cerjanska pecina

February 14, 2018 | Author: Jovana Stojkovic | Category: N/A
Share Embed Donate


Short Description

Cerjanska pećina...

Description

Spas Krumov Sotirov Vlasta Stanojević

TREĆI ALEN KAMEN CERJANSKA PEĆINA I TOPILO BAJKA NA DOMAKU NIŠA

Niš, Januar 2012.

Spas Krumov Sotirov Vlasta Stanojevuć

TREĆI ALEN KAMEN CERJANSKA PEĆINA I TOPILO BAJKA NA DOMAKU NIŠA

POKROVITELJ IZDANJA

Izdavači: AKADEMIA HOMO TURISTICUS Niš SAFAR KLUB Niš Za izdavače: Dušan Senćanski,predsednik UO Vlasta Stanojević, predsednik kluba Uredniik izdanja: Dušan Senćanski Recezent: Mr Novica Ranđelović, prof. Fotografije: Dušan Mitić - Car Dokumentacija SAFARI KLUBA Niš Priprema za štampu: ACADEMIA HOMO TURISTICUS Niš Štampa: GRAFIKA GALEB Niš Tiraž: 500 primeraka ISBN 978-86-88005-00-5

Pantelej, dah prirode i tradicije u gradu

SLOVO LJUBVE Predeona istraživanja niške okoline imaju dugu tradiciju – protežu se od sredine 19. veka. Rezultati do kojih je nauka došla govore da po broju, raznovrsnosti i značaju od prirode i čoveka stvorenih dobara niški kraj prednjači u Srbiji. Nažalost, unikatno prirodnjačko i kulturno blago sliva Toponičke (KravljanskoMiljkovačke) reke koje bi ubedljivo upotpunilo i potvrdilo zaključak o raritetnosti niškog podneblja još nije na vidljiv i dostupan način prikazano niškoj javnosti. Cilj ove naučno-popularne publikacije je upravo da nadoknadi propušteno u nadi da će njeni sadržaji doprineti afirmaciji niškog zavičaja. Tokom obrade pojedinih delova rukopisa dragocenu stručnu pomoć i savete nesebično nam je pružio akademik-inokorespondent BAN, profesor Univerziteta u Beogradu dr Božidar Ćurčić. Veliko ohrabrenje i podršku dobili smo i od niških kolega Mr Novice Ranđelovića, prof. , prof.Dr Vladimira Ranđelovića i mr Bojana Zlatkovića sa departmana za biologiju PMF u Nišu. Jednako dobronamerni i uviđavni prema našem poduhvatu bili su i mr Bratislav Grubač, ornitolog, te mr Dragan Nešić, geomorfolog - saradnici Republičkog Zavoda za zaštitu prirode odeljenja u Nišu. Ilustracija knjiga sa ovom tematikom uvek je problem, zbog toga što se do ovakvih fotografija teško dolazi. Zato posebnu zahvalnost iskazujemo Dušanu Mitiću - Caru, Zoranu Markoviću i arhivi Safari kluba Niš na ustupljenim fotografijama. Međutim, rukopis ne bi video svetlo dana da se za njegovo grafičko rešenje, kompjutersku obradu i pripremu za štampu svojski i kompetentno nije angažovao gospodin Dušan Senćanski. Njemu autori duguju posebnu zahvalnost. Svima njima iskazujemo srdačnu zahvalnost i poštovanje! . U dane ekonomske oskudice koja u najvećoj meri pogađa i izdavačku delatnost izdvojiti sredstva za publikovanje nekog teksta predstavlja izuzetan gest. Hvala Gradskoj opštini Pantelej na razumevanju i svesrdnoj pomoći u štampanju ove publikacije. Autori

3

AUTORI Prof.dr Spas Krumov Sotirov Prof.dr Spas Krumov Sotirov je rođen u Caribrodu 9.januara 1929.godine. U rodnom gradu je proveo detinjstvo i mladost, gde je završio osnovnu i srednju školu. Visoke škole i akedemske titule magistra i doktora bioloških nauka stekao je u Beogradu. Radio je kao gimnazijski profesor, pedagoški savetnik i predavač na Tehnološkim fakultetima u Novom Sadu i Leskovcu. Objavio je veliki broj naučnih i stručnih radova iz oblasti teorije i eksperimenata iz biološke prakse. Autor i prevodioc udžbenika i naučno popularne literature. Danas kao penzioner živi u Nišu i Dimitrrovgradu.

Vlasta Stanojević Stanojević Vlasta, rođen 1958. godine u Vranjskoj Banji, živi u Nišu, po zanimanju pravnik , a po opredeljenju i interesovanju čovek prirode, avanture i adrenalina. Poznat po avangardnim idejama u oblasti ekstremniog sporta i razvoja turizma posebnih interesa na prostorima južne i jugoistočne Srbije. Idejni tvorac i osnivač više sportova (reli terenskih automobila i praktično streljaštvo) i autentičnih programa proisteklih iz ovih sportskih disciplina ( shooting rally ). Organizator brojnih gradskih manifestacija sa tradicijom dugom više od 15 godina (ženski rally, Nišavska regata, ekspedicije na Južnoj Moravi i dr.) Prepoznatljiv po inovativnim idejama i entuzijazmu , već punih dvadeset godina sa svojim Safari klubom , daje lični pečat svakom pokušaju popularizacije i prezentacije ekstremnog sporta, prirodnih resursa , kulturnih i turističkih potencijala kako grada Niša , tako i cele južne Srbije. Neumoran borac za očuvanje starih i stvaranje novih vrednosti, od kojih je jedna svakako i ova knjiga u čijem je stvaranju učestvovao.

4

IZVOD IZ RECENZIJE Gotovo svaki grad (ili opština) u Srbiji ima svoje manje ili više poznate (ili nepoznate) turističke bisere. Svoje turističke destinacije na kojima bi im pozavidele i najveće turističke velesile. U slučaju Niša to su svakako (neopravdano i neobjašnjivo marginalizovane) CERJANSKA PEĆINA i BANjA TOPILO. Jedan od osnovnih uzroka takvoj nepravdi svakako je nedovoljna informisanost, kako nadležnih činilaca, tako i šire javnosti o pravim vrednostima i neospornim prednostima ovog jedinstvenog turističkog diptiha. Skroman doprinos u popunjavanju praznine (ne)informisanosti o tajnama Cerjanske pećine i Banje Topilo nudi nam inspirativan informativan i ilustrovan rukopis Monografije TREĆI ALEN KAMEN – CERJANSKA PEĆINA I TOPILO, BAJKA NA DOMAKU NIŠA autora Spas Krumin Sotirova i Vlastimira Stanojevića. Istini za volju, pre nego mi je poverena recenzija ove knjige, imao sam privilegiju da budem urednik i recenzent obimne monografije BANjA TOPILO – ZDRAVSTVENO TURISTIČKI BISER SRBIJE autora Sevdelina Andrejevića i recenzent monografije CERJE I CERJANSKA PEĆINA autora Momčila Stojanovića. Sa navedenim monografijama TREĆI ALEN KAMEN predstavlja svojevrsnu trilogiju o Banji Topilo i Pećini Cerjanka. Nevelika po obimu, ali vrlo grandiozna po bogatstvu sadržaja, studija TREĆI ALEN KAMEN nudi čitaocu veoma dragocene informacije i atraktivne ilustracije o jedinstvenom prirodnjačkom ambijentu Topilskih termi (Banja Topilo) i Cerjanske pećine, na samo dvadesetak kilometara od Niša. Pritom je vredno istaći da autori knjige pretenduju da lokalitet predstave kompleksno i sveobuhvatno, iz svih raspoloživih aspekata. Osim nespornih prirodnih lepota same Banje i Cerjanske pećine i njihovog neposrednog okruženja, autori posebno apostrofiraju bogatstvo područja brojnim raritetima biljnog i životinjskog sveta (flore i faune) poput Ramonde serbike, Kosovskog božura, ljutića, jorgovana, lekovitog bilja (Rtanjski čaj, Žalfija i dr.), šumskih plodova (razne vrste pečurki, šipak, lešnik i dr.), zatim razne vrste krupne i sitne divljači, suri orao, rečna riba u toponičkoj reci, a u Cerjanskoj i okolnim pećinama mnoštvo slepih miševa, pećinskih račića i dr. Knjiga, takođe, sadrži i rezultate dosadašnjih geoloških, morfoloških, hidroloških i speleoloških istraživanja, što joj daje karakter naučne studije. Opisuju se i tektonski uticaji čitavog predela (koji zahvata delove opština Pantelej, Crveni Krst i Svrljig)., reljefne, klimatske, prirodnjačke i druge karakteristike. U fokusu pažnje autora studije su vredne verske i druge građevine – crkve, manastiri, Miljkovačka kula Železnik, mali gradić Gradište, Miljkovačka terma „Vidrište“ ispod Cerjanske vodenice i dr. Autori se prilježno bave i naležućim turističkim atrakcijama u neposrednoj okolini Topila i Cerjanke: Popšička banjica (otvoreni bazen sa toplom mineralnom vodom za rekreativno kupanje), atraktivne pećine Samar (Kopajkošara), Popšička pešter i druge. 5

. Sa posebnim istraživačkim nadahnućem Sotirov i Stanojević se bave speleološkim objektima pećinskog kompleksa Cerjanske i susednih pećina. Autori navode podatak da u Kravljansko-Miljkovačkoj klisuri postoji čak 19 speleoloških objekata. Najpozatiji među njima svakako je pećina Provalija (Cerjanka), a manje poznate su Topilska jama (Biserna pećina), Košućka peć, Čivutska dupka, Samar i druge. Sasvim logično, autorima najveću pažnju privlači centralni speleološki objekat – Pećina Provalija, najviše i najčešće istraživana, ali, na žalost, još uvek nedostupna turistima. Inače, Cerjanska pećina je proglašena spomenikom prirode i pod zaštitom je Države. Na osnovu opisa, fotografija i video zapisa brojnih istraživačkih timova, ali i na osnovu ličnog uvida, autori zaključuju da se radi o grandioznom pećinskom sistemu sastavljenom od brojnih pećinskih kanala, dvorana, niša, kaskada, jezeraca, meandera, galerija, hodnika, kaverni itd. koji grade zamršeni višespratni lavirint ukrašen prebogatim, raznovrsnim i raznobojnim pećinskim nakitom. Bogat sadržaj ove vredne studije o Banji Topilo i Cerjanskoj pećini kao jedinstvenoj hidrogeografskoj celini dopunjuju i prilozi domaćih i inostranih speleologa, zatim dokumenta institucija koje (treba) da brinu o predmetnim turističkim biserima, ali i prekrasne fotoilustracije koje zaokružuju pozitivan utisak o ovoj knjizi. Stoga ne čudi što autorski par Kravljansko-Miljkovačku klisuru sa Topilom i Cerjanskom pećinom vide kao TREĆI NIŠKI ALEN KAMEN, komplementaran sa Sićevačkom i Jelašničkom klisurom kao prva dva alen kamena. Kompleks Banje Topilo i Cerjanske pećine oni slikovito nazivaju „egzotičnom niškom juvelirnicom“. Deleći takav utisak sa autorima, recenzentu ne preostaje ništa drugo do da toplo preporuči ovo korisno štivo čitaocima, u nadi da će kod njih pobuditi želju i da u svakoj mogućoj prilici posete opisane objekte i predele. U Nišu, 21.11.2011. Mr Novica S. Ranđelović, prof.

TOPILO I CERJANSKA PEĆINA (Provalija) BAJKA NA DOMAKU NIŠA

Cerjanska pećina

TOPILO I CERJANSKA PEĆINA (Provalija) BAJKA NA DOMAKU NIŠA TREĆI NIŠKI ALEN KAMEN U propagandnom prospektu Srpskih železnica iz 1891. godine kaže se: «Kada je priroda stvarala krunu lepoj Švajcarskoj...onda je i jedan alen kamen pao na Sićevački predeo»! Autor te ubojite propagande je svakako hteo da metaforički istakne kako je po oslobođenju Niškog okruga od Osmanlija 1877/8. godine, i posle prolaska železničke pruge kroz Sićevsku klisuru, javnosti postala poznata i dostupna jedna od najatraktivnijih tvorevina srpske prirode. Možda je poetskom prospektu Srpskih železnica doprineo i nešto ranije, l888. godine, sročen u slavu Sićeva, hvalospev poznatog srpskog istoričara i političara Milana Đ. Milićevića: «Naša je otadžbina puna prirodnih lepota» - veli on. «Njene železne pruge prolaze kroz doline u kojima putnik ne zna čemu da se divi, ipak je Sićevačka klisura lepota nada sve naše prirodne lepote. Ona druge nema od Beograda do Carigrada, a neće je čini mi se, imati ni od Beograda do Pariza»... Izgledalo je da je time sve ispropovedano. Ali...Ali ubrzo je uočeno da je u susedstvu Sičevske klisure, s neba sleteo još jedan alen kamen, konkurent Sićevskom – inspirativna i divljenja dostojna Jelašnička klisura. Pošto su eksperti ocenili da su obe klisure veoma značajne za nauku i turizam, zakonskim aktima proglašene su i zaštićene u svojstvu prirodnih dobara – Sićevska u kategoriji „Park prirode“ a Jelašnička u klasi „Rezervat prirode“. Ali, ne lezi, vraže! Prošlo je dosta decenija dok niškoj javnosti grupica naučnika nije došapnula da je u blizini Niša, u malo «zaturenijem» predelu, zaseo i treći alen kamen, treći niški dragulj prirode Ništa manje vredan od predhodna dva! Koji? Pa, naravno, Kravljansko-Miljkovačka klisura sa banjom Topilom, obe smeštene u srednjem toku reke Toponice. Naučnici zaslužni za početnu afirmaciju Topioničke doline, ponaosob Popšičke banjice, Topila i KravljanskoMiljkovačke klisure, unazad četrdesetak godina, bili su niški geomorfolozi Živojin Martinović i Mihailo Kostić. Njima su se kasnije pridružili i biolozi Milika Pljakić i Božidar Ćurčić iz Beograda, te Spas Krumin i Novica Ranđelović iz Niša. Svi oni prionuli su da pažljivije prouče prirodu gornjeg i srednjeg toka Toponičke reke, naročito banju Topilo i njeno okruženje. Da je pre toga Toponička dolina zaista dugo bila svojevrsna terra incognita (nepoznata zemlja) uveravaju nas specijalne topografske karte Vojnog geografskog instituta iz Beograda, i to «List Niš 1:100000 premeravano 19201923.g. a reprodukovano 1950», zatim «List Niš 1:50000 iz 1970» u kojima Topilo uopšte nije navedeno, kao da ne postoji. Topila i Provalije nema (Zaštita prirode, br. 50, 1998) ni u spisku predloga za zaštitu objekata fluvijalnog reljefa (gde su inače uvršćene Sićevska klisura, Jelašnička klisura, Jermina klisura, Vladikina ploča i td.).

Sićevačka klisura

Jelašnička klisura

Kravljansko-Miljkovačka klisura 9

Glavni zaključak proučavanja niških i beogradskih prirodnjaka sveo se na činjenicu da se Topilo sa okolinom ne iscrpljuje jedino kvalifikacijom: banjsko lečilište i lokalitet koji svojom panoramom pleni i udovoljava estetske apetite posetilaca, već i da je iznenađujuće bogata i izazovna riznica prirodnjačkih abiogenih i biogenih vrednosti, kao i stvorenih od ljudi kulturno-istorijskih dobara. Prava egzotična niška juvelirnica! Posle toga stoji istina: Toponička dolina više nije «nepoznata zemlja», što je obavezivalo nišku opštinu Crveni krst (kojoj Topilo teritorijalno pripada) da u najavljenim planovima o radikalnom preuređenju, osavremenjvanju i afirmaciji banjskog kompleksa u svojstvu lečilišnog, rekreativnog i izletničkog centra, treba da uvaži i dostignuća geomorfologa i biologa i da ih uključi u turističku ponudu. Međutim, u međuvremenu došlo se do još jednog senzacionalnog saznanja. Osamdesetih godina prošlog veka, opet na domaku Niša, ovog puta na teritoriji gradske opštine Pantelej ali takođe u slivu Toponice,najpre profesor Jovan Petrović, a zatim nekoliko ekipa odvažnih speleologa iz Beograda, članova SOB (Speleološkog odseka pri Planinarskom savezu Beograda) i ASAK (Akademski speleološko-alpinistički klub iz Beograda), utvrdili su da su prirodne sile u krečnjačkom podzemlju severnih ogranaka planine Kalafat, a u ataru sela Cerja, izgradile još jedno čudo prirode – do tada praktično nepoznatu i neispitanu pećinu Provaliju, jednu od najdužih, najlepših i najintrigantnijih podzemnih tvorevina u Srbiji. Ali nije jedino to - na opšte iznenađenje, utvrđeno je, da prema svojim hidrološkim finkcijama i Provalija pripada slivu Toponičke reke i to baš na njenoj deonici zvanoj Kravljansko-Miljkovačka klisura! Na taj način, ispalo je da su Topilo i Provalija (samim tim i gradske opštine Crveni krst i Pantelej) de facto čvrsto povezane Toponičkim slivom i da bi bilo poželjno da se oba objekta tretiraju kao celina. Pošto pored Topila i Provalije u dolini Toponice postoje još brojni prirodni i istorijski rariteti (geološke, tektonske, geomorfološke, florističke, vegetacijske i istorijske zannimljivosti), sledi zaključak: da bi u širokom sagledavanju bilo korektnije i razumnije da se jednim planom obuhvate sve atrakcije, potencijali i vrednosti onog dela sliva Toponičke reke, koji su uzročno, strukturno, funkcionalno i komunikaciono, povezani u unikalno bogatstvo, koje zaslužuje da se učini dostupnim svim posetiocima ovog kraja. Dakle, pregledu prirodnjačkih i istorijskih dobara na teritoriji niških gradskih opština Crveni krst i Pantelej, treba priključiti i raritete s poručja SO Svrljig (pečine Samar, Jezavu i Popšičku, manastir sv Aranđel, Popšičku banjicu). Shodno tome, u eventualnoj izradi novog prostornog plana i turističko-ekonomskoj valorizaciji rečnog dela sliva Toponičke reke treba pristupiti integralno i da u tom poduhvatu treba da učestvuju sve tri opštine. Nadamo se da će sadržaji predlagane knjige pomoći budućem energičnijem izvlačenju čitavog basena Toponičke reke iz anonimnosti i njegovoj kompletnoj prezentaciji, pošto i ovaj kutak prirode zaslužuje da se svetu prikaže sa Sićevskom i Jelašničkom klisurom.

