, ne može ovdje biti upotrijebljeno kao argument u korist tvrd­ nje da je ova ideja bila u opticaju u Platonovo vrijeme; jer, kao što me je prof. E. H. Gombrič (Gombrich) ljubazno obavijestio, to potiče iz Renesanse i inspirirano je pasusom iz Plutarhove De Iside et Osiride, a ne klasičnom Grčkom. *S druge strane, predstavljanje Dike ( pravda) s vagom je klasično (o takvom predstavljanju od strane Timohara jedna generacija poslije Platona, vidi R. Eisler, The Royal Art of Astrology, 1946, str. 100, 266 i Slika 5) i, vjerovatno, potiče od Hesiodove identifikacije sazvježđa Djevice s Dike (u pogledu susjednih vaga). Što se tiče drugog dokaza, ovdje datog da bi pokazao vezu Pravičnosti ili Dike s raspodijeljenom jednakošću, vaga vjerovatno znači isto što i u slučaju Temis.* 11

Država (440 c-d, str. 128). Pasus se kao što smo vidjeli, završava karakterističnom metaforom - psa ovčara: "dok ga njegov razum ne pozove i ne smiri kao pastir svoga psa". Up. bilješku 32 (2) Četvrtog poglavlja. 12 Platon, u stvari, implicira ovo kada dva puta predstavlja Sokrata ispunjenog sumnjom tamo gdje bi trebalo da traga za pravičnošću. (Up. 368b, ff., 432 b, ff.) 13 Adam (pod uplivom Platona) očigledno previđa egalitarnu teoriju u svojoj bilješci za Državu, 331e, ff., gdje, vjerovatno ispravno, kaže da je "shvatanje da se pravičnost sastoji u činjenju dobra prijateljima i nanošen­ ju štete neprijateljima, vjeran odraz koji je preovlađivao". Međutim, on gri­ ješi kada dodaje da je ovo bilo "univerzalno shvatanje"; jer on zaboravlja svoj vlastiti dokaz (bilješka za 561e28) koji pokazuje da je jednakost pred zakonima bio ponosni zahtjev demokratije". Vidjeti također bilješke 14 i 17 ovog poglavlja. Jedno od najstarijih (ako ne i najstarije) ukazivanje na pojam može se naći u fragmentu koji dugujemo liječniku Alkmeonu (rano peto stoljeće; vidi Dils 5, poglavlje 24, fr. 4); on gov­ ori o isonomiji kao uvjetu zdravlja i suprotstavlja je pojmu dominaciji jednog nad mnogima. Ovdje imamo političku teoriju tijela ili, preciznije, ljudske fiziologije. Up. također bilješke 32 Petog poglavlja i 59 Desetog poglavlja.

334

14

Usputno ukazivanje na jednakost (slično onome u Gorgiji, 483c/d; vidi također ovu bilješku, dolje, i bilješku 47 ovog poglavlja) dato je u Glaukonovom govoru u Državi, 359c; ali pitanje nije razmotreno. (Za ovaj pasus up. bilješku 50 ovog poglavlja.) U Platonovom uvredljivom napadu na demokraciju (vidi bilješke 14-18 Četvrtog poglavlja), postoje tri prezrivo-šaljive primjedbe na egali­ tarizam. Prva primjedba odnosi se na dejstvo demokracije da "svima bez razlike, i jednakima i nejednakima, dijeli nekakvu jednakost" (558c; up. Adamovu bilješku za 558cl6; vidi također bilješku 21 ovog poglavlja); ovo je smišljeno kao ironična kritika. (Jednakost je bila povezana s demokracijom i ranije, u opisu demokratske revolucije; up. Država, 557a, citirano u bilješci 13 Četvrtog poglavlja.) Druga primjedba karakterizira "demokratu" kao čovjeka koji "podjednako" zadovoljava sve svoje želje, bez obzira da li su dobre ili loše; on je, prema tome, nazvan "egalitaristom" ("isonomistom") što je aluzija na ideju "jednakih zakona za sve" ili "jednakosti pred zakonom" up. bilješke 13 i 17 ovog poglavl­ ja). Ova igra riječi postoji u Državi, 561e. Ovaj smjer je dobro potkrije­ pljen, pošto je riječ "jednak" već tri puta {Država, 561b i c) upotri­ jebljena da okarakterizira stav čovjeka za koga su sve želje i ćudi "jed­ nake". Treća od ovih jeftinih primjedbi je obraćanje čitateljevoj imagi­ naciji, čak i danas tipično za ovu vrstu propagande. "Ali sam gotovo zabo­ ravio da kažem koliko ravnopravnosti i slobode nastaje za žene, u nji­ hovom odnosu prema muškarcima i u odnosu muškaraca prema njima". (Država, 563/b, str. 259.) Pored svjedočanstva o ovdje pomenutom značaju egalitarizma (i u bilješkama 9-10 ovog poglavlja), moramo posebno uzeti u obzir Platonovo vlastito svjedočanstvo u (1) Gorgiji (488e/489a; vidjeti također bilješke 47, 48 i 50 ovog poglavlja) gdje on piše "A zar većina ne misli... da se pravda sadrži u jednakosti...?" (Platon, Protagora, Gorgija, Kultura, Beograd, 1968, 488e-489a, str. 136, preveli Mirjana Drašković i Albin Vilhar - Prim. red.); i (2) u Meneksenu (238e-239a, vidi bilješku 19 ovog poglavlja). Pasusi u Zakonima o jednakosti su kasniji od onih u Državi i ne mogu biti upotri­ jebljeni kao svjedočanstvo o tome koliko je Platon bio svjestan značaja ovog pitanja u vrijeme kada je pisao Državu; vidjeti bilješke 9, 20 i 21 ovo'g poglavlja. 15 U vezi s trećom primjedbom(563b/ up. posljednju bilješku), sam Platon kaže "Znači da ćemo kao i Eshil reći upravo ono što nam je na vrh jezika" čime očigledno želi da pokaže kako ne vidi nikakav razlog zbog kojeg bi zataškao šalu. 16 Vjerujem da se Tukididova (II, 37 ff.) verzija Periklovog govora može prihvatiti kao praktično autentična. On je, najvjerovatnije, bio prisutan kada je Perikle govorio; u svakom slučaju on bi ga rekonstruirao što je moguće vjernije. Postoje mnogi razlozi da povjerujemo

335

da u ono vrijeme nije bilo neobično da čovjek o govoru drugoga doznaje tako što bi ga čuo (up. Platon, Fedar) i vjerna rekonstrukcija govora ove vrste zaista nije tako teška kao što neko može da pretpostavi. Platon je znao za govor, uzimajući Tukididovu verziju ili drugi izbor, koji joj je morao biti sasvim blizak, za autentične. Up. također bilješke 31 i 34/35 Desetog poglavlja. (Ovdje se može pomenuti da je u početku svoje karijere Perikle učinio sumnjive ustupke popularnim plemenskim instinktima i podjednako popularnom grupnom egoizmu ljudi; imam na umu zakonodavstvo koje se odnosi na građanstvo 451. godine prije nove ere. Međutim, on je kasnije izmijenio svoj stav prema ovim stvarima, vjerovatno pod uplivom takvih ljudi kao što je bio Protagora.) 17 Up. Herodot, III, 80 i naročito pohvalu "isonomiji", tj. jednakosti pred zakonom (III, 80, 6); vidi također bilješke 13 i 14 ovog poglavlja. Pasus iz Herodota, koji je na drugi način uticao na Platona (up. bilješku 24 poglavlja 4) također je jedan od onih koje Platon ismijava u Državi baš kao što ismijava Periklov govor; up. bilješke 14 Četvrtog poglavlja i 34 Desetog poglavlja. 18 Čak ni naturalist Aristotel ne upućuje uvijek na ovu naturalističku verziju egalitarizma; npr. njegova formulacija načela demokracije u Politici, 131b (up. bilješku 9 ovog poglavlja) sasvim je neovisna od nje. Međutim možda je još interesantnije to što u Gorgiji, u kome oprečnost prirode i konvencije igra tako važnu ulogu, Platon razmatra egalita­ rizam, ne opterećujući se sumnjivom teorijom o prirodnoj jednakosti svih ljudi (vidi 488e/489a, citirano u bilješci 14 ovog poglavlja i 483d, 484a i 508a). 19 Up. Meneksen, 238e/239a. Pasus neposredno slijedi jasnu aluziju na Periklov govor (tj. na drugu rečenicu citiranu u tekstu bilješke 17 u ovom poglavlju. - Ne čini se nevjerovatnim da je stalno ponavljanje termina "jed­ nako porijeklo" u tom pasusu značilo podrugljivu aluziju na "nisko" pori­ jeklo Perikla i Aspazijinih sinova, koji su priznati kao atinski građani tek uvođenjem posebnog zakonodavstva 429 godine prije nove ere. (Up. E. Mever, Geschichte des Altertums, tom IV, str. 14 bilješka za No. 392 i str. 323, No. 558.) Mnogi smatraju (čak i Grout; up. Grote, Plato, III, str. 11) da Platon u Meneksenu, "u svojoj vlastitoj retoričkoj propovijedi,... napušta ironično raspoloženje", tj. da srednji dio Meneksena, odakle je uzet citat u tekstu, nije ironičan. Ali, s obzirom na citirani pasus o jednakosti i Platonov otvoren prezir u Državi gdje se bavi ovim pitanjem (up. bilješku 14 ovog poglavlja), ovakvo uvjerenje mi se čini neodrživim. Izgleda mi da je pod­ jednako nemoguće sumnjati u ironičan karakter pasusa koji neposredno prethodi onom citiranom u tekstu gdje Platon kaže o Atini: "Jer državno uređenje bilo je i tada i sada isto - a to je vladavina najboljih koju skoro neprestano imamo od onih davnih vremena do danas. Neko je, doduše,

336

naziva vladavinom naroda, a neko, opet drugačije, kako mu se svidi, ali je istina da je to vladavina najboljih ljudi uz suglasnost većine." (238c/d) S obzirom na Platonovu mržnju prema demokraciji, ovom opisu nije potre­ ban dalji komentar. "Drugi nesumnjivo ironičan pasus je 245c-d (up. bil­ ješku 48 Osmog poglavlja) gdje "Sokrat" veliča Atinu zbog njene dosljedne mržnje prema strancima i barbarima. Budući da i na drugom mjestu (u Državi, 562e, i., citirano u bilješci 48 Osmog poglavlja), u napadu na demokraciju - što znači na atinsku demokraciju - Platon izražava prezir prema Atini zbog njenog liberalnog postupanja prema strancima, njegovo veličanje Atine u Meneksenu ne može biti ništa drugo nego ironija; liberal­ izam Atine opet je ismijao prospartanski simpatizer. (Strancima je, po Likurgovom zakonu, bilo zabranjeno da borave u Sparti; up. Aristofanove Ptice, 1012.) Zanimljivo je, u vezi s ovim, da u Meneksenu (236a; up. bil­ ješku 15 (1) Desetog poglavlja), gdje je "Sokrat" govornik koji napada Atinu, Platon kaže o "Sokratu" da je bio učenik vođe oligarhijske stranke Antifona Govornika iz Ramnunta (ne treba ga miješati s Antifonom Sofistom, koji je bio Atinjanin); posebno s obzirom na čin­ jenicu da "Sokrat" parodira govor zabilježen od strane Tukidida, koji je, izgleda, bio Antifonov učenik kojem se on divio.* 0 vjerodostojnosti Meneksena vidi također bilješku 35 Desetog poglavlja. 2(1 Zakoni, 757a; str. 205; up. cio pasus, 757a-e, čiji su glavni dijelovi citirani više, u bilješci 9 (1) ovog poglavlja. (1) S obzirom na ono što nazivam standardnom primjedbom protiv egalitarizma, up. također Zakone, 744b, ff., str. 189: "Bilo bi svakako vrlo lijepo kad bi svaki pojedinac prilikom svoga polaska u naseobinu imao pot­ puno jednak i ostali imetak. Ali pošto to nikako nije moguće..." itd. Pasus je naročito interesantan u pogledu činjenice da su Platona često opisivali kao neprijatelja plutokracije mnogi pisci koji o njemu sude samo na osnovu Države. Međutim, u ovom važnom pasusu Zakona (tj. 744b, ff.) Platon tvrdi "da bi se državne službe, porezi i raspodjele mogli određivati prema procjeni imanja i da bi pripadnici države mogli sticati počasti i dobijati državne službe ne samo na osnovu vrline njihovih predaka ili njih samih, kao i na osnovu njihove tjelesne snage i ljepote, nego i prema stup­ nju siromaštva i bogatstva; a sve to koliko je moguće podjednako, razu­ mije se, prema istom ali ipak srazmjernom odnosu..." dakle, suglasno principu nejednake raspodjele. *Doktrina o nejednakoj raspodjeli počasti i, možemo pretpostaviti, dobiti, u srazmjeri s bogatstvom i veličinom tijela, vjerovatno se zadržala iz vremena herojskog osvajanja. Bogati koji su dobro i skupocjeno naoružani i oni koji su jaki, više doprinose pobjedi nego drugi. (Ovo načelo je bilo usvojeno u homerskim vremenima i možemo ga, kako me R. Ajzler uvjerava, naći praktično u svim poznatim slučajevima osvajačkih ratnih hordi.)* Osnovna ideja ovog stanovišta, odnosno uvjerenja da je nepravedno nejednake tretirati podjednako, može

337

se naći u Protagori, 337a (vidi također Gorgiju, 508a, i., spomenuto u bilje­ škama 9 i 48 ovog poglavlja); međutim, prije pisanja Zakona Platon nije mnogo koristio ovu ideju. (2) Za Aristotelovu razradu ovih ideja, up. sljedeće: "Jer svi se drže neke pravde ali samo do izvjesnog stupnja i kažu da nije sve što je praved­ no apsolutno pravedno. Tako, na primjer, izgleda da je jednakost pravedna i jeste, ali ne za sve nego samo za jednake; isto tako se i nejednakost čini pravednom, ali ne svima nego samo nejednakima." {Politika, 1280/a, 8, str. 66.) Up. također Nikomahovu Etiku, 1131b27, 1158b30 ff. (3) Protiv sveg ovog antiegalitarizma, smatram, zajedno s Kantom, da prema načelu sveukupnog morala nijedan čovjek ne bi trebalo da sma­ tra sebe vrijednijim od bilo koje druge osobe. Tvrdim da je jedino ovo načelo prihvatljivo, s obzirom na opće poznatu nemogućnost da o sebi sudimo nepristrasno. Prema tome, nisam u stanju da razumijem sljedeću primjedbu odličnog autora kao što je Katlin {Principles, 314): "Postoji nešto duboko nemoralno u Kantovom moralu koji tvrdi da izjednačuje sve osobe... i koji ignoriše aristotelsko načelo davanja jednakosti jed­ nakima i nejednakosti nejednakima. Jedan čovjek nema društveno ista prava kao drugi... Autor nipošto ne bi bio spreman demantirati da... pos­ toji nešto u krvi"; sada se pitam: ako postoji nešto u "krvi" ili u nejed­ nakosti talenta itd.; ili čak ako je vrijedno trošiti nečije vrijeme u proc­ jenjivanju ovih razlika; i ako ih čak neko može procijeniti; zašto bi ih onda trebalo učiniti osnovom većih prava, a ne samo težih dužnosti? (Up. bil­ ješke 31/32 Četvrtog poglavlja.) Ne uspijevam vidjeti duboku nemoral­ nost Kantovog egalitarizma. Ne uspijevam vidjeti na čemu Katlin zasni­ va svoj moralni sud, pošto smatra da je moral stvar ukusa. Zašto bi Kantov "ukus" uopće bio duboko nemoralan? (To je također kršćanski "ukus".) Jedini odgovor na ovo pitanje, koji mogu smisliti, jeste da Katlin sudi sa svog pozitivističkog stanovišta (up. bilješku 18 (2) Petog poglavl­ ja) i da kršćanski i kantovski zahtjev smatra nemoralnim zato što protivrječi pozitivno nametnutim moralnim vrijednostima našeg suvre­ menog društva. (4) Jedan od najboljih odgovora ikad datih svim ovim antiegalitaristima pripada Rusou. Kažem ovo uprkos svom uvjerenju da je njegov roman­ tizam (up. bilješku i ovog poglavlja) izvršio jedan od najkobnijih upliva u historiji društvene filozofije. Ali on je, također, bio jedan od nekolicine stvarno briljantnih pisaca u ovoj oblasti. Citiram jednu od njegovih odličnih primjedbi iz Porijekla nejednakosti (vidi, npr., Evrimenovo (Evrvman) izdanje Društvenog ugovora, str. 174; kurziv je moj); želim skrenuti čitateljevu pažnju na otmjenu formulaciju posljednje rečenice ovog pasusa. "U ljudskom rodu razlikujem dvije vrste nejednakosti. Jednu nazivam prirod­ nom ili fizičkom, jer je uspostavljena prirodom i pojavljuje se kao razlika u godinama, zdravlju, tjelesnoj snazi, duhovnim ili duševnim osobinama.

338

Drugu bismo mogli nazvati moralnom ili političkom, jer ovisi od izvjesnog sporazuma, a ljudi su pristali da je uspostave ili su je bar odobrili. Ona se sastoji u raznim preimućstvima, koja jedni uživaju na štetu drugih, kao što je biti imućniji, uživati veće poštovanje, biti moćniji, ili čak prinuditi druge na pokorstvo. Ne možemo se pitati za uzrok prirodne nejednakosti, pošto odgovor leži u smislu samih riječi. Još bi neumjesnije bilo da se pitamo da li ne postoji kakva bitna veza u suštini između obiju vrsta, jer bi to značilo, da se pitamo, drugim riječima, da li neminovno ne vrijede više oni koji zapovi­ jedaju od onih koji im se pokoravaju, ili da li se tjelesna ili umna snaga, mudrost i vrlina, ne nalaze uvijek kod istih osoba srazmjerno moći i bogat­ stvu. O takvom bi pitanju mogli raspravljati robovi u prisustvu svojih gospo­ dara, a nikako razumni i slobodni ljudi koji traže istinu". (Zan-Zak Ruso, Društveni ugovor. O porijeklu i osnovima nejednakosti među ljudima, Prosveta Beograd, 1949, str. 117, preveo s francuskog Tihomir Marković; Kurziv - K.R.P. - Prim. red.) 21

Država, 558c; str. 254; up. bilješku 14 ovog poglavlja (prvi pasus u napadu na demokraciju). 22 Država, 433b, (str. 119) Adam, koji, također, priznaje da je pasus smišljen kao argument, pokušava argument rekonstruirati (bilješka 433bll), ali priznaje da "Platon u svom rezoniranju rijetko ostavlja tako mnogo prostora za mentalnu dopunu". 23 Država, 433e/434a, str. 120. Za nastavak pasusa up. bilješku 40 ovog poglavlja; o pripremanju za to, u ranijim dijelovima Države, vidjeti bilješku 6 ovog poglavlja. Adam na sljedeći način komentira pasus koji nazivam "drugi argument" (bilješka za 433e35): "Platon traži vezu između svog vlastitog pogleda na Pravičnost i popularnog pravnog značenja riječi" (Vidi pasus citi­ ran u sljedećem paragrafu u tekstu.) Adam pokušava odbraniti Platonov argu­ ment od kritičara (Kron (Krohn)) koji je, iako ne sasvim jasno, primijetio da s njim nešto nije u redu. 24 Citati iz ovog paragrafa su iz Države, 430 d, ff., str. 116. 25 Ovaj plan je izgleda bio uspješan čak i s pronicljivim kritičarem kakav je Gomperc, koji, u svojoj kratkoj kritici, englesko izdanje, knjiga V, II, 10; njemačko izdanje, tom II, str. 378/379) propušta da spomene slabosti argumenta; on čak, komentirajući prve dvije knjige (V, II, 5; str. 368), kaže: "Slijedi izlaganje koje se može opisati kao čudo jasnoće, preciznosti i istin­ ski znanosnog karaktera...", dodajući da Platonovi sagovornici Glaukon i Adeimant, "vođeni svojim vatrenim entuzijazmom... odbacuju i sprečavaju sva površna rješenja". Povodom mojih primjedbi na umjerenost, u sljedećem paragrafu teks­ ta, vidi sljedeći pasus iz Dejvisove (J. L. Davies) i Vonove (C. E. Vaughan) "Analize" (up. Državu u izdanju Zlatne Riznice, str. XVIII; kurziv moj -prim. prev.): "Suština umjerenosti je suzdržanost. Suština političke umjerenosti leži u priznavanju prava vladajućeg tijela na odanost i poslušnost onih kojima

339

se vlada". Ovo može pokazati kako moju interpretaciju Platonove ideje umjerenosti dijele (mada izražavaju različitom terminologijom) Platonovi sljedbenici. Mogu dodati da je "umjerenost", tj. zadovoljstvo svojim mjestom, vrlina u kojoj sudjeluju sve tri klase, mada je to jedina vrlina u kojoj je radnicima dozvoljeno da učestvuju. Otuda je vrlina koju radnici ili oni koji zarađuju novac postižu - umjerenost; vrline koje postižu čuvari su umjerenost, hrabrost i mudrost. "Opširan uvod", također citiran u tekstu paragrafa, je iz Države, 432 b-e, str. 118-119. 26 Ovdje možemo dati komentar termina "kolektivizam". Ono što H. Dž. Vels (H. G. Wells) naziva "kolektivizmom" nema ništa zajed­ ničkog s onim što ja podrazumijevam pod tim nazivom. Vels je individu­ alist (u mom smislu riječi), kao što je pokazao u svojim Rights of Man i Common Sense of War and Peace koji sadrže veoma prihvatljive formu­ lacije zahtjeva egalitarnog individualizma. Ali on, također, s pravom vjeruje u racionalno planiranje političkih institucija s ciljem unapređen­ ja individualne slobode i blagostanja individualnih ljudskih bića. On ovo naziva "kolektivizmom"; da bih opisao ono za šta vjerujem da je ista stvar što i njegov "kolektivizam", trebalo bi da upotrijebim izraz "racionalno institucionalno planiranje slobode". Ovaj izraz može biti dug i nezgrapan, ali se njime izbjegava opasnost interpretacije "kolektiviz­ ma" u antiindividualističkom smislu u kome je često upotrijebljen, ne samo u ovoj knjizi. 27 Zakoni, 903c, str. 433-434; up. bilješku 35 Petog poglavlja. "Ugovor" spomenut u tekstu je iz Zakona, 903b, str. 433: "Meni se, ipak čini da su mu... potrebne i neke riječi koje imaju čudotvornu moć". 28 Postoje bezbrojna mjesta u Državi i Zakonima gdje Platon upozo­ rava na neobuzdan grupni egoizam: up. npr. Država, 519e i pasus na koji se upućuje u bilješci 41 ovog poglavlja. Sto se tiče identičnosti za koju se često tvrdi da navodno postoji između kolektivizma i altruizma mogu uputiti na veoma zanimljivo pitanje Šeringtona (C. Sherington) koji u Man on His Nature (str. 388) pita: "da li su gomila i čopor altruizam?" 29 0 Dikensovom pogrešnom preziranju parlamenta, up. također bil­ ješku 23 Sedmog poglavlja. 30 Aristotel, Politika, III, 12, 1 (1282b); up. bilješke 9 i 20 ovog poglavlja. (Up. također Aristotelovu primjedbu u Politici, III, 9,3,1280a, da pravičnost pripada osobama isto kao i stvarima.) S citatom iz Perikla, koji slijedi u ovom paragrafu, up. bilješke 16 ovog i 31 Desetog poglavlja. 31 Ova primjedba je iz pasusa (Država, 519e, f.) citiranog u bilješci 35 P e t o g poglavlja.

340

32

Važni pasusi iz Zakona, citirani (1) u ovom i (2) u sljedećem para­ grafu, su: (1) Zakoni, 739c, ff., str. 181. Platon ovdje upućuje na Državu, naročito na 462a, ff., 424a i 449e. (Spisak pasusa o kolektivizmu i holizmu može se naći u bilješ­ ci 35 Petog poglavlja 0 njegovom Komunizmu vidi bilješku 29 (2) Petog poglavlja i druga, tamo pomenuta mjesta.) Ovdje citiran pasus, počinje, karakteristično, citatom pitagorske maksime "Prijatelji imaju zajedničke sve stvari koje posjeduju". Up. bilje­ šku 36; također "zajedničke obroke", spomenute u bilješci 34. (2) Zakoni, 942a, f. vidi sljedeću bilješku. Gomperc je na oba pasusa uputio kao na antiindividualističke (op. cit, tom III, 406). Vidi također Zakone, 807 d/e. 33 Up. bilješku 42 Četvrtog poglavlja - citat koji slijedi u ovom para­ grafu je iz Zakona, 942-c, str. 490-491. (Vidi prethodnu bilješku.) Ne smijemo zaboraviti da je vojno obrazovanje u Zakonima (kao i u Državi) obavezno za sve one kojima je dozvoljeno da nose oružje, tj. za sve građane - za sve one koji imaju bilo šta od građanskih prava (up. Zakone, 753b). Svi drugi su (zanatlije, obični radnici, ako ne i robovi) (Up. Zakoni 741e i 734d i bilješku 4 Jedanaestog poglavlja.) Zanimljivo je da Barker, koji mrzi militarizam, vjeruje da se Platon držao sličnih pogleda 298-301). Istina je da Platon nije veličao rat i da je, čak govorio protiv rata. Međutim, mnogi militaristi su govorili o miru, a prakticirali rat; uz to, Platonovom državom upravlja vojna kasta, tj. mudri bivši vojnici. Ova primjedba važi za Zakone (up. 753b) isto kao i za Državu. 34 Najstrože zakonodavstvo o ishrani - naročito "zajedničkoj ishrani" - i, također, o navikama u vezi s pićem, igra značajnu ulogu kod Platona; up. npr., Država, 416e, 458c, 547d/e; Zakoni 625e, 633a (gdje je rečeno da je obavezu zajedničke ishrane zakonodavac uspostavio imajući na umu rat), 762b, 780-783, 806c, f., 839c, 842b. Platon uvijek naglašava važnost zajed­ ničkih obroka, u skladu s kritskim i spartanskim običajima. Također je zan­ imljiva zaokupljenost Platonovog ujaka Kritije ovim stvarima. (Up. Dils2, Kritija, fr. 33.) S aluzijom na anarhiju "divljih zvijeri", na kraju ovog citata, up. također Država, 563c. 35 Up. E. B. Inglandovo izdanje Zakona, tom I, str. 514, bilješka za 739b8 ff. citati iz Barkera su iz op. cit., str. 149 i 148. Bezbroj sličnih pasusa mogu se naći u spisima najvećeg broja platonista. Vidjeti ipak Seringtonovu primjedbu (up. bilješku 28 ovog poglavlja) da nije ispravno reći da su gomi­ la ili čopor inspirirani altruizmom. Instinkt čopora i plemenski egoizam, i pozivanje na ove instinkte ne bi trebalo miješati s nesebičnošću. 36 Up. Država, 424a, str. 108; 449c; Fedar, 279; Zakoni 739c; vidi bil- • ješku 32 (1) (Up. također Lisid, 207c i Euripid, Orestija, 725.) O mogućoj vezi ovog načela s ranim kršćanskim i marksističkim komunizmom, vidi bilješku 29 (2) Petog poglavlja 5.