10

POLOŽAJ I GRANICE SLIVA TOPONIČKE REKE Geomorfolog D. Nešić, saradnik Zavoda za zaštitu prirode Beograd, u svom opširnom i pregnantnom magistarskom radu (2001) na sledeći način definiše geografski položaj i granice sliva Toponičke reke: „U jugozapadnom delu istočne Srbije, između prostrane doline Južne Morave i jugozapadnog dela Karpato-balkanida, planina Ozrena, Device i Kalafata, nalazi se sliv Toponičke reke. Toponička reka je desna pritoka Južne Morave. Basen sliva Toponičke reke gotovo u celini je usečen u Karpato-balkanide, čiji delovi čine orografsku osnovu sliva. Izvorišni delovi sliva, meridijanski izdužen bočnim sastavnicama Toponičke reke usečen je u jugoistočnu padinu Ozrena (Gojmanovačka reka), južnu padinu Device (Bela reka) i severnu padinu Kalafata (Kopajska reka i Liska). Donji deo sliva izduženog, levkastog oblika usečen je u prečagu Mezgrajskog suženja (zapadna padina Kalafata), između Niške i Aleksinačke kotline. Niskim neogenim razvođen basen Toponičke reke je najviše morfološki otvoren prema obodu Aleksinačke kotline, dok je visokim planinskim razvođem preko Ozrena, Device i Kalafata basen morfološki izdvojen od Niške, Svrljiške i Sokobanjske kotline. Na severozapadu i zapadu sliv Toponičke reke graniči se sa slivom Velepoljske reke, kraće, neposredne pritoke Južne Morave, na severu granica je sliv Moravice, na istoku sliv Svrljiškog Timoka i na jugu sliv Nišave. Ovako ograničen sliv Toponičke reke zahvata površinu od 206, 87 kvadratnih kilometara. Ušće Toponičke reke leži na 171 m n.v. a najviša tačka u slivu je Čapljinac na Devici 1187 m n.v.“

Toponička reka 11

PROBLEM INICIJALNOG RELJEFA Pošto su niški geomorfolozi detaljnim analizama nepobitno utvrdili da je reljef Toponičkog basena u celini geografski izuzetno atraktivan logično je da se konkretno i pojedinačno ukaže o kojim objektima je reč i kako su nastali. Tim pre, jer je plastika bilo kog područja dinamička kategorija koja se u protoku vremena menja. Znači da bi se objasnio aktuelni izgled nekog krajolika neophodno je da se odabere i pođe od nekog početnog stanja. Zato je u nauci uveden pojam „inicijalnog reljefa“ (prvobitnog reljefa). Evropa od pamtiveka ista? U praksi je vrlo teško da se odredi koji je reljef za neku predeonu celinu odista početni. Geografska nauka geološku istoriju središnjih oblasti Balkanskog poluostrva, gde pripada i Toponički bazen, raščlanjuje na tri faze: prejezersku (preoligocensku, premiocensku), jezersku (miocensku) i poslejezersku (pliokvartarnu, poslemiocensku). Većina geomorfologa pristalica starije škole, prihvata da kao inicijalni reljef na Balkanu treba smatratiti krajolik kakav se pokazao odmah posle oticanja jezera. Dakle, kao inicijalni reljef preporučuje se poslejezerski period. Prejezersko kopno nastalo je posle regresije (povlačenja) sa Balkana poslednjeg mezozojskog mora tzv. Senonskog mora. Od prejezerskog reljefa, po mišljenju stručnjaka, skoro da nisu ostali nikakvi tragovi – uništeni su dejstvom nadošlih jezerskih voda abrazijom, erozijom, deponovanjem nanosa. (Ipak, danas se smatra, da deo tog prejezerskog reljefa je sačuvan, konzervisan,zapravo zatrpan nanošenjem taloga). Na tom prastarom reljefu koji je bio zatrpan nanosima i drugim vrstama deponovanja materijala, „namaz“ je zaustavio i onemogućio proces dalje karstifikacije (hemijske erozije), denudacije (spiranja) i kao i dejstvo ostalih vidova kopnenih fizičkih, mehaničkih ili hemijkih uticaja. Nadošle slatkovodne jezerske vode bile su ispunile doline i kotline Balkana i pretvorile ih u mrežu slatkovodnih jezera povezanih s Panonskim morem. Bila jezera, pa pre 5-7 miliona godina nestala – otekla preko Moravske doline i Đerdapa u Crno more. Opet se Balkan pretvorio u kopno. Na novostvorenoj poslejezerskoj suši, koju brojni srpski geografi zapravo smatraju inicijalnom, razvija se nova rečna mreža i obrazuje nova plastika. Ova koncepcija inicjalnog reljefa polazi od pretpostavke da je Balkansko poluostrvo, bilo kao suša ili pod vodom, od vajkada sastavni deo Evrope i da se oduvek nalazilo na mestu gde je i danas, da je sa Evropom vovekivekov bilo povezano zajedničkom sudbinom. Od Paleoevrope do Neoevrope. Taj prilaz nastanku površinskog omotača Balkana dugo se održao, čak ga i danas mnogi autori ne napuštaju. Ipak, unazad nekoliko decenija o prejezerskoj fazi Balkana plasirano je posve drukčije objašnjenje. Među zastupnicima nove originalne teorije o prejezerskoj prošlosti našeg poluostrva našao se i nedavno preminuli beogradski paleontolog akademik Nikola Pantić. Suština te koncepcije počiva na tvrdnji da pre 30-tak miliona godina Stara Evropa (Paleoevropa) na jugoistoku nije završavala Balkanskim poluostrvom. Pa kada, kako, odakle i zašto se Balkan našao na mestu gde je sada? Balkansko poluostrvo - vele naučnici novih uverenja - pre oko tridesetak miliona godina stvoreno je od više većih i manjih kopnenih ploča dvojakog porekla i geološkog sastava koje su iz pravca juga «doplautale» na sever do Paleoevrope, savladavajući «mic po mic» ogromni prostor drevnog okeana Tetisa koji je razdvajao Afriku od Evrope. Motornu snagu za kretanje tih zemaljskih plovila generisala je rotacija Zemlje i vrtloženje zemljine plazme u utrobi planete. Jedva primetnim godišnjim pomicanjem - ali ogromnim skokom meren geološkim poimanjem vremena - u trajanju od nekih četrdesetak miliona godina prevaljeno je rastojanje između oba kontinenta, Afrike i Evrope. Studije će pokazati, da dvojako poreklo, afričko i tetisko, time i razlike u sastavu plutajućih kopnenih plovila, su od presudnog značaja za oblikovanje Toponičkog bazena. Naime, jedna grupa kopnenih ploča nastala je od komada dna okeana Tetisa koji su se promolili iz vode na površinu i uputili ka Paleoevropi. Njihov sastav je krečnjački jer su obrazovane od nataloženih ljuštura morskih mekušaca tokom srednje geološke ere. Prispevši do Paleoevrope ploče su se spojile s njom i dale materijal za obrazovanje Karpato-balkanskog planinskog kompleksa. 12

Kako je nastalo Balkansko poluostrvo Slika desno: Šematski prikaz građe Evrope sa specifičnim položajem Jugoistočne Evrope 1. Prekambrijski štit (stariji od 1 miljarde godina) 2. Paleozojske do kvartarne tvorevine preko prekambrijskog štita 3. Kaledonski orogen (900 do 400 miliona godina) 4. Devon do kvartara preko kaledonske podloge 5. Hercinski orogen (400 --280 miliona godina) 6. Perm do kvartara preko hercinske podloge 7. Alpijski orogen )pretežno kredno-tercijarne starosti) 8. Tercijarni baseni i kvartarne tvorevine prekalpijskih struktura 9. Tercijarni I kvartarni vulkaniti 10. Obod evropskog kontinenta preplavljen vodom . Skica rasporeda pojedinih segmenata zemljine kore, pre 53,38, 30 i 21 milion godina.Ova složena dinamika uslovila je formiranje alpijskog planinskog sistema u Evropi, a objašnjava stvaranje litosfere srpskih zemalja.

Drugi paket kopnene suše ne potiče iz morskih dubina već se otkinuo od severne obale afričkog kontinenta i krenuo ka Staroj Evropi. Da ova vrsta pošiljaka suše stotinama miliona godina, nije bila pod morskom vodom, dokazuje činjenica da su padavine rastvorile i isprale sav postojeći karbonat u njima, pa su se njihovi slojevi, očišćeni od kreča, pretvorili u silikatne stene, nerastvorljive u vodi. Oni se danas nazivaju Rodopska ili Srpsko-makedonska masa. Prispevši do južnih obala Paleoevrope oba vida kopnenih ploča počele su da se spajaju kako sa kontinentom, tako i međusobno. «Grlenje» i „ljubljenje“ nije bilo ni najmanje naivno i idilično. Obrnuto, proticalo je kroz burna i žestoka rvanja, danas teško zamisliva (paroksizmatična) tektonska zbivanja. Odvijao se pravi „rat“, u vidu horizontalnih pomeranja, gurkanja i pritiskivanja, boranja i navlačenja stena, zatim vertikalnih uzdizanja, rasedanja i potonuća, razlamanja i presovanja slojeva, što je na kraju dovelo do stvaranja novokomponovane celine – Balkanskog poluostrva, prirepka neoevropskog kontinenta! Desilo se da se deo dodirnog fronta između Karpatsko-balkanske i Rodopske (Srpsko-makedonske) mase nađe baš na terenu Toponičke doline. Tu Rodopska masa poput ralje kontaktira i pritiska kako s juga (Seličevica), tako i sa zapada (Jastrebac) mezozojske krečnjačke slojeve Kalafata(873 mnv), Ljutog vrham (76O m n.v.), Debelog vrha (745 m n.v.) i Golog vrha (683 m n.v.) koji su nadvisili levu obalu Toponice na potezu Kravlje-Miljkovac ....

Evo, šta o tim pradavnim geodinamičkim zbivanjima pripoveda akademik Pantić (1998): «Današnja litosfera Balkanskog poluostrva, pa i srpskih zemalja na njemu, deo je globalne litosfere. Globalna litosfera je formirana u toku veoma dugog geološkog vremena od naslaga nastalih u veoma raznovrsnim depozicionim sredinama, u koje su permanentno uklapani i ostaci biljaka i životinja iz različitih životnih sredina, a povremeno od magmatskih i vulkanskih stena uz stalno sadejstvo složenih geodinamičkih događaja i erozije. Međutim, istorija litosfere Balkanskog poluostrva je osobena i po mnogo čemu se razlikuje od istorije drugih delova litosfere, naročito severnijih delova Evrope. Osnovna njena karakteristika je da ona čini najmlađe delove Evrope (NeoEvropa) koji su tek pre nekoliko desetina miliona godina sklopljeni u jednu novu celinu, iz delova koji su dugo bili rasuti na mnogo većim prostorima, i tek tako, na novi način sklopljeni, dodati su starijim delovima Evrope...». Odmah valja naglasiti da na prostoru Toponičkog basena peovlađuju krečnjačke stene koje lako podležu karstifikaciji i baš su ti krečnjaci, udrženi sa tektonskim i erozionim zbivanjima, krivi da se u bazenu Toponičkе reke stvori prebogat, čudesan svet unikalnih nadzemnih i podzemnih kraških oblika kome su u novije vreme posvetili pažnju niz beogradskih geomorfologa (Žolnaj, Zaremski, Ljubojevi i Gerzina, Nešić i dr.). 13

PRADAVNA STAROPLANINSKA REKA U okviru nastalog tektonskog sklopa balkanskog geološkog pacijensa (supstrata, materijala), prispelog iz Sredozemlja, u poslejezerskom periodu, između ostalog, nastaje formiranje triju velikih pradolina pravca pružanja JI-SZ (sa trima rečnim hidrološkim pramrežama) – centralnu Nišavsku, jugozapadnu Lužničkokoritničku i severoistočnu Svrljiško-toponičku. «Razvoj fluvijalnog (rečnog, n.pr.) reljefa u jugoistočnoj Srbiji vezan je za tri pradoline, pravca jugoistok-severozapad, centralnu Nišavsku, jugozapadnu Lužničko-koritničku i severoistočnu Svrljiško-toponičku» (Petrović, 2001). Za nas je najvažnije da se bliže upoznamo sa trećom, Svrljiško-toponičkom pradolinom jer je ona začetnik inicijalnog reljefa, jer ona predhodi obrazovanju sadašnje, naše, Toponičke doline. Tektonskim pokretima u oligo-miocenu (pre oko 30 miliona godina) na potezu između današnje izvorišne čelenke Toplodolske reke pod severozapadnim vencem Zapadne Stare planine i ušća Toponičke reke u Južnu Moravu, koja protiče kroz Aleksinačku kotlinu, nastala je velika dislokacija (rasedanje, pukotina) pravca pružanja istok-severozapad, od najbitnijeg značaja za potonje formiranje Toponičke doline. Tu dislokaciju prati pojava poredice termalnih izdani jedna od kojih je i Topilo. Vremenom je dno drevne Svrljiško-toponičke udoline, kojim je nekada tekla Staroplaninska prareka, potonulo, ustvari nastale su dve depresije, istočna i zapadna, dok se između njih zadržala nepotonula pregrada (Vetrilo ili prevoj Slivje). Potom su se obe depresije zajedno sa pregradom, u miocenu našle pod vodom slatkog Panonskog mora (obrazovano pre 20-25 miliona godina). Poput njih su i susedne kotline bile ispunjene jezerskom vodom. Vodena masa se protokom vremena, krajem pliocena (unazad oko 6 miliona godina), povukla tamo odakle je i došla. Prastara Staroplaninska dollina tada je ustvari predstavljala zaliv Niško-aleksinačkog jezera. Opet naglašavamo da se prastara Staroplaninska udolina raspala, zapravo podvojila, na dve samostalne potoline, svrljišku i toponičku, pošto se između njih sačuvala pregrada u vidu širokog prevoja (povije, sedla) Slivje (Vetrilo, Vetren) na 530 m n.v. (Dinić, l967; Petrović, 2001). Istočno, Svrljiško, jezero je oteklo ka Panonskom moru na specifičan način – prvo je Trgoviški Timok preoteo i razorio izvorišnu zonu Staroplaninske reke, a zatim se rasedanjem niševačko-paliluskog tj. bogdanovačkog krečnjačkog grebena, stvorio kanjon kojim je Svrljiški timok skrenuo i odveo vode Svrljiškog jezera na sever. Zapadno, Toponičko jezero, zapravo zaliv, povukao se i ocedio dolinom Velike Morave zajedno sa vodom Niško-aleksinačke akumulacije ka Panonskoj depresiji. Osim prevoja Slivje (Vetrilo), koji predstavlja fosilni ostatak visokog dna korita nekadašnje Staroplaninske prareke, što potvrđuju i nalazišta šljunka i oblutaka po njemu, sačuvani su još neki tragovi koji svedoče o postojanju takve reke, počev od Stare Planine do ušća kod Donje Toponice. Takva je i šjunkovito-peskovita terasa očuvana na prostoru današnje Izvorske reke, zatim inversne (obrnute) kamenite terase na desnoj strani Toponičke reke (inversne jer dok reka gubi visinu prema J. Moravi, prateći je sa strane planinski venci tonu na istok). «Dolazeći od viših predela na jugoistoku, izgrađenih od starijih paleozojskih, vodonepropusnih stena, pradolinama su tekle alogene reke. Alogene reke teku i danas ali kompozitnim dolinama obrazovanih po dnu pradolina» (Petrović, 2001). I velike količine paleozojskih permskih crvenih oblutaka nanetih u gornjem delu zapadnostaroplaninskog podnožja Budžaka, gde nema autohtonih crvenih stena, objašnjava se činjenicom da ih je do tih mesta dokotrljala jaka Staroplaninska prareka.

14

TOPONIČKA REKA I NJENA DOLINA Ako se usredsredimo samo na Toponički basen logično je da se postavi pitanje koji bi reljef tu trebao da se shvati inicijalnim? Da li reljef čitave Staroplaninske prareke ili reljef jedino njenog zapadnog, toponičkog, kraja? Mada se površ Toponičke doline u poslejezerskom periodu predstavila kao potpuno autonomna geomorfološka celina ona je ipak nasledila neke fosilne elemente prareljefa Staroplaninske udoline, pre svega pravac i nagib. U daljoj evoluciji inicijalnog reljefa Toponičke doline više nisu dominirali burni tektonski procesi – oni su bili zamenjeni mirnijim dejstvom egzogenih sila (abrazijom, fluvijalnom erozijom, kraškom erozijom, eolskom erozijom, denudacijom...). GENEZA TOPONICE Današnja, recentna, dolina Toponičke reke odlikuje se relativno skromnom razuđenošću i pomalo neobičnim rasporedom tekućica koje čine izvorišnu mrežu. O netipičnoj konfiguraciji izvorišta govori činjenica (Nešić, 2001) da tekućica Bela reka, koja se uzima za početak Toponičke reke, je ne samo dosta duža (24,34 km) u poređenju sa dominantnom Toponičkom rekom (19,92 km), nego nije ni na pravcu generalnog pružanja centralne reke, kojoj prilazi i s kojom se spaja bočno, s desne strane, kod Popšice. Međutim, Toponička reka, ne slaže se Martinović (1986), ne polazi s jugoistočnih padina planina Device, kako se ranije smatralo, već istočno od Popšice, na nadmorskoj visini od 505 m, a u Južnu Moravu utiče između Donje Toponice i Mezgraje na 174 mnv. Tako je prihvaćeno da njena ukupna dužina iznosi 27 km. Toponićkoj reci u gornjem toku nadevaju razna imena: Čučunska, Labukovska ili Bela reka. Poslednji naziv se nameće navodno kao najverodostojniji (Martinović, 1986), pošto reka polazi iz mesta s istim toponimom. (Da ne bi došlo do veće zabune - ako takva već nije stvorena? - sa iste vododelnice polazi još jedna tekućica u literaturi takođe označena hidronimom Bela reka (Petrović, 2001), koja otiče u pravcu suprotnom od Toponičkog basena i pripaja se Svrljiškom Timoku kod Palilule.) Prema tome, ako se po Martinoviću prihvati da je Bela reka ekvivalent gornjem toku Toponičke reke i da se od izvorišta do ušća proteže na 27 km, onda bi njen pad po 1 kilometru u proseku iznosio 12,3 m. Takav pad Toponičkoj reci u gornjem i srednjem klisurastom delu, sve do Miljkovca, pridaje karakter planinske reke sa mnogo kaskada i brzaka, iako u celini na relativno maloj nadmorskoj visini. 15

Međutim, ima autora koji i za početak Toponičke reke predlažu treću, relativno kratku, Kopajkošarsku ili Sudvačku, sebisvojstvenu tekućicu, ali takvo mišljenje nije održivo. Ona polazi sa severnih ogranaka Kurila (Kalafata) i niže, u laktastom luku, napušta severoistočni pravac i, što je neobično, usmerava se suprotno, na zapad. Ni tu nije kraj iznenađenjima - Sudvački vodotok se odjednom odriče površinskog korita i stropoštava u grotlo pećine Samar pretvarajući se u ponornicu. Posle 2 km podzemnog vijuganja ponornica, kada je aktivna, izbija na donjem kraju Samara odmah ispod južnih kuća Kopajkošare. U nastavku, ojačana vodama samarskog (Ripaljka, Veliki pešter) i jezavskog vrela, ona se ka Popšici provlači uzanom i ne tako dubokom, kanjonastom, veoma živopisnom pukotinom kroz krečnjačke stene i pristupa Beloj reci. Skoro na istom sastajalištu u Belu reku pristiže i otoka popšičke Banjice, pa je možda najpravednije i najuputnije, iako formalno nekorektno, da taj potez gde se spajaju sve tri pomenute vode (dok se stručnjaci ne dogovore) bude prihvaćen kao početak Toponičke reke. Dodajemo, da Toponička reka samo se na kartama obeležava tako, dok na terenu nosi imena naselja kroz koja prolazi: Popšička, Kravljanska, Miljkovačka, Paljinska, Berčinska, Toponička... Spuštajući prema Topilu i dalje Toponička reka s desne strane prima tri rečice: Labukovsku, Gojmanovačku i Lepaju, a s leve strane Kopajku kod miljkovačke Kule, malovodnu Labunovsku pritoku (Lisje). Povremeno, s leve strane, protok Toponičke reke pojačavaju periodično Gornjekravljansko vrelo. Takođe na levoj obali, niže od Topila, podno Golog vrha, reci Toponici je oduzeta izdan Donjekravljanskog vrela (koje izbija u Kravljanskoj, Satskoj, Bisernoj pećini), jer je to vrelo kaptažom prevedeno u regionalni Južnomoravski vodovod. Bilansu Toponičke reke treba pridodati i dotoke iz još nekoliko termalnih i hladnih, više ili manje jakih, izvora kako sa leve, tako i sa desne obale (napr. kaptaža hladne vode u Topilu, termalne vode Topila, Popšička terma, vrelo Dragovac. Miljkovačko vrelo kod kule Železnik, terma Vidrište i dr.). Dolina Toponice.Geomorfolozi dolinu Toponičke reke definišu kao kompozitnu , poligenetsku i višefaznu. Kompozitnu zato što se uočava da njen uzdužni profil nije jednoličan, nego se sastoji iz više kotlinastih proširenja (Popšičko, Topilsko, Svetinikolsko, Miljkovačko) i iz niza klisura, kanjona i sutjeski (Belske, Kopajkošarske, Popšičko-topilske, Prinovačke ili Svetinikolske, Kulske, Paljinske). Pošto nas najviše zanima deonica Toponičke doline na potezu Popšica-Kravlje-Miljkovac, gde je i Topilo, naglasićemo da tim segmentom su konkretno obuhvaćena kotlinasto Popšičko-kravljansko proširenje, Kravljansko-miljkovačka klisura, Topilski i Svetinikolski (Pirinački) kanjon, Svetinikolsko proširenje, suteska oko utvrđenja Železnik i Miljkovačka kotlina. Za Toponičku dolinu geomorfolozi kažu da nije samo kompozitna, već i polifazna zato što je primarno, pre miocena, obrazovana dejstvom tektonskih činilaca i dejstvom Staroplaninske reke u obliku zapadnog dela Svrljiško-toponičke pradoline. Tek kasnije, u drugoj fazi, posle oticanja jezera, stekla je finalni položaj i konture učinkom mladotektonskih procesa i erozionim dejstvom novosatkane rečne mreže toponičkog basena. Naravno, ti procesi su se odigravali zahvaljujući radu i drugih agenasa, te je zato Toponička dolina i poligenetska... 16

GEOLOŠKO TKANJE TOPONIČKE DOLINE Geološki sastav bilo kojeg predela je od prvorazrednog značaja za oblikovanje njegove orohidrografije jer se geološki supstrati međusobno razlikuju po fizičkim i hemijskim osobinama, te, shodno tome, različito reaguju na uticaje spoljnih činioca. Već znamo da je oblast Topila izgrađena od kopnenih ploča različitog porekla samim tim i sastava. Od Topila do Miljkovca desnom obalom pružaju se stotinama miliona godina stare, trošne i mekane, paleozojske stene (Rodopske ili Srpsko-makedonske mase). One pripadaju nekolikim odeljcima te stare ere (Martinović, 1986 idr.), pretežno kambriju. Mezozojske partije su krečnjačke, mlađe, na levoj su strani reke, deonica Kravlje-Miljkovac Zastupljene su predstavnicima doba jure i krede, starosti 200-65 miliona godina (Ljuti vrh, Debeli vrh, Goli vrh, Prvenac). Krečnjačkih stena ima i na desnoj obali (Glavčina, Pazaranski kamen, Miljkovačka Kula...). Zanimljivo je da paleozojski materijali leže i tamo gde se ne očekuju: na temenu Kurila (Kalafata, 837 m), u manjim partijama kod Popšice i duž Bele reke. Oni su sasvim drugog porekla. Radi se permskim crvenim peščarima, starosti oko 220 miliona godina, dakle paleozojskog porekla, koji su nekad bili u podini mezozojskih krečnjaka. Pošto su horizontalnim tektonskim pokretima i denudacijom krečnjaci u povlati raznešeni, vrh je na površini dobio razgolićeni crveni permski peščar. (I ne samo na Kurilu, tako je i na Crvenom brdu kod Proseka, zatim kod Ostrovice-Kunovice, Crvenoj reci, Staroj planini, Derekulu u dolini Jerme). Kuriozitet je da naučnici veruju kako permski peščari potiču iz nekog pradavnog pustinjskog predela (pustinjskog, jer ne sadrže organske fosile) i da su silikatnog sastava. Najzad, u Toponičkoj dolini pojedini lokaliteti su zastrti neogenskim jezerskim sedimentima i nanetim materijalima (slojevima novog, mlađeg kenozojskog doba) poput glina, peskova, šljunkova, konglomerata isl. Njih ima naročito iznad Topila i dalje sa te strane prema Popšici. U kotlinastim proširenjima postoje partije aluvijuma (peska, mulja...) u vidu uzane ravnice tik uz rečnu obalu Toponice. Iz svega rečenog, a dosledno koncepciji preobražaja Paleo u Neoevropu, sledi da paleozojski i mezozojski materijali na prostoru Toponičkog basena nisu autohtonog porekla, nego su nastali u dalekim južnim depozicionim sredinama pre stotinu-dve (krečnjaci srednjeg doba) i pre nekoliko stotina miliona godina (silikatne kristalaste mase stare ere) i da su se današnjeg položaja domogli kao rezultat neprestanog razmeštanja kontinentalnih kopenih ploča. Jedini autohtoni materijali ovde su geološki mladog, neogenog, i još mlađeg, holocenog, postanka. NAJBITNIJI TEKTONSKI UTICAJI I POSLEDICE Landšaft Popšičko-Kravljansko-Miljkovačke deonice Toponičkog basena podosta se odlikuje, a na pojedinim mestima čak izuzetno, razigranom površinom. On je prvenstveno rezultat dejstva endogenih planetarnih sila, a potom i egzogenih. Najupečatljivije posledice tektonske aktivnosti su nekolike magistralne dislokacije kao Svrljiško-Toponička-Jastrebačka i Ozrensko-Suvoplaninska (Kosmovačka) koje su, zajedno sa toponičkim rasedom, predisponirale (predodredile) osnovno pomeranje slojeva u prostoru rečne mreže Toponičke doline. Horizontalno kretanje i razmeštanje stena izazvano pritiskom rodopskih masa s jugozapada i zapada uslovilo je nabiranja karpatsko-balkanskih krečnjaka (recimo izdizanje strmog Golog (683 m), Debelog (745 m) i Ljutog (760 m) vrha u obliku dugačkog venca iznad leve obale Toponičke reke), zatim smicanje krečnjačke kape sa Kalafata i ogolićavanje mlađih paleozojskih, permskih, crvenih peščara, potom pod uticajem potiska sa zapada najahivanje starih tamnih kambrijskih škriljaca rodopske mase u pravcu zapad-istok preko svetlih mezozojskih karbonata na korenu rtautvrđenja Železnik, tako da se dodirna zona između njih školski jasno ocrtava. U procesu spuštanja dolinskih proširenja, čemu su doprineli i mnogi lokalni rasedi, nastala su više rasedna ogledala od kojih je jedno, poveće, na desnoj obali Toponičke reke ispod Kravlja. Ono je posebno zanimljivo pošto je zaposednuto velikom kolonijom gačaca.

crveni permski peščari

slojeviti i bankoviti krečnjaci sa peščarima i glincima

glinci, peščari i peskoviti krečnjaci

peskoviti krečnjaci, peščari i glinci

plitkovodni dolomitični krečnjaci

konglomerati, krečnjaci i gline

slojeviti i bankoviti krečnjaci

peskovi i gline

debeloslojeviti krečnjaci

aluvijum

17

KLIMATSKE PRILIKE S obzirom da se Topilu, namenjuju i druge uloge u službi turizma, znanja o klimi i klimatskim zanimljivostima čitavog podneblja dobijaju istaknuti značaj. Pošto u Topilu ne postoji metereološka stanica za merenje i praćenje faktora klime, autori koji su se bavili klimatskim odlikama toponičkog prostora – Kostić, Martinović, Petrović – oslanjali su se na podatke evidentirane za susedne oblasti (Nišku, Belopalanačku, Svrljišku). Kostić (1965) klimu Kalafata određuje sledećim rečima: «Ovaj predeo se odlikuje blažim planinskim klimatom. Jače vrućine osećaju se tokom leta jedino oko podne i to na onim delovima koji su više izloženi uplivu sunčevih zrakova. Obzirom da su okolna uzvišenja pod šumom, relativno dobrog sastava i uzrasta, vazduh je uvek čist, svež i prijatan. Povoljnost i svežinu klimata potencira prirodna vegetacija i zbog toga, što mestimično predstavljava pravi parkovni plašt, osobito u hrastovoj šumi između Miljkovca i terme Topila. Jaki vetrovi se uglavnom osećaju u najvišem delovima terena. Zbog ovih i drugih klimatskih osobenosti, severna podgorina Kalafata je pogodna za klimatsko lečilište i oporavalište.» Martinović i komp. (1985) smatra da je ovdašnja klima «župska sa umerenotoplim režimom za sva godišnja doba...Srednja godišnja temperatura je 11,9 C stepeni, a ukupna suma padavina 551 mm. Ekstremne najviše i najniže temperature prelaze 50 stepeni što bitno utiče na sastav flore i vegetacije.» Prema količini padavina najkišovitiji je maj (66 mm). Snežnih dana sa pokrivačem je oko 30. Vetrovi su istočni, hladni, ali zbog konfiguracije terena nekako preskaču lokalitet Topila i ono ostaje u zavetrini. Pošto je termalna izdan Topila dispergovana i ona utiče na smekčavanje klime. Petrović (2001) razmatrajući klimu Svrljiške kotline posredno ukazuje i na klimu Toponičkog basena. Ističući da je zbog niske planine Tresibabe sa severa i severoistoka Svrljiška kotlina pod uticajem hladnih severnih vetrova, Petrović tvrdi da je na drugoj strani zahvaljujući niskom prevoju Slivje (Vetrila), Toponička dolina je široko otvorena prodiranju toplijih i vlažnijih vazdušnih masa dolinom Toponičke reke iz pravca jugozapada, iz Pomoravlja. Posebna odlika su večernja i jutarnja vertikalna strujanja u kotlinastim proširenjima i klancima uzrokovana razmenom hladnih i toplih vazdužnih masa; odnosno temperaturnim gradijentom (razlikom) između njih. Sve u svemu, klisura Topila u celini predstavlja župsku oazu što objašnjava osobitosti njene vegetacije ali je od pozitivnog značaja i za strategiju turističko-lečilišne propagande i praksu. Dok su se pomenuti autori bavili definisanjem makro i mezo klimatskih odlika podneblja, njima je iz pažnje promakao značaj postojanja mikroklime («minijaturne» klime) na pojedinim manjim lokalitetima klisure i u posebnim nišama mozaički razuđenog reljefa. Povremene provale oblaka i jaki pljuskovi, najčešće u julu, uzrokuju pojavu bujica koje lako erodiraju labavo vezane neogene sedimente uzrokujući nastanak jaruga (rovina) i urvinska klizišta, kakvo je ono, potencijalno,odmah iznad terme Topilo (uočavaju se pukotine). I pored malog raspona u visinskom rasčlanjivanju reljefa, postoje razlike između župske klime u podinskoj zoni doline na oko 400 m oko Topila i one na vrhovima (oko 800 mnv) koja se odlikuje mekšim planinskim pokazateljima što se očituje i na sastav šumskih asociacija, naročito na osojnim obroncima. U samoj klisuri kod Kule imamo lokalitet pod mediteranskom žalfijom (Salvia officinalis), a koji kilometar uzvodno stanište tropske ramonde (Ramonda serbica). Istodobno, iznad staništa žalfije i Svetinikolskog proširenja je nalazište stepskog božura (Paeonia decora) u hrastovoj šumi... Mediteran, tropi, stepa, i ko zna šta još, jedno uz drugo!...Primeri koji govore o neopisivoj raznovrsnosti mikroklimatskih prilika na relativno malom rastojanju što omogućava egzistenciju predstavnika različitih tipova vegetacije...Dakle, postojanje brojnih staništa s raznim mikroklimatskim variacijama je takođe nezanemarljiva odlika klime Toponičke udoline. 18

PRIRODNJAČKE I KULTURNO-ISTORIJSKE VREDNOSTI TOPONIČKE DOLINE Nakon što je u opštim crtama zaokružena predstava o položaju, nastanku i orohidrografiji Toponičkog basena logično je da se u nastavku izloži «vodič» za pojedine objekte koji zaslužuju da se nađu na turističkoj mapi Toponičkog basena. Prethodni odabir, analiza i klasifikacija takvih objekata dovodi nas do zaključka da je najprikladnije i najpreglednije da se svi oni grupišu u četiri topografske skupine, odnosno da se povežu sa najistaknutijim središnjim stožerom. To bi bili: terma Topilo, Miljkovačka kula, Popšička Banjica i Provalija sa kompleksom pećina i ponornica. Turistička ponuda svake od prve tri skupine ima raznovrstan ali analog «meni»: termalnu izdan, izvor hladne vode, poneku geomorfološku zanimljivost ili unikat, vegetacijske raritete, vredne kulturno-istorijske spomenike. Četvrta skupina je osobita - njen centralni objekat je pećinski sistem Provalija (Cerjanka) i grupa površinskih i podzemnih kraških oblika (vrtača, ponora-jama-propasti, pećina, potkapina), te mreža hidrografskih fenomena vezanih za kras (reka, potoka, izvora, vrela, akumulacija)...