341

Što se tiče individualističke teorije pravičnosti i nepravičnosti u Gorgiji, up. primjere date u Gorgiji, 468b, ff., 508d/e. Ovi pasusi, vjerovatno, još pokazuju sokratski upliv (up. bilješku 56 Desetog poglavlja). Sokratov individualizam je najjasnije izražen u njegovoj poznatoj doktrini o samodovoljnosti dobrog čovjeka; doktrina koju pominje Platon u Državi (387d/e), uprkos činjenici da to jasno protivrječi jednoj od glavnih teza Države, odn. da jedino država može biti samodovoljna. (Up. poglavlje 5, bilje­ ška 25 i tekst sljedećih bilješki.) a? Država, 368b/c. str. 46-47. 38 Up. naročito Država, 344a ff. as Up. Zakoni, 932b, str. 463. to Država, 434a-c, str. 120-121. (Up. također bilješke 6 i 23 ovog poglavlja i bilješke 27 (3) i 31 Četvrtog poglavlja.) 41 Država, 466b/c. up. također Zakoni, 715b/c i mnoge druge pasuse protiv antiholističke zloupotrebe klasnih privilegija. Vidi također bilješku 28 ovog poglavlja i bilješku 25 (4) Sedmog poglavlja. 42 Problem na koji se ovdje aludira je "paradoks slobode"; up. bilješku 4 Sedmog poglavlja. - 0 problemu državne kontrole u obrazovanju vidi bil­ ješku 13 Sedmog poglavlja. « Up. Aristotel, Politika, III, 9, 6 ff., (1280a). Up. Burke, French Revolution (izd. 1815; tom V, 184; pasus je zgodno citirao Zove (Jowett) u svojim bilješkama o Aristotelovom pasusu; vidi njegovo izdanje Aristotelove Politike, tom II, 126). Citat iz Aristotela kasnije u paragrafu je op. cit., III, 9, 8 (1280b). Fild, npr., nudi sličnu kritiku (u svom Plato andHis Contemporaries, 117): "Nema sumnje da grad i njegovi zakoni utiču obrazovno na moralni karakter njegovih građana". Ipak, Grin (T. H. Green) je jasno pokazao (u svojim Lectures on Political Obligation) da je za državu nemoguće da nametne moral pomoću zakona. On bi se sigurno suglasio s formulom: "Želimo da politiku učinimo moralnom, a ne da politiziramo moral". (Vidi završetak ovog paragrafa u tekstu.) Grinovo mišljenje negovještava Spinoza (Teološko-politički traktat, poglavlje 20): "Vjerovatnije je da će onaj koji smjera sve regulisati pomoću zakona ohrabriti porok umjesto da ga ukloni". 44 Analogiju između građanskog i međunarodnog mira i običnog i međunarodnog kriminala smatram fundamentalnom za bilo koji pokušaj kontrole međunarodnog kriminala. S ovom analogijom i njenim granicama, isto kao i sa siromaštvom historicističkog metoda u takvim problemima, up. bilješku 7 Devetog poglavlja. *Među onima koji racionalne metode za utemeljenje međunarodnog mira smatraju utopijskim snom, možemo spomenuti H. J. Morgentaua (Morgenthau) (up. njegovu knjigu Scientific Man Versus Power Politics, engl. izdanje, 1947). Morgentauovo stanovište može se sažeti kao stanovište razočaranog historiciste. On shvata da su historijska predviđanja nemoguća;

342

ali pošto (npr. s marksistima) pretpostavlja da je polje primjenjivosti razuma (ili znanosnog metoda) ograničeno na polje predvidljivosti, on iz nepred­ vidljivosti historijskih događaja zaključuje da je razum neprimjenljiv u među­ narodnim poslovima. Prethodni zaključak ne slijedi, zato što znanosno predviđanje i pred­ viđanje u smislu historijskog proročanstva nisu isto. (Nijedna od prirodnih znanosti, praktično, s jedinim izuzetkom teorije Sunčevog sistema, ne pokušava bilo šta što podsjeća na historijsko proročanstvo.) Zadatak društvenih znanosti nije da proriču "trendove" ili "tendencije" razvoja, niti je ovo zadatak prirodnih znanosti. "Najbolje što tzv. "društveni zakoni" mogu uraditi je tačno ono što mogu uraditi tzv. "prirodni zakoni" tj. da ukazu na određene trendove... Koji će se uvjeti stvarno steći i pomoći materijalizaciju određenog trenda, niti su prirodne niti društvene znanosti u stanju da predskažu. Niti su one u stanju da predvide, osim s visokim stupnjem vjerovatnoće, da će se sticajem određenih uvjeta određeni trend materijalizirati", piše Morgentau (str. 120 ff.; kurziv moj). Međutim, prirodne nauke ne pokušavaju proricati trendove i samo historicisti vjeruju da one i društvene nauke imaju takve ciljeve. Prema tome, shvatanje da ovi ciljevi nisu ostvarivi, razočarat će jedino historicistu. "Mnogi... politički znanstvenici, ipak, tvrde da mogu... stvarno... predskazati društvene događaje s visokim stupnjem izvjesnosti. U stvari, oni... su žrtve... zablu­ da", piše Morgnetau. S ovim se sigurno slažem; ali to samo pokazuje da bi historicizam trebalo odbaciti. Ipak, pretpostavka da odbacivanje historicizma znači odbacivanje racionalizma u politici otkriva fundamentalnu historicističku predrasudu - tj. predrasudu da je historijsko proročanstvo osnova bilo koje racionalne politike. (Ovo shvatanje kao karakteristiku historicizma, spomenuo sam na početku prvog poglavlja.) Sve pokušaje da se sila stavi pod kontrolu razuma i onemogući rat, Morgnetau ismijava zbog toga što izviru iz racionalizma i scijentizma koji su, po svojoj suštini, neprimjenljivi na društvo. Međutim, građanski mir je utemeljen u mnogim društvima, uprkos toj suštinskoj strasti za moći koju bi, prema Morgentauovoj teoriji, trebalo spriječiti. On, naravno, priznaje činjenicu, ali ne vidi da to uništava teorijsku osnovu njegovih romantičnih tvrdnji.* « Citat je iz Aristotelove Politike, III, 9, 8, (1280b). (1) U tekstu kažem "štaviše" zato što vjerujem da pasusi na koje se u tekstu aludira, tj. Politika, III, 9, 6 i III, 9, 12 vjerovatno predstavljaju i Likofronova gledišta. Moji razlozi za ovo su sljedeći. Od III, 9, 6 do III, 9, 12, Aristotel kritikuje doktrinu koju nazivam protekcionizam. U III, 9, 8, što je citirano u tekstu, on upravo Likofronu pripisuje sažetu i savršeno jasnu formulaciju ove doktrine. Sudeći prema ostalim Aristotelovim napomenama o Likofronu (vidi (2) u ovoj bilješci), vjerovatno je da je Likofronovo doba bilo takvo da je on morao biti, ako ne prvi, ono jedan od

343

prvih koji je formulirao protekcionizam. Otuda izgleda da se s razlogom može pretpostaviti (premda ne sa sigurnošću) da je čitav napad na pro­ tekcionizam, tj. III, 9, 6 - III, 9, 12, uperen protiv Likofrona i da su sve različite ali odgovarajuće formulacije protekcionizma njegove. (Možemo, također, spomenuti da Platon opisuje protekcionizam kao "opće uvjeren­ je", Država, 358c.) Svim svojim primjedbama Aristotel je namjeravao pokazati kako pro­ tekcionistička teorija nije u stanju da uvaži kako lokalno tako ni unutrašn­ je jedinstvo države. On smatra (III, 9, 6) da se njome previđa činjenica da država postoji zbog sretnog života u kome ni robovi ni zvijeri ne mogu imati udjela (tj. zbog dobrog života vrlih zemljišnih vlasnika, jer je svakome ko zarađuje novac svojim "prostačkim" zanimanjem zabranjeno da stekne pravo građanstva). Ona, također, previđa plemensko jedinstvo "istinske" države, koja je (III, 9,12) "zajednica blagostanja u porodicama i skup porod­ ica, kojima je cilj potpun i samodovoljan život... što se uspostavlja među ljudima koji žive na istom mjestu i međusobno se žene". (2) 0 Likofronovom egalitarizmu vidi bilješku 13 Petog poglavlja. Zove (u Aristotel's Politics, II, 126) opisuje Likofrona kao "mračnog retoričara"; Aristotel je, međutim, morao misliti drukčije, pošto u svojim spisima pominje Likofrona bar šest puta. (U Politici, Retorici, Fragmentima, Metafizici, Fizici, Sofističkim pobijanjima.) Nije vjerovatno da je Likofron bio mnogo mlađi od Alkidama svog kolege u Gorgijinoj školi, pošto njegov egalitarizam ne bi privukao toliku pažnju da je postao poznat tek nakon što je Alkidam naslijedio Gorgiju kao upravnik škole. Ovo se odnosi i na Likofronova epis­ temološka interesovanja (koja Aristotel spominje u Metafizici, 1045b9 i Fizici, 185b27), pošto se na osnovu njih može povjerovati da je bio Gorgijin učenik u ranijem periodu, tj. prije nego što se Gorgija praktično ograničio isključivo na retoriku. Naravno, svako razmišljanje o Likofronu mora biti u velikoj mjeri spekulativno zbog oskudnih informacija koje imamo. 46 Barker, Greek Political Theory, I, str. 160. 0 Hjumovoj (David Hume) kritici historijske verzije ugovorne teorije, vidi bilješku 13 Četvr­ tog poglavlja. Što se tiče Barkerove dalje tvrdnje (str. 161) da Platonova pravičnost, koja je u oprečnosti s ugovornom teorijom, nije "nešto spoljašnje" nego, prije unutrašnje, za dušu, mogu podsjetiti čitatelje na Platonove česte preporuke da se primijene najoštrije sankcije kojima bi se pravičnost mogla dostignuti; on uvijek preporučuje upotrebu "ubjeđivanja i sile" (up. bilješke 5, 10 i 18 Osmog poglavlja). S druge strane, neke mod­ erne demokratske države su pokazale da je moguće biti liberalan a da se kriminalitet ne poveća. S mojom primjedbom da Barker u Likofronu vidi (kao i ja) začetnika ugovorne teorije, up. Barker, op. cit, str. 63: "Protagora nije očekivao da će sofist Likofron zas­ novati ugovornu doktrinu". (Up. s ovim bilješku 27 Petog poglavlja)

344

« Up. Gorgija, op. cit. 483b, f., str. 129. « Up. Gorgija, 488c-489b, str. 136; vidjeti također 527b. Po načinu na koji Sokrat ovdje odgovara Kaliklu, izgleda moguće da je historijski Sokrat (up. bilješku 56 Desetog poglavlja) dao protivargumente u prilog biološkom naturalizmu Pindarovog tipa, dokazujući to ovako: ukoliko je prirodno da treba da vladaju jači, tada je, također, prirod­ no da treba da vlada jednakost, pošto mnoštvo svoju snagu zasniva na čin­ jenici da njegova vladavina zahtijeva jednakost. Drugim riječima, on je mogao pokazati prazan i dvosmislen karakter naturalističkog zahtjeva. Njegov uspjeh je mogao podstaknuti Platona da ponudi svoju vlastitu verz­ iju naturalizma. Ne želim tvrditi kako je neophodno da se Sokratova kasnija primjedba (508a) na "geometrijsku jednakost" nužno interpretira kao antiegalitarna, tj. kako ona ne mora značiti isto što i "srazmjerna pravičnost" Zakona, 744b, ff i 757a-e (up. bilješke 9 i 20 (1) ovog poglavlja). To je ono što Adam sugerira u svojoj drugoj bilješci o Državi, 558cl5. Ali možda postoji nešto u njegovoj sugestiji; jer izgleda da se "geometrijskom" jednakošću u Gorgiji, 508a, aludira na pitagorske probleme (up. bilješku 56 (6) Desetog poglavlja; vidi također primjedbe na Kratila u toj bilješci) i da one mogu biti aluzija na s "geometrijske proporcije". 49 Država, 358e-359a, str. 37-38, Glaukon se odriče autorstva u 358c. Pri čitanju ovog pasusa, čitateljeva pažnja može lako biti skrenuta na prob­ lem "priroda versus konvencija", koji u njemu igra važnu ulogu, kao i u Kaliklovom govoru u Gorgiji. Ipak, Platonova glavna briga u Državi nije bila da osujeti konvencionalizam, nego da racionalan protekcionistički pristup optuži za sebičnost. (Da konvencionalistička ugovorna teorija nije Platonov glavni neprijatelj, proizlazi iz bilješki 27-28 Petog poglavlja.) 50 Ako Platonovo predstavljanje protekcionizma u Državi uporedimo s onim u Gorgiji, ustanovit ćemo da je to zaista ista teorija, mada je u Državi mnogo manje naglašeno da ona počiva na jednakosti. Ali se jednakost ipak spominje, mada samo uzgred, u Državi 359c: "Svako biće po prirodi teži za vlašću, samo ga zakoni sprečavaju i silom primoravaju da zastane kod ravnopravnosti..." Ovom primjedbom Platon se približio Kaliklovom govo­ ru. (Vidi Gorgija, naročito 483c/d.) Međutim, oprečno Gorgiji, Platon naglo napušta pitanje jednakosti (ili ga, prije ovo pitanje više ne zanima) i nikada mu se više ne vraća; što samo čini očiglednijim da je bio na mukama da izb­ jegne problem. Umjesto toga, Platon uživa u opisu ciničnog egoizma koji prikazuje kao jedini izvor iz koga protekcionizam izvire. (Za Platonovu šutnju o egalitarizmu, up. naročito bilješku 14 ovog poglavlja.) A. E. Tavlor, Plato: The Man and His Work (1926), str. 268, tvrdi da dok Kalikle počinje od "prirode", Glaukon počinje od "konvencije". 51

Up. Država, 359a; str. 38; moje dalje aluzije u tekstu su na 359b, 360d, ff.; vidjeti također 358c. S "nasilnim ulivanjem u glavu" up. 359a-

345

362c i dalju razradu do 367e. Platonov opis nihilističkih tendencija protek­ cionizma ispunjava ukupno devet stranica Evrimenovog izdanja Države; što ukazuje na značaj koji mu Platon pridaje. (Postoji paralelan pasus u Zakonima 800 a, f.) 52 Kada je Glaukon završio svoje izlaganje, na njegovo mjesto dolazi Adeimant (s veoma zanimljivim i, zaista, najznačajnijim iza­ zovom Sokratu na kritiku utilitarizma), ali tek pošto je Sokrat izjavio kako misli da je Galukonovo izlaganje odlično (362d). Adeimantov govor je poboljšavanje Glaukonovog i njime se potvrđuje da ono što nazivam pro­ tekcionizmom vodi porijeklo iz Trasimahovog nihilizma (vidi naročito 367a, ff). Poslije Adeimanta govori Sokrat, pun divljenja prema Glaukonu isto kao prema Adeimantu, zato što njihova vjera u pravičnost ostaje nepokolebljiva, uprkos činjenici da su oni tako sjajno prikazali slučaj nepravde, tj. teoriju po kojoj je dobro nanositi nepravdu sve dok neko može to "činiti nekažnjeno". Ali, ističući izuzetnu vrijednost argumenata, ponuđenih od strane Glaukona i Adeimanta, "Sokrat" (tj. Platon) hoće kazati da su ovi argumenti samo korektan prikaz razmatranih shvatanja: konačno, on određuje svoju vlastitu teoriju ne zato da bi pokazao kako Galukonovo izlaganje treba ispraviti, nego, kako sam ističe, da je, oprečno uvjerenju protekcionista, pravda dobro, a nepravda zlo. (Ne bi trebalo zaboraviti - up. bilješku 49 ovog poglavlja - da Platonov napad nije uperen protiv ugovorne teorije kao takve, nego isključivo protiv protekcionizma; jer uskoro {Država, 369b-c; up. bilje­ šku 29 Petog poglavlja) sam Platon, bar djelimično, prihvata ugovornu teori­ ju; uključujući i teoriju po kojoj se ljudi "okupljaju u naselja" zato što "svako očekuje da na ovaj način unaprijedi svoje vlastite interese".) Mora se, također, napomenuti da pasus kulminira sa "Sokratovom" impresivnom primjedbom, citiranom u tekstu za bilješku 37 ovog poglavlja. Ovo pokazuje da Platon pobija protekcionizam, prikazujući ga samo kao nemoralan i zaista bezbožan oblik egoizma. Konačno, oblikujući naš sud o Platonovom postupku, ne smijemo zaboraviti da on rado ponavlja dokaze protiv retorike i sofistike, i da je, u stvari, on osoba koja je svojim napadom na "sofiste" stvorila loše asoci­ jacije koje se pripisuju toj riječi. Vjerujem, prema tome, da imamo mnogo razloga da ga osudimo kada on sam, umjesto argumenta, koristi retoriku i sofistiku. (Up. također bilješku 10 Osmog poglavlja.) 53 Možemo uzeti Adama i Barkera koje smo ovdje spominjali kao predstavnike platonista. Adam kaže (bilješka za 358e, ff.) o Glaukonu da je on oživio Transimahovu teoriju, a o Transimahu kaže (bilješka za 373 a, ff.) daje njegova "teorija ista ona koju kasnije izlaže Glaukon". Barker (op. cit., 159) o teoriji koju ja nazivam protekcionizam, a on "pragmatizam", kaže da je ona u "istom duhu kao i Transimahova". 54 Da je veliki skeptik Karnead vjerovao u Platonovu prezentaciju, može se vidjeti kod Cicerona (Cicero) (De Res publica, III, 8;

346

13; 23), gdje se, praktično bez izmjene, Glaukonova teorija prikazuje kao teorija koju je Karnead usvojio. (Vidi također bilješke 65, 66 i 56 Desetog poglavlja.) U vezi s ovim mogu izraziti svoje uvjerenje da je za nekog dovoljno utješna činjenica što antihumanisti uvijek nalaze za neophodno da se pozi­ vaju na naša humana osjećanja; i, također, činjenica da oni često uspijevaju da nas ubijede u svoju iskrenost. To pokazuje da su oni potpuno svjesni da su ova osjećanja kod većine od nas duboko ukorijenjena i da je prezreno "mnoštvo" prije dobro, iskreno i bezazleno nego loše; i da je čak spremno da, od svojih, često beskrupuloznih "boljih", čuje kako je ono skup bezvri­ jednih egoista materijalistički usmjerenih, koji samo žele da bude "svjetina zasićena baš kao stoka".

BILJEŠKE ZA SEDMO POGLAVLJE Moto ovom poglavlju je iz Zakona, 690b (op. cit., str. 105) (Up. bilješku 28 Petog poglavlja) 1 Up. bilješke 2/3 Šestog poglavlja. 2 Slične ideje izrazio je Dž. S. Mil; otuda on u svojoj Logici (prvo izdanje, str. 557f.) piše: "Iako djela vladara nikako nisu u potpunosti određena njihovim sebičnim interesima, potrebno je da se kao obezbjeđenje od ovih sebičnih interesa uvede ustavna kontrola". Na sličan način on piše u The Subjection of Women (str. 251 Evrimenovog izdanja; kurziv moj): "Ko sumnja u to da bi pod apsolutnom vladavinom dobrog čovjeka postojali veli­ ka dobrota, sreća i ljubav? U međuvremenu, potrebno je da se zakoni i ustanove prilagode ne dobrim nego lošim ljudima". Koliko god da sam sug­ lasan s iskazom koji je dat kurzivom, ipak osjećam da priznanje iz prvog dijela ovog iskaza nije potrebno. (Up. naročito bilješku 25 (3) ovog poglavl­ ja.) Slično priznanje može se naći u odličnom pasusu njegove Represantative Government (1861; vidi naročito str. 49) gdje Mil osporava platonski ideal filozofa-kralja zato što on, posebno ukoliko bi se njegova vladavina zasnivala na dobrotvornoj osnovi podrazumijeva "poricanje" volje običnog građanina, i njegove sposobnosti, da rasuđuje o politici. Možemo primijetiti da je ovo Milovo priznanje predstavljalo dio pokušaja da razriješi sukob između Džejms Milovog Qames Mili) Essay on Government i "Mekolijevog (Lord T. B. Macaulv) poznatog napada" na njega (kao što to Dž. S. Mil naziva; up. njegovu Autobiography, pog. V, Jedan stu­ panj dalje; prvo izdanje, 1873, str. 157-61; Mekolijeva kritika najprije je bila štampana u Edinburg Revieui, Mart 1829, Januar 1829 i Oktobar 1829. Ovaj sukob je odigrao značajnu ulogu u Milovom razvoju; njegov pokušaj da ga riješi zaista je odredio krajnji cilj i karakter njegove Logic ("glavna poglavlja

347

onoga što sam sam kasnije objavio o Logici moralnih znanosti"), kao što vidi­ mo iz njegove Autobiography. Rješenje sukoba između njegovog oca i Mekolija koje Dž. S. Mil predlaže je sljedeće. On kaže da je njegov otac bio u pravu što je vjerovao da je politika bila deduktivna znanost, ali da je griješio vjerujući da je ta "vrsta dedukcije (bila) ona... čiste geometrije", dok je Mekoli bio u pravu vjerujući' da je politika bila čak više eksperimentalna od geometrije, ali da je griješio u uvjerenju da je bila "čisti eksperimentalni metod hernije". Istinsko rješenje, prema Dž. S. Milu (Autobiography, str. 159 ff.). jeste ovo: odgovarajući metod politike je deduktivni metod dinamike - metod koji, on je uvjeren, karakterizira sila". (Da je ova Milova ideja, u svakom slučaju, preživjela do 1937, pokazao sam u svojoj knjizi The Povetry of Historicism str. 63) Ne mislim da postoji mnogo toga u ovoj analizi (koja je, neovisno od drugih stvari, zasnovana na pogrešnom tumačenju dinamike i hernije). Ipak, izgleda da bi veći dio mogao da se odbrani. Džejms Mil je, kao i mnogi prije i poslije njega, pokušao da "nauku o vladavini deducira iz načela ljudske prirode" kao što je Mekoli rekao (pri kraju svoje prve rasprave), i Mekoli je, mislim, bio u pravu kada je ovaj pokušaj opisao kao "sasvim nemoguć". Mekolijev metod može, međutim, da se opiše kao potrebno empirijski sve dok u punoj mjeri koristi historijske činjenice u cilju pobijanja Dž. Milovih dog­ matskih teorija. Ali metod koji je on primjenjivao nema ništa zajedničkog s metodom hernije ili onim što je Dž. S. Mil vjerovao da je metod hernije (ili s Bejknovim (Francis Bacon) induktivnim metodom koji je, podstaknut Dž. Milovim silogizmima, Mekoli hvalio). To je, jed­ nostavno, bio metod odbijanja bezvrijednih logičkih dokaza u oblasti u kojoj ništa što je značajno nije moglo biti logički dokazano, metod raz­ matranja teorija i mogućih situacija u svjetlu alternativnih teorija i mogućnosti i činjeničkog historijskog dokazivanja. Jedno od glavnih uporišta spornog pitanja predstavljalo je uvjerenje Dž. Mila kojim je dokazivao da monarhija i aristokracija nužno proizvode vladavinu tero­ ra - uporište koje je lako bilo odbačeno navođenjem primjera. U Dž. S. Milova dva pasusa, citirana na početku ove bilješke, očituje se upliv ovog odbacivanja. Mekoli je uvijek isticao da je želio samo odbaciti Milove dokaze, a ne da utvrdi istinitost ili neistinitost njegovih navodnih zaključaka. Upravo bi ovo trebalo da objasni zbog čega on nije pokušao primijeniti induktivni metod koji je hvalio. 3 Up. npr. E. Mejerovu primjedbu (Geschichte des Altertums, V, str. 4) da "je moć, u svojoj suštini, nedjeljiva". 4 Up. Država, 562b-565c. U tekstu naročito aludiram na 562c: "Neograničenost u tome" (slobodi - prim. K. R. P.) "i u zanemarivanju

348

ostalih stvari i u ovom državnom uređenju stvara potrebu za tiranijom". Up. 563/d, e: "Ti znaš da oni najzad prestanu voditi računa i o pisanim i o nepisanim zakonima, samo da im niko, ni na koji način ne bi bio gospodar.... A to je, prijatelju moj, ako se ne varam, lijepi i zavodljivi početak tiranije". (0 početku ovog pasusa vidi bilješku 19, Četvrtog poglavlja.) Druge Platonove primjedbe na paradoks slobode i demokracije jesu: Država, 564a: "Pretjerana sloboda, izgleda, ne prelazi ni u šta drugo, nego u pretjerano ropstvo i za pojedinca i za državu... Onda je ... sasvim prirodno da tiranija ne nastaje iz nekog drugog državnog uređenja nego iz demokracije: mislim, poslije krajnje slobode - najveće i nastrašnije ropstvo". Vidi, također, Država, 565c/d: "Zar narod obično ne daje prvenstvo jednome kao svome zastupniku i zar ovoga ne hrani dobro i ne uzdiže ga? - Naravno da to čini, - Tada je jasno... da će, ako dođe do tiranije, tiranin ponići iz onog soja koji zastupa narod, a ne iz nekog dru­ gog, zar ne?" Takozvani paradoks slobode jeste argument da sloboda, u smislu odsustva bilo kakve kontrole, mora da vodi k veoma velikom ograničenju slobode, pošto siledžiju čini slobodnim da porobi krotkog. Ovu ideju, u nešto drukčijoj formi i sasvim drukčijom tendencijom jasno je izrazio Platon. Manje je poznat paradoks tolerancije: neograničena tolerancija mora dovesti do nestanka tolerancije. Ako neograničenu toleranciju proširimo čak i na one koji nisu tolerantni, ako nismo pripremljeni da branimo tolerantno društvo od žestokih napada onih koji nisu tolerant­ ni, onda će tolerantni, a s njima i tolerancija, biti uništeni. - U ovoj for­ mulaciji ne sadrži se stav po kojem bi, npr. uvijek trebalo da gušimo slo­ bodu filozofija koje nisu tolerantne. Sve dok možemo da im se suprot­ stavimo pomoću racionalnog argumenta i da ih nadziremo pomoću javnog mišljenja, gušenje slobode sigurno ne bi bilo mudro. Međutim, trebalo bi da nastojimo na pravu'da ih, ukoliko je to neophodno, ugušimo čak upotrebom sile; jer lako se može pokazati da one nisu spremne da nas dočekaju na nivou racionalnog argumenta nego upravo osudom svakog argumenta; one mogu zabraniti svojim sljedbenicima da saslušaju racionalan argument, zbog toga što je varljiv i da ih nauče da na argument odgovore upotrebom svojih pesnica i pištolja. Zato bi tre­ balo, u ime tolerancije, zahtijevati pravo da se ne toleriraju oni koji nisu tolerantni. Trebalo bi da imamo pravo zahtijevati da se svaki pokret koji propovijeda netoleranciju stavi izvan zakona i da huškanje na netoleran­ ciju i proganjanje smatramo kriminalom, na isti način na koji smatramo da je kriminal huškanje na ubistvo, otmicu ili oživljavanje trgovine robljem. Drugi od manje poznatih paradoksa je paradoks demokracije ili, pre­ ciznije, vladavine većine; tj. mogućnost da većina odluči da treba vladati

349

tiranin. Da Platonova kritika demokracije može biti interpretirana na način kako je ovdje skicirano i da načelo vladavine većine može voditi u svoju oprečnost, prvi je, koliko znam, sugerirao Leonard Nelson (up. bilješku 25 (2) ovog poglavlja). Ne mislim, ipak, da je Nelson, koji je uprkos, svom strastvenom humanizmu i vatrenoj borbi za slobodu, usvojio mnogo od Platonove političke teorije, i naročito, od Platonovog načela vodstva, bio svjestan činjenice da analogni argumenti mogu biti izvedeni protiv svih različitih posebnih oblika teorije suverenosti. Svi ovi paradoksi lako se mogu izbjeći ako svoje političke zahtjeve ograničimo na način predložen u odjeljku II ovog poglavlja, ili, možda, na način kao što je taj. Zahtijevamo vladavinu koja upravlja na osnovu načela egalitarizma i protekcionizma; koja tolerira sve one koji su spremni na uza­ jamne odnose, tj. koji su tolerantni; koju kontrolira javnost i koja je odgo­ vorna javnosti. Možemo tome dodati da je neki oblik većinskog glasanja, zajedno s institucijama koje obezbjeđuju dobro informiranje javnosti, najbolje, mada ne nepogrešivo, sredstvo za kontrolu takve vladavine. (Nepogrešiva sredstva ne postoje.) Up. također poglavlje 6, posljednja četiri paragrafa u tekstu koji prethodi bilješci 42; bilješku 20 Sedamnaestog poglavlja; bilješku 7 (4) Dvadesetčetvrtog poglavlja, i bilješku 6 ovog poglavlja. 5 Dalje primjedbe o ovom mjestu naći će se u Devetnaestom po­ glavlju, dolje. 6 Up. tačku (7) bilješke 4 Drugog poglavlja. (H. Diels, op. cit. fr. 33, str. 152.) Sljedeće primjedbe na paradokse slobode i suverenosti možda mogu argument odvesti suviše daleko; pošto su, ipak, argumenti koji su na ovom mjestu razmatrani pretežno formalnog karaktera, možda je oprav­ dano nastojanje da se učine izdržljivijim, čak ako to zahtijeva cjepidlačenje. Staviše, moje iskustvo u debatama ove vrste kaže mi da očekujem da branioci načela - vođe, tj. suverenosti najboljeg ili najmudri­ jeg, mogu stvarno ponuditi sljedeći protivargument: (a) ako "najmudriji" treba odlučiti da većina treba da vlada, onda on nije istinski mudar. U dal­ jem razmatranju oni ovo mogu podržati tvrdnjom (b) da mudar čovjek nikada neće ustanoviti načelo koje bi, poput načela vladavine većine, vodi­ lo kontradikcijama. Moj odgovor na (b) bio bi da je potrebno samo da promijenimo ovu odluku "mudrog" čovjeka na način koji bi je oslobodio od kontradikcije. (Npr., on može odlučiti u korist vladavine koja bi vladala prema načelima egalitarizma i protekcionizma i bila kontrolirana od strane većine glasača. Ovakva odluka mudrog čovjeka značila bi napuštanje načela suverenosti i pošto bi se oslobodila kontradikcije, to bi učinio "mudar" čovjek. Ali, razumljivo, time se načelo da najmudriji treba vladati ne oslobođa od njegovih kontradikcija. Drugi argument, tj. (a), je druga stvar. On je opasno blizu definiciji "mudrosti" ili "dobrote" političara

350

prema kojoj ga nazivamo "mudrim" ili "dobrim" samo ukoliko je odlučan da ne ustupi svoju moć. I, zaista, jedina teorija suverenosti, koja bi bila oslobođena kontradikcija, bila bi teorija koja zahtijeva da samo čovjek koji je apsolutno odlučan da se čvrsto drži svoje vlasti treba vladati. Oni koji vjeruju u načelo vođe trebalo bi da se otvoreno suoče s ovom, logičnom posljedicom svoje vjere. Oslobođena od kontradikcija, ona obuhvata ne vladavinu najboljeg ili najmudrijeg nego vladavinu jakog čovjeka, čovjeka vlasti. (Up. također bilješku 7 poglavlja 24.) 7 *Up. moje predavanje "Towards a Rational Theorv of Tradition" (objavljeno najprije u Rationalist Yearbook, 1949; sada u mojoj knjizi Conjectures and Refutations, gdje pokušavam pokazati da tradicija igra svoje vrste posrednu ulogu između osoba (i ličnih odluka) i institucija* 8 0 Sokratovom ponašanju pod Tridesetoricom, vidjeti Odbranu Sokratovu, 32c. Tridesetorica su pokušala Sokrata umiješati u svoje zločine, ali se on odupro. Za njega bi značilo smrt da je vladavina Tridesetorice potrajala nešto duže. Up. također bilješke 53 i 56 Desetog poglavlja. 0 tvrdnji, kasnije u paragrafu da mudrost znači poimanje ograničenos­ ti vlastitog znanja, vidi Harmid, 167a, 170a, gdje je značenje "Upoznaj samo­ ga sebe!" objašnjeno na ovaj način; Odbrana Sokratova (up. naročito 23a-b) izlaže sličnu tendenciju (čiji eho još uvijek postoji u Timaju, 72a). 0 značajnoj promjeni u interpretaciji "Upoznaj samoga sebe!" koja se pojavlju­ je i Filebu vidi bilješku 26 ovog poglavlja.(Up. također bilješku 15 Osmog poglavlja.) 9 Up. Platonov Fedon 96-99. Fedon je, vjerujem, još uvijek djelimično sokratski, ali u velikom stupnju platonski. Priča o njegovom filozofskom razvo­ ju, koju izlaže Sokrat u Fedonu, podigla je mnogo prašine. To nije, vjerujem, aut­ entična autobiografija, ni Sokratova ni Platonova. Sugeriram da je to, jednos­ tavno, Platonova interpretacija Sokratovog razvoja. Sokratov stav prema znanosti (stav u kome se najstrasniji interes za racionalni argument spaja s jed­ nom vrstom umjerenog agnosticizma) bio je Platonu neshvatljiv. On ga je pokušao objasniti upućivanjem na zaostalost atinske znanosti u Sokratovo vri­ jeme, suprotstavljajući je pitagorizmu. Otuda je ovaj agnosticistički stav prikazan tako da gubi opravdanje u svjetlu novog Platonovog prihvatanja pitagorizma. (Platon stoga pokušava pokazati koliko bi nove metafizičke teorije duše uticale na Sokratov vatreni interes za individuu; up. bilješku 44 i 56 poglavljalO i bilješku 58 Osmog poglavlja.) 10

To je tumačenje u kome se koristi kvadratni korijen iz dva i prob­ lem iracionalnosti; tj. upravo onaj problem kojim je ubrzan raspad pitagorizma. Pobijanjem pitagorejske aritmetizacije geometrije ovim problemom omogućen je nastanak specifičnih deduktivno-geometrijskih metoda koje poznajemo od Euklida.(Up. bilješku 9 (2) Šestog poglavlja.) Korišćenje ovog problema u Menonu može se povezati s činjenicom da je u nekim dijelovima

351

ovog dijaloga primjena tendencija autorovog" (nipošto Sokratovog) "razmetanja" poznavanjem "najnovijeg" filozofskog razvoja i metoda. 11 Gorgija,52U,f. 12 Up. Crossman, Plato To-day, 118. "Suočen s ove tri osnovne greške atinske demokracije ..." - Kako Krosman istinski razumije Sokrata može se vidjeti iz op. cit., 93: "Sve sto je dobro u našoj zapadnoj kulturi poteklo je iz ovog duha, bilo da je nađeno kod naučnika, svećenika, političara ili sasvim običnih muškaraca i žena koji odbijaju da političku laž pretpostave jednostavnoj istini... na kraju, njihov primjer je jedina snaga koja može prekinuti diktaturu sile i pohlepe... Sokrat je pokazao da filozofija nije ništa drugo nego savjesni prigovor predrasudi i nerazboritosti." 13

Up. Crossman, op. cit. 117 f. (prva grupa kurziva u tekstu koji sam citirao je moja). Izgleda da je Krosman za trenutak zaboravio da je, u Platonovoj državi, obrazovanje klasni monopol. Istina je da u Državi posje­ dovanje novca nije preporuka za više obrazovanje. Međutim, ovo je sasvim nevažno. Značajno je da su samo članovi vladajuće klase obrazovani. (Up. bilješku 33 Četvrtog poglavlja.) Pored toga, Platon je, bar u kasnijem peri­ odu svog života, bio sve drugo samo ne oponent plutokracije, koju je pret­ postavljao besklasnom ili egalitarnom društvu: up. pasus iz Zakona, 744b, ff., citiran u bilješci 20 (1) Šestog poglavlja. 0 problemu državne kontrole obrazovanja, up. također bilješku 42 tog poglavlja i bilješke 39-41 Četvrtog poglavlja. 14 Barnet, Greek Philosophy 1,178 smatra da je Država čisto sokratska (ili čak presokratska - gledište koje može biti bliže istini; up. naročito A. D. Winspear, The Genesis of Plato 's Thought, 1940). Ali on čak i ne pokušava ozbiljno uskladiti ovo uvjerenje s važnim iskazom koji citira iz Platonovog Sedmog pisma (326a. up. Greek Philosophy I, 218) za koje vjeru­ je da je autentično. Up. bilješku 56 (5,d) Desetog poglavlja. 15 Zakoni, 942c, str. 491, potpunije citirano u bilješci 33 Šestog poglavlja. 16 Država, 540c, str. 235. 17 Up. citate iz Države, 473c-e citirano u bilješci 44 Osmog poglavlja. i« Država, 498/bc. Up. Zakone, 634d/e {op. cit. str. 18-19), gdje Platon hvali dorski zakon koji "uopće zabranjuje svim mladim ljudima da se raspituju o tome šta je u vašem zakonodavstvu dobro, a šta je nepotpuno; oni moraju jednodušno i jednoglasno govoriti da je kod njih sve najbolje... i kad bi neko govorio drukčije, oni ga ne smiju slušati". Jedino star čovjek može kritizirati zakon, dodaje stari pisac; on to može uraditi samo kada ga mlad čovjek ne može čuti. Vidi također bilješku 21 ovog poglavlja i bilješke 17, 23 i 40 Četvrtog poglavlja. 19 Država, 497d, str. 189. 2

352

str. 234. "Nastavak ovog pasusa", kako je to naznačeno u tekstu, je 540b-c. Druga interesantna primjedba je 536c-d, gdje Platon kaže da su osobe izabrane (u prethodnom pasusu) za dijalektičke studije suviše stare za učenje novih predmeta. 21 *Up. H. Cherniss, The Riddle of the Early Academy, str. 79; i Parmenid, 135c-d.* Grout, veliki demokrata, komentira ovo mjesto (tj. "svjetlije" pasuse Države, 537c-540): "Izjava kojom se zabranjuje dijalektičko raspravljanje s mladima... neosporno je antisokratska... Ona, zaista, pripada slučaju Meleta i Anita u njihovoj tužbi protiv Sokrata. Ona je iden-f tična sa njihovom optužbom protiv njega, o kvarenju mladeži... I kada nađemo da on (=Platon) zabranjuje sve takve rasprave u dobu do trideseti godina - primjećujemo kao koincidenciju da je upravo to ona zabrana koju su Kritija i Harikle nametnuli samom Sokratu tokom kratkotrajne vladavine Trideset Oligarha u Atini." (Grote, Plato and the Other Companions o/Sokrates, izd. 1875, tom III, 239.) 22 Ideja, izložena u tekstu, da će oni koji su poslušni biti dobri i u; komandiranju jeste platonska. Up. Zakone, 762e. Tojnbi je izvrsno pokazao kako, u zarobljenom društvu, platonski sis­ tem obrazovanih vladara može uspješno funkcionirati, up. A Study ofHistory III, naročito 33 ff. Up. bilješke 32 (2) i 45 (2) Četvrtog poglavlja. 23 Neki se, možda, mogu upitati kako individualist može zahtijevati posvećenost bilo kom cilju i, naročito, tako apstraktnom cilju kao što je, znanstveno istraživanje. Međutim, takvim pitanjem se samo otkriva stara greška (razmotrena u prethodnom poglavlju), izjednačenje individualizma: i egoizma. Individualist može biti nesebičan i posvetiti se ne samo tome da pomogne pojedincima nego, također, razvoju institucionalnih sredsta­ va za pomoć drugim ljudima. (Neovisno od toga, ne mislim da bi posvećivanje trebalo zahtijevati, nego samo podsticati.) Vjerujem da posvećenost određenim institucijama, npr., onim demokratske države i, čak, određenoj tradiciji, može biti u suglasnosti s individualizmom, pod uvjetom da humani ciljevi ovih institucija ne budu izgubljeni iz vida. Individualizam ne smije biti izjednačen s antiinstitucionalnim personalizmom. Ovu grešku individualisti često prave. Oni su u pravu u svom nepri­ jateljstvu prema kolektivizmu, ali miješaju institucije s kolektivima (koji teže da postanu sami sebi cilj) i, znači, postaju antiinstitucionalni personalisti, što ih opasno približava načelu vođe. (Vjerujem da se ovim djelimično objašnjava Dikensov neprijateljski stav prema parlamentu.) 0 mojoj terminologiji ("individualizam" i "kolektivizam") vidi bilješke 26-29 Šestog poglavlja.