TOPILO - NEKOLIKO UVODNIH PODATAKA Pod rečju «topilo» nekad se podrazumevao plićak u kome su proizvođači konoplje potapali usnopljene svežnjeve biljke da bi se pod dejstvom vode i enzima lizirao (razorio i istopio) sloj tkiva koji spaja likina vlakna kore od drvenastog dela centralnog cilindra stabla. Na taj način su biološki izdvajali a dalje tehički pripremali dobivene niti za konačnu preradu. Topilo blizu Kravlja je bilo idealno za početnu obradu konoplje jer je njegova topla voda pospešivala rad enzima i ujednačavala tok procesa. Međutim, vremenom prvobitna namena kravljanske terme za potrebe seoskih domaćinstava sve više je prevazilažena, jer je i samo gajenje konoplje napuštano. Ujedno, lečilišna funkcija Topila, kao «divlje» narodne banje izbijala je u prvi plan. Danas preovlađuje mišljenje da banju Topilo treba preurediti u savremeni lečilišno-rekreativni i turističkoizletnički centar. Šta više, javljaju se ideje da celokupan prostor basena Toponičke reke bude tretiran kao jedinstvena turistička ponuda, bez obzira što je danas pod administrativnom ingerencijom triju oppština: Svrljig, Pantelej i Crveni krst. Jer pored Topila na tom području se nalaze i druge atrakcije i rariteti, poput pečina Provalije, Samara, Popšičke i druge, zatim terme Popšička banjica, Miljkovačko Vidrište i itd. itd....Da li Toponički basen zaista poseduje neophodne potencijale, da li kao celina opravdano zaslužuje respektivnu budućnost ili se radi o pretenzijama bez pokrića? Naša knjižica je skroman prilog nastojanjima da se doprinese i ubrza rešavanje postavljene dileme... 19

ŠETNJA BANJOM TOPILO Terma Topilo. Da se neko našao u pravo vreme - a «pravo vreme» su bili dani odmah po oslobođenju toponičkog kraja od Osmanlija – da poduzme glasnu i argumentovanu propagandu o vrednostima Topila i okoline, ono bi danas možda bilo popularno ako ne jednako sa Sokobanjom i Niškom banjom, ono bar koliko i Zvonska, Bujanovačka, Kuršumlijska, Ribarska i druge slične banje. Nažalost, «bum» se nije dogodio jer Topilo nije bilo na dometu nauke. Topilo tek u novije vreme, praktično otkad su počela naučna istraživanja i kada je formirana Gradska opština Crveni krst, nastoji da nadoknadi zaostajanje. Na osnovu onoga što je poznato o Topilu, pre svega oslanjajući se na podatke koje su sakupili Martinović i Kostić (1965; 1977) i Kostić (1979a, 1979b), istorijat banje bi mogao da se rasčlani na više perioda: preantički, antički, srednji vek, novije doba i predstojeći period preuređenja i preporoda. Martinović i Kostić pretpostavljaju da je Topilo posećivano još u praistorijskim vremenima. Materijalni ili pisani dokumenti iz tog doba o korišćenju toplih izvora, naravno, ne postoje ali nema sumnje da su na ovom tlu egzistirala ranohrišćanska naselja. Dokaz su ostaci bazilike u Kravlju, trase drevnih relativno frekventnih puteva koji su iz Aleksinačke kotline Toponičkim basenom vodili za Svrljig i dalje prema Tresibabi i Staroplaninskom prevoju Sv.Nikola. Svakako da je ondašnjim mesnim žiteljima, te posadama usputnih utvrđenja kao i putnicima, Topilo bilo nadomak ruku. U Srednjem veku, ako ne drugi, ono bar stanovnici utvrđenog grada Železnika, njemu naspramne tvrđave - Latinskog grada, kravljanske Kuline i monaštvo manastira Sv. Nikola, nisu valjda mogli da ignorišu činjenicu da se u njihovoj blizini nalaze okrepljujući i lekoviti izvori Topila ali i Vidrišta i Popšičke banjice. Šta više, tada su lečilišni učinci topilske terme verovatno bili spregnuti sa ritualnim običajima. Provereni podatak je da su u drugoj polovini XIX veka potkapine Pazarenskog kamena iznad Topila služile za sklonište meštana (roda Pazaranci iz Velepolja) od kuge (čume). O domaćinsko-ekonomskom preimućstvu termalnog močila kod prerade konpolje već je ranije bilo reči.

20

Topilo – divlja banja Posle II Svetskog rata lekovita ali divlja terma Topilo se naglo pročula među seoskim a delom i kod gradskog stanovništva jugoistočne Srbije koje je vapilo za isceljenjem od svakojakih boleština. Što zbog stvarnih efekata lečilišnih kura - njih su bolesnici sami sebi, proizvoljno, „odokativno“, određivali - što zbog autosugestija, tek navala na Topilo dobija masovne razmere, pa se brojnost posetilaca tokom letnje sezone umnogostručavala. Poligon neposredno na desnoj obali iznad banje, kao i zaravni uz reku, poslužile su za podizanje čitave, primitivne, sezonske naseobine improvizovanih koliba i šatri od granja, trave, kartona, dasaka, polivinila, ponjava, platna, drvenih i limenih tabli, a tu su bila parkirana i brojna pokrivena zaprežna kola. Deo bolesnika se sklanjao u potkapinama okolnih stena. Prizor je podsećao na neorealističke filmske scene nekih megalitskih gradskih periferija (favela). Navala posetioca u letnjim sezonama počela je da dobija alarmantne razmere, pa su te naseobine i šarene skupine ostavljale ne samo ružan utisak, već su predstavljale potencijalnu opasnost od širenja zaraza i mogućih izbijanja međiljudskih konflikata. Vlast je tu morala da uspostavi neki uvid i kontrolu. O tim danima ostala je anegdota o milicionaru Milivoju Aleksiću koji je „po službenoj dužnosti“ rasterivao „banjce“ i palio im improvizovana svratišta. Međutim, pošto se i lično uverio u lekovitost vode za onemoćale kosti, kasnije je, kao penzioner, i sam počeo da se kupa pazeći da ga neko od starih „pacijenata“ ne prepozna. Kako se odvijao život u sezonskoj naseobini Martinović i Kostić (1965) navode da se prvi masovni priliv bolesnika-čergara odigrao 1954. godine. Stanovnici improvizovanih skloništa su najnužnije potrepštine za višednevni boravak - nedelju do dve dana - donosili sobom (doterivali zapregama), poput posteljine, manjih furuna i šporeta, posuđa, namirnica, higijenskih sredstava i sl. Zapregama je vršen i prevoz bolesnika. Obolele osobe su spontano, na svoju ruku, u Topilu tražili i nalazili isceljenje od svemogućih boljki: reumatičnih upalnih procesa, srčanih i vaskularnih insuficijencija (onemoćalosti), težih stomačnih i probavnih tegoba, kožnih infekcija, «živih» rana (fistula), pa čak i neurotičkih disfunkcija (epilepsije, Alchajma, Parkinsona, paralize i sl). U špicu sezone moglo se nabrojati po više desetina pojedinačnih nastambi. Kupanje je bio osnovni oblik lečenja - pijenje vode tek onako – i praktikovalo se u dva maha dnevno po tridesetak minuta u smenama. U svakoj turi koritaste basene zauzimali su po 2-3 bolesnika. Čekalo se na red. Banja je radila od 5,00 sati ujutru do 17,30 sati. Tih godina kupanje se plaćalo po 10 dinara. 21

Opis i odlike toplih izvora po Martinoviću i Kostiću (1964) Termalna izdan Topila nalazi se na 255 m n.v. na desnoj obali tik uz Toponičku reku u podnožju obluka krečnjačkih uzvišenja Pazarenski kamen i Glavčina. Na suprotnoj, levoj strani, reke su strmine Ljutog vrha (760 m n.v.) i Debelog vrha (745 m n.v.), atraktivni uklješteni meandar i morfološka celina Satovi, što sve skupa čini ambijent dekorisan raskošnim prirodnim tvorevinama. Geomorfološki posmatrano Topilo predstavlja središnji segment Kravljansko-miljkovačke klisure u obliku manjeg kotlinastog proširenja. Termalni izvori Topila, a bilo ih je primarno pet na rastojanju od desetak metara, izbijaju duž pružanja najvažnijeg tektonskog raseda, toponičkog, kojim je predodređeno i korito reke. U neposrednoj blizini uočeni su i drugi rasedi. Oni su uslovili izbijanje i dva izvora tople vode uzvodno I nedaleko od Topila, isto na desnoj obali. „Facete, rasedna ogledala, odseci, skretanje slojeva na kratkom rastojanju, kao i znatna izlomljenost terena, dokaz su da se terma Topilo nalazi u jednoj izrazitoj rasednoj zoni“ - tvrde Martinović i Kostić (1965). Naravno, jer tu se odvijalo divovsko nadmetanje između krečnjačkog Karpatsko-balkanskog i kristaliastog Srpsko-makedonskog (Rodopskog) masiva. Izvori Topila su na tektonskim raspuklinama u kojima atmosferska voda ponire do dubine starih paleozojskih slojeva (do oko 1000 m u zemljinoj kori) gde se zagreva i hidrostatičkim potiskom izbija na površinu. Sudeći prema pukotinama u potkapinama iznad termi nekad su izvori izbijali na 410 m, u sledećoj fazi na 270 m, dok danas ističu na 255 m. Spuštanje po vertikali bilo je uslovljeno usecanjem reke u matične stene dolinskog poda . Temperatura termomineralne vode u prošlosti je jako varirala zbog mešanja sa freatskom (padavinskom) i obližnjom rečnom vodom. Zbog toga su nekad registrovane dosta niske temperature vrednosti 16-18°C (1964). Nasuprot njima, za vreme letnjih sušnih dana temperature vode su iznosile desetak-dvadesetak stepeni više, 37°C (1979), a petnaest godina kasnije 34°C. Možda zbog toga meštani terme nazivaju opštim imenom Toplik. Voda je bez boje, ukusa i mirisa. Martinović i Kostić u svom kasnijem radu (1979) navode da su rasute vode termalnog čvorišta Topila, dok je banja bila divlja, bile izdeljene i svrnute u pet podvojenih koritastih udubljenja za kupanje ili potapanje delova tela. Tri su bila prostranija a dva manja. U muškom basenu ovalnog oblika 2,O x 2,5 x O,5 m, bolesnici su se kupali odjednom po dvoje-troje ležeći u vodi ili potapajući samo udove. Drugi, poveći, za osobe ženskog pola, bio je dimenzija 3,0 x 2,0 x o,40 m. Treći, «dečji», 2,0 x 1,0 x 0,20 m služio je uglavnom za umakanje ekstremiteta (udova). Ukupna izdašnost izvora u kupališnim basenima 1964. g. dostizala je 10 lit/sec (muškog oko 6, ženskog oko 3,5 a ostala tri ukupno tek 0,5 litara u sekundi). Momente mešanja tople sa hladnom vodom osetili bi i sami kupači zbog promena temperature u «kadama». Praćenjem je utvrdjeno da je kolebanje izdašnosti skoro zanemarljivo. Termomineralna voda se iz basena izlivala u reku a pre toga, kada je trebalo, na putu do korita je korišćena za močenje konoplja. U doba jačih padavina, i protoka mutnih voda u reci, izvori bi se zamućivali. Međutim, posle prvih ozbiljnijih meliracionih zahvata godine 1976/7. kada su sva tri basena – muški, ženski i dečji – spojeni i nakon odevanja termi u zdanje sa krovom, temperatura vode, po Kostiću (1984), iznosila je 31°C, dok se u nezahvaćenim i nepokrivenim izvorima kretala 26-27°C. Utvrđeno je da pH vrednost iznosila oko 6,8-7,3 (neutralna), a da u hemijski sastav ulazi vodonik sulfid, kalcijum, magnezijum, hidrokarbonat, zatim ugljenij dioksid (CO2) u količini 44 mg/lit. Ukupna mineralizacija iznosila je 446 mg/lit, što je upola manje od norme da bi se neka voda proglasila mineralnom. Uopšte uzev, Topilo pripada grupi indiferentnih termi. 22

Dalji meliracioni i urbanistički potezi lokalnog Turističkog društva. Pošto se glas o isceliteljskim moćima divlje banje Topila kao i o okrepljujućim efektima prirodnog ambijenta nadaleko i na razne strane razneo Topilo su počeli da posećuju i druge vrste gostiju: čisti radoznalci, ljubitelji prirode, vikend-turisti i izletnici ali i lica koja su na tom lokalitetu nanjušili mogučnost profitabilnog biznisa. Tokom decenije 1965-1975. razbuktala se prava jagma za kupovinom parcela i izgradnju vikendica. Preko noći se formiralo potpuno novo trajno naselje, Sada ni mesne zajednice obližnjih naselja Kravlje i Velepolja nisu ostale ravnodušne. Rodila se ideja o osnivanju turističkih organizacija u oba sela i ona su na početku bila u ljutom rivalstvu. Sporilo se oko vlasništva - kom ataru pripada Topilo. Ipak 1977. ratne sekire bile su pokopane, turistički radnici su se ujedinili ali su u međuvremenu najbolje i najvrednije parcele na desnoj obali Toponice pokupovali vikendaši i odmah podigli lepe vile i kuće za odmor (i izdavanje ležaja). Pojavile su se i osobe od akcije kakav je bio Đoka Jovanović koji je usred zone zaposednute vikendicama izgradio „hotel“ od 18 gostinskih soba i nizom pomoćnih prostorija. U sobe je uveo tekuću vodu i struju iz akumulatora. Turistički poslenici iz Kravlja i Velepolja - Radoslav Milivojević, Vukašin Mirković, te Vukašin Perović - poduzeli su uređenje banje s velikim ambicijama. U dogovoru sa Đokom Jovanovićem u njegovom pansionu (prenoćištu) otvorili su upravno-prijemnu kancelariju koja je registrovala goste i održavala režim kupanja u banji, starala se o nabavci hleba idr. Za zadovoljavanje ostalih potreba gostiju u Đokinoj građevini otvorena je i prodavnica prehrambenih artikala i ostalih potrepština. Prvi zvanični balneološki podaci Na zahtev Turističkog društva Balneološki institut iz Beograda dao je 1977. prvi zvaničan izveštaj i potvrdu lekovitosti termomineralne vode Topilo; tamo stoji: «Orijentaciono mišljenje o terapijskoj vrednosti izvora u selu Kravlje: voda pripada oligomineralnim, sulfidnim homeotermama. Dopunsko je sredstvo lečenja u nekim slučajevima hroničnih oboljenja i to: hroničnog inflamatornog reumatizma (hronični evolutivni poliartrit i Brehtovljeva bolest), zatim degenerativni reumatizam (fibroziti, mioziti i pandikuliti).» (I u novije vreme su još dve institucije, Zavod za interne bolesti i Institut za medicinu rada i radiološku zaštitu iz Beograda, potvrdili da se vode Topila mogu iskoristiti za zalečenje povreda, zatim za saniranje oboljenja organa za varenje, bubrega i mokraćnih puteva, očiju i nervnog sistema.)

Nakon prvobitnih palijativnih intervencija na izvorima, kada su iskopana kakva-takva šira udubljenja radi komotnijeg kupanja, godine 1977. korisnici, te žitelji iz okolnih naselja Velepolja i Kravlja, na inicijativu lokalnog «Turističkog društva KravljeVelepolje», pokrenuli su akciju da se divlja banja uredi i pretvori u stalan, nesezonski, centar «za odmor i rekreaciju». Dakle, banja je stekla novi važan atribut - nesezonska. Iznad termalnih izvora podignuta je građevina sa tri zida (četvrti je bila stena u zaleđini) a voda je uvedena u dva plitka basena od betona. Podignute su i dve češme sa termalnom vodom i natpisima: „Voda za piće“ i „Voda za oči“... Iako je u prenoćištu Đ. Jovanovića i u privatnom smeštaju tokom sezone moglo da se prihvati do 550 gostiju još zadugo su posetioci iz udaljenijih, seoskih, krajeva nastavili da, paralelno sa modernim kućama za odmor, podižu improvizovana privremena boravišta primitivnog tipa. Novi, viši nivo brige o Topilu. Magija ili manija ubrzanog podizanja vikendica u okolini Niša nagnala je vlast da 198O.g. odluči u kojim se katastarskim opštinama smeju formirati naselja za odmor (vikend-naselja) kao i uslovi gradnje objekata. Tim rešenjem je i Topilo proglašeno vikendaškom oazom. Prema propisima kuće su se mogle graditi shodno pravovremeno razrađenim urbanističkim (situacionim, prostornim) planovima i na parcelama ne manjim od 500 metara kvadratnih. Gradska opština Crveni krst, čijem administrativnom području ono i pripada. Opština, poznata po dominaciji industrijskih kapaciteta i poljoprivrednoj proizvodnji, ima odlične izglede za razvitak još jedne privredne grane - lečilišnog i rekreativnog turizma i izletništva. Naravno, u pitanju su resursi kompleksa Topila sa širom okolinom koji obećavaju svakojaku dobit i opštini i stanovništvu.