0 Op. cit., 537c, str. 231. Sljedeći citati su iz 537d-e, str. 232, i 539d,

353

24

Up.Samuel Butler, Erewhon (1872), str. 135 Evrimenovog izdanja. Za ove događaje uporedi: Meyer, Geschichte des Alternatums, V, str. 522-525 i 488f., vidi također bilješku 69 Desetog poglavlja. Akademija je bila općepoznata po odgoju tirana. Među Platonovim učenicima bili su Kairon , kasnije tiranin Pelene; Eurast i Korisk tirani Skepsa (blizu Atemeja); i Hermija kasnije tiranin Atemeja i Asosa. (Up. Athens., XI, 508 i Strabon, XIII, 610.) Hermija je, prema nekim izvorima, bio neposredan Platonov učenik; prema tzv. "Šestom platonskom pismu", čija je autentičnost sumnjiva, on je možda bio samo Platonov obožavatelj, spreman da prihvati njegov savjet. Hermija je postao pokrovitelj Aristotela i treće glave Akademije, Platonovog učenika Ksenokrata Za Perdika III i njegove odnose s Platonovim učenikom Eufakom i vidi Athens, XI, 508 ff., gdje se na Kalipa , također, upućuje kao na Platonovog učenika. (1) Platonov neuspjeh kao odgojitelja nije iznenađujući ako pogledamo principe obrazovanja i selekcije razvijene u Prvoj knjizi Zakona (od 637d i posebno 643a: "Na samom početku, dakle, treba u interesu raspravljanja definirati šta je odgoj i kakva je njegova važnost", do kraja 650b). Jer u ovom dugom pasusu on pokazuje da postoji jedno značajno sredstvo obrazovanja ili, prije, izbora čovjeka kome se može vjerovati. To je uživanje vina, pijanstvo "koje bi sredstvo bilo jednostavnije i neškodljivije najprije za isprobavanje a zatim i za vježbanje, nego što su ispitavanje, posmatranje i zabava uz vino..." (649d/e, str. 43). Nisam do sada primijetio da je metod opijanja razmatrao bilo koji odgojitelj koji veliča Platona. Ovo je neobično, pošto je metod još uvijek u širokoj upotrebi, čak iako više nije tako jeftin, naročito na univerzitetima. 25

(2) Da bismo bili korektni prema načelu vođe moramo, ipak, priz­ nati da su drugi u svom izboru bili sretniji od Platona. Na primjer Leonard Nelson (Nelson) (up. bilješku 4 ovog poglavlja), koji je vjerovao u ovo načelo, kako izgleda imao je jedinstvenu snagu da privuče i izabere određen broj muškaraca i žena koji su ostali vjerni svojim ciljevima u najtežim i nadasve iskušavajućim okolnostima. Međutim, njihov cilj je bio bolji od Platonovog; to je bila humana ideja slobode i egalitarne pravičnosti. *(Neki od Nelsonovoih eseja upravo su objavljeni u engleskom prijevodu Jelskog univerziteta pod naslovom Socratic Method and Critical Philosophy, 1949. Vrlo interesantan uvodni esej napisao je Julius Kraft.)* (3) U teoriji o dobrotvornom diktatoru, teoriji koja još buja, čak i medu nekim demokratima ostaje fundamentalna slabost. Imam na umu teoriju o vodećoj ličnosti koja ima najbolje namjere prema svom narodu i kojoj se može vjerovati. Čak i da je ta teorija u redu; čak i da vjerujemo da čovjek, oslobođen od svake provjere i kontrole, može istrajati u takvom

354

stavu; kako možemo pretpostviti da će on pronaći nasljednika isto takvih izuzetnih osobenosti? (Up. također bilješke 3 i 4 poglavlja 9 i bilješku 69 Desetog poglavlja.) (4) Sto se tiče problema moći, pomenutog u tekstu, interesantno je uporediti Gorgiju (525e, f.) s Državom (615d, f.). Dva pasusa su tijesno povezana. Međutim, Gorgija insistira na tome da najveći kriminalci "istin­ ski zli ljudi dolaze uvijek iz redova silnika"; privatne ličnosti mogu biti loše, ali ne neizlječive. U Državi je ovo jasno upozorenje protiv korumpirajućeg upliva vlasti izostavljeno. Najveći grešnici još uvijek su tirani; ali, rečeno je, "a bili su i neki koji nisu bili državnici". (U Državi se Platon oslanja na interes u svoju korist koji će, kako on vjeruje, spriječiti čuvare da zloupotrijebe svoju vlast; up. Država, 466b/c, citirano u bilješci 41 Šestog poglavlja. Nije sasvim jasno zašto bi interes u svoju korist trebalo da ima tako koristan efekat na čuvare, a ne i na tirane.) 26 *u ranim (sokratskim) dijalozima (npr., Odbrana Sokratova i Harmid; up. bilješku 8 ovog poglavlja, bilješku 15 Osmog poglavlja i bilješku 56 (5) Desetog poglavlja), zahtjev "Upoznaj samog sebe!" je interpretiran kao "Znam da ništa ne znam". Pozni (platonski) dijalog Fileb, međutim, uvodi finu, ali vrlo važnu izmjenu. Prvo (48c/d, f.), zahtjev je prećutno inter­ pretiran na isti način; jer mnogi koji ne poznaju sebe "tvrde... i lažu da su mudri". Međutim, ova interpretacija je sada razvijena na sljedeći način. Platon dijeli ljude na dvije klase, slabe i snažne. Neznanje i ludost slabog čovjeka opisani su kao smiješni, dok je "neznanje silnika opasno i sramot­ no". Ovo uključuje u sebe platonsku doktrinu da bi onaj ko rukuje silom tre­ bah da bude mudar prije nego neznalica (ili da bi samo onaj ko je mudar tre­ balo da se služi silom); što je u oprečnosti s originalnom sokratskom dok­ trinom da bi (svako, a naročito) onaj koji se služi silom trebalo da bude svjes­ tan svog neznanja. (U Filebu, naravno, nema sugestije da bi "mudrost", zauzvrat, trebalo interpretirati kao "svjesnost o svojim ograničenjima"; naprotiv, mudrost ovdje obuhvata stručno znanje o pitagorejskom učenju i platonskoj Teoriji oblika kao što je razvijeno u Sofistu.)* BILJEŠKE ZA OSMO POGLAVLJE S motom za ovo poglavlje, uzetim iz Države, 540c-d, str. 235, up. bil­ ješku 37 ovog poglavlja i bilješku 12 Devetog poglavlja, gdje je pasus pot­ punije citiran. i Država, 475e, str. 167 up. također 485c, 1, 501c. 2 Op. cit., 389b, f., str. 69-70. 3 Op. cit., 389c/d, str. 70 up. također Zakone, 730b, ff. 4

S ovim i tri sljedeća citata, up. Država, 407e i 406c. vidi također

Državnik, 293a, f., 295b-296e itd.

355

5 Up. Zakoni, 720c, str. 152. Interesantno je primijetiti da pasus (718c-722b) služi da uvede ideju da bi državnik trebalo, istovremeno, da koristi ubjeđivanje i prinudu (722b); i pošto pod "ubjeđivanjem" masa Platon uglavnom podrazumijeva lažnu propagandu - up. bilješke 9 i 10 ovog poglavlja i citat iz Države, 414b/c, citiran u tekstu - pokazuje se da je Platonova misao u našem pasusu iz Zakona, uprkos neobičnoj otmjenosti, još prožeta starim asocijacijama - liječnik-političar koji se služi lažima. Kasnije (Zakoni, 757c/d), Platon se žali na oprečan tip liječnika: na onog koji svom pacijentu mnogo priča o filozofiji, umjesto da se koncentrira na liječenje. Izgleda vjerovatno da nas Platon ovdje izvještava o svojim iskustvima u vrijeme kada se razbolio pišući Zakone. 6 Država, 389b. - Sa sljedećim kratkim citatima up. Država 459c. 7 Up. Kant, Vječni mir, Dodatak. (Werke, izd. Kasirer, 1914, tom VI, 457.) Up. M. Kempbel Smitov prijevod (1903), str. 162 ff. 8 Up. Crossman, Plato To-day (1937), 130; up. također stranice koje neposredno prethode. Izgleda da Krosman još uvijek vjeruje da je lažna propaganda bila namijenjena jedino onima kojima se vlada i da je Platon namjeravao da obrazuje vladare u cilju potpune upotrebe njihovih kritičkih sposobnosti; jer sada nalazim (u The Listener, tom 27, str. 750) da on piše: "Platon je vjerovao u slobodu govora, slobodu diskusije samo za nekolicinu izabranih." Međutim, činjenica je da on u to uopće nije vjerovao. I u Državi i u Zakonima (up. pasuse citirane u bilješkama 18-21 Sedmog poglavlja on izražava bojazan da bi neko ko nije prešao potrebnu granicu starosti mogao početi da misli ili govori slobodno i tako ugrozi rigidnost zarobljene dok­ trine i, prema tome, okamenjenost zarobljenog društva. Vidi također sljedeće dvije bilješke. 9 Država, 414b/c, str. 99. U 414d Platon reafirmira svoju nadu da će "same vladare, vojnu klasu i ostatak grada" ubijediti u istinitost svoje laži. Izgleda da je kasnije zažalio zbog svoje iskrenosti jer u Državniku, 269b ff. (vidjeti naročito 271b; up. također bilješku 6 (4) Trećeg poglavl­ ja), govori kao da vjeruje u istinitost Mita o potomku zemlje što je, u Državi, oklijevao (vidjeti bilješku 11 ovog poglavlja) da uvede, čak i kao otmjenu "laž". *Ono što prevodim kao "otmjena laž" obično se prevodi kao "ple­ menita laž" ili "plemenita neistina" ili, čak, "poletna maštarija". Doslovan prijevod riječi "gennaios" koju sada prevodim kao "otm­ jen" je "visokog roda" ili "plemenitog porijekla". Otuda je "otmjena laž" bar isto tako doslovna kao i "plemenita laž", ali izbjegava asocijacije koje termin "plemenita laž" može sugerirati i koje nisu opravdane situacijom, naime laž pomoću koje čovjek plemenito preuzima na sebe nešto što ga vodi u opasnost - takvu kao što je Tom Sojerova laž kojom on preuzima Bekinu krivicu na sebe i koju sudija Tačer (u pos. XXXV) opisuje kao "ple­ menitu darežljivu i velikodušnu laž". Nema razloga da se "otmjena laž"

356

razmatra u ovom svjetlu; otuda je prijevod "plemenita laž" jedan od tip­ ičnih pokušaja idealiziranja Platona. - Kornford prevodi: "smio uzlet inven­ cije" i u fusnoti daje argumente protiv prijevoda "plemenita laž"; on daje pasuse gdje "gennaios" znači "na ljestvici velikodušnosti"; "velika" ili "upečatljiva laž" bio bi, zaista, savršeno podesan prijevod. Ali Kornford istovremeno pruža dokaze protiv upotrebe termina "laž"; on opisuje mit kao "Platonovu bezazlenu alegoriju" i pruža dokaze protiv ideje da bi Platon "dopuštao laži, najvećim dijelom nečasne, koje danas nazivamo pro­ pagandom"; u sljedećoj fusnoti on kaže: "Primijetite da sami čuvari, ako je moguće, prihvataju ovu alegoriju. Nije to "propaganda" nametnuta masama od strane Vladara." Međutim, svi su ovi pokušaji idealizacije podbacili. Sam Platon je objasnio da je laž nešto zbog čega bi neko trebalo da se osjeća postiđenim; vidi posljednji citat u bilješci 11, dolje. (U prvom izdanju ove knjige preveo sam "laž koja nadahnjuje", aludirajući na njeno "uzvišeno porijeklo" i predložio "dosjetljivu laž" kao alternativu; oba prijedloga su, od strane mojih prijatelja platoničara, bila kritizirana kao suviše slobodna i tendenciozna. Ali Kornfordov "smjeli let invencije" uzima "gennaios" upravo u tom smislu.) Vidi također bilješke 10 i 18 ovog poglavlja.* 10 UpDržava, 519, f., citirano u bilješci 35 Petog poglavlja; o ubjeđivanju i prinudi vidi, također, Država, 366d, što razmatramo u ovoj bilješci, niže, i pasuse na koje se upućuje u bilješkama 5 i 18 ovog poglavlja. Grčka riječ (njena personifikacija je jedna zavodljiva boginja, pratilja Afrodite) uobičajeno prevođena kao ubjeđivanje, može da znači (a) "ubjeđivanje pravednim sredstvima" i (b) "raspravljati pomoću nepoštenih sredstava", tj. "pretvarati se" (vidi niže pododjeljak (D) tj. Država, 414c), a ponekad znači čak i "ubjeđivanje putem poklona", tj. pod­ mićivanje (vidi dolje, pododjeljak (D), tj. Država, 390e). Naročito u frazi "ubjeđivanje i prinuda" termin "ubjeđivanje" često je (Država, 5486) inter­ pretiran u značenju (a), i fraza je često (i često na odgovarajući način) pre­ vođena kao "uz pomoć pravednih ili nepoštenih sredstava" (up. Dejvisov i Vonov prijevod "uz pomoć pravednih ili nepoštenih sredstava" pasusa (C), (Država, 365d, citiranom niže). Vjerujem, ipak, da Platon, kada preporuču­ je "ubjeđivanje i prinudu" kao instrumente političke tehnike, koristi riječi u doslovnijem smislu i preporučuje istovremenu primjenu retoričke pro­ pagande i nasilja. (Up. Zakone, 661c, 711c, 722b, 753a.) (U srpskohrvatskom prijevodu Države ova fraza prevedena je riječima "milom ili silom" vid. op. cit, 5/9e, str. 211. Prim. red.) Sljedeći pasusi su značajni za Platonovu upotrebu termina "ubje­ đivanje" u smislu (b) i naročito, u vezi s političkom propagandom. (A) Gorgija, 453a-466a, naročito 454b-455a; Fedar, 260b, ff., Teetet, 201a; Sofist, 222c; Državnik, 296b, ff., 304c/d; Fileb, 58a. U svim ovim pasusima, ubjeđivanje ("umjetnost ubjeđivanja" kao oprečnost "umjetnosti u izlaganju istinskog

357

znanja") asocira na retoriku, pretvaranje i propagandu. U Državi, 364b, f., posebno 364e-365d (up. Zakone, 909b), zaslužuje pažnju. (B) U 364e ("oni ubjeđuju", tj. obmanjuju "ne samo pojedince nego i cijele države") termin je upotrijebljen u istom smislu kao u 414b/c (citirano u bilješci 9 ovog poglavlja), pasus o "otmjenoj laži". (C) 365d je interesantan zbog toga što se u njemu koristi termin koji Lindzi prevodi veoma uspješno kao "prevara", kao svojevrsnu parafrazu za "ubjeđivanje". ("Da ne bismo bili uhvaćeni... imamo na raspolaganju majstore ubjeđivanja;... stoga ćemo, pomoću ubjeđivanja i prinude, izbjeći kaznu. Ali, može da bude primi­ jećeno, ne mogu seprevariti iliprinuditi bogovi...") Osim toga (D) uDržavi, 390e, f., termin "ubjeđivanje" upotrijebljen je u smislu podmićivanja. (Ovo mora da je neka stara upotreba; pasus bi trebalo da bude citat iz Hesioda. Zanimljivo je da Platon, koji često daje dokaze protiv ideje da ljudi mogu "ubijediti" ili podmititi bogove, čini ustupak u sljedećem pasusu, 399a/b.) Zatim, stižemo do 414b/c, do pasusa o "otmjenoj laži"; neposredno poslije ovog pasusa, 414c (up. također sljedeću bilješku u ovom poglavlju), "Sokrat" cinično primjećuje (E): "Potrebno je mnogo ubjeđivanja da bilo ko povjeruje u ovu priču". I na kraju, mogu da pomenem (F) Država, 511d i 533e, gdje Platon govori o ubjeđivanju ili vjerovanju (korijen grčke riječi je isti kao korijen za našu riječ "faith" (vjerovanje) kao nižoj saznajnoj sposobnosti duše, koja odgovara sklopu (varljivog) mnijenja o stvarima u toku (up. bilješku 21 Trećeg poglavlja i, naročito, upotrebu "ubjeđivanja" u Timaju, 51e), što je oprečno racionalnom znanju nepromjenljivih oblika. O problemu "moralnog" ubjeđivanja, vidi također Šesto poglavlje, naročito bilješke 52/54 i Deseto poglavlje, posebno bilješke 56 i 65 i bilješku 69. 11

Država, 415a. Sljedeći citat je iz 415c. (Vidjeti također Kratil, 398a) Up. bilješke 12-14 ovog poglavlja i bilješke 27 (3), 29 i 31 Četvrtog poglavlja. (1) 0 mojoj primjedbi u tekstu, ranije naznačenoj u ovom para­ grafu, koja se tiče Platonove uznemirenosti, vidi Država, 414c-d i posljednju bilješku (E): "potrebno je mnogo ubjeđivanja da bilo ko pov­ jeruje u ovu priču", kaže Sokrat. - "Izgleda da nisi voljan da je kažeš", odgovara Glaukon. - "Razumjet ćete moje oklijevanje", kaže Sokrat, "kada vam je kažem". - "Govori i ne plaši se", kaže Glaukon. (Ovaj citat je preuzet iz Poperovog navoda, a ne iz srpskohrvatskog izdanja Države, jer se u njemu prva rečenica citata nešto teže uklapa u Poperov komen­ tar u ovoj bilješci, budući da glasi: "Ne znam kako bi moglo da biva, osim ako se potrudimo da u tako nešto budemo uvjereni"; op. cit., 414c, str. 99. - Prim red.) Ovaj dijalog uvodi ono što nazivam prvom idejom Mita (koji Platon nudi u Državniku kao istinitu priču; up. bilješku 9 ovog poglavlja; vidi također Zakone, 740a). Kao što je pomenuto u tekstu, Platon sugerira da je to "prva ideja" koja je razlog njegovoj neodlučnos­ ti, jer Glaukon na ovu ideju odgovara: "Nisi se maloprije bez razloga

358

stidio da kažeš tu laž". Slična retorička primjedba nije učinjena pošto je Sokrat saopćio "ostatak priče", tj. Mit o rasizmu. *(2) Sto se tiče autohtonih ratnika, moramo se podsjetiti da je atinsko plemstvo tvrdilo (oprečno Doranima) kako su oni starosjedioci na svojoj zemlji, rođeni iz zemlje "kao skakavci" (kao što Platon kaže u Gozbi, 191b; vidi također završetak bilješke 52 ovog poglavlja). Dobronamjerni kritičar mi je sugerirao da bi Sokratovu uznemirenost i Glaukonov komentar - kako je Sokrat imao razloga da bude postiđen, što se ovdje pominje pod (1), trebalo interpretirati kao Platonovu ironičnu aluziju na Atinjane koji, uprkos njihovoj tvrdnji da su starosjedioci, nisu branili svoju zemlju kao što bi branili majku. Ali ova oštroumna sugestija mi ne izgleda održivom. Platon bi, sa svojim otvorenim priznanjem da više voli Spartu, bio posljednji koji bi okrivio Atinjane za nedostatak patriotiz­ ma; ne bi bilo pravde u takvoj optužbi, jer se u peloponeskom ratu atinski demokrati nikada nisu predali Sparti (kao što će biti pokazano u Desetom poglavlju), dok se Platonov voljeni ujak Kritija predao i postao vođa marionetske vlade pod zaštitom Spartanaca. Da je Platon namjeravao ironično aludirati na neadekvatnu odbranu Atine, to bi bila samo aluzija na Peloponeski rat a time i kritika Kritije - posljednje osobe koju bi Platon kritizirao na ovaj način. (3) Svoj Mit Platon naziva "feničanska laž". Sugestiju koja ovo može objasniti dugujem R. Ajzleru. On ukazuje da su Etiopljani, Grci (rudnici sre­ bra), Sudanci i Sirijci (Damask) na Orijentu bili opisani kao zlatna, srebrna, bronzana i gvozdena rasa i da je ovaj opis bio iskorišten u Egiptu u cilju poli­ tičke propagande (up. također Stari zavjet, "Knjiga proroka Danila", glava 11, 31-45); on sugerira daje ova priča o četiri rase dospjela u Grčku u Hesiodovo vrijeme preko Feničana (kao što se moglo očekivati) i da Platon aludira na ovu činjenicu.* 12 Pasus je iz Države, 546a, ff.; up. bilješke 36-40 Petog poglavlja. Miješanje klasa je također jasno zabranjeno u 434c; up. bilješke 27 (3), 31 i 34 Četvrtog poglavlja i bilješku 40 Šestog poglavlja. Pasus iz Zakona (930d-e) sadrži načelo da dijete iz klasno mješovi­ tog braka nasljeđuje stalež svog klasno nižeg roditelja. 13 Država, 547, str. 241. (0 teoriji mješovitog nasljeđa vidi također bi­ lješku 39/40 Petog poglavlja, naročito 40(2) i bilješke 39-43 i 52 ovog poglavlja.) 14 Op. cit., 415c, str. 100. 15 Up. Adamovu bilješku za Državu, 414b, ff. kurziv moj. Veliki izuze­ tak je Grout {Plato and the Other Companions ofSocrates, London, 1875, III, 240) koji ovako sažima duh Države i njegovu suprotstavljenost onome Odbrane Sokratove: u Odbrani Sokratovoj nalazimo Sokratovo priznanje o vlastitom neznanju... Međutim, u Državi je on predstavljen u novom svjetlu... On je sam na tronu kralja Nomosa; nepogrešivi svjetovni i duhovni

359

autoritet iz koga emanira sveukupno javno osjećanje koje učvršćuje pravov­ jernost... On sada očekuje da svaka osoba bude postavljena na svoje mjesto i sjedini uvjerenja koja je vlast propisala; priključujući tim shvatanjima etičke i političke izmišljotine, takve kao što je ona o potomku zemlje. Niti bi Sokratu iz Odbrane Sokratove niti njegovoj negativnoj dijalektici bilo dozvoljeno postojanje u Platonskoj Državi". (Kurziv moj; vidi također Grote, op. cit, str. 188.) Doktrina po kojoj je religija opijum za narod, iako ne u ovoj naročitoj formulaciji, pojavila se kao jedno od načela Platona i platonista. (Up. također bilješku 17 i, posebno, bilješku 18 ovog poglavlja.) To je, očigledno, jedna od mnogih ezoteričnih doktrina škole, tj. nju su mogli razmatrati samo dovoljno stari članovi (up. bilješku 18 Sedmog poglavlja) više klase. Ali one koji bi odali tajnu idealisti su optuživali za ateizam. 16 Npr. Adam, Barker i Fild. 17 Up. Diels, Vorsokratiker* Kritija, fragm. 25. (Citirano prema: H. Diels, Presokratovci, op. cit. tom 2 str. 351-352. Prim. red.) - Može se napomenuti da pasus počinje skicom društvenog ugovora (koji čak u priličnoj mjeri podsjeća na Likofronov egalitarizam: up. bilješku 45 Šestog poglavlja). 0 Kritiji up. naročito bilješku 48 Desetog poglavlja. Pošto Barnet sugerira da bi poetske i dramske fragmente poznate pod Kritijinim imenom trebalo pripisati djedi vođe Tridesetorice, valjalo bi primijetiti da Platon, u Harmidu, 157e, posljednjem pripisuje poetski dar; u 162d on, štaviše, aludira na činjenicu da je Kritija bio dramatičar. (Up. također Ksenofonove uspomene o Sokratu I, IV, 18.) 18 Up. Zakone, 909e. Izgleda da je, kasnije, Kritijino gledište postalo čak dio platonske školske tradicije, kako je na to ukazano u sljedećem pasusu Aristotelove Metafizike (1074b3) gdje se istovremeno, donosi drukčiji primjer upotrebe termina "ubjeđivanje" za potrebe "propagande" (up. bilješke 5 i 10 ovog poglavlja). "Sve ostalo bilo je dodato kasnije u obliku mita; s namjerom da se ubijede mase i radi zakonske i opće (poli­ tičke) koristi..." Up. također Platonov pokušaj, u Državniku, 271a, f., da iznese dokaze u korist istinitosti mita u što sigurno nije vjerovao. (Vidi bilješke 9 i 15 ovog poglavlja.) w Zakoni, 908b. 20 Op. cit., 909a. 21 0 konfliktu između dobra i zla vidi Zakoni 904-906. Vidi naročito 906a/b (pravda protiv nepravde; "pravda" ovdje još znači kolektivnu prav­ du Države). Pasus koji neposredno prethodi jeste 903c, koji je naveden više, u tekstu za bilješku 35 Petog poglavlja i bilješku 27 Šestog poglavlja. Vidi također bilješku 32 ovog poglavlja.

360

22

Op. cit., 905d-907b. Paragraf kojem se ova bilješka dodaje ukazuje na moju privrženost "apsolutističkoj" teoriji istine koja je u suglasnosti s običnom idejom da je iskaz istinit ako (i samo ako) je u skladu s činjenicama koje opisuje. Ovu "apsolutnu" ili "odgovarajuću teoriju istine" (koja nas vraća Aristotelu) prvi je jasno razvio A. Tarski (Der Wahreheitsbegriff in den formalisierten Sprachen, poljsko izdanje 1933, njemački prijevod 1936). Ona je osnova logičke teorije koju on naziva semantika (up. bilješku 29 Trećeg poglavlja i bilješku 5 (2) Petog poglavlja); vidi također R. Karnapov Introduction to semantics, 1942, koji teoriju istine razvija u detalje. Citiram sa str. 28: "Naročito bi trebalo napomenuti da je upravo objašnjeni pojam istine - možemo ga zvati semantički pojam istine - fun­ damentalno različit od pojmova kao što su "vjerovatan", "provjeren", "u značajnijoj mjeri potvrđen" itd." - Slično, mada nerazvijeno gledište može se naći u mojoj Logik der Forschung, (prevedeno, 1959, kao The Logic of the Scientific Discovery, odjeljak 84; ovo je bilo napisano prije nego što sam se upoznao s Tarskijevom semantikom, što objašnjava zbog čega je moja teorija u rudimentarnom obliku. Pragmatičku teoriju istine (koja vodi porijeklo od hegelizma) kritizirao je Bertrand Rasi s gledišta apso­ lutističke teorije istine 1907; nedavno, on je pokazao vezu između relativističke teorije istine i vjere fašizma. Vidjeti Bertrand Russell Let the People Think, str. 77, 79. 23

24

167.

Naročito Država, 474c-502d. Sljedeći citat je Država, 475e, str.

25

O sedam citata koji slijede u ovom paragrafu, vidi: (1) i (2). Država 476b; (3), (4) i (5), op. cit., 500d-e; (6) i (7); op. cit, 501a/b; o (7) vidi također uporedan pasus, op. cit. 484c. Vidi, dalje Sofist 253d/e; Zakoni, 946a-966a (naročito 956b/c). 26 U p . op. cit. 5 0 1 c . 27 Up. naročito Država, 509a, f. Vidi 509b: "Sunce stvarima... daje... moć da budu rođene" (mada ono samo nije uključeno u proces rađanja"; slično tome se može reći: "i stvarima koje se mogu saznati ne omogućuje Dobro samo da budu saznate, nego od njega dobijaju i bivanje i suštinu, a samo Dobro nije bivanje, već se uzvišenošću i silom izdiže iznad njega". (Sa 509b up. Arist., De Generatione et Corruptione 336a 15,31 \Fizika, 194b 13.) U 510b Dobro je opisano kao apsolutni početak (ne samo postuliran ili pretpostavljen), a u 511b ono je opisano "kao pravi početak svih stvari". 28 Up. naročito Država, 508b, ff. - Vidi 508b/c: "Ono što je Dobro u regiji misli (tj. istina), naspram uma i umstvenih stvari (tj. Ideja), to je u regiji vidljivog sunce (tj. svjetlo čije je sunce potomak), naspram vida i vidljiivh stvari" (tj. čulnih stvari - prim. u zagradama - K. R. P.). 29 Up.op.cit, 505a; 534b, ff. a« Up. op. cit., 505d.

361

3i Fileb, 66a. 32 Država, 506d, ff. i 509-511. Ovdje navedenu definiciju Dobra kao "klase determiniranog (ili konačnog, ili ograničenog) koje se shvata kao jedinstvo" nije, vjerujem, tako teško shvatljiva i u punoj je suglasnosti s drugim Platonovim prim­ jedbama. "Klasa determiniranog" je klasa Oblika ili Ideja shvaćenih kao muški principi ili preci, koji su suprotstavljeni ženskom, neograničenom ili nedeterminiranom prostoru (up. bilješku 15(2) Trećeg poglavlja). Ovi Oblici ili primogenitori su, naravno, dobri sve dok su društveni i neprom­ jenljivi originali i dok je svaki od njih suprotstavljen mnoštvu čulih stvari koje proizvodi. Ako bismo klasu ili rasu predaka shvatili kao mnoštvo, onda oni ne bi bili apsolutno dobri; otuda apsolutno dobro možemo predstaviti sebi ako ih shvatimo kao jedinstvo, kao Jedno - kao Jednog primogenitora. (Up. također Aristotel, Metafizika, 988al0.) Platonova ideja Dobra je praktično prazna. Ona nam ne nagovještava šta je dobro, u moralnom smislu, tj. šta bi trebalo da činimo. Kao što se može vidjeti, naročito iz bilješki 27 i 28 ovog poglavlja, sve što čujemo jeste da je Dobro najviše u oblasti Oblika i Ideja, vrsta nad-Ideje, iz koje Ideje vode porijeklo i stiču svoje postojanje. Sve što iz ovoga možemo izvesti jeste da je Dobro nepromjenljivo, osnovno i prvobitno i da je, prema tome, drevno (up. bilješku 3 Četvrtog poglavlja) i Jedno cijelo, i da su, dakle, one stvari koje u njemu učestvuju nepromjenljive, tj. dobro je ono što čuva (up. bilješke 2 i 3 Četvrtog poglavlja) i što je drevno, naročito drevni zakoni (up. bilješku 23 Četvrtog poglavlja, bilješku 7, paragraf o platonizmu, Petog poglavlja i bilješku 18 Sedmog poglavlja); tj. ponovo smo, praktično, bačeni nazad ka totalitarnoj moralnosti (up. bilješke 40/41 Šestog poglavlja). Ako je Sedmo pismo autentično, tada u njemu nalazim (314b/c) drukčiji Platonov iskaz po kome se doktrina Dobra ne može formulirati; jer on o ovoj doktrini kaže: "Ona se ne može izložiti kao druge oblasti učenja". (Up. također bilješku 57 Desetog poglavlja.) To je opet bio Grout koji je jasno uočio i kritizirao prazninu pla­ tonske Ideje ili Oblika Dobra. Pošto se zapitao, šta je dobro, on kaže (Plato, III, 241 f.): "Ovo pitanje je postavljeno... Ali, nažalost, ono ostaje bez odgovora... Opisujući način razmišljanja drugih ljudi - kako oni obožavaju Stvarno Dobro... čine sve moguće da bi ga zadobili, ali su u nedoumici, uzaludno pokušavajući da shvate i odrede šta je ono - on" (Platon) "nesvjesno opisuje prirodu svog vlastitog mišljenja". Iznenađujuće je da je svega nekoliko modernih pisaca primijetilo Groutovu izvrsnu kritiku Platona. 0 citatima u sljedećem paragrafu u tekstu vidi (1): Država, 500b-c, (2): op. cit., 485a/b. Ovaj drugi pasus je veoma zanimljiv. To je, kao što Adam po­ novo tvrdi (bilješka 485b9), prvi pasus u kome su "rađanje" i "degeneracija"

362

upotrijebljeni u ovom polu-tehničkom smislu. On se odnosi na tok i na Parmenidove nepromjenljive entitete. On uvodi glavni argument u korist vladavine filozofa. Vidi također bilješku 26(1) Trećeg poglavlja i bilješku 2(2) Četvrtog poglavlja. U Zakonima, 689c-d, razmatrajući "degeneraciju" (688c) dorskog kraljevstva izazvanu "najgorim neznanjem" (odn. neznanjem kako treba slušati one koji su po prirodi vladari; vidi 689b), Platon objašnjava šta podrazumijeva pod mudrošću: samo takva mudrost koja cilja na najveće jedinstvo ili "jednoglasje", daje čovjeku pravo na autoritet. Termin "jednoglasje" je objašnjen u Državi, 591b i d, kao harmonija ideje pravičnosti *tj. očuvanja nečijeg mjesta) i ideje umjerenosti (zadovoljstva njime). Tako smo ponovo bačeni nazad, na našu polaznu tačku. 33 *Kritičar ovog pasusa je tvrdio da nije mogao kod Platona naći trag bilo kakvog straha od neovisnog mišljenja. Međutim, moramo se sjetiti Platonovog insistiranja na cenzuri (vidi bilješke 40 i 41 Četvrtog poglavlja) i njegove zabrane viših dijalektičkih studija za sve ispod 50 godina u Državi (vidi bilješke 19 i 21 Sedmog poglavlja), da ne pominjemo Zakone (vidi bilješku 18 Sedmog poglavlja i mnoge druge pasuse).* 34 0 problemu svećeničke kaste vidi Timaj, 24a. U pasusu u kome se jasno aludira na najbolju ili "drevnu" državu u Državi, svećenička kasta zauzima mjesto "filozofske rase" Države. Up. također napade na svećenike (i čak na egipatske svećenike), proroke i vračeve u Državniku, 290c, f.; vidjeti također bilješku 57(2) Osmog poglavlja i bilješku 29 Četvrtog poglavlja. Adamova primjedba je iz njegove bilješke za Državu 547a3 (citirana više u tekstu za bilješku 43 Petog poglavlja). 35 Up. na primjer, Država, 484c, 500e, ff. 3 « Država, 535a/b str. 229. Sve što Adam kaže (up. njegovu bilješku za 535b8) o terminu koji sam preveo kao "dostojan strahopoštovanja" (aweinspiring) podržava uobičajeno gledište da termin znači "strog" ili "strašan", posebno u značenju "inspirirajućeg terora". Adamova sugestija da ga prevedemo kao "muževan" ili "muškog roda" slijedi opću tendenciju da se ublaži ono što Platon kaže i očigledno se sukobljava s Teetetom, 149a. Lindzi prevodi termin kao: "izuzetnog morala". (U srpskohrvatskom izda­ nju Države dotični termin preveden je pridjevom "uzvišen". Vidi op. cit., 535b, str. 229. - Prim red.) 37 Op. cit., 540c, vidi također 500c-d: "Filozof sam... postaje nalik bogu" i bilješku 12 Devetog poglavlja, gdje je 540c, f. potpunije citirano. - Najinteresantnije je da se primijeti kako Platon transformira parmenidsko jedno kada iznosi dokaze u korist aristokratske hijerarhije. Oprečnost jedno - mnoštvo nije sačuvana, ali podstiče sistem stupnjeva: jedna Ideja - nekolicina koja je blizu tome - više onih koji su njihovi pomoćnici - mnoštvo, tj. rulja (ovakva podjela je fundamentalna u Državniku). Kao oprečnost ovome, Antistenov monoteizam čuva izvornu

363

elejsku oprečnost između Jednog (Bog) i Mnoštva (koje je on vjerovatno smatrao braćom zbog njihovog jednakog rastojanja od Boga). - Antisten je bio pod uplivom Parmenida preko Zenonovog upliva na Gorgiju . Vjerovatno je postojao i upliv Demokrita, koji je učio: "Mudar može podjednako da pripada svim zemljama, jer dom velike duše je cio svijet". 38 Država, 500d, str. 192. 39

Citati su iz Države, 459b, ff. up. također bilješke 34 f. Četvrtog poglavl­ ja i naročito 40(2) Petog poglavlja. Up. također tri poredbe u Državniku, gdje je vladar upoređen s (1) pastirom, (2) doktorom, (3) tkačem, čije funkcije su objašnjene kao funkcije čovjeka koji miješa karaktere spretnim odgajanjem (310b, f.). 40 Op. cit., 460a, str. 149. Moj iskaz da ovaj zakon Platon smatra vrlo važnim zasnovan je na činjenici da ga Platon spominje u skici Države u Timaju, 18d/e. 41 Op. cit. ,460b. "Sugestija je usvojena" u 468c, vidi sljedeću bilješku. 42 Op. cit., 468c, str. 158. Mada je demantiran od strane mojih kritičara, rnoj prijevod je ispravan isto kao i moja primjedba o "potonjoj koristi". Šori (P. Shorev) pasus naziva "žalosnim". 43 Za Priču o Broju i Padu up. bilješke 13 i 52 ovog poglavlja, kao bilješke 39/40 Petog poglavlja. 44 Država, 473c-e str. 164. Valja zapaziti oprečnost između (božanskog) mirovanja i zla, tj. promjene u vidu kvarenja ili degeneracije. Što se tiče termina ovdje prevedenog kao "oligarsi", up. završetak bilješke 57, niže. On je ekvivalentan "nasljednim aristokratima". Fraza koju sam, iz stilskih razloga, stavio u zagrade, je važna, jer u njoj Platon zahtijeva potiskivanje svih "čistih"filozofa (i nefilozofskih poli­ tičara). Doslovniji prijevod fraze bio bi: "dok mnogi" (koji imaju) "prirode" (sklone ili nadarene) "da se prepuste okolnostima, danas, samo u jednom od ovog dvoga, su eliminirani pomoću sile". Adam priznaje da je značenje Platonove fraze "da Platon odbija sankcionirati isključivu težnju k znanju"; ali njegova sugestija da značenje posljednjih riječi fraze umekšamo prevodeći: "prisilno su spriječeni da isključivo teže k jednom ili drugom" (kurziv njegov: up. bilješku za 473d24, tom I, 330, njegovog izdanja Države) nema osnov u originalu, - nego jedino u njegovoj tenden­ ciji da idealizira Platona. Isto važi za Lindzijev prijevod ("prisilno su spri­ ječeni da se tako ponašaju"). - Koga Platon želi da potisne? Vjerujem da su "mnogi", čije ograničene ili nepotpune talente ili "prirode" Platon ovdje osuđuje, identični (što se filozofa tiče) s "mnogima čije prirode su nepotpune", spomenutim u Državi, 495d; i, također, s "mnogima" (tobožnji filozofi) "čija je poročnost neizbježna", spomenutim u 489e (up. također 490e/491a); up. bilješke 47, 56 i 59 ovog poglavlja (i bilješku 23 Petog poglavlja). Napad je, prema tome, s jedne strane uperen protiv

364

"neobrazovanih" demokratskih političara i, s druge strane, najvjerovanije, protiv polu-Tračanina Antistena, "neobrazovanog kopileta", egalitarnog filozofa; up. bilješku 47, dolje. 45 Kant, Vječni mir, Drugi dodatak (Werke, izd. Kasirer, 1914, tom VI, 456). Kurziv moj; također sam skratio pasus. ("Posjedovanje moći" može biti aluzija na Fridriha Velikog - Friedrich II der Grosse). 46 Up. npr., Gomperc, Griechische Denker, eng. izdanje, V, 12, 2 (njemačko izd., tom II 2 , 382); ili Lindzijev prijevod Države. (Za kritiku ove interpretacije up. bilješku 50, ispod.) 47 Mora se priznati da Platonov stav prema Antistenu postavlja visoko spekulativan problem; ovo je, naravno, povezano s činjenicom da o Antistenu vrlo malo znamo iz izvora iz prve ruke. Čak je i stara stoička tradicija da se kinička škola ili pokret može pratiti unazad do Antistena danas pod sumnjom; (up. npr., J. K. Field, Plato, 1930, ili D. R. Dadli (Dudlev), A History of Cynicism, 1937), mada ne s dovoljno razloga (up. Fricov (Kurt von Fritz) prikaz posljednje knjige u Mind, tom 47, str. 390). U odnosu na ono što naročito preko Aristotela, znamo o Antistenu, izgleda mi vrlo vjerovatno da postoje mnoge aluzije na njega u Platonovim spisima; čak bi činjenica da je Antisten, neovisno od Platona, bio jedini član Sokratovog intimnog kruga koji je podučavao filozofiju u Atini, bila dovoljno opravdanje za istraživanje Platonovog djela s ciljem nalaženja takvih aluzija. Sada mi izgleda vjerovatnije da serija napada u Platonovom djelu, na koje je prvi ukazao Duemler (F. Duemmler) (posebno Država, 495d/e, spomenuta niže u bilješci 56 ovog poglavlja; Država, 535e, f., Sofist, 251b-e), predstavlja ove aluzije. Postoji određena sličnost (ili mi bar tako izgleda) između ovih pasusa i Aristotelovih napada na Antistena, Aristotel, koji pominje Antistenovo ime, govori o njemu kao o glupanu i o "neobrazovanim ljudima kao što su antistenovci" (up. bilješku 54 Jedanaestog poglavlja). Platon, u spomenutom pasusu, govori na sličan način, ali oštrije. Prvi pasus koji imam na umu je iz Sofista, 251b, i., koji zaista odgovara Aristotelovom prvom pasusu. Što se tiče dva pasusa iz Države, moramo se sjetiti da je Antisten, prema tradiciji, bio "kopile" (njegova majka je došla iz bar­ barske Trakije) i da je podučavao u atinskoj gimnaziji rezerviranoj za "kopilad". Sada, u Državi, 535e, f. (up. kraj bilješke 52 ovog poglavlja), nalazimo napad koji je tako specifičan da je morao biti uperen protiv određene osobe. Platon govori o "ljudima koji se površno bave filozofi­ jom, a da nisu svjesni svoje vlastite bezvrijednosti" i tvrdi da bi one "niskog roda trebalo spriječiti" da to rade. On govori da su ljudi "neu­ ravnoteženi" ("nastrani" ili "osakaćeni") u svojoj ljubavi prema radu i relaksaciji; kada postaje ličniji, on aludira na nekoga s "osakaćenom dušom" koji, iako voli istinu (kao sokratovac), ne može da dođe do nje pošto se "kao svinja valja u neznanju" (vjerovatno zato što ne prihvata

365

teoriju Ideja); i on upozorava grad da ne vjeruje takvim osakaćenim "kopiladima". Mislim da je vjerovatno da je Antisten objekt ovog nesumnjivo ličnog napada; priznanje da neprijatelj voli istinu izgleda mi naročito jak argument pogotovo što je iznesen u izlivu krajnjeg gnjeva. Ako se ovaj pasus odnosi na Antistena, onda je još vjerovatnije da se sličan pasus također odnosi na njega, Država, 495d/e gdje Platon pono­ vo opisuje svoju žrtvu kao da posjeduje unakaženu ili osakaćenu dušu isto kao i tijelo. U ovom pasusu on naglašava da je objekt njegovog prezrenja, uprkos tome što teži da bude filozof, tako izopačen da ga čak nije stid da se bavi prostim ; up. bilješku 4 Jedanaestog poglavlja) manuelnim radom. Sada znamo da je Antisten preporučivao manuelni rad, koji je visoko cijenio (o Sokratovom stavu, up. Ksenofon, Uspomene o Sokratu, II, 7, 10) i da je prakticirao ono što je učio; dalji jak argument da je čovjek s osakaćenom dušom Antisten. U istom pasusu, Država, 495d, također postoji primjedba o "mnogim ljudima čije su prirode nesavršene" i koji, ipak, streme filozofiji. Ovo se izgle­ da odnosi na istu grupu (Aristotelovi "antistenovci") "mnogih priroda" čije se potiskivanje zahtijeva u Državi, 473c-e, razmatrano u bilješci 44 ovog poglavl­ ja. - Up. također Država, 489e, spomenuto u bilješkama 59 i 56 ovog poglavlja. 48 Znamo od Cicerona (Cicero, De Natura Deorum) i Filodema ; De Pietate) da je Antisten bio monoteist; oblik u kome je on izrazio svoj monoteizam (postoji samo jedan Bog "po prirodi", tj. istini, mada postoje mnogi "po konvenciji") pokazuje da je on imao na umu oprečnost priroda - konvencija koja je, u duhu bivšeg člana Gorgijine škole i suvremenika, morala biti povezana s egalitarizmom. Ovo, naravno, ne uspostavlja samo po sebi zaključak da je polu-barbarin Antisten vjerovao u bratstvo Grka i barbara. Ipak, izgleda mi krajnje vjerovatno da jeste. V. V. Tarn (W. W. Tarn, Aleksandar the Great and the Unity of Mankind; up. bilješku 13(2) Petog poglavlja) pokušao je da pokaže - neka­ da sam mislio uspješno - da se ideja jedinstva čovječanstva može pratiti bar do Aleksandra Velikog. Mislim da je, sličnim rezonovanjem, možemo prati­ ti u još dublju prošlost; do Diogena, Antistena i, čak, Sokarata i "Velike Generacije" Periklovog doba (up. bilješku 27 Desetog poglavlja). Ovo, čak, i bez detaljnijeg razmatranja svjedočanstva, izgleda dovoljno vjerovatno; jer možemo očekivati da se kozmopolitsaka ideja pojavi kao posljedica takvih imperijalističkih tendencija kao što su one iz Periklovog doba (up. Država, 494c/d, spomenuto u bilješci 50(5) ovog poglavlja i Prvi Alkibijad 105b, ff.;vidjeti također bilješke 9-22, 36 i 47 Desetog poglavlja. Ovo je naročito vjerovatno ako postoje egalitarne tendencije. Nemam namjeru da umanjim značaj Aleksandrovih djela, ali ideje koje mu Tarn pripisuje izgledaju mi kao renesansa nekih od najboljih ideja atinskog imperijalizma petog stol­ jeća. Vidi također Dodatak III, dolje, str. 329 f.

366

Pristupajući detaljima, mogu najprije da kažem da postoji jak dokaz da je bar u Platonovo (i Aristotelovo) vrijeme problem egalitarizma bio jasno viđen u svjetlu dvije u potpunosti analogne distinkcije, s jedne strane, između Grka i barbara i, s druge, između gospodara (ili slobodnih ljudi) i robova; up. s ovim bilješku 13 Petog poglavlja. Sada imamo vrlo jak dokaz da atinski pokret protiv ropstva u petom stoljeću nije bio ograničen na nekoliko intelektualaca kao što su Euripid, Alkidam, Likofron, Antifon, Hipija itd., nego da je imao znatan praktičan uspjeh. Ovaj dokaz je sadržan u jednodušnim izvještajima neprijatelja atinske demokracije (naročito "Starog Oligarha", Platona i Aristotela; up. bilješku 17, 18, 29 Četvrtog poglavlja i bilješku 36 Desetog poglavlja). Ako sada u ovom svjetlu razmotrimo po općem priznanju oskudno raspoloživ dokaz za postojanje kozmopolitizma, on izgleda, vjerujem, prilično jak - pod uvjetom da u dokaz uključimo i napade neprijatelja ovog pokreta. Drugim riječima, moramo u potpunosti iskoristiti napade Starog Oligarha, Platona i Aristotela protiv humanog pokreta, ako želimo da pro­ cijenimo njegovo stvarno značenje. Stari Oligarh (2, 7) napada Atinu zbog eklektičko-kozmopolitskog načina života. Platonovi napadi na koz­ mopolitske i slične tendencije, mada ne česti, posebno su vrijedni. (Imam na umu pasuse kao što su: Država, 562e/563a -" Doseljenik se izjed­ načuje s varošaninom, varošanin s doseljenikom, a isto tako i stranac" pasus koji bi trebalo uporediti s ironičnim opisom u Meneksenu, 245c-d, u kome Platon sarkastično veliča Atinu zbog njene stalne mržnje prema barbarima; Država, 494c/d; naravno, pasus Države, 469b-471c, mora također biti razmotren u ovom kontekstu. Vidi također završetak bilješke 19 Šestog poglavlja). Bez obzira da li je u pravu u vezi s Aleksandrom, Tarn nanosi nepravdu različitim postojećim iskazima o ovom pokretu petog stoljeća, npr. Antifonu (up. str. 149 bilješku 6 nje­ gove rasprave), Euripidu, Hipiju, Demokritu (up. bilješku 29 Desetog poglavlja), Diogenu (str. 150, bilješka 12) i Antistenu. Ne mislim da je Antifon samo želio naglasiti biološko srodstvo između njih, jer je nesum­ njivo bio društveni reformator; "po prirodi" za njega je značilo "istinito". Izgleda mi, prema tome, praktično sigurno da je on napao razliku između Grka i barbara kao nestvarnu. Tarn, na Euripidov fragment da se ple­ menit čovjek može snalaziti u svijetu kao orao u vazduhu, primjećuje da je "on znao da orao ima stalnu stijenu"; jer da bi se bilo kozmopolit, nije potrebno napustiti stalno prebivalište. U svjetlu svega ovoga, ne vidim zašto bi Diogenovo značenje bilo sasvim "negativno" kada je na pitanje "odakle si?" odgovorio da je kozmopolit, građanin cijelog svijeta; naroči­ to ako razmotrimo da je sličan odgovor ("čovjek sam svijeta") dao Sokrat a drugi ("Mudar čovjek pripada svim zemljama, jer je boravište velike duše cio svijet"; up. Diels 5 , fr. 247; autentičnost su doveli u pitanje Tarn i Dils) Demokrit.

367

Antistenov monoteizam mora, također, biti razmotren u svjetlu ovog dokaza. Nema sumnje da ovaj monoteizam nije bio jevrejskog, tj. plemenskog i isključivog tipa. (Ako je trebalo da priča Diogena Laertija, Vi, 13, kako je Antisten podučavao u Sinosargu, u gimnaziji za "kopilad", bude istinita, onda je on morao namjerno naglasiti i svoje sopstveno pomiješano i barbarsko porijeklo.) Tarn je sigurno u pravu kada ukazuje na to (str. 145) da je Aleksandrov monoteizam bio povezan s njegovom idejom jedinstva čovječanstva. Ali isto možemo reći za kiničke ideje, koje su, vjerujem (vidi prethodnu bilješku), bile pod Antistenovim a time i Sokratovim uplivom. (Up. naročito: Cicero, Tuscul, V. 37 i Epiktetov dokaz, I, 9,1, s Diogenom Laertijem, VI, 2, 63-71; također Gorgija, 492e s Diogenom Laertijem VI, 105. Vidi također Epiktet, III, 22 i 24.) Sve ovo je doprinijelo da mi izgleda i suviše nevjerovatno da je Aleksandar, kako tradicija izvještava, izvorno bio inspiriran Diogenovim idejama; i, otuda, egalitarnom tradicijom. Međutim, u pogledu E. Badianove kritike Tama {Historia, 7, 1958, str. 425 ff), sklon sam da odbijem Tarnovu tvrdnju; ali ne, naravno, svoje gledanje na pokret petog stoljeća. 49 Up. Država, 469b-471c, naročito 470b-d i 469b/c. Ovdje zaista imamo (up. sljedeću bilješku) trag nečega što liči na uvođenje nove etičke cjeline, sveobuhvatnije od grada; tj. jedinstvo helenske superiornosti. Kao što se moglo očekivati (vidi sljedeću bilješku (1) (b) Platon razvija gledište u detalje. *(Kornford ispravno sažima pasus kada kaže da Platon "ne izražava humane simpatije izvan granica helade"; up. The Republic of Plato, 1941, str. 165.)* 50 U ovoj bilješci, ostali argumenti su sabrani oslanjanjem na inter­ pretaciju Dražve, 473e i na probleme Platonovog humanizma. Želim se zah­ valiti svom kolegi, prof. H. D. Brodhedu (H. D. Broadhead), čija kritika mi je umnogome pomogla da upotpunim i pojasnim svoj argument. (1) Jedna od Platonovih standarnih tema (up. metodološke prim­ jedbe, Država, 368e, 445c, 577c i bilješku 32 Petog poglavlja) jeste oprečnost i poređenje između individue i cjeline, tj. grada. Najvažniji korak za holistu bio bi uvođenje nove cjeline, čak obuhvatnije od grada, naime čovječanstva; za to bi bili potrebni (a) priprema, (b) razrada, (a) Umjesto takve pripreme, dobili smo gore spomenuti pasus o oprečnosti između Grka i barbara (Država, 469b-471c). (b) Umjesto razrade nalazi­ mo, ako uopće nešto nalazimo, oživljavanje nejasnog izraza "rasa ljudi". Kao prvo, u neposrednom nastavku ključnog pasusa koji razmatramo, tj. pasusa o filozofu kralju (Država, 473d/e), nalazi se parafraza prob­ lematičnog izraza u obliku rezimea ili sažetka cijelog govora; u ovoj parafrazi, Platonova standardna oprečnost, grad-individua zamjenjuje oprečnost grad-ljudska rasa. Parafrazom se kaže: "Nijedno drugo

368

uređenje ne može stvoriti državu sretnih, niti za lične poslove niti za one državne". Kao drugo, sličan rezultat nalazimo ako analiziramo šest ponavljanja ili varijacija (odn. 487e, 499b, 500e, 536a-b, razmatranih u bilješci 52 i siže 540d/e s naknadnom mišlju 541b) ključnog pasusa koji se razmata (tj. Država, 473d/e). U dva od navedenih (487e, 500e) spomenut je samo grad; u svim drugim Platonova standardna oprečnost grad-individua opet zamjenjuje oprečnost grad-ljudska rasa. Nigdje ne postoji dalja aluzija na navodnu platonsku ideju da sofokratija može spa­ siti ne samo gradove koji stradaju nego i svekoliko stradalničko čovječanstvo. - Što se tiče svega ovoga izgleda jasno da je na svim ovim mjestima Platon zadržao samo standardnu oprečnost (bez želje da joj da neko izuzetno mjesto u ovim odnosima), vjerovatno u smislu da samo sofokratija može postići stabilnost i sreću - božansko mirovanje - bilo koje države, kao sreću svih njenih individualnih građana i njihovog potomstva (među kojima, u drugom slučaju, mora da nastane zlo - zlo degeneracije). (2) Termin "ljudski" ili Platon, po pravilu, koristi ili u oprečnosti prema "božanskom" (i, suglasno tome, ponekad u pomalo nipodaštavajućem smislu, naročito ako treba da se naglase granice ljudskog znanja ili umjetnosti, up. Timaj, 29c/d; 77a, Sofist, 266c, 268d ili Zakoni, 691e, f., 854a) ili u zoološkom smislu, u oprečnosti prema životinjama, npr. orlovima. Nigdje osim u ranim sokratskim dijalozima (o jednom daljem izuzetku vidi ovu bilješku pod (6), niže) nisam našao ovaj termin (ili termin "čovjek" ) upotrijebljen u humanom smislu, tj. da ukazu­ je na prevazilaženje razlike nacija, rasa i klasa. Čak je i "mentalna" upotreba termina "ljudski" rijetka. (Imam na umu takvu upotrebu kao u Zakonima, 737b: "ludost nedostojna čovjeka"). U stvari, krajnje nacionalistička shvatanja Fihtea i Špenglera, citirana u Dvanaestom poglavlju, bilješka 79, očigledan su izraz platonske upotrebe termina "ljudski", u značenju prije zoološke nego moralne kategorije. Mnogi platonski pasusi koji ukazuju na ovakav i sličan način upotrebe mogu se navesti: Država, 365d; 486a; 459b/c; 514b; 522c; 606e, f. (gdje je Homer, kao vodič u Ljudskim poglavljima suprotstavljen kompozitoru" himni bogovima); 620b. - Fedon, 82b. - Kratil, 392b. - Parmenid, 134e. - Teetet, 107b. -Kriton, 46e. -Protagora, 344c. -Državnik, 274d (pastir ljudskog stada koji je bog a ne čovjek) - Zakoni, 673d; 688d; 737b (890b je vjerovatno drugi primjer nipodaštavajuće upotrebe - "ljudi" ovdje izgledaju gotovo jednaki "mnoštvu"). (3) Istina je, naravno, da Platon pretpostavlja Oblik ili Ideju čovjeka; međutim, pogrešno je misliti da to predstavlja sve što je ljudima zajedni­ čko; to je, prije, aristokratski ideal ponosnog nad-Grka; na ovome je zasno­ vana vjera, ne u bratstvo ljudi, nego u hijerarhiju "priroda", aristokratskih

369

ili ropskih, na osnovu njihove veće ili manje sličnosti s originalom, drevnim praroditeljema ljudske rase. (Grci su mu bliži nego bilo koja druga rasa.) otuda "inteligenciju bogovi dijele samo s nekolicinom ljudi" (Timaj, 51e; up. Aristotel, u bilješci 3 jedanaestog poglavlja). (4) "Nebeski Grad" (Država, 592b) i njegovi građani nisu, kao što Adam s pravom ukazuje, grčki; ali ovo ne znači da oni pripadaju "ljud­ skosti" kao što on misli (bilješka 470e30 i druge); oni su, prije, nadposebni, nad-grčki (oni su "iznad" grčkog grada, 470e, ff.) - udaljeniji od barbara više nego ikada. (Ova primjedba ne znači da ideja Nebeskog Grada - kao ona Nebeskog Lava i drugih sazvježđa - ne bi mogla biti ori­ jentalnog porijekla.) (5) Konačno, može se pomenuti da pasusom 499c/d razlika između Grka i barbara nije ukinuta više od one između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti: Platon ovdje nastoji drastično izraziti krajnje uopćavanje u pogledu vremena i prostora; on ne želi kazati više nego: "Ako se bilo kada ili bilo gdje" (možemo dodati: čak na tako krajnje nevjerovatnom mjestu kao sto je barbarska zemlja) "dogodila takva stvar, tada se..." Primjedbom, Država, 499c/d, izražava slično, mada snažnije, osjećanje suočenosti s nečim što se približava bezbožnoj apsurdnosti, osjećanje koje je ovdje podstaknuto Alkibijadovim nadama o univerzalnom carstvu Grka i stranaca. (Slažem se s gledištima koja su izrazili Fild, Plato and His Contemporaries, 130, bilješka 1 i Tarn (up. bilješku 13 (2) Petog poglavlja). Da sažmemo, nisam uspio da kod Platona nađem bilo šta drugo osim neprijateljstva prema humanoj ideji jedinstva čovječanstva koja transcendira ideje rase i klase. Vjerujem da oni čije je viđenje oprečno idealiziraju Platona (up. bilješku 3 Šestog poglavlja) i ne uspijevaju uočiti vezu između njegove aristokratske i antihumane isključivosti i njegove teorije Ideja. Vidi također ovo poglavlje, bilješke 51, 52 i 57 dolje. *(6) Postoji, koliko znam, samo jedan stvaran izuzetak, jedan pasus koji je u očitoj oprečnosti prema svemu ovome. U pasusu (Teetet, 174e, f.), koji je predviđen da ilustrira slobodoumnost i univerzalni izgled filozofa, čitamo: "Svatko ima neizmjeran broj djedova i predaka. A u tom bezbroju svatko često ima bezbroj bogatih i siromašnih, kraljeva i robova, barbara i Helena." (Platon, Teetet, Naprijed, Zagreb, 1979, 175a, str. 48, preveo s grčkog izvornika i bilješkama popratio Milivoj Sironić.) Ne znam kako da uskladimo ovaj interesantan i nedvosmisleno human pasus - njegov naglasak na paralelizmu gospodar versus rob i Grk versus barbarin podsjeća na sve one teorije kojima se Platon suprotstavlja - s obzirom na druga Platonova shvatanja. Možda je ovaj pasus, kao i mnogi pasusi u Gorgiji, sokratski; Teetet je, možda (oprečno uobičajenoj pretpostavci), raniji od Države. Vidi također moj Dodatak II str. 423.*