23

Vizija Topila u budućnosti. Pošto se tokom vremena godišnja poseta gostiju pela i na preko 2500 lica a broj noćenja na 800 pristupilo se izradi detaljanog urbanističkog plana Topila. Njega je 1995. izradio Zavod za urbanizam u Nišu. Plan predviđa izgradnju hotela sa 80 ležajeva i basenom, sedam manjih pansiona sa po dvadeset kreveta, ugostiteljske objekte, ambulantu, stacionar, dva pristupna asfaltna puta koji se izdvajaju od komunikacije Velepolje-Kravlje tačno iznad banjske naseobine. Pored navedenih odličnih predloga i rešenja, plan ima i slabosti. Pre svega nije uzeo u obzir planiranu akumulaciju u srednjem delu doline Topionice a u okviru regulacije Južne Morave. Zatim, bez proveravanja je prihvatio netačan podatak o postojanju ovdašnjeg blata (iz Tresibare) za lečilišne kure, a nije dovoljno eksplicitno ukazao i na okolne atraktivne izletničke punktove. Opština Crveni krst plasirala je ideju o podizanju tri rečne brane (sa vodopadima u neposrednoj blizini banje) i manjim akumulacijama za kupanje i razonodu. Počelo se sa rešavanjem gorućih komunalnih problema banje i naselja. Postavljen je osnovni deo kanalizacionog sistema (2006.g.) iz sredstava opštinskog budžeta. Posle postavljanja kanalizacionih cevi (sa više funkcija jer će kroz njih biti provučene PTT veze i električni kablovi) usledilo je i asfaltiranje puta od centra naselja do kupališta u dužini 200 metara. U međuvremenu krenula je i potraga za investitorom koji bi se bavio izgradnjom motela. Nastoji se i na rešavanju kompletne vodovodne mreže za kojom vapije celo naselje. Ni to nije sve. Godine 2006. GO Crveni krst je konkurisala kod CIP (Centralnog investicionog plana) sa sedam projekata za blizu 158 miliona dinara. Uz njih bi i opština obezbedila malo više od 86 miliona dinara što bi ukupno bilo dovoljno da se dovrši infrastrukturno uređenje Topila, čime bi ono dobilo sasvim drugi lik. Tri, od planiranih sedam, projekata se odnose na izradnju saobraćajnica za šta bi bilo utrošeno 126 miliona dinara (predviđa se da lečilište postane deo turističkog parka AJCA). Preostali deo sredstava u iznosu od 117 miliona dinara utrošio bi se na završetak vodovoda i kanalizacije kao i za obezbeđivanje banje od poplava posebnim zaštitnim sistemom. Međutim, izvršenje planova ometeno je nastupilom ekonomskom krizom. Opština je uspostavila saradnju i sa Turističkom organizacijom Niš koja je, privučena izazovima Topila pristupila izradi izvrsnih propagandnih prospekata. Ovaj aspekt informisanja i reklamiranja Topila je realizovan ali biće dopunjen izdavanjem šire naučnopopularne publikacije kao i snimanjem dokumentarnih filmova putopisnog žanra. Napominjemo opet da su nedavno Zavod za interne bolesti i Institut za medicinu rada i radiološku zaštitu iz Beograda potvrdili da se vode Topila mogu iskoristiti za zalečenje povreda, zatim za saniranje oboljenja organa za varenje, bubrega i mokraćnih puteva, takođe i za disfunkcije očiju i nervnog sistema. Ovaj nalaz potvrđuje ispravnost strateških orijentacija GO Crveni krst na razvijanju lečilišno-turističke privrede. Rezime o Topilu kao banji Niški geografi, Martinović i Kostić (1965) u svojoj studiji o Topilu prikupljene podatke zaokružuju na sledeći način: „Među 162 registrovana mineralna izvora Srbije, od ukupno 400 koliko ih ima u Jugoslaviji, kravljansko Topilo dolazi u najznačajnije nekaptirane lekovite izvore. Međutim, kod ove banje zastupljeni su skoro svi prirodni uslovi potrebni za izgradnju lečilišta i turističkog mesta. Značaj Topila je u važnoj terapeutskoj ulozi osnovnih balneoloških svojstava: temperaturi, mineralizaciji i hemijskom sastavu... ...Kod Topila, pogodnost temperature je dvostruka. Ona se, s obzirom da odgovara toploti čovečijeg tela, može upotrebljavati za lečenje različitih bolesti. Uz to, ovakve homeoterme, koje se ne moraju zagrevati ni rashlađivati, imaju znatno balneološko dejstvo. Druga glavna osobina terme Topila je slaba mineralizacija. Ona je takođe balneološki značajna. Mali sadržaj mineralnih sastojaka niukoliko ne govori o manjem lečilišnom dejstvu indiferentnih termi. Hemijski neutralne vode proizvode hemijsko i fiziološko dejstvo na ljudski organizam, jer ih zbog njihove energitičnosti lako prima i u većoj količini. Treća značajna osobina termalnih voda Topila je njihova radioaktivnost. U klasifikaciji termi radioaktivne mineralne vode zauzimaju visoko mesto. U ovom slučaju, iako nedostaju radioaktivna merenja, te se ne može reći kolika je stvarna radioaktivnost, izvesno je da je ona jače naglašena, jer je izdašnost izvora relativno velika. Stoga se termomineralna voda Topila može uporediti i sa indiferentnim termama koje su od nje daleko radioaktivnije. Najzad, od značaja je i to što se jonizacijom vazduha povećava njegova radioaktivnost te je banjski reon Topila unekoliko prirodni emanatorijum. Prema tome, Topilo je značajno ne samo kao termalno lečilište, već i kao klimatoterapijsko boravište. Ovo utoliko više, što je ono u podgorini Kalafata koja se odlikuje blažim planinskim klimatom.“... 24

Topilo u doglednoj budućnosti. Ranije se u okviru vizije o balneoturističkim perspektivama Topila u prvi plan redovito isticao projekat o izgradnji brane na Toponičkoj reci kod Berčinca na 6 km od ušća u Nišavu kod kote 194 m gde je završno suženje klisuraste deonice Toponičke doline pre izlaska u ravnicu. Nasip bi omogućio formiranje veštačke akumulacije. Ovaj poduhvat bi bio izveden prema regulacionom planu Južne Morave. Novonastalo jezero bi uzvodno potpilo naselja Berčinac, Paljinu i Miljkovac kao i manastir Sv.Nikole. Kota uspora bi se nalazila na 252 mnv tako da će akumulacija zahvatiti 39 miliona kubnih metara vode. Pošto je izdan Topila na 255 mnv ono ne samo što neće biti potopljeno, već če dobiti neprocenjivi dragulj s aspekta turističke i sportsko-rekreacione ponude. Međutim, nameće se pitanje kada i da li će uopšte taj poduhvat biti izveden ali bez obzira na sumnje, ostaje upozorenje da prilikom eventualnog izvođenja građevinskih radova u ravni terme Topila, treba voditi računa o posledicama koje bi nastale formiranjem veštačkog jezera. Ipak, pored prethodno navedenih ideja i planova o podizanju rečnih ustava valjalo bi da se razmotri i mogućnost podizanja manje brane ispod Kravlja na ulazu u tesnac prema Topilu i formiranju manje relativno dostupne akumulacije s ciljem da se unapredi celogodišja turistička, rekreaciono-sportska ponuda. Njena gradnja bi bila jeftina, brza i lako izvodljiva jer jezerce ne bi zahvatalo obradive površine. Ne treba prećutati da su se u periodu porasta popularnosti banje pojavili nove koncepcije za izradu prostornih planova tog dela APGN (Administrativnog područja grada Niša). Tako beogradski speleolog Lješević M. (1991) predlaže da se istim prostornim planom turistićki valorizuju svi pećinski objekti u slivu Toponićke reke, sa posebniu naglaskom na potez Topilo-Cerjanka-Kamenićki vis. Autor definiše i koje konkretne mere moraju da se preduzmu kod realizacije te ideje. Smatramo da Lješevićeva koncepcija zaslužuje punu pažnju. Dopunili bi je idejom da se od Topila do temena Ljutog vrha izgradi uspinjača (žičara) od koga bi nadalje Topilo bilo povezano dobrom stazom (putem?) sa Cerjem, odnosno pećinom Provalija.

BEZIMENA TERMA Rekli smo da se Miljkovačka terma Vidrište (Toplak?) nalazi nizvodno od Topila. Međutim na istom rasedu na kome je ta terma i disperziv Topila postoje još dva izvora termomineralne vode, ali uzvodno i nedaleko od centralne banje. Na par stotina metara u pravoj liniji istočno od Topila preko prvog rta brdašca Glavčine, na početku okuke velikog meandra, a prisno uz desnu strmu obalu, izbija još jedan stalan izvor termomineralne vode. Nadmorska visina izdani je 259 m. Pošto izvorište nije u steni, već u zemljanoj obali, oko njega je izdubljen ovalni basenčić po dužoj osi oko 2 m i dubine 0,4 metara (Martinović). Ipak, neposredno zaleđe je zaposednuto ispucalim krečnjacima koji lako upijaju padavine te je ovaj izvor obezbeđen vodom preko cele godine. Sa dna basenčića emaniraju gasovi (CO2) i t e r m o m i n e ra l n a v o d a O, 5 l i t /s e k , temperature 33°C i pH 6,8. Voda je bistra, bez ukusa, mirisa i peloida (mulja). Koristi se samo za držanje delova tela u vodi, ređe za kupanje i pranje. Terma je slabo posećena zbog nepogodne konfiguracije terena. Za vreme velikih povodnji biva plavljena jer je samo na metar udaljena od reke. Ova terma čeka pametnije uređenje.

Odjek pradavnih kultova. Opis banje ne bi bio potpun bez makar uzgrednog pominjanja jednog religioznog običaja, mešavine hrišćanstva i prastarog paganstva, koji se reflektovao i na Topilo. Naime, na samom vrhu Glavčine, strmog uzvišenja iznad termi, u udubljenju (kraškog erozivnog porekla) među stenama vernici, priklanjajući se starinskim ritualima vezanim za kult izvora, formirali su malu bogomolju na otvorenom. Nadajući se isceljenju, vernici se ritualno provlače kroz prirodnokraško-denuativni prozorac, zatim ispred ikone Sv. Bogorodice pale sveće i ostavljaju darove a naokolo po granama drveća i kamena vešaju delove odeće, kako bi se otarasili bolesti. Ovaj kult prema lekovitim vodama Topila se održava i danas uprkos činjenici da se nekadašnje primitivno sezonsko okupljanje pacijenata pre par godina počelo da izmešta nizvodno kod terme Vidrište ispod svetinikolskog dolinskog proširenja pored danas urušene Cerjanske vodenice. 25

TOPLIK TRESIBARA Između Bezimenog i Periodičnog termomineralnog izvora na severoistočnom obodu Vukašinove livade priroda se poigrala i stvorila zaista unikalan i čudan, i do nedavno stručnjacima nepoznat, hidrolokobiološki fenomen - omanju tresavu Tresibaru (živobaru, potresulju, poluživo blato, glibac). U njenoj zaleđini su moćni neogeni sedimenti a sa JI strane krečnjaci. Sa glibcem su povezane i neke legende (o stradaloj krupnoj stoci). Gledajući iz daljine, pa i iz nevelikog rastojanja, ranije se dešavalo da neupućeno oko teško razlikuje Tresibaaru od ostale površine livade. Tek pažljivijem osmatranjem uočiće da se na tom komadu livade u blizini severoistočnog oboda razazna kružna površina drugojačije zelenkaste obojenosti. Poslednjih godina ovaj hidromorfološki objekat je obrastao visokim travnatim biljkama te se lakše i jasnije uočava. Dakle, Tresibara sezonski i sukcesivno, menja svoj habitus i evoluira u stapanje s okolnom livadom. Ne postoji ekzaktno objašnjenje kako je Tresibara nastala. Možda je nekad funkcionisala (u skladu s analogim tumačenjima J. Cvijića) kao vrsta vrela koje je izbijalo iz manje vrtače? Tresibara bi i danas mogla da se opiše poput dubljeg levkastog okna mlake vode koje je ispunjeno čvrstim, ali pokretnim klupkom, međusobno isprepletene i povezane biljne mase. Dubina okna, mereno pobodenom motkom, premaša 2-3 metara, prečnika je, kako kada5-8 metara, a pokretno čvršće jezgro ima nešto manji opseg. Ako imate dovoljno kuraža možete skočiti do loptastog središta, te čučnjevima i pokretima tela naterati ga da se njiše i pomalo tone. Osećaj da se „živo“ klupko pod vašim nogama ugiba, ljulja i naginje na stranu koju poželite je i fantastičan i jeziv doživljaj. Izgleda da ta plutajuća „đavolija“ nalik ostrvcetu nije povezana sa dnom okna. Ipak je opasno i neodgovorno iskušavati je, pa se stoga posetiocima preporučuje da se klone eksperimentisanja. Oko aktivnog centralnog kruga razaznaju se još dva stabilnija prstena s odlikama nizinskih tresava; natopljeni su vodom i ugibaju se pod nogama. Spoljašnji prsten je, naravno, najstabilniji. Temperatura tečne faze u oknu iznosi 2O-22°C. 26

PERIODIČNA TERMA Manje od pola kilometra uzvodno od Topila, a stotinak metara od prethodne bezimene terme, na Vukašinovoj livadi nalaze se još dva termaliteta specifičnih odlika: Periodična terma i Tresibara. Prva je uz gornji stešnjeni kraj livade uz supodinu izrovašenog krečnjačkog hrbeta, da ga nazovemo Glavčina 2. Ako ovaj opis pozicije terme nije dovoljno jasan i precizan, prošetajte s proleća bosonogi travom uz desnu obalsku ivicu reke i obratite pažnju na trenutak kada osetite toplinu u stopalima. U tom trenutku ugazili ste u travu potopljenu tankom baricom tople vode koja otiče u reku. Otkud dolazi ova topla voda? Pa, pođite tom toplom vodeno-travnatom vođicom uzvodno, u pravcu kamenjara, ona će vas, posle tridesetak koraka, nepogrešivo dovesti do razrešenja zagonetke - naćićete se ipred koritasto izdubljenim termalnim izvorom u podnožju brežuljka Glavčine 2, koji ga s leđa okružuje na 260 mnv. Izvorište je omeđeno nekolikim povećim kamenim blokovima. Voda - ako je bude - bistra je i ima temperaturu 29°C. Međutim, može se desiti da prokrstarite livadom a da ništa ne osetite, pošto Vukašinov izvor u sezoni bez padavina zna da presuši i u tome je njegova osobitost. On je periodičan...

TERMALNA BUŠOTINA Dispergovanost termalne izdani Topila duž rasedne linije verovatno je navela zainteresovane i radoznale ljude na pomisao da i bušenjem tla sondiraju ovaj basen i utvrde rasprostranjenost podzemnih retenzija tople vode. Tako su stručnjaci iz Beograda 1984.g. izveli tehničku bušotinu po liniji tektonskog raseda na plitko ugnutom prevoju između odseka druge, severozapadne, strane Glavčine 2 i Tresibare iz koje je pokuljala topla voda. Pošto je sonda išla do dubine 200 m i bila uspešna, znači da je upravo na toj dubini odgovarajuća termalna izdan. U bušotinu je uvučena metalna cev sa spoljnim plastičnim nastavkom-sintetičkim crevom iz koga stalno ističe od 0,027 lit/sek do 0,142 lit/sek. Slaba izdašnost uz nisku temperaturnu vrednost vode (oko 21°C), ukazuje da se verovatno radi o nezavisnoj od Topila termalnoj izdani, po svoj prilici istoj koja hrani i toplik susedne Tresibare.

IZVORI HLADNE VODE Pored termi, po kojima je Topilo postalo nadaleko poznato, na tom potezu izbijaju i izvori hladne vode od kojih ćemo pomenuti četiri: vrelo ispod Miljkovaćke kule, Donjekravljansko vrelo u pećini po jednima zvanoj Biserna (po drugima Kravljanska pešter ili pećina Satovi), zatim Dragovac iznad Kravlja i povremeno Gornje kravljansko vrelo pod Golim vrhom. Pedesetak metara nizvodno od kupatila, ali na desnoj obali neposredno uz reku, kaptiran je jak izvor hladne vode kojim su se snabdevali kako sezonski psetioci tako i stalni doseljenici Topila. Voda je vrlo pitka i čista. Informacija o toj vodi je neophodna jer se njome koriste i izletnici.

KRAVLJANSKA PEŠTER ILI JAMA KOD TOPILA Kravljanska pešter ili Jama kod Topila (još i Pešter Satovi ili Biserna pećina) nalazi se nekoliko stotina (oko 500) metara niže od Topila ali na suprotnoj, levoj, strani sa povećim ulazom na nivou obale reke uz kosinu Debelog vrha. Pećina je dugačka stotinu metara i u njoj izbija dosta jako sifonsko vrelo hladne vode od dubine preko 10 m (Donje kravljansko vrelo). Baš zbog tog vrela, kaptiranog za potrebe regionalnog Južnomoravskog vodovoda koji opslužuje nekoliko naselja u moravskoj ravnici, pećinski otvor je zazidan, ali se ipak u unutrašnjost može ući kroz manja gvozdena vrata. Položaj pećine-vrela, iako je obrastao zelenilom, lako se prepoznaje po stražarskoj kućici ispred ulaza, danas puste. Nekad je služila čuvarima koji su obezbeđivali vrelo. Tu je i mali prilazni mostić koji spaja oba rečna brega. Još dve zanimljivosti su vezane za ovaj objekat. Prva se odnosi na povremena jaka zamućivanja vrelske vode, dok reka ispred pećine istovremeno protiče savršeno čista. I obrnuto - reka može biti mutna a vrelo sasvim bistro. Dugo godina ovaj fenomen predstavljao je misteriju za stručnjake niškog vodovoda, jer su oni bili nadležni za ovu kaptažu, sve dok je nisu niški prirodnjaci rastumačili. Naime, za vreme jakih padavina na Kameničkom visu, iz severnog pravca pojure mutni porojni potoci i bujice ka dolini Toponičke reke. Na tom putu ih dočekuje krečnjački venac Ljutog, Debelog i Golog vrha. Tu se potoci pretvaraju u mutne ponornice koje izbijaju na nivou leve obale Toponičke reke. Ako su u isto vreme u izvorišnoj zoni Toponičke reke padavine izostale, vode reke Toponice pored pećine teku bistre. I obrnuto - kada se dese jake oborine u gornjjem toku Toponičke reke ona se zamuti. Donje kravljansko vrelo tada može ostati bistro ako padavina nije bilo na Kameničkom visu. Ova pojava upozorava da kaptaža vrela u Kravljanskoj pešteri je ranjiva jer se vrelske vode pre propadanja u krečnjačke ponore i pretvaranja u ponornice mogu lako kontaminirati.