370

51 Vjerujem da se aluzija odnosi na dva mjesta u priči o Broju gdje Platon (govoreći o "vašoj rasi") upućuje na rasu ljudi: "što se tiče vaše vlastite rase" (546a/b; up. bilješku 39 Petog poglavlja) i "ispitujući metale unutar vaših rasa" (546d/e, f.; up. bilješke 39 i 40 Petog poglavlja i sljedeći pasus). Up. također argumente u bilješci 52 ovog pasusa koji se tiču "mosta" između dva pasusa, tj. između ključnog pasusa o filozofu kralju i Priče o Broju. 52 Država, 546d/e, f. Ovdje citiran pasus je dio Priče o Broju i Padu Čovjeka, 546a-547a, citiranih u bilješkama 39/40 Petog poglavlja; vidjeti također bilješke 13 i 43 ovog poglavlja. - Moja tvrdnja (up. tekst prethodne bilješke) da primjedba u ključnom pasusu o filozofu kralju, Država, 473e (up. bilješke 44 i 50 ovog poglavlja), nagovještava priču o Broju, pojačana je opaskom da postoji most između dva pasusa. Priča o Broju je nesumnjivo nagoviještena, Država, 536a/b, pasusom koji, s druge strane, može biti opisan kao razgovor (a time i varijacija) pasusa o filozofu kralju; on, u stvari, kaže da se mora dogoditi najgore ako za vladare budu izabrani pogrešni ljudi i završava se direktnim podsjećanjem na veliki talas: "ako tako odgajamo one koji su od ovih drukčiji... na filozofiju ćemo sručiti bujicu podsmijeha" (Država, 536/b, str. 230). Ovo jasno podsjećanje je, vjerujem, indikacija da je Platon bio svjestan prirode ovog pasusa (koji ide od kraja 473c-e unazad do svog početka), što pokazuje šta se mora dogoditi ako savjet, dat u pasusu o kralju filozofu, bude zanemaren. Sada se ovaj "obrnuti" pasus (536a/b), može opisati kao most između "ključnog pasusa" (473e) i "pasusa o broju" (546a, ff.); jer on sadrži nedvosmislena upućivanja na rasizam, nagovještavajući pasus (546d, f.) o istom predmetu kome je ova bilješka dodata. (Ovo se može interpretirati kao dodatan dokaz da je Platon, kada je pisao pasus o filozofu kralju, imao na umu i aludirao na rasizam.) Citiram sada početak "obrnutog" pasusa (536a/b): "Moramo naročito paziti na zakonit i nezakonit porod. Jer ako ni pojedinac ni dražva na znaju takve razlikovati, onda će nasumice uzimati za prijatelje i za vladare kako one koji hramlju, tako i one koji su nezakonit porod". (Up. također bilješku 47 ovog poglavlja.) O nečem što je slično objašnjenju Platonove zaokupljenosti stvarima rasne degeneracije i rasnog odgoja, vidi bilješke 6, 7 i 63 Desetog poglavl­ ja, zajedno s bilješkama 39(3) i 40(2) Petog poglavlja. *Povodom pasusa o Kodru mučeniku, citiranom u sljedećem para­ grafu teksta, vidi Gozba, 208d, potpunije citirano u bilješci 4 Trećeg poglavlja. - R. Ajzler (Caucasica, 5, 1928, str. 129, bilješka 237) tvrdi da je "Kodro" prije-helenska riječ za "kralja". To dodaje nešto više boje tradici­ ji po kojoj je atinsko plemstvo bilo starosjedilačko. (Vidi bilješke 11(2) ovog poglavlja i 52 Osmog poglavlja, kao i Država, 368a i 580b/c.)*

371

53 A. E. Taylor, Plato (1908, 1914), str. 122 f. Slažem se s ovim zan­ imljivim pasusom do mjesta do kog je citiran u tekstu. Međutim, izostavio sam riječ "patriot" poslije riječi "Atinjanin" pošto se ne slažem u pot­ punosti s ovakvim određenjem Platona u smislu u kome ga Tejlor koristi. 0 Platonovom "patriotizmu" vidi bilješke 14-18 Četvrtog poglavlja. Povodom termina "patriotizam" i "očinska država" up. bilješke 23-26 i 45 Desetog poglavlja. 54 Država, 494b: "Je li onda istina da će ovakav čovjek još kao dijete biti prvi među svima...?" 55 Op. cit., 496c: "0 sebi samom, o demonskom znamenju koje sam primio ne treba da govorim". 56 Up. ono što Adam kaže u svom izdanju Države, bilješke za 495d23 i 495d31, i moju bilješku 47 ovog poglavlja. (Vidi također bilješku 59 ovog poglavlja.) 57 Država, 496c-d str. 188, up. Sedmo pismo, 325d. (Ne mislim da je ispravna Barkerova pretpostavka, Greek Political Theory, I, 107, n. 2, kada o citiranom pasusu kaže da je "moguće... da Platon misli na kinike". Pasus se sigurno ne odnosi na Antistena; i Diogen, koga je Barker morao imati na umu, teško da je bio poznat kada je pasus bio napisan, sasvim neovisno od činjenice da Platon na njega ne bi ukazao na ovaj način.) (1) Ranije, u istom pasusu Države, postoji druga primjedba koja se može odnositi na samog Platona. Govoreći o malom broju zaslužnih i onima koji mu pripadaju, on pominje "plemenite i dobro vaspitane prirode koje moraju u izgnanstvo" (ili "bjekstvo"; spašene od sudbine Alkibijada koji je postao žrtva laskanja i napuštene sokratske filozofije). Adam (bilješka za 496b9) misli da "teško da je Platon bio izgnan"; ali je bjekstvo Sokratovih učenika u Megaru poslije smrti njihovog učitelja moglo ostati u Platonovom sjećanju kao jedna od prekretnica u njegov­ om životu. Malo je vjerovatno da se pasus odnosi na Diona pošto je on imao oko 40 godina kada je otišao u izgnanstvo i, prema tome, bio znat­ no izvan kritičnog mladog doba; nije postojao (kao u Platonovom slučaju) paralelizam sa sokratskim drugom Alkibijadom (sasvim neo­ visno od činjenice da se Platon odupro Dionovom progonstvu i pokušao da ga poništi). Ako pretpostavimo da se pasus odnosi na Platona, morali bismo pretpostaviti isto i za 502a: "Neka, dakle, jedni budu ubijeđeni rekoh - a drugi neka se prepiru oko toga da li će potomci kraljeva i vladalaca po prirodi biti filozofi". Jer nastavak pasusa je tako sličan prethodnom da izgleda da se oni odnose na istu "plemenitu prirodu". Ovo tumačenje 502a je samo po sebi vjerovatno, jer se moramo sjetiti da je Platon uvijek ukazivao na gordost svoje porodice, npr. u veličanju svog oca i svoje braće, koje naziva "božanskim". {Država, 368a; ne mogu se složiti s Adamom koji ovu primjedbu smatra ironičnom; up. također primjedbu na Platonovog navodnog pretka Kodra u Gozbi,

372

208d, zajedno s njegovim navodnim porijeklom od atičkih plemenskih kraljeva.) Ako usvojimo ovu interpretaciju, onda bi upućivanje u 499bc na "sinove onih koji sada vladaju i kraljuju, ili same vladare", što je savršeno u skladu s Platonom (on nije bio samo potomak Kodra nego, također, vladara Dropisa), trebalo razumjeti u istom svjetlu, tj. kao, pripremu za 502a. Ovo bi, međutim, riješilo i jednu drugu zagonetku. Imam na umu 499b i 502a. Teško je, ako ne nemoguće, objasniti ove pasuse kao pokušaje laskanja Dioniziju Mlađem, pošto bi se takvo tumačenje moglo teško uskladiti s neumjerenim gnjevom i navodnom (576a) ličnom pozadinom Platonovih napada (572-580) na Dionizija Starijeg. Važno je primijetiti da u sva tri pasusa (473d, 499b, 502a) Platon govori o nasljednim kraljevstvima (koje snažno suprotstavlja tiranijama) i "dinastijama"; ali iz Aristotelove Politike, 1292b2 (up. Meyer, Geschichte des Altertums, V, str. 56) i 1293all, znamo da su "dinastije" nasljedne oligarhijske porodice, i stoga ne u tako velikoj mjeri porodice tiranina, kao što je Dionizije, nego prije one koje danas nazivamo aristokratskim, kao što je porodica samog Platona. Aristotelov iskaz podržavaju Tukidid, IV, 78, i Ksenofon, Hellenica, V, 4, 46. (Ovi argumenti su upereni protiv Adamove druge bilješke za 499bl3.) Vidi također bilješku 4 Trećeg poglavlja. *(2) Drugi važan pasus, kojim otkriva da preporučuje samog sebe, može se naći u Državniku. Tu se (258b, 292c) pretpostavlja da je suštin­ sko obilježje kraljevskog državnika njegovo znanje ili znanost; iz toga proizlazi druga odbrana sofokracije: "Jedina ispravna vlada je ona u kojoj su vladari istinski Gospodari nauke" (293c). Platon dokazuje da "čovjek koji posjeduje kraljevsku Nauku, bez obzira da li vlada ili ne vlada, mora, kao što naš argument pokazuje, biti proglašen kraljevskim". Ovaj pasus koji rasvjetljava ne smije se zanemariti ni u jednom pokušaju inter­ pretacije Države. (Kraljevska Znanost je, naravno, opet romatničan peda­ gog i odgojitelj gospodarske klase koja mora obezbijediti sredstva za pokoravanje i držanje na okupu drugih klasa - robova, radnika, službeni­ ka itd., razmatrano u 289c, ff. Zadatak kraljevske Nauke je, otuda, opisan kao "preplitanje" (miješanje) "karaktera umjerenih i odvažnih ljudi, dok su na okupu, pomoću kraljevanja, u zajednički život jednoglasnosti i prijateljstva". Vidi također bilješke 40(2) Petog poglavlja; 29 Četvrtog poglavlja; i bilješku 34 ovog poglavlja).* 58

U poznatom pasusu u Fedonu (89d) Sokrat upozorava na mizantropiju ili mržnju prema ljudima (s čime on upoređuje mizologiju ili nepovjerenje u racionalan argument). Vidi također bilješku 28 i 56 Desetog poglavlja i bilješku 9 Sedmog poglavlja.

373

Sljedeći citat u ovom paragrafu je iz Države, 489b/c, str. 180. Veza s prethodnim pasusima je očiglednija ako uzmemo u obzir cjelinu 488 i 489 i, naročito, napad u 489e na "mnoge" filozofe čija je poročnost neizbježna, tj. na one iste "mnoge" i "nepotpune prirode" čije "potiski­ vanje" je razmatrano u bilješkama 44 i 47 ovog poglavlja. Indikacija o tome da je Platon sanjao da postane filozof kralj i spa­ sitelj Atine, može se, vjerujem, naći u Zakonima, 704a-707c, gdje Platon pokušava ukazati na moralne opasnosti od moreplovstva, trgovine i imper­ ijalizma. (Up. Aristotel, Politika, 1326b-1327a i moje bilješke 9-22 i 36 Desetog poglavlja). Vidi naročito Zakone (704d, str. 127): "Grad, doduše, leži bliže moru nego što bi trebalo, otprilike utoliko bliže ukoliko su mu ljepše luke", a nešto naprijed kaže "potreban bi mu bio neki veliki spasitelj i nekakvi božanski zakonodavci da bi ga sačuvali od toga da postane leglom mnogobrojnih i izopačenih navika". Zar ovo ne pokazuje da je Platon želio opravdati svoj neuspjeh u Atini nadljudskim teškoćama prouzrokovanim geografskim položajem mjesta? (Ali, uprkos svim razočarenjima - up. bilješku 25 Sedmog poglavlja - Platon još vjeruje u metod preodgoja tiranina; up. Zakone, 710c/d, citirano u bilješci 24 Četvrtog poglavlja.) 59 Postoji pasus (početak u Državi. 498d/e; up. bilješku 12 Devetog poglavlja) u kojem Platon čak izražava nadu da "mnogi" mogu da promijene svoja mišljenja i prihvate filozofe kao vladare kada jednom nauče (možda iz Države?) da razlikuju pravog od pseudo-filozofa. S dva posljednja reda paragrafa u tekstu, up. Država, 473e-474a i 517a/b. m Ponekad su takvi snovi bili otvoreno priznati. F. Niče (Friedrich Nietzsche), Volja za moć (izd. 1911, Knjiga IV, Afor. 958; aluzija je na želi da bude gospodar svih ljudi, samo ako je to moguće - i, najviše od svega, on bi želio da bude Sam Gospod Bog'. Ovo je duh koji mora opet doći". Nije potrebno da komentiram Ničeova politička shvatanja; ali postoje drugi filo­ zofi, platonisti, koji naivno sugeriraju da kad bi platonist, nekim slučajem, zadobio vlast u modernoj dražvi, on bi krenuo u pravcu platonskog Ideala i stvari priveo bliže savršenstvu nego što ih je našao"... "Ljudi rođeni u 'oli­ garhiji' ili 'demokraciji'," čitamo (u kontekstu ovo lako može da bude aluz­ ija na Englesku 1939), "s idealima platonskih filozofa i nalaženjem sebe, uz neki sretan obrt okolnosti, ovladavši nadmoćnom političkom silom, sig­ urno bi pokušali da aktualiziraju platonsku Državu; čak i kada ne bi bili sasvim uspješni, kao što bi mogli biti, oni bi, bar, ostavili zajednicu bliže tom modelu nego što je ona to bila u vrijeme kada su je našli". (Citirano iz A. E. Tevlor, "The Decline and Fall of the State in Republic", VIII Mind, N. S. 48, 1939, str. 31.) Dokaz u sljedećem poglavlju je uperen protiv takvih romantičnih snova.

374

*Prodorna analiza platonske volje za moć može se naći u H.: Kelzenovom briljantnom članku Platonic Love (The American Imago, tomi III, 1942, str. I ff).* si Op. cit., 520a-521c, citat je iz 520d. .; « Up. G. B. Štern (Stern), The Ugly Dachshund, 1938.

BILJEŠKE ZA DEVETO POGLAVLJE Moto, iz Les Thibaults, Rožea Martena di Gara, citiranje sa str. 575 engleskog izdanja (Summer 1914, London, 1940). 1 Moj opis utopijskog društvenog inženjeringa izgleda da se pokla­ pa s onom vrstom društvenog inženjeringa koji zastupa M. Istmen u Marxism: is it Science?; vidi naročito str. 22 ff. Imam utisak da Istmenova shvatanja predstavljaju njihanje klatna od historicizma k utopijskom inženjeringu. Međutim, moguće je da griješim, i ono što Istmen stvarno ima na umu možda je više usmjereno k onom što nazi­ vam inženjering korak-po-korak. Rosko Paundova koncepcija "društvenog inženjeringa" jasno je "korak-po-korak"; up. bilješku 9 Trećeg poglavlja. Vidi također bilješku 18(2) Petog poglavlja. 2 Vjerujem da, s etičkog gledišta, ne postoji simetrija između pat-i nje i sreće ili bola i zadovoljstva. I najveće načelo sreće utilitarista i' Kantovo načelo "Unaprijedi sreću drugih ljudi...." čini mi se (bar prema njihovim formulacijama) da su promašili ovo pitanje koje, ipak, nije moguće potpuno razriješiti pomoću racionalnog argumenta. (0 ira­ cionalnom aspektu etičkih uvjerenja, vidi bilješku 11 ovog poglavlja, a o racionalnom aspektu odjeljke II i, naročito, III Dvadeset četvrtog poglavlja). Po mom mišljenju (up. bilješku 6(2) Petog poglavlja) ljudska patnja dovodi do direktnog moralnog poziva, tj. poziva za pomoć dok ne postoji sličan poziv da se uveća sreća čovjeka kome je inače dobro. (Dalja kritika utilitarne formule "Maksimaliziraj zadovoljstvo" jeste u tome da ona, u načelu, pretpostavlja jedinstvenu skalu zadovoljstva i bola koja nam dopušta stupnje bola tretirati kao negativne stupnje zado­ voljstva. Međutim, s moralnog gledišta, zadovoljstvo ne može da pre­ vagne nad bolom, a naročito ne zadovoljstvo jednog čovjeka nad bolom drugog. Umjesto najveće sreće za najveći broj ljudi moramo, mnogo skromnije, zahtijevati da se izbjegne i najmanja količina patnje svih; i dalje, da neizbježnu patnju - kao što je glad u vremenima neizbježne oskudice u hrani - treba, koliko je to moguće, jednako rasporediti.) Postoji neka vrsta analogije između ovog etičkog shvatanja i shvatanja naučne metodologije koje sam zastupao u svojoj Logici naučnog otkrića. Ona unosi više jasnoće na polju etike ako naše zahtjeve obrazložimo u

375

negativnom smislu, tj. ako zahtijevamo otklanjanje patnje prije nego uvećanje sreće. Slično tome, korisno je zadatak naučnog metoda for­ mulirati kao odbacivanje pogrešnih teorija (između različitih probno ponuđenih teorija) a ne kao sticanje utvrđenih istina. 3 Vrlo dobar primjer ove vrste korak-po-korak inženjeringa ili, možda, tome odgovarajuće korak-po-korak tehnologije, su dva K. Dž. F. Simkinova članka o "Budgetarv Reform" u australijskom Economic Record (1941, str. 192 ff. i 1942, str. 16 ff.) Drago mi je da mogu uputiti na ova dva članka, pošto oni svjesno rabe metodološka načela koja zastu­ pam; oni, otuda, pokazuju da su ova načela korisna u praksi tehnološkog istraživanja. Ne sugeriram da korak-po-korak inženjering ne može biti neskro­ man ili da se mora ograničiti na "sitne" probleme. Međutim, mislim da je stupanj složenosti koji možemo svladati određen stupnjom našeg iskust­ va dobijenog kroz svjestan i sistematski korak-po-korak inženjering. 4 Ovo shvatanje je nedavno naglasio F. A. fon Hajek (F. A. von Havek) u različitim i zanimljivim raspravama (up., npr., njegovu Freedom and the Economic System, Public Policv Pamphlets. Čikago, 1939). Ono što nazivam "utopijski inženjering", u velikom stupnju, vjerujem, odgo­ vara onome što bi Hajek zvao "centralizirano" ili "kolektivističko" plani­ ranje. Sam Hajek preporučuje ono što naziva "planiranje za slobodu". Pretpostavljam da bi se on složio da bi ovo planiranje moglo imati osobine "korak-po-korak inženjeringa". Vjerujem da Hajekove primjedbe kolektivističkom planiranju možemo ovako formulirati. Ako pokušamo kon­ struirati društvo na osnovu detaljnog plana, shvatit ćemo da u naš plan ne možemo uključiti individualnu slobodu; ili ako i možemo, da je ne možemo ostvariti. Razlog je u tom što centralizirano ekonomsko plani­ ranje iz ekonomskog života isključuje jednu od najvažnijih funkcija indi­ vidue, naime njenu funkciju da bira proizvode kao slobodan potrošač. Drugim riječima, Hajekova kritika pripada području društvene tehnologi­ je. On ukazuje na određenu tehnološku nemogućnost, naime na nemogućnost skiciranja plana za društvo koje je istovremeno i central­ izirano i individualističko. "Čitatelje Hajekovog The Road to Serfdom (1944) ova bilješka može dovesti u nedoumicu; jer Hajekovo stanovište u ovoj knjizi je tako eksplicitno da ne ostavlja mjesta za prilično neodređene komentare moje bilješke. Međutim, moja bilješka je bila štampana prije nego što je Hajekova knjiga bila objavljena; i mada su mnoge njegove vodeće ideje bile nagoviješćene u njegovim ranijim rukopisima, one nisu još bile tako izričite kao u The Road to Serfdom. Mnoge ideje koje sad povezujemo s Hajekovim imenom, sasvim prirodno, bile su mi nepoznate kada sam pisao svoju bilješku.

376

U svjetlu onoga što sada znam o Hejakovom stanovištu, njegov kratak prikaz ne čini mi se pogrešan mada je, besumnje, nepotpun. Sljedeće izmjene mogu, možda, ispraviti stvar. (a) Sam Hajek ne bi upotrijebio riječ "društveni inženjering" ni za jednu političku aktivnost koju bi bio spreman da zastupa. Ovom terminu on zamjera povezanost s općom tendencijom koju naziva "scijentizam" - naivno vjerovan­ je da metodi prirodnih znanosti (ili, prije, ono što mnogi ljudi vjeruju da su metodi prirodnih znanosti) moraju dovesti do isto tako upečatljivih rezultata i na društvenom polju. (Up. dvije Hajekove serije članaka Scientism and the Study of Sociefy, Economica, IX-XI 1942-44, i Counter-Revolution of Science, ibid, VIII, 1941). Ako pod "scijentizmom" podrazumijevamo težnju da se na polju društvenih znanosti podrži ono što bi trebalo da budu metodi prirodnih znanosti, onda historicizam može biti opisan kao forma scijentizma. Tipičan i utjecajan scijentistički dokaz u korist historicizma je, ukratko, ovaj: "Možemo predvidjeti pomračenja; zašto ne bismo bili u stanju da predvidi­ mo revolucije?"; ili, u razvijenijem obliku: "Zadatak znanosti je da pred­ viđa; otuda, zadatak društvenih znanosti mora biti pravljenje društvenih, tj. historijskih predviđanja". Pokušao sam da pobijem ovu vrstu dokazivanja (Up. moje The Poverty of Historicism, i Prediction and Prophecy and their Significance for Social Theory, Proceedings of the Xth International Congres of Philosophy, Amsterdam, 1948, sada u mojim Conjectures and Refuntations); u ovom smislu, suprotstavljam se scijentizmu. Ali ako bi pod "scijentizmom" trebalo da podrazumijevamo shvata­ nje da su metodi društvenih znanosti, do znatnog stupnja, isti kao oni prirodnih znanosti, onda bi trebalo da priznam "krivicu" zato što sam pristalica "scijentizma"; vjerujem, zaista, da sličnost između društvenih i prirodnih znanosti može, čak, biti upotrijebljena za korekciju pogrešnih ideja o prirodnim znanostima, pokazujući da su ove mnogo sličnije društvenim znanostima nego što se uopće pretpostavlja. Iz tog razloga nastavio sam koristiti Rosko Paundov termin "društveni inženjering" u Rosko Paundovom smislu koji je, koliko mogu da vidim, slobodan od "scijentizma", onog koji, po mom mišljenju, moramo da odbacimo. Neovisno od terminologije, još mislim da Hajekova shvatanja možemo tumačiti u korist onoga što nazivam "korak-po-korak inženje­ ring". S druge strane, Hajek je mnogo jasnije obrazložio svoja shvatanja nego što to moja stara skica pokazuje. Dio njegovih shvatanja koji odgovara onome što nazivam "društveni inženjering" (u Paundovom smislu) jeste i njegova sugestija da u slobodnom društvu postoji prijeka potreba za , ponovnim uspostavljanjem onoga što on opisuje kao njegov "pravni okvir".*

111

5

Brajan Megi je skrenuo moju pažnju na ono što on s pravom nazi­ va "De Tokvilov izvanredno izložen argument" u L'ancien regime. 6 Problem da li dobar cilj opravdava ili ne opravdava loša sredstava, izgleda da nastaje u takvim slučajevima kao što su sljedeći: da li bi treba­ lo lagati bolesnog čovjeka s ciljem da ga mnogo ne uznemirimo; da li bi ljude trebalo držati u neznanju s ciljem da ih učinimo srećnim; da li bi tre­ balo započeti dug i krvav građanski rat s ciljem da se uspostavi svjetski mir i ljepota? U svim ovim slučajevima, akcija koju imamo u vidu sastoji se u prethodnom ostvarenju neposrednijeg rezultata (nazvanog "sredstvima") koji se smatra zlom, radi postizanja drugog rezultata (nazvanog "ciljem") koji se smatra dobrim. Mislim da u svim ovim slučajevima nastaju tri vrste pitanja. (a) Do koje mjere imamo pravo da pretpostavimo da će sredstva zaista voditi do očekivanog cilja? Pošto su sredstva neposredniji rezultat ona će, u najvećem broju slučajeva, biti određeniji rezultat namjeravane akcije, dok će cilj, koji je udaljeniji, biti manje određen. Ovo pitanje je prije činjeničko nego pitanje moralnog vrednovanja. To je, u stvari, pitanje da li se možemo pouzdati u pretpostavljenu uzročnu vezu između sredstava i ciljeva; neko, prema tome, može odgovoriti da ako pretpostavljena uzročna veza ne važi tada slučaj jednostavno nije bio jedan od onih koji se tiču sredstava i ciljeva. Ovo može biti istinito. Ali u praksi, tema koju ovdje razmatramo, sadrži ono što je, možda, najvažniji moralni problem. Jer, mada je pitanje (bez obzira da li će razmatrana sredstva prouzročiti razmatrani cilj) činjenično, naš odnos prema ovom pitanju otvara jedan od najhitnijih moralnih problema - da li bi se, u takvim slučajevima, trebalo osloniti na uvjerenje da takva uzročna veza postoji; ili drugim riječima, da li se s dog­ matskim uvjerenjem trebalo osloniti na uzročne teorije ili, pak, usvojiti skeptičan stav u odnosu na njih, naročito tamo gdje se neposredan rezultat naše akcije kao takav smatra zlom. Ovo pitanje možda nije tako važno u prvom od naša tri primjera, ali je važno u druga dva. Neki ljudi mogu sasvim sigurno osjećati da uzročne veze, pretpostavljene u ova dva slučaja, važe; međutim, veza može biti vrlo udaljena; a emocionalna sigurnost njihove vjere može kao takva proizići iz pokušaja da se potisnu vlastite sumnje. (Problem je, drugim riječima, u odnosu između fanatika i racionaliste u sokratskom smislu čovjeka koji pokušava da sazna svoja intelektualna ograničenja.) Problem će biti važniji ukoliko su gora "sredstva". Bilo kako bilo, obrazovati se tako da usvajamo skeptičan stav prema nečijim uzročnim teorijama i stav intelektualne skromnosti jeste, besumnje, jedna od najvažnijih moralnih obaveza.

378

Ali, pretpostavimo da je pretpostavljena uzročna veza važeća ili, drugim riječima da postoje okolnosti u kojima neko može s pravom govo­ riti o sredstvima i ciljevima. Tada bismo morali razlikovati još dva pitanja, (b) i (c). (b) Pretpostavljajući da je uzročni odnos važeći i da s razlogom možemo u to biti sigurni, problem se, uglavnom svodi na izbor manjeg od dva zla - razmatranih sredstava ili onog koje bi nastalo ako ova sredstva ne bi bila usvojena. Drugim riječima, najbolji ciljevi kao takvi ne oprav­ davaju loša sredstva, ali pokušaj da se izbjegnu rezultati može opravdati djelovanja koja sama po sebi dovode do loših rezultata. (Većina nas ne sumnja da je ispravno odsjeći ekstremitet čovjeka da bismo spasili nje­ gov život.) U odnosu na ovo može da postane veoma značajna činjenica da zaista nismo u stanju da procijenimo zlo koje je u pitanju. Neki marksisti, npr. (up. bilješku 9 Devetnaestog poglavlja), vjeruju da bi bilo daleko manje patnje u nasilnoj društvenoj revoluciji nego u hroničnom zlu inher­ entnom onome što oni nazivaju "kapitalizam". Ali, čak i ako pretpostavi­ mo da ova revolucija vodi boljem stanju stvari - kako oni mogu da proci­ jene patnju u jednoj i drugoj situaciji? Ovdje se, opet, postavlja činjenično pitanje, i opet je naša obaveza da ne precijenimo naše činjenično znanje. Pored toga, ako pretpostavimo da će razmatrana sredstva poboljšati situaciju - ne priznajemo li da bi druga sredstva uz nižu cijenu, postigla bolje rezultate? Međutim, isti primjer otvara i drugo veoma važno pitanje. Pretpostavljajući, opet, da će ukupna patnja pod "kapitalizmom", ako nas­ tavi da pritiska još nekoliko generacija, prevagnuti nad patnjom građanskog rata - možemo li jednu generaciju osuditi da pati zbog kasnijih generacija? (Postoji velika razlika između žrtvovanja sebe radi drugih i žrtvovanja drugih - ili i sebe i drugih - radi nekog takvog cilja). (c) Treća tačka od posebne važnosti jeste uvjerenje da ne smijemo misliti kako je tzv. "cilj", kao krajnji rezultat, važniji od neposrednog rezultata, "sredstva". Ova ideja, koju sugerira izreka kao što je ona "Sve je dobro što se dobro završi", obmanjuje u najvećoj mjeri. Prvo, teško da je tzv. "cilj" ikada cilj predmeta koji se razmatra. Drugo, sredstva obično ne bivaju uklonjena kada je cilj jednom dostignut. Na primjer, "loša" sred­ stva, kao što je novo moćno oružje upotrijebljeno u ratu radi pobjede, mogu, pošto je ovaj cilj postignut, stvoriti novu nevolju. Drugim riječima, čak ukoliko nešto može da bude ispravno opisano kao sredstvo za neki cilj, ono je, veoma često mnogo više od toga. Neovisno od cilja koji je u pitanju, ono stvara i drukčije rezultate; i ono između čega moramo da očuvamo ravnotežu nisu (prošla ili sadašnja) sredstva protiv (budućih) ci­ ljeva, nego ukupni rezultat, sve dotle dok mogu biti predviđeni, jednog smjera djejstva protiv smjera drugog. Ovi rezultati traju u periodu koji

379

uključuje i neposredne rezultate i namjeravani "cilj" neće biti posljednji koji bi trebalo razmotriti. 7 (1) Vjerujem da je paralelizam između institucionalnih problema građanskog i međunarodnog mira od najveće važnosti. Bilo koja međunarodna organizacija koja ima zakonodavne administrativne i pravne institucije isto kao i naoružana izvršna vlast koja je spremna da djeluje, trebalo bi da bude isto tako uspješna u podržavanju međunaro­ dnog mira kao što su odgovarajuće institucije unutar države. Međutim, izgleda mi da je važno ne očekivati više. U stanju smo da smanjimo zločin unutar država do nečega što je relativno nevažno, ali nismo u stanju da ga sasvim uništimo. Prema tome, bit će nam, za dugo vreme­ na, potrebna snaga policije koja je spremna za napad i koja, ponekad, napada. Slično tome, vjerujem da se moramo pripremiti za mogućnost kada nećemo biti u stanju da iskorijenimo međunarodni zločin. Ako izjavimo da je naš cilj da rat jednom za svagda onemogućimo, možemo tada preduzeti suvišne mjere, s fatalnim rezultatom da ostanemo bez sile spremne za napad kada ove nade budu iznevjerene. (Neuspjeh Lige naroda da preduzme akciju protiv agresora bio je bar u slučaju napada na Mandžuriju, uglavnom posljedica općeg osjećanja da je Liga ustanovlje­ na s ciljem da učini kraj svim ratovima a ne da ih vodi. Ovo pokazuje da propaganda za okončanje svih ratova osujećuje samu sebe. Moramo okončati međunarodnu anarhiju i biti spremni da idemo u rat protiv bilo kojeg međunarodnog zločina. (Up. naročito H. Manhajim (H. Mannheim, War and Crime) 1941; i A. D. Lindsav, "War to End War" u Background and Issues 1940.) Ali također je važno tragati za slabim mjestima u analogiji između građanskog i međunarodnog mira, što će reći za mjestima gdje analogija otpada. U slučaju građanskog mira, podržanog od strane države, postoji individualni građanin koga država štiti. Građanin je "prirodna" jedinica ili atom (mada i ovdje postoji određeni "konvencionalni" element čak i u uvjetima postojanja građanstva). S druge strane, članovi, jedinice ili atomi našeg međunarodnog poretka bit će države. Međutim, država nika­ da ne može biti "prirodna" jedinica kao građanin, ne postoje prirodne državne granice. Državne granice se mijenjaju i mogu biti određene samo primjenom načela status quo i pošto se svaki status quo mora odnositi na proizvoljno izabran rok, određivanje državnih granica je čisto konven­ cionalno. Pokušaj da se neke "prirodne" državne granice i, prema tome, da se na državu gleda kao na "prirodnu" jedinicu, vodi do načela nacionalne države i romantičnih maštarija o nacionalizmu, rasizmu i tribalizmu. Međutim, ovo načelo nije "prirodno" i ideja da postoje prirodne jedinice kao nacije ili lingvističke i rasne grupe potpuno je izmišljena. Ovdje bi, ako nigdje drugdje, trebalo da učimo iz historije; jer od njenog osvita ljudi su se

380

neprekidno miješali, ujedinjavali, razjedinjavali i ponovo miješali; ovo se ne može osporiti čak i kada bismo to željeli. Postoji drugo mjesto na kome analogija između građanskog i međunarodnog mira otpada. Država mora zaštititi individualnog građanina, njene jedinice ili atome; ali međunarodna organizacija mora, također, zaštititi i pojedince, a ne njene jedinice ili atome, tj. države ili nacije. Potpuno odricanje od načela nacionalne države (načela koje svoju popularnost duguje isključivo činjenici da se poziva na plemenske instinkte i što je najjeftiniji i najsigurniji metod pomoću kojeg političar koji nema ništa bolje da ponudi može uspjeti) i priznavanje nužno kon­ vencionalnog razgraničenja svih država, zajedno s daljim uviđanjem da ljudske individue a ne države ili nacije moraju biti osnovna briga čak i međunarodnih organizacija, pomoći će nam da jasno shvatimo i pre­ brodimo teškoće koje nastaju iz sloma naše fundamentalne analogije. (Up. također Dvanaesto poglavlje, bilješke 51-64 i bilješku 2 Trinaestog poglavlja). (2) Izgleda mi da napomena o tome kako pojedinci moraju biti priz­ nati za osnovnu brigu ne samo međunarodnih organizacija nego i čitave politike, međunarodne isto kao i "nacionalne" ili parohijalne, ima značajnu primjenu. Moramo shvatiti da individue možemo korektno treti­ rati čak i ako odlučimo da raspustimo organizaciju moći agresivne države ili "nacije" kojoj sve individue pripadaju. Široko je prihvaćena predrasu­ da da destrukcija i kontrola vojske, političke i čak ekonomske moći države ili "nacije" implicira bijedu ili podjarmljivanje njenih građana. Međutim, ova predrasuda je neopravdana koliko i opasna. Ona je neopravdana pod uvjetom da međunarodna organizacija štiti građane ovako oslabljene države protiv eksploatacije od strane nji­ hovih političkih i vojnih slabosti. Jedini gubitak za pojedinačnog gra­ đanina koji se ne može izbjeći je onaj koji se odnosi na njegov nacional­ ni ponos; ako pretpostavimo da je on bio građanin agresorske zemlje, onda će ova šteta, u svakom slučaju, biti neizbježna, pod uvjetom da je agresija odbijena. Predrasuda da ne možemo praviti razliku u tretiranju države i njenih pojedinačnih građana također je veoma opasna, jer kada se pojavi problem da je u pitanju agresorska zemlja, neophodno se stvaraju dvije stranke u pobjedničkim zemljama, stranka onih koji zahtijevaju grubo postupanje i stranka onih koji zahtijevaju popustljivost. Po pravilu, obje predviđaju mogućnost grubog postupanja s državom i, u isto vrijeme, blagog s njen­ im građanima. Ali ako je ova mogućnost previđena, onda je vjerovatno da će se dogoditi sljedeće. Neposredno poslije pobjede i prema agresorskoj državi i prema njenim građanima postupaće se relativno grubo. Ali država, orga­ nizacija moći, vjerovatno neće biti tretirana tako grubo, kako bi bilo

381

opravdano, zbog protivljenja što se s nevinim pojedincima postupa grubo, što će reći, zbog toga što će se, na neki način, osjećati upliv stranke koja zahtijeva popustljivost. Uprkos ovom protivljenju, vjerovatno je da će pojedinci trpjeti više nego što su zaslužili. Prema tome, moguće je da, poslije kratkog vremena, nastupi reakcija u pobjedničkim zemljama. Egalitarne i humane tendencije će, vjerovatno, ojačati stranku koja zahti­ jeva popustljivost dok god u gruboj politici ne dođe do preokreta. Ali nije vjerovatno da će samo ovakav razvoj pružiti priliku agresorskoj državi za novu agresiju; on će je, također, naoružati moralnim negodovanjem onih koji nisu bili u pravu, dok će pobjedničke zemlje vjerovatno početi da muči snebivanje onih koji će osjećati da su možda pogriješili. Ovaj veoma nepoželjan razvoj mora, na kraju, dovesti do nove agre­ sije. To se može izbjeći ako je, i samo ako je od početka napravljena jasna razlika između agresorske države (i onih odgovornih za njena djela), s jedne, i njenih građana s druge strane. Grubost prema agresorskoj državi i čak radikalno uništenje njenog aparata moći, neće proizvesti ovu moralnu reakciju humanih osjećanja u pobjedničkim zemljama ukoliko je to spojeno s korektnom politikom prema njenim građanima. Međutim, da li je moguće slomiti političku moć države a, pri tom, ne povrijediti njene građane? Da bih dokazao da je to moguće, konstruirat ću primjer politike koja slama političku i vojnu moć agresorske države bez povrede interesa njenih pojedinačnih građana. Granica agresorske zemlje, uključujući njenu morsku obalu i glavne (ne sve) izvore hidroenergije.uglja i čelika, može biti odvojena od držve i njome se može upravljati kao međunarodnom teritorijom koja nikada neće biti vraćena. Luke kao i sirovine mogu biti učinjene pristu­ pačnim građanima države za njihove redovne ekonomske aktivnosti, bez nametanja bilo kakvih ekonomskih smetnji, pod uvjetom da oni pozovu međunarodne komisije radi kontrole ispravne upotrebe ovih olakšica. Bilo koja upotreba koja bi omogućila pokretanje novog ratnog potencijala je zabranjena i, ako postoji sumnja da internacionalizirane olakšice i sirovine mogu biti na taj način upotrijebljene, njihovo korištenje bi tre­ balo odmah zaustaviti. Tada ostaje osumnjičenoj strani da-zatraži i olakša temeljnu istragu, i ponudi zadovoljavajuće garancije za pravilnu upotrebu njenih sredstava. Takav postupak ne bi eliminirao mogućnost novog napada, ali bi prinudio agresorsku zemlju da napad izvrši na međunarodne teritorije i prije izgradnje novog ratnog potencijala. Takav bi napad, otuda, bio beznadežan pod uvjetom da druge zemlje zadrže i razviju svoj ratni potencijal. Suočena s ovom situacijom bivša agresorska država bi bila prinuđena da svoj stav radikalno izmijeni i prihvati suradnju. Ona bi bila primorana da zatraži međunarodnu kontrolu svoje industrije i da međunarodnom autoritetu olakša istraživanje (umjesto da ga ometa), zato što bi joj samo

382

takav stav garantirao korištenje dobara (facilities) potrebnih njenoj indus­ triji; takav razvoj bi se vjerovatno dogodio bez bilo kakvih daljih smetnji po unutrašnju politiku države. Opasnost da internacionalizacija ovih dobara može biti zloupotrije­ bljena radi eksploatacije ili ponižavanja stanovništva poražene zemlje, može se neutralizirati međunarodnim pravnim mjerama koje obezbjeđuju apelacioni sudovi, itd. Ovaj primjer pokazuje da nije nemoguće s državom postupati grubo a s njenim građanima blago. * (Dijelove (1) i (2) ove bilješke ostavio sam tačno onakvima kakvi su bili kada su napisani 1942. Samo sam u dijelu (3), koji se ne odnosi na temu, načinio dodatak poslije prva dva paragrafa.)* (3) Ali da li je takav inženjerijski pristup problemu mira naučan? Mnogi će, siguran sam, tvrditi da istinski naučni stav prema problemima rata i mira mora biti različit. Oni će reći da prvo moramo proučiti uzroke rata. Moramo proučiti snage koje dovode do rata i, također, one koje mogu voditi miru. Tvrdi se, npr. da "trajan mir" može nastati samo ako u pot­ punosti razmotrimo "osnovne dinamičke snage" društva koje mogu prouzročiti rat ili mir. Da bismo otkrili ove snage moramo, naravno, istraživati historiju. Drugim riječima, problemu mira moramo pristupiti pomoću historicističkog a ne tehnološkog metoda. Ovo je, tvrdi se, jedini naučan pristup. Historicist može, pomoću historije, pokazati da se uzroci rata mogu otkriti u sukobu ekonomskih interesa; u sukobu klasa; ideologija, npr. slo­ bode protiv tiranije, u sukobu rasa, nacija, imperijalizma, militarističkih sis­ tema; u mržnji, strahu, zavisti, želji za osvetom ili svim ovim stvarima zajedno i bezbrojnim drugim. On će time pokazati da je zadatak uklanjanja ovih uzroka krajnje težak. On će pokazati da nema svrhe konstruirati međunarodnu organizaciju sve dok ne uklonimo uzroke rata, npr. ekonomske uzroke itd. Slično ovome, psihologizam može dokazivati da uzroci rata mogu biti u "ljudskoj prirodi" ili, još specifičnije, u njenoj agresivnosti i da je put mira priprema za izlive agresije druge vrste. (Ozbiljno se preporučuje čitanje tri­ lera - uprkos činjenici da su neki naši bivši diktatori bili robovi takve navike). Ne mislim da ovi metodi prevladavanja ovog važnog problema mnogo obećavaju. I, naročito, ne vjerujem u uvjerljivost argumenata da radi utemeljenja mira moramo utvrditi uzrok ili uzroke rata. Navodno, postoje slučajevi gdje metod traganja za uzrocima nekog zla i njegovog uklanjanja može biti uspješan. Ako osjećam bol u stopalu mogu naći da je uzrok tome kamenčić u cipeli i ukloniti ga. Ali ovo ne smi­ jemo uopćavati. Metod uklanjanja kamenčića ne pokriva sve slučajeve bola u mom stopalu. U nekim takvim slučajevima mogu ne naći "uzrok"; u drugim mogu ne biti u stanju da ga uklonim.

383

Uopćeno, metod uklanjanja uzroka nekog nepoželjnog događaja je primjenljiv samo ako znamo kratku listu neophodnih uvjeta (tj. listu takvih uvjeta da se događaj u pitanju nikada ne dogodi, osim ukoliko je bar jedan od uvjeta na listi prisutan) i ako svi ovi uvjeti mogu biti kon­ trolirani ili, preciznije spriječeni. (Može se primijetiti kako su neophodni uvjeti teško ono što možemo opisati pomoću neodređenog termina "uzroci"; oni su, prije, ono što se obično zove "uzrocima koji doprinose"; po pravilu, tamo gdje govorimo o "uzrocima", podrazumijevamo skup dovoljnog broja uvjeta.) Međutim, mislim da se ne možemo nadati da ćemo sačiniti takvu listu neophodnih uvjeta koji izazivaju rat. Ratovi izbi­ jaju pod najrazličitijim okolnostima. Ratovi nisu jednostavan fenomen kao, npr., oluje s grmljavinom. Ne postoji razlog za vjerovanje da, time što velika raznovrsnost fenomena nazivamo "ratovima", smatramo da su oni "prouzročeni" na isti način. Sve ovo pokazuje da naizgled nepristrasan i naučno uvjerljiv pristup istraživanja "uzroka rata", u stvari, nije samo pristrasan nego može biti i prepreka na putu k razumnom rješenju; on je, u stvari, pseudonaučan. Koliko daleko možemo otići ako, umjesto uvođenja zakona i polici­ je, problemu zločina, pristupimo "naučno", tj. pokušavajući da pronađemo šta su tačno njegovi uzroci? Ne odbijam da ovdje ili ondje možemo otkriti važne činioce koji doprinose zločinu ili ratu i da, na ovaj način, možemo otkloniti znatnu štetu; ali ovo se može dobro uraditi tek pošto zločin uzmemo pod kontrolu, tj. pošto uvedemo policiju. S druge strane, istraživanje ekonomskih, psiholoških, nasljednih, moralnih, itd. "uzroka" zločina i pokušaj njihovog uklanjana, teško da bi nas doveo do otkrića da policija (koja ne uklanja uzrok) može dovesti zločin pod kon­ trolu. Sasvim neovisno od neodređenosti takvih fraza kao što je "uzrok rata", cjelokupan pristup je sve drugo samo ne naučan. To je isto kao kada bi neko insistirao da je nenaučno nositi kaput kada je hladno; i da bi prije trebalo da istražujemo uzroke hladnog vremena i uklonimo ih. Ili da je podmazivanje mašine nenaučno, pošto bi prije trebalo da nađemo uzroke trenja i uklonimo ih. Ovaj posljednji primjer, vjerujem, pokazuje apsurdnost očigledno naučne kritike; jer baš kao što podmazivanje uma­ njuje "uzroke" trenja, tako međunarodna policija (ili drugo naoružano tijelo ove vrste) može smanjiti važan "uzrok" rata, odnosno nadu da će on "proći nekažnjeno". 8

Pokušao sam ovo pokazati u svojoj Logici naučnog otkrića. Vjerujem, u suglasnosti s ovdje skiciranom metodologijom, da će nam sis­ tematski korak-po-korak inženjering pomoći da izgradimo jednu empiri­ jsku društvenu tehnologiju, koja se postiže metodom pokušaja i greške. Samo na ovaj način, vjerujem, možemo pokušati da izgradimo empirijsku društvenu nauku. Činjenica da je takva znanost do sada jedva postojala i da je historijski metod nesposoban da je podstakne, jedan je od najjačih

384

argumenata protiv mogućnosti sveobuhvatnog ili utopijskog društvenog inženjeringa. Također vidi moju The Poverty of Historicism. 9 Za vrlo sličnu formulaciju vidi Džon Karutersovo (John Carruthers) predavanje Socialism & Radicalism (kao pamflet objavljeno od strane Hammersmith Socialist Societv, London, 1894). On, na tipičan način, daje dokaze protiv korak-po-korak reforme: "Svaka palijativna mjera donosi vlastito zlo i ono je, uopće, veće od onoga koje smo imali namjeru liječiti. Osim ako ne odlučimo da imamo potpuno nov ogrtač, moramo biti pripremljeni da idemo u krpama, jer popravljanje neće poboljšati onaj stari." (Trebalo bi primijetiti da pod "radikalizmom", koji koristi u naslovu svog predavanja, Karuters, izgleda, podrazumijeva nešto oprečno od onoga što "radikalizam" ovdje znači. Karuters zastupa beskompromisan program brisanja platna i napada "radikalizam", tj. pro­ gram "progresivnih" reformi koji zastupaju "radikalni liberali". Ova upotreba termina "radikalan" je, naravno, uobičajenija od moje; ipak, ter­ min izvorno znači "ići do korijena" - zla, na primjer, - ili "iskorijeniti zlo"; ne postoji podesna zamjena za ovaj termin.) 0 citatima u sljedećem paragrafu teksta ("božanski original" koji umjetnik - političar mora "kopirati"), vidjeti Država 500e/502. Vidi također bilješke 25 i 26 Osmog poglavlja. U Platonovoj Teoriji Oblika nalaze se, vjerujem, elementi od velike važnosti za razumijevanje i teoriju umjetnosti. Ovaj aspekt platonizma tre­ tira Dž. A. Stjuart (J. A. Stewart), u njegovoj knjizi Plato's Doctrine ofldeas (1909), 128 ff. Vjerujem, ipak, da on suviše naglašava predmet čiste kon­ templacije (kao oprečnost "uzoru" koji umjetnik ne samo da vizualizira nego se trudi da ga reproducira na svom platnu. i° Država, 520c, str. 212. 0 "kraljevskoj umjetnosti" vidjeti naročio Državnik; up. bilješku 57(2) Osmog poglavlja. 11 Cesto se kaže da je etika samo dio estetike, pošto su etička pita­ nja izvorno stvar ukusa. (Up. npr. Dž. E. DŽ. Katlin, The Science and Methods ofPolitics, 315. ff.) Ako se pod ovim ne podrazumijeva nešto više od pretpostavke da etički problemi ne mogu biti riješeni pomoću racional­ nih metoda nauke, u tom slučaju se slažem. Međutim, ne smijemo previd­ jeti ogromnu razliku između moralnih "problema ukusa" i problema ukusa u estetici. Ako mi se ne dopada roman, muzika ili, možda, slika, ne moram ga čitati, slušati ili je gledati. Estetički problemi (s mogućim izuzetkom arhitekture) su, u velikom stupnju, privatnog karaktera, ali etički problemi se tiču ljudi i njihovih života. Do ovog stupnja postoji fundamentalna razli­ ka između njih. 12 S ovim i prethodnim citatima up. Država 500-501a, str. 192, (kurziv moj); up. također bilješke 29 (kraj) Četvrtog poglavlja 4 i 25,26,37, 38 (naročito 25 i 38) Osmog poglavlja. (Ključan termin Platonove analogi­ je između politike i slikarstva, Država, 501a, Poper prevodi terminom

385

"canvas" - "platno" ili "slikarsko platno". U srpskohrvatskom izdanju Države, iz kojeg su ili preuzeti ili s kojim su sravnjeni svi Poperovi citati iz Države, dotični termin je preveden riječima "daščice za pisanje", a u izda­ nju iz 1969, Kultura, Beograd, preveo Albin Vilhar, terminom "tabla". Prevoditelj se opredijelio za Poperov prijevod, budući da je s obzirom na kontekst precizniji, a i zato što ga Poper obilato koristi u daljoj argu­ mentaciji protiv totalitarnih političkih doktrina, naročito u Desetom poglavlju ove knjige. - Prim. red,) Dva citata u sljedećem paragrafu su iz Države 541a, str. 235 i Državnika, 293c-e str. 54. Interesantno je (zato što je, vjerujem, to osobitost historije roman­ tičnog radikalizma s njegovim hubris - njegovom ambicioznom arogancijom u težnji k sličnosti bogu) primijetiti da pasusima u Državi - čišćenje platna i 500d, ff. i čišćenje u 541a - prethodi upućivanje na to da su filozof slični Bogu; up. 500c/d, "filozof postaje... uređen i božanski" i 540c-d (up. bilješku 37 Osmog poglavlja), "Država treba da im podiže spomenike i da im javno prinosi žrtve... kao bogovima, a ako ne, onda kao blaženim i božanskim ljudima". Također je zanimljivo (iz istih razloga) da prvom od ovih pasusa prethodi pasus (498d/e f.; vidi bilješku 59 Osmog poglavlja) u kojem Platon izražava svoju nadu da filozofi, kao vladari, mogu postati prihvatljivi čak i za "većinu". * Sto se tiče termina "likvidirati" možemo navesti sljedeći moderan izliv radikalizma: "Zar nije očigledno, ukoliko bi trebalo da imamo socijal­ izam - stvaran i stalan socijalizam, - da bi svaka načelna opozicija morala biti "likvidirana" (tj. da se osude politički neaktivni lišavanjem izbornog prava i, ako je neophodno, hapšenjem)?" Ovo upadljivo retoričko pitanje može se naći na str. 18 još upadljivijeg pamfleta vidjeti bilješku 3 Prvog poglavlja.) Biskup u svom predgovoru optužuje "naš sadašnji ekonomski sistem" kao "nemoralan i nekršćanski", i kaže "kada je nešto tako očito djelo đavola... da ništa ne može opravdati svećenika Crkve da ne radi na njegovoj destrukciji". Prema tome, on preporučuje pamflet "kao jasnu i prodornu analizu". Još nekoliko rečenica iz ovog pamfleta može se navesti. "Dvije par­ tije mogu osigurati djelimičnu demokraciju, ali puna demokracija može biti utemeljena samo pomoću jedne partije..." (str. 17). - "U prelaznom periodu ... radnici... moraju biti vođeni i organizirani pomoću jedne parti­ je koja ne tolerira postojanje druge, njoj fundamentalno suprotstavljene, partije..." (str. 19). - "Sloboda u socijalističkoj državi znači da nikome nije dozvoljeno napasti načelo zajedničkog vlasništva, ali je svako ohrabren da radi na njegovom uspješnijem ostvarenju i funkcioniranju ... Značajan problem - kako uništiti opoziciju, ovisi od metoda upotrijebljenih od strane opozicije" (str. 18).

386

Najinteresantniji od svega je, možda, sljedeći argument (također na str. 18) koji zaslužuje da bude pažljivo iščitan: "Zašto je moguće imati socijalističku partiju u kapitalističkoj zemlji ako nije moguće imati kapi­ talističku partiju u socijalističkoj državi? Odgovor je jednostavno u tome da je jedan pokret koji obuhvata ove proizvodne snage velike većine pro­ tiv manjine, dok je druga pokušaj manjine da obnovi svoju poziciju moći i privilegija obnavljanjem eksploatacije većine". Drugim riječima, vladajuća "manjina" je u stanju da tolerira "manjinu". Ovaj jednostavan odgovor je zaista model "jasne i prodorne analize", kao što kaže Biskup.* 13 Up. s ovim razvojem također Trinaesto poglavlje, naročito bilješku 7. 14 Izgleda da se romantizam u literaturi, kao i filozofiji, može sli­ jediti unazad do Platona. Poznato je da je Ruso bio pod njegovim direkt­ nim utjecajem (up. bilješku 1 Šestog poglavlja). Ruso je također, znao Platonovog Državnika, (up. Društveni ugovor, Knjiga II, poglavlje VII i Knjiga III, poglavalje VI) s njegovim veličanjem ranih brdskih pastira. Ali neovisno od ovog direktnog upliva, vjerovatno je da Ruso svoj pastoralni romantizam i ljubav za primitivno izveo indirektno iz Platona; jer on je sigurno bio pod uplivom italijanske Renesanse koja je ponovo otkrila Platona i, naročito, njegov naturalizam i njegove snove o savršenom društvu primitivnih pastira (up. bilješke 11 (3) i 32 Četvrtog poglavlja i bilješku 1 Šestog poglavlja). - Zanimljivo je da je Volter odmah prepoznao opasnosti od Rusoovog romantičnog mračnjaštva; upravo kao što ni Kanta nije spriječilo obožavanje Rusoa da prepozna ovu opasnost kada se s njom suočio u Herderovim "Idejama" (up. također bilješku 56 Dvanaestog poglavlja).

BILJEŠKE ZA DESETO POGLAVLJE Moto ovog poglavlja uzet je iz Gozbe, 193 d. i Up. Država 419a, ff.., 421b, 465c, ff i 519e; vidi također Šesto poglavlje, naročito odjeljke I I I IV. 2 Ne mislim samo na srednjovjekovne pokušaje da se zarobi društvo, pokušaje koji su bili zasnovani na platonskoj teoriji po kojoj su vladari odgovorni za duše, duhovno blagostanje onih kojima se vlada (i za prak­ tične zamisli koje je Platon razvio u Državi i Zakonima), nego sam također mislio na mnoga druga, kasnija kretanja. 3 Drugim riječima, pokušao sam, koliko je moguće, primijeniti metod koji sam opisao u svojoj Logici naučnog otkrića.

387

4

Up. naročito Država 566e; vidi također niže, bilješku 63 ovog poglavlja. 5 U mom izlaganju ne bi trebalo da postoje "nitkovi.... Zločin nije interesantan... Ono što nas se stvarno tiče jeste ono što ljudi čine u svojim najboljim namjerama". Pokušao sam, koliko je moguće, ovo metodološko načelo primijeniti u svojoj interpretaciji Platona. (Formulaciju načela nave­ denog u ovoj bilješci uzeo sam iz Dž. B. Šoovog Predgovora za Saint joan; vidi prve rečenice u odjeljku "Tragedv, not Melodrama".) (i 0 Heraklitu vidi Drugo poglavlje. 0 Alkmenovoj i Herodotovoj teoriji izonomije vidi bilješke 13, 14 i 17 Šestog poglavlja. 0 ekonomskom egalitarizmu vidi Aristotelovu Politiku, 1266a i Dilsa5, Trideset deveto poglavlje, (također o Hipodamu). 0 Hipodamu iz Mileta vidi Aristotelovu Politiku, 1267b22 i bilješka 9 Trećeg poglavlja. Među prve političke teo­ retičare moramo, naravno, ubrojiti sofiste, Protagoru, Antifona, Hipiju, Alkidama, Likofrona; Kritiju (up. Dils5, fr. 6, 30-38 i bilješku 17 Osmog poglavlja) i Starog Oligarha (ako su ovo bile dvije osobe) i Demokrita. 0 terminima "zatvoreno" i "otvoreno društvo" i njihovoj upotrebi u sličnom smislu od strane Bergsona, vidi bilješku za Uvod. Moje određenje zatvorenog društva kao magijskog i otvorenog društva kao racionalnog i kritičkog čini, naravno, nemogućom primjenu ovih termina bez idealiziranja društva koje je u pitanju. Magijsko stanovište nipošto nije iščezlo iz našeg života čak ni iz "najotvorenijih" društava do sada ostvarenih, a mislim da nije vjerovatno da ono ikada može u potpunosti iščeznuti. Uprkos ovome, izgleda da je moguće dati neki koristan kriterij za prelaz od zatvorenog k otvorenom društvu. Ovaj prelazak se događa kada se društvene institucije, najprije, svjesno priznaju kao djelo čovjeka i kada se njihova svjesna promjena razmatra u okvirima njihove pogodnosti za ost­ varivanje ljudskih ciljeva ili namjera. Ili, postavljajući problem na manje apstraktan način, zatvoreno društvo se ruši kada strahopoštovanje prema natprirodnom, koje predstavlja okvir društvenog poretka, daje maha aktivnoj intervenciji i svjesnom kreiranju ličnih ili grupnih interesa. Jasno je da kulturni kontakt kroz civilizaciju može ubrzati takav slom i, štaviše, razvoj osiromašenog, tj. bezemljišnog dijela vladajuće klase. Ovdje mogu napomenuti da ne volim govoriti o "društvenom slomu" na uopćen način. Mislim da je slom zatvorenog društva, kao što je ovdje opisan, dovoljno jasna stvar, ali mi se uopće čini da se terminom "društveni slom" saopćava samo malo više od stanovišta da posmatrač ne voli tok razvoja koji opisuje. Mislim da je termin mnogo zloupotrijebljen. Međutim, priznajem, sa ili bez razloga, da član određenog društva može imati osjećanje da se "sve slama". Nema sumnje da su članovima ancien regime-a ili ruskog plemstva, francuska ili ruska revolucija morale izgle­ dati kao potpun društveni slom; ali novim vladarima one su izgledale sasvim drukčije.

388

Tojnbi (up. A Study ofHistory, V, 23-35; 338) opisuje "pojavu rasko­ la u društvenom tijelu" kao kriterij za društvo koje se slama; pošto se raskol, u obliku klasnog nejedinstva, nesumnjivo dogodio u grčkom društvu prije peloponeskog rata, nije sasvim jasno zašto on smatra da ovaj rat (a ne slom tribalizma) obilježava ovo što on opisuje kao slom helenske civilizacije. (Up. također bilješku 45 (2) Četvrtog poglavlja i bilješku 8 ovog poglavlja.) Što se tiče sličnosti između Grka i Maora neke primjedbe mogu se naći u Barnetovoj Early Greek Philosophy2, naročito str. 2 i 9. 7 Ovu kritiku organske teorije države, zajedno s mnogim drugim sugestijama, dugujem Dž. Poper-Linkesu (J. Popper-Lynkeus); on piše (Die allgemeine Nahrpflicht, drugo izdanje, 1923, str. 71 0: "Izvrsni Menenius Agripa... je nagovarao pobunjeni plebs da se vrati" (u Rim) "ispričavši im sličan primjer o dijelovima tijela koji su se pobunili protiv stomaka... Zašto niko od njih nije rekao: ,U redu, Agripa! Ako postoji stomak onda mi, plebs, od sada želimo da budemo stomak? A vi možete igrati ulogu dijelova!'" (0 ovoj priči vidi Livije (Titus Livius, Historia), II, 32 i Šeskpirov (William Shakespeare)Koriolan, čin 1, scena 1.) Možda je zanimljivo primijetiti da čak i moderni i očigledno progresivni pokret kao "Mass-Observation" propagira organsku teoriju društva (na koricama svog pamfleta First Year's Work, 1937-38).. Vidi također bilješku 31 Petog poglavlja. S druge strane, moramo priznati da plemensko "zatvoreno društvo" ima nešto od "organskog" karaktera, upravo zbog odsustva društvene teori­ je. Činjenica da se takvo društvo može zasnivati na ropstvu (kao što je bio slučaj s Grcima) ne stvara sama po sebi društvenu teoriju, pošto robovi ponekad ne čine značajniji dio društva od njegove stoke; njihova stremljen­ ja i problemi ne stvaraju nužno ništa što bi vladari osjećali kao problem unutar društva. Porast stanovništva, međutim, stvara takav problem. U Sparti, koja nije sprovodila širenje kolonija, to je najprije vodilo podjarmlji­ vanju susjednih plamena radi osvajanja njihovih teritorija i, zatim, svjesnom pokušaju da se, mjerama koje su uključivale kontrolu rasta stanovništva uvođenjem običaja djecoubistva, kontrole rađanja i homoseksualnosti, zaus­ tavi ukupna promjena. Sve ovo Platon je jasno vidio i uvijek (možda pod uplivom Hipodama) insistirao na utvrđenom broju građana i, u Zakonima, predlagao kolonizaciju i kontrolu rađanja, kao što je ranije predložio homoseksualnost (na isti način objašnjena u Aristotelovoj Politici, 1272a23) kao sredstvo za očuvanje konstantnog broja stanovnika; vidi Zakone, 740d741a i 838e. (0 Platonovoj preporuci da se primijeni djecoubistvo u Državi i o sličnim problemima, vidi narošito bilješku 34 Četvrtog poglavlja; dalje, bilješke 22 i 63 Desetog poglavlja i 39 (3) Petog poglavlja.) Svakako, sve ove aktivnosti izmiču u potpunosti racionalnom obja­ šnjenju; dorska homoseksualnost je, naročito, blisko povezana s ratnom

389

praksom i težnjom da se, u životu ratne horde, sačuvaju emocionalna zado­ voljstva znatno uništena slomom tribalizma; naročito vidi "ratna horda sas­ tavljena od ljubavnika", koju Platon glorificira u Gozbi, 178e. U Zakonima, 636b f; 836b-c, Platon ne odobrava homoseksualnost (up., ipak, 838c). 8 Pretpostavljam da je ono što nazivam "teret zahtjeva koje pred nas postavlja civilizacija" slično onom fenomenu koji je Frojd (Sigmund Freud) imao na umu kada je pisao Nelagodnost u kulturi. Tojnbi govori o Osjećanju Prepuštensti (A Study ofHistory, V, 412 ff.),ali ga on ograničava na "doba dezintegracije", dok se teret zahtjeva, kako ga ja shvatam, javlja vrlo jasno izražen još kod Heraklita (u stvari, tragovi se mogu naći kod Hesioda) znatno ranije nego što je, prema Tojnbiju, njegovo "Helensko društvo" počelo da se "dezintegrira", Mejer govori o iščezavanju "Statusa rođenja, koji je svakom čovjeku određivao mjesto u životu, njegova građanska i društvena prava i obaveze kao i materijalnu sigurnost" {Geschichte des Altertums; III, 542). Ovo pruža prikladan opis tereta zahtjeva u grčkom društvu u petom stoljeću prije nove ere. 9 Drugo zanimanje ove vrste kojim se postizala relativna intelektual­ na neovisnost bilo je - lutajući pjesnik. Ovdje uglavnom mislim na progresivistu Ksenofana; up. paragraf o "Protagorizmu" u bilješci 7 Petog poglavlja. (To isto može, također, važiti i za Homera.) Jasno je da je ovo zanimanje bilo prihvatljivo samo za nekolicinu. Nisam lično zainteresiran za trgovinu ili ljude trgovačkog duha. Ali izgleda mi da je upliv trgovačke inicijative važan. Nije slučajno što je najs­ tarija poznata civilizacija, sumerska, koliko znam, bila trgovačka civilizaci­ ja sa snažnim demokratskim osobenostima; i što su pisanje, aritmetika i počeci nauke bili blisko povezani s njenim trgovačkim životom. (Up. također tekst bilješke 24 ovog poglavlja.) 10 Thucydides, I, 93 (uglavnom slijedi Žoveov prijevod). 0 problemu Tukididove predrasude up. bilješku 15 (1) ovog poglavlja. 11 Ovaj i sljedeći citat: op. cit, 1, 107. Tukididova priča o oligarsima izdajnicima teško se može prepoznati u Mejerovoj apologetskoj verziji {Geschichte des Altertums, III, 594), uprkos činjenici što on nema bolje izvore; ona je izmijenjena toliko da se ne može prepoznati, (0 Mejerovoj pristrasnosti, vidi bilješku 15 (2) ovog poglavlja.) - 0 sličnom izdajstvu (479. godine prije nove ere, u predvečerje Plateje) up. Plutarhovog Aristidesa, 13. 12 Thucydides, III, 83-84. Sljedeći zaključak ovog pasusa karakter­ ističan je za individualizam i humanizam koji se mogu naći kod Tukidida, člana Velike Generacije (vidi niže i bilješku 27 ovog poglavlja) i, kao što je naprijed pomenuto, umjerenjaka: "Kada se ljudi svete, oni su nepromi­ šljeni; oni ne uzimaju u obzir budućnost i ne oklijevaju da ponište one opće prihvaćene zakone čovječanstva na koje se svaka individua mora osloniti radi svog vlastitog spasenja ako je ikada pogodi nesreća; oni zaboravljaju da