PERIODIČNO HLADNO VRELO Kurioziteta radi navodimo još dva isticanja koja to «i jesu, i nisu». Jedno je na levoj obali naspram poslednjih kuća Kravlja uz Toponičku reku Gornjekravljansko (sifonsko) vrelo ili Pećurina. Ono radi samo povremeno kada budu velike padavine ali se u njegovom oknu voda praktično održava i u doba bez o ticanja. Možda su ga zato neki speleolozi nazvali i „Suvo vrelo“. Duboko je do 15 m. U vezi je sa obližnjim ponorom kravljanskom Jamom. Okno je okolo obraslo vodenim biljkama. Drugo, u pravom smislu Suvo vrelo koje ko zna odkada više nije ni u kakvoj hidrološkoj funkciji ali su se njegove fosilne komponente, održale do danas, nalazi se takođe ispod Ljutog vrha pedesetak metara iznad nivoa reke na levoj strmoj obali Toponičke reke. O njemu će biti reči dalje. Uzvodno od Gornjekravljanskog vrela je i hladno vrelo Dragovac. 27

GEOMORFOLOŠKA ČUDA

PRESAHLO VRELO SA ARKADOM

Pored hidrografskih objekata i retkosti razmeštenih u blizini Topila koje magnetskom snagom znaju da okupiraju pažnju radoznalih posetilaca, ovde priroda nije škrtarila darovima u pogledu konfiguracije terena. Na relativno malom prostoru posejala je toliko neobičnih tvorevina od kamena ili u kamenu, da banjskim gostima, izletnicima, putnicima u prolazu bilo kome - zastaje dah kada ih posmatraju. Ispred tih prizora duše ljudi počinju da se pune potresnim eshatološkim razmišljanjima, meditiranjem, uopšte, da se pune snažnom duhovnom energijom. Zato nije nimalo slučajno što su živa bića - biljke i životinje, a potom I duhovnicii - jeremiti u KravljanskoM i l j ko va č ko j k l i s u r i j o š o d prepotopskih vremena prepoznali bogomdani refugijum (ubežište, sklonište), u kome bi se mirno sklonili i zaštitili od svakodnevnih nevolja i ispraznosti. S druge strane, kontrasti pejsaža su snažno nadahnjivali monahe da razmišljaju o eshatološkim problemima i da u tome potroše svoj Bogu ugodni vek. Nadalje čemo se ukratko osvrnuti na zanimljivosti poput sledećih: Arkadi od kamena ispred pravog Suvog vrela; sklopu ogromnih vertikalno usađenih ploča ili Satova koje se strelovito upinju iznad korita Toponičke reke ka nebu; uklješteni meandar epigenetskog porekla naspram terme Topilo; Košuću peć u donjem kraju udolice-prevoja Crne bare; zagonetni grohot velikih i malih kamenih blokova kojim je Crna bara zastrta od reke skoro do vrha...

Davno presahla, sada fosilna, izdan Presahlo vrelo nalazi se otprilike na 1 km uzvodno od Topila iznad leve rečne obale. Sa uzanog, kako-tako prohodnog puteljka, duž desne obale prema Kravlju, «vrelo» se ne vidi. Pa, ako se odlučite da ga posetite, da ne bi lutali, morate najpre da ga locirate. Da biste ga lakše spazili, pošto se još niko nije setio da postavi putokaze, popnite se koji metar uz breg desne obale i upravite oči na jug iznad reke. Kada uočite vrelo i kada procenite položaj mesta sa kog vas mami, odaberite preko kog brzaka i kako ćete preći na drugu obalu. Da li skačući s kamena na kamen ili gazeći. Onda pođite ka cilju provlačeći se kroz strmen obraslu šumarkom. Od vrela vas razdvaja pedesetak metara uspona. Usput ćete pimetiti, a možda i nećete, da na tom lokalitetu (250 m n.v.) - gle iznenađenja - prebivava i čuvena biljka ramonda, Ramonda serbica, ali i o njoj kasnije. Fosilno vrelo sa arkadom je na 296 m n.v.. Objekat je poznat i pod imenom Šuplji kamen. Šuplji kamen kod Topila nije ni prozorac, a nije ni tipična, već „slepa“, prerast, odnosno kameni most. Laici ga mogu doživeti kao uzbudljivo svedočanstvo nečega čega više nema, kao dokument o hidrogeomorfološkom objektu koji je iščezao. Jer celinu Šupljeg kamena čine tri komponente: niša (potkapina), fosilni tragovi zapečanjenog drobinom i zemljom suvog vrela na dnu niše koje više ne funkcioniše i «svečana» spomen-arkada (komad nekadašnje „nadstrešnice“ iznad vrela) koju je priroda sama sebi stvorila kao sponu sa i u čast prošlosti. Želimo li biti pravedniji, pomenućemo i četvrtu komponentu - tobogan od kamena, kojeg je slap vodenog mlaza na putu od vrela do reke oblikovao i izglačao na površinu stene i koji je danas obrastao zelenilom, mahovinama i papratima. Ko je maštovitiji možda će uspeti da u ušima vaskrsne huku-buku nekadašnjeg slapa u strmoglavom stropoštavanju ka reci... Po svemu sudeći iznad današnjeg Presahlog vrela koje je izbijalo iz plitke sifonske pećine sa širokim spoljnim otvorom, postojao je krečnjački krov. Usled jakih tektonskih drmusanja i podlokavanja zadnji deo, „koren“, nastrešnice se urušio i zatrpao vrelo. O ovdašnjem tektonskom vrtlogu svedoči i izrazita povijenost krečnjačkih slojeva, njihovo poremećeno pružanje, ispucalost i porozna struktura. Da li zbog toga ili iz drugih razloga tek nekadašnji prastari podzemni vodeni tok je skrenuo u druge kaverne i pukotine gubeći se u nepoznatom pravcu. Pre presahnuća,Toponička reka, koja je u davnosti svakako tekla u ravni vrela, usled usecanja spustila je korito četrdesetak metara niže. Vrelo je za svo vreme nastavilo da kulja šmirglajući stenu ispod sebe u obliku izbočenog tobogana. Tu volšebnu pokretnu sliku mi danas možemo samo u mislimo da restauriramo. Martinović (1986) smatra da se kroz Šuplji kamen u ranoj fazi proticanja provlačila Toponička reka, no pre će biti da se tu pomaljala jedna od onih ponornica (poput Provalije, Popšičke, Kopajkošarske, Beljaničke) koje su se sa Kalafata sunovraćale u podzemlje krečnjačke antiklinale, trija, Ljuti vrh-Debeli vrh-Goli vrh, a posle podzemnog lutanja nalazile odušak u Toponičkoj dolini. Možda je ovaj objekat bio u vezi sa cerjanskom Provalijom? Ako jeste, a nije nemoguće, onda bi Suvo vrelo ispod arkade predstavljao neku međufazu u evoluciji sistema Provalija, tako što se njegova ponornica (usled eventualne podzemne piraterije-bifurkacije) preselila nizvodno i danas izbija kao Donje kravljansko vrelo! Možda!? Sačuvani deo nadstrešnice u vidu arkade predstavlja vrstu predvorja današnje niše; levkasti luk ima otvor širine 6-4 m, debljine 1,0-3,5 m, teme široko 3 m i visinsku osu 2 m. Genezu i karakteristike skoro svih važnijih šupljih stena, prerasti i kamenih mostova u istočnoj Srbiji (ali ne i topilskog «ćorsokaknog» Šupljeg kamena) razmatrao je Gavrilović (1998) i došao do zaključka da je svaki od tih objekata sam za sebe jedinstven i neponovljiv i da ih treba ljubomorno čuvati kao neprocenjivo blago. Šuplji kamen kod Topila i dalje predstavlja izazov za istraživače.

28

SATOVI - ČUDO NEVIĐENO Satovi su drugo veoma retko, možda neponovljivo, geomorfološko čudo i zanimljivost Topila. Ispravljeni su uglavnom uzdužno (paralelno s rečnim tokom) neposredno i južno od termalne izdani gde zauzimaju obe strane reke. Satovi se sastoje od skupina strogo vertikalno strčećih i ne međusobno pripijenih stenovitih ploča debljine O,20-1,5 m impresivnih dimenzija. Satovi su ustremljeni prema nebu i u c e l i n i o stav l j a j u u t i s a k n e ko g ultramodernog, apstraktnog, vajarskog dela ostavljajući gledaocima da odrede i da se pozabave porukom i smislom koji isijavaju. Narod je skupinu kamenih ploča nazvao Satovi jer su ga podsećali na redosled saća u pčelinjim košnicama. Proces nastanka Satova iz deponovanih horizontalnih slojeva u preciznu vertikalno ispravljenu tvorevinu, još se opire tačnom objašnjenju ali je očito da su presudnu ulogu odigrali složeni, prvo, tektonski pritisci u kombinaciji sa, drugo, mehaničkom i hemijskom erozijom koje su sačinile međuprostore između njih, odnosno po nekom preciznom planu podvojile i izdubile procepe između ploča (Martinović i Kostić, 1965; Kostić, 1979; Martinović, 1986).

Oko kosina Ljutog, Debelog i Golog vrha, i iznad Satova pre neku deceniju, leteći nebeskoim plavetnilom, pleo je osmice jedan od četiri preostala para surih orlova u niškom regionu. Gnezdo mu je bilo u rupi na rasednom ogledalu Golog vrha. (Ostala tri para imali su savijene domove od granja u udubljenjima litica Palilulske klisure, Kusače kod Sićeva i ispod Trema povrh Kosmovca). Posetioci banje Topilo uživali su u akrobacijama orlovskog para sve dok se neki brakonjer, iz Palilule sa svojim ortakom, nije pomoću lanaca spustio do gnezda i pokrao snešena jaja. Prodao ih je u Hrvatsku (Nemačku?) za skupe pare. Otad suri orlovi iznad Topila više ne lete.

29

UKLJEŠTENI MEANDER Kod Topila Toponička reka je bajkovitoj privlačnosti ambijenta nadogradila još jednu geomorfološku retkost koja bode oči posetiocima - uklješteni meander Toponičke reke. Šta su uklješteni meandri možemo razabrati iz sledećeg citata (Petrović, Manojlović, 2003): „Uklješteni meandri javljaju se u uskim, dublje usečenim stenovitim dolinama i klisurama. Reke koje su ih usekle, tekle su nekada na prostranoj zaravni kroz mnogobrojne slobodne meandre. Usled tektonskih pokreta izdizanja ili spuštanja donje erozione baze došlo je do naglog usecanja rečnog toka i njegovog korita, zajedno sa meandrima. Sa usecanjem u stenovitu masu meandri nisu više mogli da se slobodno razvijaju, već su bili uklješteni (t.j. zarobljeni n. pr.). Pošto su oni poreklom sa nekadašnje prostrane zaravni, nazivaju se i nasleđenim ili nakalemljenim meandrima.“ Dakle, vraćajući se u pradavna doba, možemo verovati da se impresivni uklješteni meander kod Topila začeo još u doba Staroplaninske prareke kada je dolinski pod bio znatno viši (na nivou današnjeg prevoja Slivja, t.j. Vetrila) kao i pod Južne Morave. Meandar je dugo bio „slobodan“, „običan“ dolinski, dok se epigenetskim usecanjem nije spustio i bio zarobljen u procepu otpornijih stena. Dobar primer i za potrebe našeg poznavanja geomorfologije i za razumevanje prošlosti lokalnih predela i za...vizuelna estetsko-emotivna napajanja. 30

KOŠUĆA PEĆ Košuća peć (pećina) je originalna geomorfoloüka tvorevina u reljefu Topila. Kao što je teško odrediti da li je Šuplji kamen prema postanku i izgledu neka vrsta prozorca ili tip prerasti, odn. kamenog mosta, i kao što je za Satove rizično da se kaže da li pripadaju nekom nepoznatom fenomenu nabiranja slojeva (specijalnoj vrsti bora ili nalikuju na zasade kamenih ploča onozemaljskog porekla koje viđamo u naučno-fantastičnim filmovima), tako je i za Košuću peć nemoguće da se precizira šta je, jer izvrdava klasičnim definicijama pećina. Ne može da se kaže ni da je prava tunelska pećina, bez obzira što je široko otvorena na oba kraja, jer tuneli nisu toliko nagnuti (iskošena je pod uglom preko 45° i suva), a ne može da se definiše ni kao ponor (ponorska pećina) jer na oba kraja slobodno zjapi, a ne naliči ni na bunar jer je jako iskošena. Pre bi se mogla uporediti s nekom ogromnom turbinom za protok vode. Dakle Košuća pećina je svoga roda pojava i zato upotpunjuje turističku privlačnost Topila. Od Topila do nje se stiže tapkajući plićacima i stazama duž Toponičke reke nizvodno oko pola kilometra. Ide se do jedne sasvim niske betonske prepreke u koritu preko koje se voda preliva i koja je verovatno trebala da usporava reku kada bi nabujala. Preko tog betonskog zida prelazi se na levu obalu i odmah kreće u dosta naporno penjanje uz suhodolicu Crna bara. Naporno ne samo zbog velikog nagiba, nego i zbog toga što je udolina doslovce zastrta morem, na početku jako krupnim i teško savladivim, a naviše nešto manjim kamenim blokovima. Ova se kamena reka, nalik na lednikove morene („morena“ ali sa neuglačanim kamenjem) osvaja uz akrobatske napore. Ljubitelji prirode koji su pre Crne bare imali prilike da vide sličan prizor – pustinju blokova od kamena - kod staničenjskih Ledenica možda će bolje razumeti ovdašnju vratolomiju. Zanimljivo je da pred sam gornji kraj aluge (tako meštani nazivaju slične udolice) Crnobarski grohot od kamenja naglo završava čistom, prekrasnom livadskom površinom.Tu suhodolinu Kostić (1979a;1979b) je, misleći valjda na njenu prolaznost, s pravom uvrstio u bogaze. I pored svih otežavajućih okolnosti ko poželi može njome da se peške uspne ka Cerju; ipak je to najkraći put za prebacivanje iz topilskog dela Toponičke doline u Cerjanski basen. Košuća peć ustvari probija pod uglom poslednju ogolićenu nizvodnu pločastu izbočinu u nanizu Satova. Utoliko je osobita jer je s obe strane opsednuta suhodolicama-alugama (leva je Crna Bara a desna je zbog strahotnog pada prema reci neprohodna). Gornji otvor pećine je na 400 m n.v., a donji na 365 m, tako da slabo izvijeni koridor pećine, pravca pružanja S-J, ne iznosi više od 30-40 metara. Sa gornjeg otvora tog „dimnjaka“ prema Topilu pruža se fascinantan vidik, dok se iznad glava posetilaca naglašeno otkrojava komad nebeskog beskraja. Prečnik otvora na ivici grebena iznosi oko 8 metara koliko i širina izbočine. Sa te strane ne uočavaju se tragovi i drugi bilo kakvi ostaci produžetka ili krova pećine, bilo u kom pravcu, najmanje naviše. Sa te strane prema Topilu pećina je praktično nepristupačna. Negde po sredini koridora između gornjeg grotla i izlaza (za posetioce ulaza) je prag do 4 m visok a kanal zadržava dimenzije 8 (širina) x 12 (visina) m; prisutna je i bočna razuđenost u vidu niša. Još niže tavanica je probijena vigledom prečnika 1 m, zatim se polako spušta do 4 m ali se donji otvor ponovo proširuje na 8 m. Pod kanala je sav pokriven glinom i drobinama. Martinović (1986) je ubeđen da ispod donjeg ulaza izvesni spoljni odseci na stenama i zdrobljeni blokovi ukazuju da je nekada pećinski kanal bio prema reci duži bar još 300 m. Ovo se može protumačiti dvojako: ili da je i kroz ovu pećinu nekad tekla ponornica iz pravca Kalafata ili da je, s obzirom na nadmorsku visinu od 400 m, pećinu koristio neki rukavac Staroplaninske prareke, a možda i sama Pratoponica.

S obzirom na položaj i izgled za Košuću pećinu bi moglo da se kaže i da je posebna vrsta „viseće“ pećine. U svakom slučaju i ova morfološka zanimljivost Topila iziskuje dalja proučavanja.Košućom pećinom se sasvim kratko pozabavila i istraživačka ekipa Nešić, Pavićević, Belij (2007). Ne pominjući istraživanja Kostića (1979) i Martinovića (1986) ova ekipa precizira da je Košuća peć dugačka 31 m, da je nastala vertikalnom erozijom jedne dijaklaze (raseda) i da se nalazi na (samo?!) 13 m r.v., što nije prihvatljivo. Dalje, oni tvrde da je pećina nekad bila zasuta žutom zemljom i drobinom i da je „antropogenom delatnošću pećina...delimično ekshumirana“. Košuća pećina je za nauku važna i sa biološke tačke jer je beogradski profesor univerziteta dr Božidar Ćurčić (Delthev, Ćurčić, Blagoev, 2003) pre desetak godina utvrdio da u njoj živi veoma interesantan pauk Phalcoma gibbum i da je Košuća pećina jedino stanište te vrste u Srbiji.