390

će ih, kada im budu potrebni, uzalud tražiti." 0 daljem razmatranju Tuki­ didove predrasude vidi bilješku 15 (1) ovog poglavlja. " Aristotel, Politika, VIII, (V), 9, 10/11; 1310a. Aristotel se ne slaže s tako otvorenim neprijateljstvom; on misli da je mudrije da "istinski oligarsi treba da govore u interesu naroda"; pa je nestrpljiv da pruži dobar savjet: "... a trebalo bi da misle i da izjavljuju upravo oprečno i da u zak­ letvama kažu: Neću činiti nepravdu narodu." (Aristotel, Politika, prevela sa starogrčkog Ljiljana Stanojević-Crepajac, Kultura, Beograd, 1970, str. 180 - Prim. red.) i" Thucydides, II, 9. is Up. E. Meyer, Geschichte des Altertums, IV (1915), 368. (1) Da bismo procijenili Tukididovu navodnu nepristrasnost ili, prije, njegovu nehotičnu predrasudu, morali bismo njegovo razmatranje najvažnijeg događaja Plateje, koji je obilježio izbijanje prvog dijela Peloponeskog rata (Mejer, sljedeći Lisiju (LusiaV) ovaj dio naziva Arhidamin rat; up. Meyer, Geschichte des Altertums, IV, 307 i V, str. VII), uporedimo s njegovim razma­ tranjem Melijanskog događaj, prvog atinskog agresivnog pokreta, u drugom dijelu (Alkibijadov rat). Arhidamin rat je izbio napadom na demokratsku Plateju - munjevitim napadom koji je, bez objave rata, izvršila Teba, saveznik totalitarne Sparte, čiji su prijatelji u Plateji, oligarhijska peta kolona, noću otvorili vrata Plateje neprijatelju. Mada je bio najvažniji kao neposredan uzrok rata, Tukidid se ovim incidentom relativno malo bavi (II, 1-7); on ne komen­ tira moralni aspekt, neovisno od toga što "događaj s Platejom" naziva "upadljivim narušavanjem tridesetogodišnjeg primirja"; ali on (II, 5) osuđuje demokrate Plateje zbog njihovog grubog postupanja s napadačima i čak izražava sumnju da su možda oni prekršili zakletvu. Ovaj metod predstavlja­ nja u oštroj je oprečnosti s poznatim i razvijenim, mada izmišljenim, Melijanskim Dijalogom {Thucydides, V, 85-113) u kojem Tukidid pokušava žigosati atinski imperijalizam. Tako je Melijanski događaj, izgleda, bio izne­ nađujući (za njega je, vjerovatno, bio odgovoran Alkibijad; up. Plutarch, Alcibiades, 16), Atinjani nisu napali bez upozorenja i pokušali su pregovore prije upotrebe sile. Drugi slučaj, u kome je ispoljeno Tukididovo stanovište, jeste nje­ govo (VIII, 68) veličanje oligarhijskog vođe, oratora Antifona (koji se spominje u Platonovom Meneksenu, 236a, kao Sokratov učitelj; up. kraj bilješke 19 šestog poglavlja). (2) E. Meyer je jedan od najvećih suvremenih autoriteta za ovaj period. Ali da bismo procijenili njegovo gledište moramo da pročitamo sljedeće prezrive primjedbe o demokratskim vladama (postoje mnogi pasusi ove vrste): "Mnogo je važnije" (od naoružavanja) "bilo da se nas­ tavi zabavna igra stranačkog prepiranja i osigura neograničena sloboda onako kako ju je svako interpetirao u skladu sa svojim posebnim interesima."(V, 61.) Ali da li je to, pitam se, više od "interpetacije u skladu s

391

ličnim, posebnim interesima" kada Meyer piše: "Čudesna sloboda demokracije i njenih vođa pokazala je njihovu nedjelotvornost" (V, 69.) 0 atinskim demokratskim vođama koji su 403 godine prije nove ere odbili da se predaju Sparti (i čije odbijanje je, čak, kasnije bilo opravdano uspjehom - iako takvo opravdanje nije neophodno) Mever kaže: "Neki od ovih vođa su mogli da budu pošteni fanatici;... oni su mogli da budu potpuno nes­ posobni za bilo kakvo valjano rasuđivanje da su stvarno vjerovali" (u ono što su rekli, odnosno:) "da Atina nikada ne smije kapitulirati." (IV, 659.) Mever najstrože kritikuje druge historičare zbog njihovih predrasuda. (Up. bilješke u V, 89 i 102, gdje on brani tiranina Dionisija Starijeg od napada punih prederasuda i 113 pri kraju do 114 na početku, gdje je također, izazvan od nekih anti-dionisijski nastrojenih "papagajskih his­ toričara".) Tako on Grouta naziva "engleskim radikalnim vođom", a nje­ govo djelo "ne historijom nego apologijom Atine" i ponosan je što se raz­ likuje od takvog čovjeka: "Teško je poreći da smo postali nepristrasniji u pitanjima politike i da smo postigli ispravnije i obuhvatnije historijsko rasuđivanje." (Sve ovo u III, 239.) Iza Meverovog gledišta stoji - Hegel. Ovo objašnjava sve (kao što će, nadam se, biti jasno čitateljima Dvanaestog poglavlja). Meverov totalita­ rizam postaje očigledan u sljedećoj primjedbi, koja je nesvjestan ali gotovo doslovan citat iz Hegela; ona je u III, 256, gdje Meyer govori o "dosadnoj i moralizatorskoj procjeni koja velike političke poduhvate mjeri aršinom građanskog morala" (Hegel govori o "litiji privatnih vrlina"), "ne obazirući se na dublje istinski moralne činioce države i historijskih odgovornosti". (Ovo u potpunosti odgovara Hegelovim pasusima citiranim u Dvanaestom poglavlju, niže; up. bilješku 75 Dvanaestog poglavlja.) Želim još jednom da naglasim, u svom historijskom rasuđivanju, ne pretendujem na nepristrasnost. Naravno, činim ono što mogu da utvrdim relevantne činjenice. Ali, svjestan sam da moje procjene (kao i bilo čije) moraju potpuno da ovise od mog gledišta. Priznajem to, iako duboko vjerujem u svoje gledište, tj. da su moje procjene ispravne. 16 Up. Mever, op. cit, IV, 367. 17 Up. Meyer, op. cit, IV, 464. 18 Moramo, ipak, imati na umu da je, kao što su se reakcionari jadali, ropstvo u Atini bilo pred ukidanjem. Up. dokazni materijal u bilješkama 17, 18 i 29 Četvrtog poglavlja: dalje bilješke 13 Petog poglavlja, 48 Osmog poglavlja i 27-37 sadašnjeg poglavlja. 19 Up. Mever, op. cit, IV, 659. Ovaj pokret atinskih demokrata Meyer komentira: "Sada, kada je bilo isuviše kasno, oni su se sjetili političkog ustava koji je kasnije pomo­ gao Rimu... da položi temelje svoje veličine." Drugim riječima, umjesto da Atinjanima pripiše prvorazredni ustavni izum, on ih prekorijeva; i čist ide Rimu, čiji konzervativizam više odgovara Meverovom ukusu.

392

Incident u rimskoj historiji na koji Meyer aludira je rimski savez ili federacija s Gabijem. Ali neposredno prije toga, na istoj strani na kojoj Meyer opisuje ovu federaciju, (u V, 135), također možemo da pročitamo: "Svi ovi građani su, kada su se pripojili Rimu, prestali da postoje... a da čak, nisu dobili ni političku organizaciju kakvu su imale atičke ,deme"'. Malo kasnije, u V, 147, ponovo se spominju Gabij i Rim po darežljivoj "slobodoumnosti" koja je, opet, suprotstavljena atinskoj, ali na istoj strani Meyer, bez kritike, izvještava o rimskom pljačkanju i potpunom uništenju Veija, što je bio kraj etrurske civilizacije. Od svih ovih uništavanja možda je najgore uništenje Kartagine. Ono se dogodilo u trenutku kada Kartagina više nije predstavljala opasnost za Rim, i to je Rim i nas lišilo najvrijednijih doprinosa koje je Kartagina mogla dati civilizaciji. Spominjem samo veliku riznicu geografskih informacija koja je tamo bila uništena. (Priča o propasti Kartagine slična je priči o padu Atine 404. godine prije nove ere, razmatranoj u ovom poglavlju, niže; vidi bilješku 48. Oligarsi Kartagine više su voljeli da njihov grad padne nego da pobijedi demokracija.) Kasnije, pod uplivom stoicizma, koji je indirektno izveden iz Antistena, Rim je počeo razvijati vrlo liberalno i humano stanovište. Vrhunac ovog razvitka on je dostigao u onim stoljećima mira poslije Augusta (Augustus Gaius Julius Caesar Octavian) (up. npr. Tovnbee, A Study of Histotj, V, str. 343-346), ali upravo ovdje neki romantični his­ toričari vide početak opadanja njegove moći. Što se tiče ovog opadanja, naivno je i romantično vjerovati, kao što mnogi vjeruju, da se ono može pripisati degeneraciji koju je prouzrokovao dugotrajan mir, demoralizaciji ili nadmoći mlađih barbarskih naroda itd.; ukratko, pretjeranoj ishrani (Up. bilješku 43 (3) Četvrtog poglavlja.) Pustošenje koje je posljedica žestokih epidemija (up. H. Zinsser, Rats, Lice andHistorj 1937, str. 131 ff.) i nekontrolirano i progresivno iscrplji­ vanje zemljišta i, s tim u vezi, slom poljoprivredne osnove rimskog ekonomskog sistema (up. V. G. Simkhovitch, "Hay and History", i "Rome's Fali Reconsidered", u Towards the Understanding of Jesus, 1927), kako izgleda, spadaju među glavne uzroke. Up. također, W. Hegenann, Entlarvte Geschichte (1934), w Thucydides, VII, 28; up. Meyer,op. cit, IV, 535. Važna primjedba da "bi ovo pružilo više" omogućava nam da, naravno, utvrdimo približnu gorn­ ju granicu odnosa između prethodno nametnutih poreza i obima prometa. 21 Ovo je aluzija na malu mračnu igru riječi koju dugujem P. Milfordu: "Plutokracija je bolja od lutokracije." 22 Platon, Država, 423b. 0 problemu očuvanja stalnog broja stanovni­ ka up. bilješku 7, gore. 23

Up. Meyer, Geschichte des Altertums, IV, 577.

393

24

Op. cit, V, 27. Up., također, bilješku 9 ovog poglavlja i tekst bilješke 30 Četvrtog poglavlja. *0 pasusu iz Zakona vidi 742a-c. Platon ovdje razvija spartansko stanovište. On utvrđuje "jedan zakon da nijedan privatnik ne smije imati ni zlata ni srebra, već samo novac radi svakod­ nevne zamjene... U tu svrhu... treba imati novac koji samo u domaćoj državi ima određenu vrijednost, dok je kod ostalih ljudi bez ikakve vri­ jednosti. Jedan zajednički (zlatni) helenski novac mora državama... uvijek biti pri ruci radi vojnih prihoda i putovanja u strane zemlje, kao kad, na primjer, treba poslati neko izaslanstvo ili neke druge poruke... Ako neki privatnik ima potrebu da otputuje u stranu zemlju, neka otputuje samo uz dozvolu vlasti; ako pri povratku kući ima stranog novca koji mu je pre­ ostao, neka ga preda državi i primi odgovarajuću količinu domaćeg novca. A ako se sazna da je neko taj novac zadržao, neka on pripadne državi, a onaj koji je to znao, a nije prijavio, neka bude proklet i neka na njega padne sramota isto kao i na onoga koji je taj novac donio; osim toga, da plati globu, koja ne treba da bude manja od unijetog novca." (Platon, Zakoni, 742a-c, preveo sa starogrčkog dr Albin Vilhar, BIGZ, Beograd, 1971, str. 185-186. - Prim. red.) Čitajući ovaj pasus, pitamo se ne činimo li nepravdu Platonu opisujući ga kao reakcionara koji je kopirao zakone totalitarne Sparte; jer ovdje on za više od dvije hiljade godina anticipira principe i praksu koje su danas, kao ispravnu politiku, gotovo univerzal­ no prihvatile najprogresivnije zapadnoevropske demokratske vlade (koje se, kao Platon, nadaju da će se neka druga vlada postarati za "Univerzalnu Helensku zlatnu valutu"). U kasnijem pasusu {Zakoni, 950d), ipak, nalazimo manje liberalnog zapadnog odjeka. "Prije svega, da se ni pod kojim uvjetima ne dozvoli odlazak izvan zemlje onim ljudima koji još nisu napunili četrdeset godina; zatim, nikoga ne treba pustiti da ide privatnim poslom, nego uvijek kao glasnik i poslanik ili član svečanih izaslanstava... i ovi će na povratku kući učiti mlađe kako zakoni i državno uređenje kod drugih zaostaje iza naših." (Platon, Zakoni, 950d, preveo sa starogrčkog dr Albin Vilhar, BIGZ, Beograd, 1971, str. 504-505. -Prim. red.) Slični zakoni su utvrđeni i za prijem stranaca. Jer "saobraćaj među gradovima i državama dovodi do toga da se počnu miješati razni običaji budući da stranci unose novotarije među podanike drugih država. Države kojima upravljaju dobri zakoni mogu od toga imati najveću štetu."* (Platon, Zakoni, 949e/950a. preveo sa strogrčkog dr Albin Vilhar, BIGZ, Beograd, 1971, str. 503. -Prim. red.) 25 Ovo priznaje i Mever (op. cit, IV, 433 f.) koji, u veoma zanimljivom pasusu, za dvije stranke kaže: "svaka od njih tvrdi da brani 'očinsku državu'... i daje oponent inficiran modernim duhom sebičnosti i revolucionarnog nasil­ ja. U stvarnosti, obje su inficirane... Tradicionalni običaji i religija dublje su ukorijenjeni u demokratskoj partiji; njeni aristokratski neprijatelji koji se

394

bore pod zastavom obnove drevnih vremena... u potpunosti su se moderni­ zirali." (Up. također op. cit, V, 4 f., 14 i sljedeću bilješku. 26 Iz Aristotelovog Atinskog Ustava, pog. 34, §3, učimo da su Tridesetorica Tirana u početku ispovijedali ono što je Aristotelu izgledalo kao "umjeren" program, tj. program "očinske države". - 0 nihilizmu i suvre­ menosti Kritije, up. njegovu teoriju religije, razmatranu u Osmom poglavlju (posebno vidi bilješku 17 tog poglavlja) i bilješku 48 ovog poglavlja. 27 Posebno je zanimljivo suprotstaviti Sofoklovo shvatanje nove vjere Euripidovom. Sofokle se (up. Meyer,op. cit., IV, III) žali: "Pogrešno je da ... oni niskog roda napreduju dok su hrabri i oni plemenitog roda nesretni." Euripid (s Antifonom; up. bilješku 13 Petog poglavlja) odgovara da je razli­ ka između onih plemenitog i onih niskog roda (naročito robova) samo ver­ balna: "Jedino ime donosi sramotu robu." 0 humanom elementu kod Tukidida up. citat u bilješci 12 ovog poglavlja. 0 pitanju povezanosti Velike Generacije s kozmopolitskim tendencijama vidi dokazni materijal u bilješci 48 Osmog poglavlja - naročito neprijateljske svjedoke, tj. Starog Oligarha, Platona i Aristotela. 28 "Mizologe" ili one koji mrze racionalni argument, Sokrat upoređuje s "mizantropima" ili onima koji mrze ljude; up. Fedon, 89c. Radi uočavanja oprečnosti, up. Platonovu mizantropsku primjedbu u Državi, 496c-d (up. bilješke 57 i 58 Osmog poglavlja). 29 Citati u ovom paragrafu su iz Demokritovih fragmenata, Diels, Predsokratovcis, brojevi fragmenata su 41; 179; 34; 261; 62; 55; 251; 247 (autentičnost ovog fragmenta osporavaju Diels i Tarn, up. bilješku 49 Osmog poglavlja); 118. 30 Up. tekst za bilješku 16 Šestog poglavlja. 31 Up. Thucydides II, 37-41. Također up. primjedbe u bilješci 16 Šestog poglavlja. 32 Up. T. Gomperz, Greek Thinkers, Knjiga V, pog. 13, 3 njem. izd., Griechische Denker, II, 407. 33 Herodotovo djelo s njegovom predemokratskom tolerancijom (up. npr. III, 80) pojavilo se oko godinu ili dvije poslije Periklove besjede (up. Mever, Geschichte des Altertums, IV; 369).. 34 Na ovo je, npr., ukazao T. Gomperz, Greek Thinkers, V, 13, 2 njem. izd., Griechische Denker, II, 406 f.); pasusi u Državi na koje on skreće pažnju su: 557d i 561c, ff. Sličnost je nesumnjnivo namjerna. Također up. Adamovo izdanje Države, tom II, 235, bilješka za 557d26. Također vidi Zakone, 699d/e, ff; i 704d-707d. U sličnoj primjedbi u pogledu Herodota III, 80, vidi bilješku 17 Šestog poglavlja. 35 Neki smatraju da Meneksen nije autentičan ali vjerujem da ovo samo pokazuje njihovu tendenciju da idealiziraju Platona. Za Meneksena jamči Aristotel, koji iz njega citira primjedbu kao priznanje "Sokratu iz Nadgrobnog Dijaloga" {Retorika, I, 9, 30=1367b8; i III, 14, ll = 1415b30).

395

Naročito vidi kraj bilješke 19 Šestog poglavlja; također bilješku 48 Osmog poglavlja i bilješke 15 (1) i 61 ovog poglavlja. 36 Ustav Atine Starog Oligarha (ili Pseudo-Ksenofona) objavljen je 424. godine prije nove ere (suglasno Kirhofu (Kirchoff), kojeg citira Gomperz. Greek Thinkers njem. izd. I, 477). 0 njegovom pripisivanju Kritiji, up. J. E. Sandvs, Aristotele's Constution of Athens, Uvod IX, naročito bilješku 3. Također vidi bilješke 18 i 48 ovog poglavlja. Njegov upliv na Tukidida može se, mislim, primijetiti u pasusima koji su citirani u bilješkama 10 i 11 ovog poglavlja. 0 njegovom uplivu na Platona vidi naročito bilješku 59 Osmog poglavlja i Zakone, 704a-707d. (Up. Aristotel, Politika, 1326d-1327a; Cicero, De republica, II, 3 i 4.) 37 Aludiram na M. M. Raderovu (M.M. Rader) knjigu No Compromise - The Conflict between Two Worlds (1939), odličnu kritiku fašističke ide­ ologije. S aluzijom, kasnije u paragrafu, na Sokratovo upozorenje na mizantropiju i mizologiju, up. bilješku 28, gore. 38*(i) Teorija koju možemo nazvati "pronalazak kritičkog mišljenja" sastoji se u zasnivanju nove tradicije - tradicije kritičkog razmatranja tradi­ cionalnih mitova i teorija - vidi moj esej Towards a Rational Theory of Tradition, The Rationalist Annual, 1949; sada u Conjectures and Refutations (Samo takva nova tradicija može objasniti činjenicu da su, u jonskoj školi, prve tri generacije stvorile tri različite filozofije.)* (2) Otada su škole (naročito univerziteti) zadržale određene aspekte tribalizma. Ali ne smijemo misliti samo o njihovim amblemima ili uzajam­ noj povezanosti pripadnika Stare škole sa svim njenim društvenim imp­ likacijama kaste itd. nego također o patrijarhalnom i autoritarnom karak­ teru mnogih škola. Nije puki slučaj što je Platon, pošto nije uspio ponovo utemeljiti tribalizam, osnovao školu; niti je slučajno što su škole tako često bastioni reakcije, a učitelji diktatori u džepnom izdanju. Kao ilustraciju tribalističkog karaktera ovih ranih škola, dajem listu nekih tabua ranih Pitagorejaca. (Lista je iz Barnetove (J. Barnet) Early Greek Philosophy2, 106, koju je on preuzeo od Dilsa; up.- Vorsokratier5,I, str. 97 ff.; ali takođe vidi Aristoksenov dokazani materijal u op. cit., str. 101.) Barnet govori o "istinskim tabuima primitivnog tipa". Suzdržavaj se od jedenja boba. - Ne podiži ono što je palo. - Ne dotiči bije­ log pijetla. - Ne lomi hljeb. - Ne prelazi preko prečke. - Ne podstiči vatru nožem. - Ne jedi od cijelog hljeba. - Ne čupaj vijenac. - Nemoj sjediti na mjerici. - Ne proždiri srce. - Ne hodaj prometnim ulicama. - Ne primaj las­ tavicu u kuću. - Kada skloniš lonac s vatre, ne ostavljaj trag u pepelu, nego ga izmiješaj s pepelom. -Ne ogledaj se uza svjetiljku u ogledalo. - Kada ustaneš iz postelje, posteljinu smotaj i mjesto dovedi u red. (Up. H. Diels, Predsokratovci, I, str. 420. -Prim. red.)

396

:i9

Interesantnu sličnost ovom razvitku čini rušenje tribalizma perzi­ jskim osvajanjem. Društvena revolucija, kao što Mejer pokazuje (op. cit., III, 167 ff.), dovela je do pojave brojnih profetskih, tj. rečeno našom termi­ nologijom, historijskih religija sudbine, degeneracije i spasenja, među njima i one o "izabranom narodu" Jevreja (up. Prvo poglavlje). Neke od ovih religija karakterizira učenje da stvaranje svijeta nije završeno nego da još traje. Ovo se mora uporediti s ranom grčkom kon­ cepcijom svijeta kao građevine i s heraklitskom destrukcijom ove koncep­ cije, opisanom u Drugom poglavlju (vidi bilješku 1 tog poglavlja). Ovdje možemo spomenuti da je čak i Anaksimandar bio uznemiren zbog građevine. Njegov naglasak na bezgraničnom, neodređenom ili neograničenom karakteru građevinskog materijala može biti izraz osjećanja da zgrada ne mora posjedovati određen okvir, da ona može biti u toku (up. sljedeću bilješku). Razvoj dionizijskih i orfičkih misterija u Grčkoj vjerovatno je ovisio od religioznog razvoja istoka (up. Herodotus, II, 81). Pitagorizam je, kao što je dobro poznato, imao puno zajedničkog s orfičkim učenjem, naročito s obzirom na teoriju duše (takođe vidi bilješku 44 dolje). Ali, pitagorizam je imao određenu "aristokratsku" aromu, kao oprečnost orfičkom učenju koje je predstavljalo vrstu "proleterske" verzije ovog pokreta. Mejer (op. cit., III, str. 428, §246) je vjerovatno u pravu kada početke filozofije opisuje kao racionalnu protivtežnju pokretu ovih misterija; up. Heraklitov stav o ovim stvarima (fragm. 5, 14, 15; i 40, 129, DielsS; 124-129; i 16-17, Bajvoter (Bywater)). On je mrzio misterije i Pitagoru; pitagorejski Platon prezire misterije. (Država, 364e, f.; up. ipak Adamov Dodatak IV za Devetu knjigu Države, II, 378 ff., njegovog izdanja.) 40 O Anaksimandru (up. prethodnu bilješku), vidi Diels5, fragm. 9: "Anaksimandar... je rekao... da je apeiron počelo bića... i iz čega bića nas­ taju u to isto propadaju po nužnosti. Jer ona po redu vremena plaćaju kaznu i odštetu jedna drugima zbog nepravde." (H. Diels, Predsokratovci, I, str. 85. - Prim. red.) Da je individualna egzistencija Anaksimandru izgledala kao nepravda bila je Gompercova interpretacija (Griechische Denker, njem. izd. I, str. 46; primijeti sličnost s Platonovom teorijom pravičnosti); ali ova interpretacija je žestoko kritizirana. 41 Parmenid je bio prvi koji je spas od ovog tereta zahtjeva tražio tako što je svoj san o zarobljenom svijetu interpretirao kao otkrovenje istinske stvarnosti, a svijet toka u kome je živio kao san. "Biće nije nije djeljivo jer je cijelo jednako (sebi), ničega nema više da njemu okupljanje priječi niti manje, već cijelo puno sasvim je bića." (H. Diels, Predsokratovci, I, str. 212. - Prim. red.) O Parmenidu up. također bilješku 22 Trećeg poglavlja i tekst. 42 Up. bilješku 9 ovog poglavlja (i bilješku 7 Petog poglavlja).

397

« Up. Meyer, Geschichte des Altertums, III, 443 i IV, 120 f. 44 J. Burnet, The Socratic Doctrine of the Soul', Proceedings oft he British Academy, VIII (1915/16), 235 ff. Nestrpljiv sam naglasiti ovu djelo­ mičnu suglasnost pošto ne odobravam većinu njegovih drugih teorija, naročito one koje se tiču Sokratovog odnosa s Platonom; njegovo mišljen­ je daje Sokrat politički reakcionarniji (Greek Philosophy, 1,210) posebno mi izgleda neodrživo. Up. bilješku 56 ovog poglavlja. Što se tiče Sokratovog učenja o duši, vjerujem da je Barnet u pravu kada insistira da je izreka "Brini za svoju dušu" sokratska; jer ova izreka izražava Sokratove moralne interese. Međutim, mislim da je nevjerovatno da se Sokrat držao bilo koje metafizičke teorije duše. Teorije Fedona, Države itd. izgledaju mi nesumnjivo pitagorejske. (0 orfičko-pitagorejskoj teoriji da je tijelo grobnica duše, up. Adam, Dodatak IV za Devetu knjigu Države; također vidi bilješku 39 ovog poglavlja.) U pogledu Sokratove jasne tvrdnje o Odbrani Sokratovoj, 19c, da on "ništa nije imao s takvim stvari­ ma" (tj. sa špekulacijama o prirodi; vidjeti bilješku 56(5) ovog poglavlja), uopće se ne slažem s Barnetovim mišljenjem da je Sokrat bio pitagorejac; i, također, s mišljenjem da se on držao bilo kojeg određenog metafizičkog učenja o "prirodi" duše. Vjerujem da je Sokratova izreka "Brini za svoju dušu" izraz nje­ govog moralnog (i intelektualnog) individualizma. Mali je broj njegovih učenja koja izgledaju tako dobro potvrđena kao njegova individualistička teorija moralne samodovoljnosti vrlog čovjeka. (Vidjeti dokazni materijal u bilješkama 25 Petog poglavlja i 36 Šestog poglavlja.) Međutim, ovo je u najbližoj vezi s idejom izraženom u izreci "Brini za svoju dušu". U svom naglašavanju samodovoljnosti, Sokrat je želio reći: Oni mogu da unište tvoje tijelo, ali ne i tvoj moralni integritet. Ako je ovo posljednje tvoja glavna briga, oni vam ne mogu nanijeti nikakvu stvarno ozbiljnu štetu. Izgleda da je Platon, kada se upoznao s pitagorejskom metafizičkom teorijom duše, osjećao da je Sokratovom moralnom stavu potrebna metafizička osnova, naročito teorija opstanka. Zato je stav "Oni ne mogu uništiti tvoj moralni integritet" zamijenio idejom neuništivosti duše. (Up. također bilješke 9 f. Sedmog poglavlja.) I metafizičari i pozitivisti mogu prigovoriti mojoj interpretaciji da ne postoji takva moralna i nemetafizička ideja duše koju pripisujem.Sokratu, budući da bilo koji način govora o duši mora biti metafizički. Moja nada da ću uspjeti ubijediti platonske metafizičare nije velika; ali pokušaću pokaza­ ti pozitivistima (ili materijalistima, itd.) da oni, također, vjeruju u "dušu" u smislu koji je vrlo sličan načinu koji pripisujem Sokratu i da većina njih više vrednuju "dušu" nego tijelo. Prije svega, čak i pozitivisti mogu priznati da možemo napraviti savršeno empirijsku i "smislenu", mada prilično nepreciznu, razliku

398

između "fizičkih" i "psihičkih" bolesti. U stvari, ova razlika je od znatne praktične važnosti za organizaciju bolnica itd. (Sasvim je moguće da ta razlika jednog dana bude zamijenjena nečim preciznijim, ali to je drugo pitanje.) Većina nas bi, čak i pozitivisti, kada bismo mogli da biramo, izabrali blagu fizičku bolest prije nego blagi oblik ludila. Čak bi, štaviše i pozitivisti, izabrali dugu i neizlječivu fizičku bolest (pod uvjetom da nije isuviše bolna, itd.) prije nego jednako dugo neizlječivo ludilo, a možda čak i izlječivo ludilo. Na ovaj način, vjerujem da, bez upotrebe metafizičkih pojmova, možemo reći da oni za svoje "duše" brinu više nego za svoja "tijela". (Up. Fedon, 82d: oni "brinu za svoje duše i nisu sluge svojih tijela"; također vidjeti Odbranu Sokratovu, 29d-30b.) Ovaj način govora bio bi sasvim neovisan od bilo koje teorije koju oni smatraju teorijom "duše"; čak i ako oni tvrde da je to samo dio tijela, a ludilo samo fizička bolest, naš zaključak bi još uvijek važio. (To bi izgledalo otprilike ovako: oni više vrednuju svoje mozgove nego druge dijelove tijela.) Sada možemo pristupiti sličnom razmatranju ideje "duše" koja je još uvijek bliža sokratskoj ideji. Mnogi od nas su spremni da podnesu znatne fizičke tegobe radi čisto intelektulanih ciljeva. Mi smo, npr., spremni ispaštati da bismo unaprijedili naučno znanje; i, također, radi unapređenja našeg vlastitog intelektualnog razvoja, tj. radi sticanja "mudrosti". (0 Sokratovom intelektualizmu, up., npr., Kriton, 44/e i 47b.) Slične stvari mogu se reći o unapređenju moralnih ciljeva npr., egalitarne pravičnosti, mira, itd. (Up. Kriton, 47e/48a, gdje Sokrat objašnjava da pod "dušom" misli na onaj naš dio koji je "poboljšan prav­ dom i iskvaren nepravdom".) Mnogi od nas bi, zajedno sa Sokratom, rekli da su ove stvari za nas važnije nego stvari kao što su zdravlje, čak iako volimo da nas služi dobro zdravlje. Mnogi se, čak, mogu suglasiti sa Sokratom da je mogućnost usvajanja takvog stava ono što nas čini ponos­ nim što smo ljudi a ne životinje. Vjerujem da se sve ovo može kazati bez aluzije na bilo koju metafizičku teoriju o "prirodi duše". Ne vidim razloga zašto bi takvu teori­ ju trebalo pripisati Sokratu, uprkos njegovom jasnom iskazu da nije imao ništa sa špekulacijama te vrste. 45 U Gorgiji, koji je, vjerujem, djelimično sokratski (mada mislim da pitagorejski elementi koje je Gomperc primijetio pokazuju da je dija­ log u velikom stupnju platonski; up. bilješku 56 ovog poglavlja), Platon stavlja Sokratu u usta napad na "luke, brodogradilišta i zidove" Atine i dažbine ili poreze nametnute njenim saveznicima. Ovi napadi su sigurno Platonovi, što može objasniti zašto oni zvuče kao da su napadi oligarha. Međutim, mislim da je sasvim moguće da je Sokrat, u svojoj želji da naglasi stvari koje su, po njegovom mišljenju, od najveće važnosti, iznio slične primjedbe. Ali, on bi se, vjerujem, gnušao ideje da se njegova moralna kritika pretvori u izdajničku oligarhijsku propagandu protiv