PAZARANSKE POTKAPINE Pošto smo opisom Košuće peći proširili upoznavanje sa objektima podzemnog reljefa Toponičkog basena red je da od brojnih preostalih pomenemo makar još dva široko poznata slučaja - Pazaranske potkapine u prisnom susedstvu sa termom Topilo i ogromnu pećinu Provaliju (Cerjanku) koja svojom podzemnom arhitekturom pripada slivu Toponičke reke mada je konfiguracijom terena dosta udaljena i izolovana od banje. Međutim, puno je razloga da se sa Provalijom upoznamo posebno, jer ona itekako zaslužuje naročitu pažnju. Kao geomorfološki fenomen potkapine za laike nisu naročito atraktivne pojave. Neposredno uz Topilo ih ima nekoliko i baš zato vredi da se ukaže na njih pošto su upregnute u zadovoljenje čovekovih potreba za skloništem, obrednim ceremonijama itd. Najpoznatija potkapina (Martinović, Kostić, 1965) nalazi se na Pazaranskom kamenu po kome je i dobila ime. Pre je istaknuto da naziv Pazaranski dolazi od familnog imena roda Pazaranci iz obližnjeg naselja Velepolja. Oni su se u XIX veku tu sklanjali spašavajući se od „čume“. Smeštena je na 28O m nadmorske visine ispod poljane Kitića što označava da joj je položaj veoma povoljan. Dimenzije su joj pogodne za nastambu jer je prostrana i dobro osvetljena. Manja potkapina od Pazarenske je ispod prethodne na 250 m, pored same reke, dimenzije 3x2x3 m.

PLAŠT BOGINJAVOG KRASA Čim savladate najvišu kotu suhodolice Crna bara i s olakšanjem pomislite da ste se oslobodili kamenitog pakla, konstatujete da se oko vas prostiru valovite zaravni abrazionog porekla (uravnate talasanjem nekadašnjih jezera), na prvi pogled veoma pitome. Međutim, zađete li u njih bilo ulevo bilo udesno uočićete da su zaravni Ljutog, Debelog i Golog vrha - koji se inače strmo sunovraćuju ka levoj obali Toponičke reke - mada pokrivene šumama, izbušene, poput mesečeve površine, brojnim manjim i većim kraterčićima - vrtačama. Znači, opet „pakao“! Na njih je, kao očiglednog primera površinskog delovanja kraške erozije, prvi ukazao Martinović (1986) i u celini ih uvrstio u krašku kategoriju „boginjavi kras“ jer nalikuju na bolestima izrovašenu kožu lica. Te male ili poveće levkaste vrtače (vrtopi), prečnika 40-100 m i dubine do 10 m, nastale hemijskom erozijom (rastvaranjem karbonata), okružene škraparima, valja posetiti i razumeti zašto se najistočniji vrh krečnjačkog venca poviše Toponičke reke naziva Ljuti vrh i zašto je čitav teren Topila isčičkan i izdubljen svakojakim fantastičnim oblicima reljefa. Čak i više, brojne vrtače kao levkovi sprovode sve padavine duboko u utrobu pomenutih vrhova, gde se akumuliraju i potom ističu u dolinu Toponice kao hladni izvori i vrela...

31

RAMONDA - ČAROBNICA MEĐU BILJKAMA Ranije smo istakli da su klisure Srbije, uključivši i Kravljansko-Miljkovačku (Prinovačku), istinski refugijumi, što će reći ubežišta ili skritišta kako za prognane ljude koji uživaju u samoći, tako i za biljke i životinje ugrožene promenama klime i konkurentima u borbi za opstanak. Sva takva živa bića koja su ispala iz „normalnog“ takmičenja i našla utočište u zabiti klanaca, po pravilu vuku korene iz pradavnih geoloških vremena. Obično se odlikuju samo njima svojstvenim osobinama i redovno zauzimaju prostore skromnih dimenzija. Jedna od tih biljaka iz kategorije tzv. reliktnih (prastarih po poreklu) endemita (rasprostranjenih na ograničenim arealima) je i srpska ramonda (Ramonda serbica Panč.). Vest da je godine 1977. u klisuri kod Topila otkriveno novo nalazište srpske ramonde odjeknulo je među botaničarima skoro kao senzacija jer se mislilo da su njena staništa u Srbiji manje-više poznata. Ispostavilo se da je na lokalitetu Šuplji kamen-Suvo vrelo na oko 1 km uzvodno od Topila sačuvana povelika populacija te retke i iznimne biljke u flori Srbije. Time je turistička paleta Banje Topilo obogaćena intrigantnim neslućeno vrednim živim eksponatom. Ramonda je biljka koja raste na krečnjačkim stenama u hladu i sa dosta vazdušne vlage. Listovi su joj obrnuto jajasti, dosta masivni, složeni u prizemnu rozetu dijametra 10-15 cm. U aprilu iz centra rozete izrastu nekoliko cvetnih stabaoceta 5-7 cm visine koji krajem meseca aprila do juna na svojim vrhovima ponesu cvetiće ljubičaste, plavičaste, ređe beličaste obojenosti. Bez mirisa je. Zaštićena je zakonom, te se bez dozvole ne sme brati (uništavati). Tri najbitnije osobine po kojima se ramonda izdvaja i predstavlja izuzetak u biljnom carstvu, a čini je čuvenom u krugu botaničara, su: Prvo, ona je neverovatno starog, metuzalemskog u geološkom smislu, porekla; možda joj se nit života proteže na 60-70 miliona godina unazad; izgleda da je do Balkana dospela iz tropskih predela Afrike kao putnik na jednoj od kopnenih ploča koje smo ranije pomenuli; Drugo, one tufe srpske ramonde čije jedinke žive na stenama izloženih sušnoj letnjoj sezoni i vrućini, a isto tako i zimskim vetrovima i ljutim mrazevima na pojedinim tačkama areala, preživljavaju tako što se pre nailaska nepovoljnih dana oslobađaju viškova vode i prelaze u stanje nalik snu, anabiozi, i to: kseroanabiozi ili frigorianabiozi (prelaze u stanje neke letargije usled jake suše ili usled ekstremnih mrazeva). Telo im dobija mrku boju i postaje krto pod prstima. Kada krenu prvi topli prolećni pljuskovi one na čaroban način ponovo povrate zelenu boju i nastavljaju životni ciklus. Svega nekoliko biljaka na Zemlji poseduju sličnu sposobnost revitalizacije – „povratka iz mrtvih“; Treće, otkriveno je da srpska ramonda zajedno da niškom ramondom (Ramonda nathaliae Pančić e. Petrović.) na lokalitetima Radovanski kamen kod Jelašnice i na Obliku u Sićevskoj klisuri žive u prisnoj zajednici bez ikakvog međusobnog rivalstva za prostor i hranu što bi trebalo da bude čudno (Stevanovići dr., 1987). Šta više, te dve vrste se uzajamno ispomažu u borbi za opstanak. Pojava se naziva simpatrija (zajednički dom) i takođe je vrlo, vrlo redak slučaj u svetu živih bića. Sićevska književna kolonija je srpsku ramondu uzela kao amblem i svake godine NKC, imajući u vidu čarolije koje su proslavile ramondu, najboljem srpskom piscu za životno delo dodeljuje godišnju plaketu-nagradu pod imenom Ramonda serbica kao simbolu i metafori geološki dugog istorijskog pamćenja, trpljenju i istrajnosti u preživljavanju, makar pod nemogućim okolnostima. 32

Trichoniscus bononiensis sotirovi

SIĆUŠNI VELIKAN TUŽNOG USUDA Mnogoopevana ramonda nije jedini biološki raritet Toponičke doline. Do pre deceniju dve to je bio i par surog orla (Aquila chrysaëtos). Poznati ornitolog Branislav Grubač je zabeležio da je 9. aprila 1980. g. na litici u klisuri Kravljanske (Toponičke) reke opservirao gnezdo orlovske porodice sa dva jajeta u njemu. Nastavio je da posećuje i dalje prati gnezdište ali epilog - kao što je rečeno - bio je tragičan. Tandem krivolovaca iz nedalekog naselja Palilula uz pomoć lanaca spustio se niz liticu do gnezda i pokrao jaja. Posle toga orao-čuvar neba iznad Topila napustio je zauvek svoj dom. Drugu biološku zanimljivost sa toga terena mogla bi biti redak nalaz toploljubivog srpskog ljutića (Ranunculus serbicus) u povećoj skupini sličnih vrsta u tresetištu Tresibara.

Ipak, otkriće slepog i bezbojnog, zapravo mlečnobelog, pećinskog račića iz grupe nižih Oniscoidea (kopnenih račića Isopoda ili «jednakonogih») u vlažnoj podzemnoj galeriji Donje kravljanske pešteri (Donjeg kravljanskog vrela, Pećine Satovi ili Biserne pećine) prema značaju za nauku, a time i kao zanimljivost za širu javnost, nadmašuje prethodno pomenuta dva slučaja bioloških rariteta. Pećinskog račića iz Kravljanske pešteri otkrila je beogradski biospeleolog Milika Pljakić, profesor Univerziteta u Beogradu, dana 20. oktobra 1974. g., a opisala ga i o tome objavila rad 1977. g. (Pljakić, 1977). Autor, M. Pljakić, je uspela da prikupi jednog mužjaka i deset ženki, veličine 2,44 do 3,55 mm! Tek otkrivenom sićušnom račiću nadenula je latinski naziv Trichoniscus bononiensis sotirovi što će reći da se radi o podvrsti vrste Trichoniscus bononiensis, koja je posle nalazišta kod Topila - tipskog lokaliteta - utvrđena i na uzorcima iz Bižine duvke u selu Prapratno kod Kalne, i na materijalu iz pećine Pešter Crvena stena u selu Vasilj kod Knjaževca. I nigde više na svetu!

Trichoniscus bononiensis sotirovi Novootkriveni maleni račić iz pešteri kod Topila (Satova) bio je od velikog značaja za nauku zato što potiče iz davnog klimatski toplog doba, tercijara. Doba tercijara je na Balkanu vladalo pre više miliona godina. Sa zahlađenjem klime i nailaska ledenog doba, topilski trihoniskus se povukao sa opasne i po opstanak površine zemljine kore, u podzemlje i adaptirao na uslove pećinskih skrovišta. Tu je priroda njemu bila naklonjena i pomogla da preživi do današnjih dana. Avaj, neuki ljudi, ne znajući za njegovo postojanje, zazidali su pećinu Satovi i možda zauvek uništili jedinstvenu atrakciju Topila i redak prirodni i naučni resurs...

33

KRAVLJANSKA BAZILIKA U Kravlju, zapravo nizvodno od sela, u rečnoj dolini, nedavno, pred kraj prošlog veka, obnovljena je skromna sakralna građevina, crkva Sv. Jovana. Ona je važna zbog toga što je podignuta na temeljima hrišćanske bazilike iz 6. veka nove ere. Odličan dokaz da je okolina Topila bila naseljena i u najstarija vremena a terme poznate starinskom stanovništvu. Naime, tu negde u blizini, vijugala je traka stare komuikacije koja je polazila iz aleksinačkog basena, vodila i skraćivala razmak ka dolinama oba Timoka. U jugozapadnom delu današnjeg Kravlja, oko groblja, godine 1928. otkriveni su ostaci starog zdanja, mermerne stepenice, zemljane vodovodne cevi iz antičkog doba, i dr.

34

KRUG MILJKOVAČKIH PRIRODNJAČKIH I KULTURNIH VREDNOSTI KULA KOD MILJKOVCA - ENIGMA TOPONIČKE DOLINE Krug prirodnjačkih i antropogenih vrednosti u donjem delu Kravljansko-Miljkovačke (Prinovačke ili Pirinovačke) klisure najpotpunije prezentuju sledeće pet zanimljivosti: Miljkovačka kula, manastir Sv. Nikola, Miljkovačka crkva Uspenje Svete Bogorodice, Miljkovački toplak Vidrište i biljna asociacija sa žalfijom i rudinskim pelinom (kalaverom, Salvia officinalis i pelinom, Artemisia lobelii). Iznad temena meandra naspram Kule, sasvim uz levu obalu reke su tragovi i drugog utvrđenja, Gradišta Do nedavno je tu bila i jedinstvena velika vodenica na dva sprata ali su je ljudi porušili. (uz nju je ćuvan i ogroman točak za zaprežno vozilo impresivnog dijametra, možda, dva metara; točak je pohranjen u niškom Zavodu za zaštitu istorijskih znamenitosti).

Na prvi zapis o Miljkovačkoj kuli nailazimo u poznatom delu istoričara M. Milićevića „Kraljevina Srbija“ (1884). Kratak je pa ga navodimo u celini: „Železnik, kula, i oko nje sada već porušeni grad, na desnoj strani reke Toponice, u hataru sela Miljkovca. Na levoj strani Toponice bio je drugi jedan gradić, koji je sada porušen, i zove se Gradište. Ova dva grada držala su prolazak iz Morave u Svrljig“. 35

Poznati bračni par arheologa M. i D. Garašanin (1951) u svom pregledu arheoloških nalazišta u Srbiji ističu nalaze artefakata poreklom iz praistorijskih vinčansko-pločničke i bubanjsko-humske kultura kod Miljkovca i Kravlja. Sledi zaključak da su ljudi u Toponičkoj dolini obitavali još u precivilizacijska vremena.

Ova dva grada držala su prolazak iz Morave u Svrljig“. Drugi autori ističu da je iz Aleksinačke kotline prema Svrljigu dolinom Toponičke reke vijugao rimski put. Ako je to istina, a mora biti, ostaje nejasno kuda je na potezu klanca Kula-Topilo prolazio taj drum? Možda iznad svetinikolske kotlinice a svakako ne na nivou neprigodnog rečnog korita, i naročito ne u danima povodnja. Trasa je morala biti usečena u slojeve Golaka iznad desnog brega i svetilišta gde je danas Sv. Nikola. Tek onda postaje jasno zašto je na stenama krečnjačkog rta podignuta tvrđava Železnik i nasuprot njoj Gradište (Latinski grad?), jer se na strani tih utvrđenja odvaja i alterativni put prema Cerju, nadalje od Cerja prema Nišu i Svrljigu a tu su odmah i dva jaka vreoca pitke vode (jedno, Miljkovačko, danas kaptirano). Pomenuti gradovi-tvrđave štitili su u Srednjem veku i donji deo Toponičke doline tj. Toponičku župu. Ostaci visoke Kule na samom temenu krečnjačkog rta stenovitih odseka, sa strane deluju jako impresivno. Nažalost, pošto se u podnožju Kule i danas nazire ponorasto udubljene, u potrazi za skrivenim zlatom neodgovorna lica tu neprekidno potkopavaju ostatke zidina. Predeo oko Kule je neponovljivo živopisan i gubi svako ko propusti da ga poseti.

36

MILJKOVAČKO VIDRIŠTE Nazivima Vidrište, Miljkovački, Svetinikolski, Stojančin, Kulski ili Vodenički toplak, kako ga meštani nazivaju, se odnosi na jedan u narodu dosta poznat, inače neuređen, termalni izvor četrdesetak minuta nizvodno od Topila, između manastira Sv. Nikole u Miljkovačke kule. Do terme iz pravca Topila put ne postoji ali se za vreme letnje sezone, kada je vodostaj Toponičke reke nizak, do tog toplika može sa uživanjem stići, bez većih bravura, prelazeći čas na desnu, čas na levu obalu ili gazeći plićacima kroz romantični Prvenački kanjon Kravljansko-miljkovačke klisure. Do divlje terme se mnogo lakše dolazi iz Miljkovca jer postoje kolski putevi oko i preko rta Kule, takođe i dobar gaz (brod, prelaz) odmah preko reke i livade do vodenice. Terma izbija, što je veoma zanimljivo, u dnu vodeničnog vitla i donjem kraju turbine („buke“), starinske, niske Stojančine ili Cerjanske, vodenice podignute na nizvodnom suženju svetinikolskog proširenja. Vodenica sama po sebi predstavljala je arhaičnu etno-arhitekturnu atrakciju. Bila je u vlasništvu više domaćinstava iz Cerja mada je geografski bliža i dostupnija meštanima Miljkovca. Vlasnici su je koristili naizmenično po dogovorenom rasporedu uglavnom u sezoni većeg vodostaja i potrebe za meljavom. Cerje nije imalo drugu vodenicu jer tamo teče slabovodna Labunovska rečica (Liska). Miljkovačka terma se nalazi na 280 m n.v. Leti vodenica obično nije radila ali i onako se iz godine u godinu sve manje koristila i održavala. Cerjanska vodenica je popularna baš po neobičnom izvoru tople vode ispod nje. Topla voda, izdašnosti 1 lit/sek i mineralizacije 444 mg/lit, izvire stvarajući ujezerenje zasuto po dnu drobinom. Ukopano je preko 2-3 metra od površine livade. Temperatura iznosi 33°C, što će reći da je po sastavu i fizičkim vrednostima skoro ista sa Topilom. Ujezerenje tople vode oko vitla i ispod buka se stvaralo samo kada je vodenična vada „odvrnuta“ (suva). Dubina basenčića termomineralne vode iznosi do 0,5 m. Tu se bolesnici kupaju u ležećem položaju, često bez odeće. Kupao se kako ko stigne, mahom pojedinačno. Svaki „pacijent“ samom sebi određuje režim. Voda je bistra, bez mirisa, a temperatura (33°C) baš godi ljudskom telu. Voda koritom vodenične vade otiče, naravno, ujedno sa vodeničnom vodom kada je vodenica bila u pogonu.