399

otvorenog društva i, naročito, njegovog predstavnika, Atine. (0 pitani" Sokratove lojalnosti up. naročito bilješku 53 ovog poglavlja i tekst.) 46 Tipične ličnosti u Platonovim djelima su Kalikle i Trasimah Historijski, najautentičniji su Teramen i Kritija; Alkibijad također, čiji je karakter i djela vrlo teško procijeniti. 47 Sljedeće primjedbe su vrlo spekulativne i ne odnose se na noje argumente. Smatram mogućim da je osnova Prvog Alkibijada Platonovo vlasti to preobraćanje pod uplivom Sokrata, tj. da je Platon u ovom dijalogu izabrao Alkibijada da bi se sakrio. Mora biti da je imao jak motiv da saopći priču o svom preobraćanju; jer Sokrat se, kada je bio optužen da je odgov oran za Alkibijadova, Kritijina i Harmidova nedjela (vidi niže), u svojoj odbrani pred sudom pozvao na Platona kao živog svjedoka njegovog istinski obrazovnog upliva. Ne izgleda nevjerovatno da je Platon, sa svo­ jim impulsom da literarno svjedoči, osjećao da je trebalo saopćiti priču o svojim odnosima sa Sokratom, priču koju nije mogao saopćiti na sudu (up. Tavlor, Socrates, bilješka 1 na str. 105). Koristeći Alkibijadovo ime i posebne okolnosti koje su ga okruživale (npr., njegove ambiciozne poli­ tičke snove koji su bili slični Platonovim snovima prije njegovog preobraćenja) on je postigao svoju apologetsku svrhu (up. tekst za bilješke 49-50), pokazujući da je Sokratov moralni upliv uopće i posebno na Alkibijada bio vrlo različit od onoga što su njegovi tužitelji smatrali. Mislim da nije nevjerovatno da je Harmid, također, njegov lični portret. (Nije nekorisno primijetiti da je sam Platon preduzeo slična preobraćenja, ali, koliko možemo prosuditi, na drukčiji način; ne toliko mnogo pomoću direktnog ličnog moralnog poziva nego, prije, pomoću institucionalnog učenja pitagorejske matematike, kao preduvjeta za dijalektičku intuiciju o Ideji Dobra. Up. priče o njegovom pokušaju da preobrati Dionisija Mlađeg.) 0 Prvom Alkibijadu i problemima s tim u vezi, također vidjeti Grote, Plato I, naročito str. 351-355. 48

Up. Meyer, Geschichte des Altertums, V, 38 (i Ksenofonovu Heleniku, II, 4, 22). U istom tomu, na str. 19-23 i 36-44 (vidi naročito str. 36) može se naći sav dokazni materijal koji je potreban za opravdanje interpretacije koja je data u tekstu. The Cambridge Ancient History (1927, V; up. naročito str. 369 ff.) daje veoma sličnu interpretaciju događaja. Možemo dodati da se broj građana koje su pobili Tridesetorica tokom samo osam mjeseci terora kreće oko 1500, što je, koliko znamo, ne mnogo manje od jedne desetine (vjerovatno oko 8%) ukupnog broja građana koji su ostali poslije rata ili 1% za mjesec dana - dostignuće koje teško da je nadmašeno čak i u naše vlastito vrijeme. O Tridesetorici Tejlor piše {Socrates, Short Biographies, 1937, str. 100, bilješka 1): "Jedino je ispravno upamtiti da su ovi ljudi, zbog iskušenja

400

situacije u kojoj su se našli, 'izgubili svoje glave'. Kritija je prethodno bio poznat kao čovjek široke kulture čije su političke sklonosti bile odlučno demokratske". Vjerujem da ovaj pokušaj minimaliziranja odgovornosti marionetske vlade i, posebno, Platonovog voljenog ujaka, mora propasti. Dobro znamo šta misliti o kratkotrajnim demokratskim osjećanjima koja su, u pogodnim prilikama, ispovijedali mladi aristokrati. Pored toga* Kritijin otac (up. Mejer, IV, str. 579 \Lysias, 12, 43 i 12, 66), i, vjerovatno, sam Kritija, pripadali su oligarhiji Četiri stotine: Kritijini postojeći rukopisi pokazuju njegove izdajničke prospartanske sklonosti kao i njegov oligarhi­ jski stav (up. npr. Diels5, 45), otvoren nihilizam (up. bilješku 17 Osmog poglavlja) i njegove ambicije (up. Diels5, 15; up. također Ksenofonove Uspomene o Sokratu, I, 2, 24; i njegovu Heleniku, II, 3, 36 i 47). Ali odlučujuće mjesto je ono gdje je on, jednostavno, pokušao pružiti dosljed­ nu podršku programu "Starog Oligarha", autoru pseudoksenofonskog Ustava Atine (up. bilješku 36 ovog poglavlja): iskorjenjivati demokraciju; i odlučno nastojati da se to, da bi se Atina porazila, uradi uz pomoć Sparte. Stupanj upotrijebljenog nasilja logičan je rezultat situacije. To ne pokazuje da je Kritija izgubio glavu; prije će biti da je on bio veoma svjestan teškoća, tj. ogromne moći otpora demokrata. Mejer, čija velika simpatija za Dionisija I pokazuje da nema predra­ suda u pogledu tirana {up. cit., V, str. 17), poslije skice Kritijine začuđujuće oportunističke političke karijere, kaže o Kritiji da je "bio beskrupulozan kao Lisander", spartanski osvajač, i, prema tome, osoba podesna da bude na čelu Lisandrove marionetske vlade. Izgleda mi da postoji upadljiva sličnost između Kritijinih karak­ ternih osobina - vojnik, esteta, pjesnik i skeptični Sokratov drug - i osobina Fridriha II Pruskog (Friedrich II der Grosse), zvanog "Veliki" koji je, također, bio vojnik, esteta, pjesnik i skeptični Volterov učenik, kao ijedan od najgorih tirana i najnemilosrdnijih ugnjetača u suvremenoj historiji. (O Fridrihu, up. W. Hegemann, Entlarvte Geschichte, 1934; naročito vidi str. 90 o njegovom stavu prema religiji koji podsjeća na Kritijin stav.) 49 Ovo mjesto je vrlo dobro objasnio Tavlor, Socrates, Short Biographies, 1937, str. 103, koji ovdje slijedi Barnetovu bilješku za Platonovog Eutifrona, 4c, 4. -Jedino mjesto gdje sasvim neznatno odstupam od Tejlorovog sjajnog raspravljanja (op. cit., 103, 120) Sokratovog sudskog procesa jeste njegovo objašnjenje tendencija optužbe, naročito optužbe koja se tiče uvođenja "nove religiozne prakse" {op. cit., 109 i 111 f.). 50 Dokazna građa koja ovo potvrđuje može se naći u Tejlorovom Socrates, 113-115; up. naročito 115, bilješku 1, gdje je citiran Eshin AiscinhV), I, 173; "Osudili ste sofistu Sokrata na smrt zato što je pokazao da je on obrazovao Kritiju".

401

51

Politika Tridesetorice bila je takva da su nastojali u svoja teror­ istička djela uplesti što više ljudi; up. odlične Tejlorove primjedbe u nje­ govom djelu Socrates, 101 f. (naročito bilješku 3 na strani 101). 0 Herefonu, vidjeti bilješku 56 (5) e 6 , ovog poglavlja. 52 Kao što Krosman i drugi čine; up. Crossman, Plato To-Day, 91/92. Na ovom mjestu se slažem s Tejlorom, Socrates, 116; također vidi njegove bilješke 1 i 2 za tu stranicu. Da nije bilo planirano sudskim gonjenjem od Sokrata stvoriti mučenika; da se njegovo suđenje moglo izbjeći ili drukčije voditi, da je Sokrat bio spreman na kompromis, tj. da napusti Atinu ili, čak, da šuti, sve ovo izgleda jasno s obzirom na Platonove (ili Sokratove) aluz­ ije u Odbrani Sokratovoj kao i u Kritonu. (Up. Kriton, 45e i naročito 52b/c), gdje Sokrat kaže kako bi mu bilo dozvoljeno emigrirati da je to tražio na suđenju. 53 Up. naročito Kriton, 53b/c, gdje Sokrat objašnjava kako bi, da je iskoristio priliku da pobjegne, utvrdio sudije u njihovom uvjerenju; jer će onaj ko kvari zakone, također kvariti i mladež. Odbrana Sokratova i Kriton vjerovatno su napisani ubrzo poslije Sokratove smrti. Kriton (moguće raniji od ova dva dijaloga) je možda napisan na Sokratov zahtjev da bi trebalo objelodaniti njegove motive odbijanja da pobjegne. Zaista, takva želja može biti prva inspiracija sokratskih dijaloga. T. Gomperc (Greek Thinkers, V, 11, 1, njem. izd. Griechische Denker, II, 358) vjeruje da je Kriton kasnijeg datuma i njegovu tendenciju objašnjava pretpostavkom da je upravo Platon bio nestrpljiv naglasiti svoju lojalnost. "Nisu nam poznate", piše Gomperc, "neposredne okolnosti kojima mali dijalog duguje svoje postojanje; ali teško je odoljeti utisku da je Platon ovdje izuzetno zainteresiran sebe i svoju grupu odbraniti od sumnje da gaje revolucionarne poglede". Mada se Gompercova sugestija može lako uklopiti u moju opću interpretaciju Platonovih shvatanja, osjećam da je Kriton mnogo više Sokratova nego Platonova odbrana, ali slažem se s Gompercovim objašnjenjem njegove tendencije. Sokrat je sigurno bio izuzetno zainteresiran odbraniti se od sumnje koja je ugrozila djelo njegovog života. - Što se tiče ovakve inter­ pretacije sadržaja Kritona, u potpunosti se, opet, slažem s Tejlorom (Socrates, 124 f.). Ali lojalnost Kritona i njegova oprečnost u odnosu prema očiglednoj nelojalnosti Države, koja otvoreno staje na stranu Sparte protiv Atine, izgleda da pobija Barnetovo i Tejlorovo mišljenje da je Država sokratska i da je Sokrat bio izrazitiji protivnik demokracije nego Platon. (Up, bilješku 56 ovog poglavlja.)

Odbrana Sokratova, 30e/31a. Svi platonisti bi se, naravno, složili s Tejlorom koji, u posljednjoj rečenici svog djela Socrates, kaže: "Sokrat je imao samo jednog 'nasljed­ nika' - Platona". Izgleda da se samo Grout, ponekad držao pogleda koji su slični onima što se nalaze u samom tekstu; ono što on, npr., kaže u pasusu koji je ovdje citiran u bilješci 21 Sedmog poglavlja (također vidi bilješku 15 osmog poglavlja), može se objasniti kao izraz sumnje u Platonovo izda.jstvo Sokrata. Grout je savršeno jasno pokazao da Država (ne samo Zakoni) obezbjeđuje teorijsku osnovu za osudu Sokrata u Odbrani Sokratovoj i da ovaj Sokrat nikada ne bi bio toleriran u Platonovoj najboljoj državi. On, čak, ukazuje da se Platonova teorija slaže s načinom na koji su Tridesetorica praktično postupila sa Sokratom (primjer koji pokazuje da je izopačenje učiteljevog učenja od strane učenika stvar koja može uspjeti, čak iako je učitelj još živ, poznat i javno protestira - može se naći u bilješci 58 Dvanaestog poglavlja.)

Što se tiče Sokratove potvrde o njegovoj odanosti demokraciji, up. naročito sljedeće pasuse Kritona: 51d/e, gdje je naglašen demokratski karakter zakona, tj. mogućnost da građanin može, pomoću racionalnog argumenta, promijeniti zakone bez nasilja (kao što to kaže Sokrat, on može pokušati da uvjeri zakone): - 52b, f., gdje Sokrat posebno naglašava da se

Povodom primjedbi na Zakone, izrečenih kasnije u ovom paragrafu, vidi naročito pasuse Zakona na koje se upućuje u bilješkama 19-23 Osmog poglavlja. Čak i Tejlor, čija su uvjerenja o ovim pitanjima dijametralno oprečna onima koja su ovdje iznijeta (vidi također sljedeću bilješku), priz­ naje: "Osoba koja je prva predložila da je stvaranje pogrešnih uvjerenja u

402

on ne spori s atinskim ustavom; - 53c/d, gdje ne samo vrlinu i pravičnost nego, naročito, institucije i zakone (Atine) on opisuje kao najbolje stvari među ljudima; - 54c, gdje kaže da je on možda žrtva ljudi, ali uporno tvrdi da nije žrtva zakona. S obzirom na sve ove pasuse (i naročito Odbranu Sokratovu, 32c; up. bilješku 8 Sedmog poglavlja), ne možemo, uvjeren sam, prihvatiti jedan pasus koji izgleda sasvim drukčije, 52e, gdje Sokrat, implicitno, veliča ustave Sparte i Krita. Što se tiče naročito 52b/c, gdje Sokrat kaže kako nije bio radoznao upoznati druge države ili njihove zakone, možemo pasti u iskušenje da sugeriramo da je primjedba o Sparti i Kritu u 52e interpolacija koju je neko stavio pokušavajući da Kritona uskladi s drugim spisima, posebno s Državom. Bilo da je to tako ili je pasus platonski dodatak, izgleda krajnje nevjerovatno da je on sokratski. Trebalo bi se samo sjetiti Sokratovog nespokojstva da ne učini bilo šta što bi moglo biti interpretirano kao prospartansko, nespokojstva o kojem znamo iz Ksenofonog djela Anabasis, III, 1, 5. Tamo čitamo da se "Sokrat plašio da" (tj. njegov prijatelj, mladi Ksenofon - druga mlada crna ovca) "bi mogao biti okrivljen za nelojalnost. Jer, bilo je poznato da je Kir pomogao Spartancima u ratu protiv Atine". (Ovaj pasus je sigurno mnogo manje sumnjiv nego Uspomene o Sokratu; ovdje ne postoji Platonov upliv i Ksenofon, ustvari, implicitno optužuje sebe što je obaveze prema svojoj zemlji uzeo suviše olako i smatra da je zaslužio progonstvo, spomenuto u op.cit.,V, 3, 7 i VII, 7, 57) 54 55

403

teologiji prekršaj protiv države, bio je sam Platon, u desetoj Knjizi Zakona." (Tavlor, op. cit, 108, bilješka 1). U tekstu posebno suprotstavljam Platonovu Odbranu Sokratovu i Kritona njegovim Zakonima. Razlog za ovaj izbor je u tome što bi se gotovo svako, čak i Barnet i Tejlor (vidi sljedeću bilješku), složili da Odbrana Sokratova i Kriton reprezentiraju sokratsku doktrinu, dok Zakoni mogu biti opisani kao platonski. Izgleda mi, prema tome, veoma teško razumjeti kako Barnet i Tejlor mogu braniti svoje uvjerenje da je Sokratov stav prema demokraciji bio u većoj mjeri neprijateljski od Platonovog. (Ovo uvjerenje je izraženo u Barnetovoj Greek Philosophy, I, 209 f. i Tejlorovom Socratesu, 150 f. i 170 f.)- Još nisam vidio da je neko pokušao da odbrani ovakvo shvatanje Sokrata, koji se borio za slobodu (Up. naročito bilješku 53 ovog poglavlja) i umro za nju i za Platona, koji je napisao Zakone. Barnet i Tejlor se drže ovog neobičnog shvatanja zato što vjeruju da je Država sokratska a ne platonska; i zato što možemo reći da je Država neznatno manje antidemokratska nego platonski Državnik i Zakoni. Ali, razlika između Države i Državnika, kao i Zakona je zaista nezantna, naročito ako ne uzmemo u obzir samo prve, nego i posljednje knjige Zakona; u stvari, skladnost doktrine je veća nego što bi neko očekivao od dviju knjiga koje razdvaja najmanje jedna, a vjerovatno i tri ili više deceni­ ja, i koje su krajnje različite u temperamentu i stilu (up. bilješku 6 Četvr­ tog poglavlja i mnoga druga mjesta u ovoj knjizi gdje je pokazana sličnost, ako ne i identičnost, između doktrine Zakona i Države). Ne postoji ni najneznatnija unutrašnja teškoća da pretpostavimo da su Dražva i Zakoni platonski; ali prema Barnetovom i Tejlorovom vlastitom priznanju, kako njihova teorija vodi zaključku da je Sokrat bio ne samo neprijatelj demokracije nego, čak, veći neprijatelj nego Platon, pokazuje neodrživost, ako ne i apsurdnost njihovih shvatanja da su ne samo Odbrana Sokratova i Kriton nego isto tako i Država sokratski. 0 svim ovim pitanjima vidi također sljedeću bilješku i Dodatak, III, B (2) dolje. " 5 6 Ne nalazim potrebnim kazati kako ovom rečenicom pokušavam sumirati svoju interpretaciju historijske uloge Platonove teorije pravičnosti (s moralnim promašajem Tridesetorice up. Ksenofonovu Heleniku, II, 4, 40-42); i naročito glavnih političkih doktirna Države; inter­ pretaciju kojom pokušavam objasniti protivrječnosti ranih dijaloga, poseb­ no Gorgije i Države, koje izrastaju uz fundamentalne razlike između Sokratovih shvatanja i onih poznog Platona. Izuzetan značaj pitanja koje se obično naziva sokratski problem može opravdati moje ulaženje u dugu i, dijelom, metodološku diskusiju. (1) Starije rješenje sokratskog problema pretpostavlja da je grupa platonskih dijaloga, naročito Odbrana Sokratova i Kriton, sokratska (tj. uglavnom historijski korektna i zamišljena kao takva), dok je većina

404

dijaloga platonska, uključujući mnoge od onih u kojima je Sokrat glavni govornik, kao što su, npr., Fedon i Država. Stariji autoriteti često oprav­ davaju ovo uvjerenje upućujući na "neovisnog svjedoka", Ksenofona, i ukazujući na sličnost između Ksenofonskog Sokrata i Sokrata "sokratske" grupe dijaloga, kao i na razlike između ksenofonskog "Sokrata" i "Sokrata" platonske grupe dijaloga. Metafizička teorija Oblika ili Ideja uobičajeno je smatrana platonskom. (2) Protiv ovakvog shvatanja napad je započeo Dž. Barnet, koga je podržao A. E. Tejlor. Barnet je argument, na kome je zasnovano "starije rješenje" (kako ga nazivam) proglasio kružnim i neuvjerljviim. Nije ispravno, smatra on, izdvojiti grupu dijaloga samo zato što je teorija oblika u njima manje zapažena, nazvati ih sokratskim i onda reći da teorija oblika nije bila Sokratovo, nego Platonovo otkriće. I nije ispravno tvrditi da je Ksenofon neovisan svjedok, pošto nemamo razloga vjerovati u njegovu neovisnost i u to da je on morao poznavati Platonove dijaloge kada je počeo pisati Uspomene o Sokratu. Barnet je tvrdio da bi trebalo da pođemo od pretpostavke da je Platon stvarno mislio ono što je rekao i da je, slikajući Sokrata kako izlaže određenu doktrinu, vjerovao i želio da i njegovi čitatelji vjeruju kako je ova doktrina bila karakteristika Sokratovog učenja. (3) Mada mi Barnetova shvatanja sokratskog problema izgledaju neodrživa, ona su bila značajna i podsticajna. Smjela teorija ove vrste, čak iako je pogrešna, uvijek znači progres; Barnetove knjige su pune smjelih i sasvim nekonvencionalnih tumačenja ovog predmeta. Ovo bi trebalo uvažavati tim više što historijski predmet uvijek pokazuje tendenciju zas­ tarijevanja. Ali koliko god se divio Barnetu zbog njegovih briljantnih i smjelih teorija i njihovog korisnog efekta, nisam u stanju, što se tiče podataka kojima raspolažem, uvjeriti se u održivost ovih teorija. U svom dragocjenom entuzijazmu Barnet nije, vjerujem, bio uvijek dovoljno kritičan prema svojim vlastitim idejama. Ovo je razlog zašto su drugi, umjesto njega, našli za shodno da ih kritiziraju. Što se tiče sokratskog problema, vjerujem, s mnogim drugima, da je shvatanje koje sam ovdje opisao kao "starije rješenje" u osnovi ispravno. Ovo shvatanje su, protiv Barneta i Tejlora, nedavno uspješno odbranili Dž. Fild (Plato and his Contemporaries, 1930) i A. K. Rodžers (A, K. Rogers) (Socratic Problem, 1933); izgleda da ga se drže i mnogi drugi autori. Uprkos činjenici da mi do sada ponuđeni argumenti izgleda­ ju uvjerljivo, neka mi bude dozvoljeno da im nešto i dodam, koristeći neke rezultate ove knjige. Ali prije nego što nastavim kritizirati Barneta, mogu reći da njemu dugujemo naš uvid u sljedeće metodološko načelo. Platonov dokaz je jedini prvorazredan dokaz koji nam stoji na raspolaganju; svi drugi su sekundarni. (Barnet je ovaj princip primijenio na Ksenofona, ali moramo ga, također, primijeniti na Aristofana, čiji je dokaz, u Odbrani Sokratovoj, odbio sam Sokrat; vidjeti pod (5), ispod).

405

(4) Barnet objašnjava da je svoj metod zasnovao na pretpostavci "da je Platon stvarno mislio ono što je rekao". Prema njegovom metodološkom načelu, Platonov "Sokrat" je morao biti zamišljen kao portret historijskog Sokrata. (Up. Greek Philosophy, I, 128, 212 F. i bilješku na str. 349/50; up. Tejlor Socrates, 14 f. 32 f., 153.) Priznajem da je Barnetovo metodološko načelo valjano polazište. Međutim, pokušat ću pod (5) pokazati da su činjenice takve da uskoro primoravaju svakoga napustiti ga, uključujući Barneta i Tejlora. Oni su, kao i svi drugi, pri­ morani da interpretiraju ono što Platon kaže. Međutim, dok su drugi svjes­ ni ove činjenice i, zato, pažljivi i kritični u svojim interpretacijama, neizb­ ježno je da oni koji se čvrsto drže vjerovanja da ne interpretiraju Platona nego, jednostavno, prihvataju ono što on kaže, ne uspijevaju kritički ispi­ tati svoje interpretacije. (5) Činjenice, koje Barnetovu metodologiju čine neprimjenljivom i primoravaju i njega samog i ostale interpretirati ono što je Platon rekao, jesu, naravno, proturječnosti u Platonovom navodnom portretu Sokrata. Čak i ako prihvatimo načelo da nemamo boljeg dokaza od Platonovog dokaza, primorani smo, unutrašnjim proturječnostima u njegovim spisima, ne hvatati ga za riječ i napustiti pretpostavku da je on "stvarno mislio ono što je rekao". Ako se svjedok uplete u proturječnost, onda ne možemo usvojiti njegovo svjedočanstvo bez njegovog interpetiranja, čak i ako je on najbolji svjedok koji nam je na raspolaganju. Dajem, najprije, samo tri prim­ jera takvih unutrašnjih protivrječnosti. (a) Sokrat iz Odbrane Sokratove veoma ubjedljivo ponavlja tri puta (18b-c; 19c-d; 23d) da nije zainteresiran za prirodnu filozofiju (i, prema tome, ni za pitagorejsku ): "Ne znam ništa, niti mnogo niti malo, o takvim stvarima", kaže on (19c); "Ja, građani Atine, nikakva znanja nemam o tim stvarima" (tj. o špekulacijama o prirodi). Sokrat izjavljuje da mnogi koji su prisutni na procesu mogu posvjedočiti istinitost ovog iskaza; oni su ga čuli da govori, ali ga niko nikada nije čuo da govori o stvarima iz prirodne filozofije. Odbrana Sokratova, 19c-d). S druge strane, imamo (a') Fedona (up. naročito 108 d, f., s pasusima Odbrane Sokratove na koje je upućeno) i Državu. U ovim dijalozima Sokrat se pojavljuje kao pitagorejski filozof "prirode"; dovoljno da i Barnet i Tejlor mogu reći kako je on, u stvari, bio vodeći član pitagorejske škole mišljen­ ja. (Up. Aristotel, koji o pitegorejcima kaže da su "sve njihove diskusije... o prirodi"; vidjeti Metafizika, kraj 989b.) Smatram da (a) i (a') jasno protivrječe jedno drugom; ovakva situaci­ ja pogoršana je činjenicom da je dramatičan datum iz Države raniji a iz Fedona kasniji od onog iz Odbrane Sokratove. Time je onemogućeno pomir­ iti (a) sa (a'), uz pretpostavku da je Sokrat ili napustio pitagorizam u posljed­ njim godinama svog života, između Države i Odbrane Sokratove, ili je bio preobraćen idejama pitagorejstva u posljednjem mjesecu svog života.

406

Ne smatram da ne postoji način za otklanjanje ove protivrječnosti pomoću izvjesne pretpostavke ili interpretacije. Barnet i Tejlor mogu imati razloge, možda dobre razloge, da više vjeruju Fedonu i Državi nego Odbrani Sokratovoj. (Ali oni bi trebalo da shvate da, uz prihvatanje ispravnosti platonovog portreta, bilo koja sumnja u Sokratovu istinolju­ bivost u Odbrani Sokratovoj čini od njega nekoga ko laže da bi spasio svoju kožu.) Takva pitanja me, ipak, sada ne brinu. Ukazujem prije na to da su, prihvatajući dokaz (a') protiv (a), Barnet i Tejlor bili primorani napustiti svoju osnovnu metodološku pretpostavku "da je Platon stvarno mislio ono što je rekao"; oni moraju interpretirati. Međutim, nesvjesno učinjene interpretacije moraju biti nekritičke; ovo može biti ilustrirano Barnetovom i Tejlorovom upotrebom Aristofanovog dokaza. Oni smatraju da bi Aristofanova poruga bila besmislena ukoliko Sokrat nije filozof prirode. Međutim, dogodilo se da je Sokrat (uvijek, s Barnetom i Tejlorom, pretpostavljam da je Odbrana Sokratova historijska) predvidio ovakav dokaz. U svojoj odbrani, on je upozorio sudije da je protivnik ovakve interpretacije Aristofana, uporno nastojeći na tome (Odbrana, 19c, ff., vidjeti također 20c-e) da on s prirod­ nom filozofijom nije imao ni malo ni mnogo već, naprosto, ništa. Sokrat' se osjećao kao da se u ovoj stvari borio protiv sjenki, sjenki prošlosti (Odbrana, 18d-e); ali sada možemo reći da se on, također, borio protiv sjenki budućnosti. Jer kada je on pozvao svoje sugrađane da istupe - one koji vjeruju Aristofanu i usuđuju se da Sokrata nazovu lažovom - niko to nije učinio. Bilo je 2300 godina prije nego što su neki platonisti odlučili da odgovore na njegov izazov. U odnosu na ovo, može se spomenuti da je Aristofan, umjereni demokrat, napao Sokrata kao "sofistu" a da su sofisti, najvećim dijelom, bili demokrati. (b) U Odbrani (40c, ff.) Sokrat zauzima agnostički stav u odnosu na problem besmrtnosti; (b') Fedon pretežno sadrži razvijene dokaze o besm­ rtnosti duše. Ovu teškoću razmatra Barnet (u svom izdanju Fedona, 19H, str. XLVIII ff.) na način koji mu uopće nije ubjedljiv. (Up. bilješke 9 poglavlja 7 i 44 ovog poglavlja.) Međutim, bez obzira da li je on u pravu ili ne, njegova vlastita rasprava dokazuje da je on prinuđen napustiti svoje metodološko načelo i interpretirati ono što Platon kaže. (c) Sokrat iz Odbrane smatra da se mudrost čak i najmudrijeg sas­ toji u shvatanju kako malo zna i da, prema tome, delfska izreka "Upoznaj samog sebe!" mora biti interpretirana kao "Spoznaj svoje granice"; on podsjeća da bi vladari, više nego bilo ko drugi, trebalo da spoznaju svoje granice. Slična shvatanja mogu se naći i u drugim ranim dijalozima. Međutim, glavni govornici Državnika i Zakona izlažu doktrinu po kojoj bi onaj ko ima moć trebalo da bude mudar; pod mudrošću oni ne misle više na znanje nečijih granica nego, prije, uvođenje u dublje misterije

407

dijalektičke filozofije - u intuitivnu spoznaju svijeta Oblika ili Ideja, ili obrazovanje u kraljevskoj Nauci Politike. Ista doktrina je izložena u Filebu, čak kao dio diskusije o delfskoj izreci. (Up. bilješku 26 Sedmog poglavlja.) (d) Neovisno od ove tri očigledne proturječnosti, mogu spomenu­ ti dvije dalje proturječnosti koje lako mogu zanemariti oni koji ne vjeru­ ju da je Sedmo pismo autentično, ali koje mi izgledaju fatalne za Barneta koji napominje da je Sedmo pismo autentično. Barnetovo uvjerenje (neodrživo čak i ako zanemarimo ovo pismo; up. za cjelovito pitanje bilješku 26 (5) Trećeg poglavlja da se Sokrat a ne Platon držao teorije Oblika protivrječno je prema 342a, ff. ovog pisma; i, naročito, njegovo shvatanje da je Država sokratska, prema 326a (up. bilješku 14 Sedmog poglavlja). Naravno, sve ove teškoće mogu biti otklonjene, ali samo pomoću interpretacije. (e) Postoji određen broj sličnih, mada, istovremeno, finijih i važnijih proturječnosti koje su bile razmotrene u prethodnim poglavljima, naročito u Šestom, Sedmom i Osmom. Mogu sažeti one najvažnije. (e1) Odnos prema ljudima, naročito mladima, mijenja se u Platonovom portretu na način koji ne može biti Sokratov razvoj. Sokrat je umro za pravo da slobodno razgovara s mladima, koje je volio. Međutim, u Državi ga nala­ zimo kako zauzima stav pun oholosti i nepovjerenja, što podsjeća na ozlo­ jeđen stav Platonovog Atinjanina (općeprihvaćeno samog Platona) u Zakonima i općeg nepovjerenja u čovječanstvo tako često ispoljenog u ovom djelu. (Up. bilješke 17-18 Četvrtog poglavlja; 18-21 Sedmog poglavlja; 57-58 Osmog poglavlja). (e2) Isto možemo reći o Sokratovom stavu prema istini i slobodi govora. On je umro za njih. Međutim, u Državi "Sokrat" se zauzima za laž; u platonskom Državniku laž je ponuđena kao istina, a u Zakonima je slobodno mišljenje ugušeno uspostavljanjem Inkvizicije. (Up. ista mjesta kao prije i bilješke 1-23 i 40-41 Osmog poglavlja; i bilješku 55 ovog poglavlja). (e3) Sokrat iz Odbrane i nekih drugih dijaloga je intelektualno skroman; u Fedonu on se mijenja u čovjeka koji je ubijeđen u istinu svo­ jih metafizičkih špekulacija. U Državi, on je dogmata, osvajajući stav koji nije daleko od okamenjene autoritarnosti Državnika i Zakona. (Up. bilješke 8-14 i 26 Sedmog poglavlja; 15 i 33 Osmog poglavlja; i (c) u ovoj bilješci). (e4) Sokrat iz Odbrane je individualist; on vjeruje u samodovoljnost ljudske individualnosti. U Gorgiji on je još uvijek individualist. U Državi on je radikalni kolektivist, na način koji je veoma sličan Platonovom stanovištu u Zakonima. (Up. bilješke 25 i 35 Petog poglavlja; bilješke 26, 32, 36 i 48-54 Šestog poglavlja i bilješku 45 ovog poglavlja).

408

(e5) Slične stvari, ponovo, možemo reći o Sokratovom egalitarizmu. U Menonu on pokazuje da rob učestvuje u općoj inteligenciji svih ljudskih bića i da on, čak, može biti podučen u čistoj matematici; u Gorgiji on brani egalitarnu teoriju pravičnosti. Ali, u Državi on prezire radnike i robove i suprotstavlja se egalitarizmu isto koliko i Platon u Timaju i Zakonima. (Up. pasuse pomenute pod (e4); dalje bilješke 18 i 29 Četvrtog poglavlja; bilješku 10 Sedmog poglavlja i bilješku 50 (3) Osmog poglavlja gdje je citi­ ran Timaj 51e.) (e