37

Da li je postojao i kako je izgledao termomineralni izvor pre podizanja vodenice danas niko ne može sa sigurnošću da zna. Ostaje zagonetka kako i zašto je vodenica podignuta baš iznad termalne izdani, odnosno da li je ona otkrivena baš prilikom izgradnje vodenice u pradavno doba ili je izvor funkcionisao i pre podizanja vodenice. U svakom slučaju situacija je neobična. Pouzdano se može tvrditi da su tu termu u Srednjem veku koristili žitelji gradova Železnika i Gradišta kao i pripadnici manastirskog bratstva Sv. Nikole. Nažalost, danas, 2007-2008-2009.g., Cerjanska vodenica je porušena i njeni ostaci izgledaju žalosno i jadno. Kažu da su je vandalski porušili bezobzirni tragaoci za zakopanim blagom koristeći mape legendarnog (kod tragača zlata) popa Martina. Vidrište i vodenica sa okolinom doživeli su još jednu radikalnu promenu. Naime, posle zabrane divlje naseobine oko Topila, te preuređenja terme i podizanja vikend-naselja, ceo kompleks dobija fizionomiju banje, dok pređašnji „divlji“ korisnici Topila i bilo koji „neregularni“ pacijenti preselili su svu svoju nastambu, ikonografiju i kolorit kod Cerjanske vodenice odn. Vidrišta. Sada se ovde preko leta može posmatrati nova-stara kolonija šatri, šatora, improvizovanih stolova i klupa, ali i traktori, pa i luksuzna kola. Drugim rečima, opet je uspostavljana šarena vašarska slika... Da li će i koliko istrajati ovo sezonsko naselje veliko je pitanje jer na ovom mestu, zvanom „Vidrište“ opština Crveni krst angažovala je stručnjake sa niškog Građevinskog fakulteta da sondiraju teren u nadi da če na novoj bušotini iz podzemnog kolektora pokuljati jači mlaz termomineralne vode. Onda bi tu, eventualno, nikla i druga toponička banja.

Jedna zanimljiva legenda. Tu u blizini izvora Vidrišta, Toplaka, Svetonikolskog manastira i Železnika, prema legendi, u preturska vremena postojalo je naselje jer ovaj potez žitelji Miljkovca nazivaju Selište. Groblje ove naseobine bilo je nizvodnije na kraju naseobine. Pod navalom Osmanlija Selište je bilo spaljeno i preseljeno niže na mestu gde se ono danas nalazi, odnosno oko groblja. Time se tumači činjenica da je Miljkovac jedno od retkih sela čije je groblje usred naselja (Stanojević i Momčilović, 1984). U monografiji o školi u Miljkovcu, Stanojević i Momčilović (1984) navode i sledeću legendu: „O toj paljevini nekadašnjeg sela postoji i jedna legenda po kojoj je u samoj kuli živeo nekakav velmoža, koji je imao veoma lepu ženu, u koju se zaljubio jedan čobanin, koji je, naravno, živeo u svojoj kolibi ispod brega i kule. Jedne noći, kaže legenda, lepa vlastelinka se, u dogovoru sa svojim voljenim, spustila sa svoje kule dugačkim platnom niz zidine i našla se ubrzo u njegovom zagrljaju. To je razgnevilo gospodara, pa je ljubavnike rastrgao konjima za repove, a selo do temelja spalio“. 38

MANASTIR SVETOG NIKOLE Do manastira Sv. Nikole, udaljen manje od 2 km od Miljkovca, mada je smešten na granici atara Miljkovac-Velepolje, dolazi se seoskim putem koji obilazi oko grebena sa Kulom. Sada može da se do manastira stigne i skraćenom trasom, bez zaobilaženja, prelazeći preko zadnjeg, korenskog, kraja rta pošto je tu u paleozojskom mekanijem materijalu, na dodiru tamnih kambrijskih paleozojskih škriljaca i svetlih krečnjačkih slojeva, usečen put kao i rov (kanal) za vodovod koji polazi od Donjekravljanskog kaptiranog vrela u Bisernoj pećini. Sadašnji manastirski hram podignut je krajem XIX veka na ostacima temelja mnogo starije sakralne građevine. Deo stare gradnje je uzidan u novu crkvicu. U odnosu na ruševinu crkvica je skromnijih dimenzija i jednostavnog plana - pravougaone osnove, bez priprate i kupole. Crkva je dugačka svega 4,30 metra, 3,75 m široka, sa oltarom polukruga dubine 2,40 m (koliko i stari). Stenopis, likovi svetaca, su dobro sačuvani. Milićević (1884) navodi i pripratu dimenzija 3,50 x 3,90 m, takođe i podatak da su ovde nalažene starinske monete. Za jedan od novčića kaže: «Tako danas ima jedan u Sibina Aranđelovića iz Miljkovca, na kome piše desno; ono drugo se ne može da pročita.» Uz manastir su i nekoliko pomoćnih prostorija. Koliko se zna manastir nikad nije bio bez monaha. Sveti Nikola je imao ogromnu kulturno-prosvetnu i nacionalnoistorijsku ulogu u životu stanovnika Toponice. U njemu je od 1843/4. g. dugo radila manastirska (kelijska) škola i širila pismenost u narodu. Na dan crkvenog patrona, Sv. Nikole, tu su se zbivala redovna godišnja saborna okupljanja naroda. To su, možda, najglavniji razlozi da manastir 1983. bude proglašen za kulturno blago i zaštićen spomenik.

MILJKOVAČKA CRKVA USPENJA SV. BOGORODICE Miljkovačka svetovna osnovna škola (podignuta 1912) i parohijska crkva Uspenja Svete Bogorodice (Svete Gospođe) nalaze se jedna uz drugu što je uobičajeni položaj u našim naseljima. Na zapadnoj fasadi postoji natpis da je hram podignut 1839.godine. Iznad zapadnog portala u tehnici «al sekko» predstavljeno je poprsje Sv.Bogorodice, crkvenog patrona. Dimenzije crkve su znatne, zidovi su od kamena u krečnom malteru, spolja omalterisani i krečeni. Unutar crkve je pod postavljen novim, a deo ispred oltara očuvanim starim kvadratnim tuhlama. Oltar je poligonalan. Zidno slikarstvo i ikone su delo domaćih zografa i vrede kao istorijski dokument. U dvorištu su očuvana stabla ogromnih krošanja a tu je i češma sa tekućom vodom. Crkva u Miljkovcu je u novije doba igrala veoma značajnu prosvetiteljsku i duhovnu ulogu u životu stanovnika ovog dela Toponičke doline.

39

TOPONIČKI KALAVER Dok je ramonda, bez premca i bez ikakve sumnje, po značaju za naučnike i za radoznale poštovaoce prirode, prva dama flore Kravljansko-Miljkovačke klisure, dotle je kalaver ili džiger-trava (žalfija, Salvia officinalis), u „ekonomsko-propagandnom“ pogledu, svakako najčuveniji niški biljni brend. Za njega svi laici znaju da raste na Svrljiškim planinama a poznato im je i da slovi za jednu od najlekovtijih biljaka. Međutim, malo ko od nestručnjaka, pa čak i deo upućenih u nauku ljudi, zna da je u okolini Niša žalfija zaposela još dva, dosta udaljena od Sićevske klisure, staništa: jedno je kod Krajkovca podno Malog Jastrepca na Lalinačkoj slatini (Niketić, 1995); drugo je na levom kamenitom bregu Toponičke reke, tačno naspram miljkovačke Kule, zapravo na mestu-završetka KravljanskoMiljkovačke (Prinovačke) klisure (Martinović, Sotirov, Ranđelović, 1984). Utvrđeno je i da nešto malo žbunova kalavera uspevaju i ispod Kule prema rečnom koritu, dakle na desnoj rečnoj obali. Oba nalazišta su predstavljala pravo iznenađenje za botaničare - krajkovačko zbog toga što je po prvi put utvrđeno da žalfija u divljini može da uspeva i na nekrečnjačkoj podlozi, a miljkovačko iz razloga što niko nije očekivao da se žalfija nađe i izvan sićevske „mediteranske oaze“, zapadno od Niša. Sićevsku klisuru je još početkom XIX veka slavni botaničar Lujo Adamović (1909) nazvao „mediteranskom oazom“ jer je zbog blage klime postala stecište mnogih biljnih vrsta mediteranskog porekla.

40

Time je posredno naznačeno da je i Prinovački (Pirinovački) tesnac takođe mediteranska oaza pošto i u njemu obitava žalfija (ali i drugi biljni mediteranci). Gledano širim uglom, proizilazi da je Niš okružen poluprstenom mediteranskih oaza-žalfijinih staništa! Nalazište kod Miljkovca nije veliko, zahvata možda koji desetak hektara kamenjara na južnoj sunčanoj ekspoziciji pod nagibom. Značajno je da je žalfija ovde u društvu sa rudinskim pelinom (Artemisia lobelii), isto kao i u Sićevskoj klisuri, gde obrazuje naučno verifikovanu zeljastu biljnu zajednicu ArtemisioSalvietum officinalis. Vrlo bitna činjenica jer opovrgava mišljenje nekih autora da žalfija kod Sićeva (sledstveno tome i kod Miljkovca) nije samorasla, već da su je ljudi još u antičko doba tu naselili. Ipak, većina stručnjaka ne sumnja u autohtonost žalfije oko Niša jer se inače teško da objasniti identičnost sastava zajednica na raznim mestima u kojima raste. Naime, postoji priča da je žalfiju kod Kule doneo iz okoline Ostrovice miljkovački pčelar Sava Popović. Do sada se miljkovačka žalfija pominje u dva rada: već citiranom Martinović, Sotirov, Ranđelović (1985) i Cvetković, Sotirov, Kocić, Cvetanović (1992). Ovim drugim se konstantuje oko 1,5 puta veća zagađenost žalfije radionuklidima kod Sićeva u odnosu na žalfiju kod Miljkovca, čije je stanište udaljeno 6 km od autoputa i železničke pruge. Populaciju žalfije kod Kule valja što pre zaštiti jer je mala i uvek joj preti opasnost od devastiranja. Pored žalfije i pelina, u istoj zajednici, rudinski pelin-žalfija, raste i treća značajna lekovito-čajna biljka rtanjski čaj (Satureia kitaibelii). Rtanjski čaj je zaposeo i terene od Topila prema Kravlju.

POPŠIČKI PRIRODNJAČKI I KULTURNI RARITETI POPŠIČKA BANJICA Primetili smo da na moćnom Toponičko-Jastrebačkom rasedu, koji je predodredio pravac pružanja Toponičke doline, izbija više što jačih, što slabijih termalnih izvora. Kada se pritokom Toponičke reke - Belom rekom - krene nizvodno još na njenom završetku nailazimo na prvo svedočanstvo postojanja tog raseda – termalnu izdan Banjica u selu Popšica. Administrativno atar Popšice pripada Svrljigu, ne Nišu, ali sliv Toponičke reke geografski spaja obe opštine u jedinstvenu biogeografsku i hidrogeografsku celinu, što je dovoljan razlog da se i na predeo Popšice osvrnemo sa nekoliko redaka. Uostalom, Popšica je od Topila udaljena jedva pet kilometara. Popšička Banjica, slično Topilu, takođe služi za kupanje ali za razliku od Topila koje je isključivo lečilišni termomineralni objekat, voda Banjice u Popšici koristi se i za rekreativno kupanje. „Zarobljena“ je 1969. g. u otvoreni basen od betona dimenzija 16 x 16 m ili oko 250 zapreminskih metara. Pod basena je od prirodne stene, nagnut je, pa mu dubina varira od 0,5 do 2,0 metara. Posle 1973. g., kada je put od Svrljiga do Popšice asfaltiran, Banjica se pretvorila u omiljeno izletničko mesto za nišlije i svrljižane. Posećivana je čak i preko zime. Kao lekovita upotrebljava se na dve posebne česme - jedne pijenjem radi ublažavanje stomačnih oboljenja, a druge za ispiranje očiju tj, za poboljšanje vida. Banjica je terma usred naselja Popišice.Izbija iz padine uzvišenja Ciganska čuka, severnog obronka Kalafata, na 315 m n.v. iz krečnjačko stenovitog tla, razbijenog mnogim rasedima. Okružena je kućama mahale Bigar, seoskom zadrugom a niže nje je vodenica koja radi koristeći pad vode iz basena. Glavni izvor Grlo ima izdašnost 15/ lit/sec. Pored basena su pomenute kaptaže Spomen češma sa „Vodom za stomak“ jačine oko 3 lit/sec na sedam lula i česma sa „Vodom za oči“ debita l lit/sec iz jedne lule. Temperatura vode kreće se 20-22°C. Organizam kupača brzo se privikava na hlatku sredinu. Voda emanira gasne mehuriće, ne muti se, pH vrednost je neutralna. Zbog obilja termalne vode vazduh oko Banjice je župskih odlika. Pre pretvaranja u kupalište Banjica je imala i kultno-ritualnu funkciju posetioci su je uvek nečim darivali. Taj se običaj zadržao i danas. Polovina popšičkih domaćinstava, njih sedamdesetpet, uvelo je u svoje domove termalnu vodu za tekuće potrebe. Sve u svemu, postoji dovoljno motiva da i gosti Topila kat-tad skoknu i do Banjice. Glavni izvor Grlo ima izdašnost 15/ lit/sec. Pored basena su pomenute kaptaže Spomen češma sa „Vodom za stomak“ jačine oko 3 lit/sec na sedam lula i česma sa „Vodom za oči“ debita l lit/sec iz jedne lule. Temperatura vode kreće se 20-22°C. Organizam kupača brzo se privikava na hlatku sredinu. Voda emanira gasne mehuriće, ne muti se, pH vrednost je neutralna. Zbog obilja termalne vode vazduh oko Banjice je župskih odlika. Pre pretvaranja u kupalište Banjica je imala i kultno-ritualnu funkciju - posetioci su je uvek nečim darivali. Taj se običaj zadržao i danas. Polovina popšičkih domaćinstava, njih sedamdesetpet, uvelo je u svoje domove termalnu vodu za tekuće potrebe. Sve u svemu, postoji dovoljno motiva da i gosti Topila kat-tad skoknu do Banjice. 41

POPŠIČKA PEŠTER U okolini Popšice su dve moćne pećine - Popšička pešter i Samar – obe na velikom glasu i obe u slivu Toponičke reke. Čime privlače pažnju naučnika i ljubitelja prirode? Izgleda da je Jovan Cvijić, utemeljivać srpske geomorfologije, naučnik svetskog ugleda, prvi uveo Popšičku pešter u domen naučnog interesovanja, pominjujući je u svom članku «Ka poznavanju Krša Istočne Srbije» iz 1889. g. Cvijić piše o njoj i 1895., i 1924.g. Nju je ubrzo posle Cvijića obišao i prvi srpski geolog Jovan Žujović (1893). Potom je međunarodna ekspedicija eminentnih biospeleologa R. Žanel (Kluž, Rumunija), Siniša Stanković (Beograd, Srbija), P. A. Šapius (Bazel, Švajcarska), A. Magdalen (Pariz, Francuska), A. Vinkler (Beč, Austrija) i J. Rot (Kluž, Rumunija) istraživala Popšičku pešter (pećuru) u junu 1923. g., a izveštaj o rezultatima proučavanja objavili su Žanel i Stanković 1924.g. U novije vreme nju je ponovno detaljno obradio geomorfolog J. Petrović (Novi Sad, 1955., 1974. i 2001. g.). Popšičkom pećinom se do u najsitnije detalje bavio i Nešić (2001). Popšička pećina nalazi se oko 2 km, sat-dva komotnog pešačenja, južno od Popšice a severno od Kalafata, u podnožju odseka krečnjačkog uzvišenja Jezdin vrh (606.m.), na nadmorskoj visini 500 m. Do nje se stiže seoskim putem koji je potpuno zarastao. Ka njenoj unutrašnjosti vode tri, zapravo četiri otvora-ulaza, iz kojih je nekad izbijala a danas samo iz jednog ističe voda. Temperatura vode stalnog kraškog izvora Petkov kladenac (Šopur) iznosi 11°C i on je kaptiran za potrebe preostalih domaćinstava u Popšici. Popšička pećina se pruža pravcem ponornice Zagodin potok i površinskog Selskog potoka. Pećina se sastoji od glavnog potpuno pristupačnog suvog koridora i spleta nikako ili manje prohodnih kanala. Najniži ulazni otvor (na 480 m n.v.) je za dvadesetak metara niže od glavnog. U glavni koridor može se ući direktno ili preko drugog otvora, za 10 metara nižeg od prvog. Koridor i druga galerija vode u dvoranicu do koje dopire dnevna svetlost. U njoj se razdvajaju dva duboka kanala. Desni, je više puta laktasto izvijen, što ukazuje da je nekad predstavljao meandarsko korito prvobitne ponornice. On se postepeno sužava; pod je stenovit suv ali prljav i sa stalagmitima; stalagmiti su kupasti, debeli do 10 cm i visoki do 60 cm. Pećina obiluje lepim i raznovrsnim pećinskim nakitom, naročito u dvoranama. Leva galerija je prostranija, viša, 120 metara prava, pa skreće u levo. Baš na tom proširenju sa visokom tavanicom nagomilana je ogromna količina guana kojeg je hiljadama i hilhadama godina produkovala neizbrojiva skupina slepih miševa. Odavde se ovaj kanal produžava još pedesetak metara. Prema najnovijim podacima dužina svih pećinskih kanala iznosi 620 m (prema Nešiću 508 m). 42

Mehanizam i proces nastanka Popšičke pešteri se uklapa u istu šemu koja važi i za pećine Provaliju, Cerjansku propast, Bisernu pećinu (kod Satova). Šuplji kamen, Kravljansko vrelo, pa i pećinu Samar, čiji opis sledi. Naime, stalni ili povremeni vodotoci koji se sa venca Kalafata (izgrađenog od crvenih permskih peščara) lepezasto i strmoglavice upućuju na sever, u donjem toku nailaze na krečnjačku barijeru koja steže severnu podgorinu Kalafata iznad Toponičke doline. Budući da su se Toponička prareka i recentna reka brže usecala u dubinu Toponičko-Jastrebačkog raseda, njene leve kalafatske pritoke nisu mogle da prate to uronavanje pa su u pukotine krečnjačke prepreke izbušile (tektonskim i kraškim mehanizmima) ponore i pretvorile se u ponornice. Prethodno pobrojane pećine su, prema tome, ustvari tunelske ponorničke pećine kalafatskih reka koje ponovo iskaču na videlo dana u Toponičkoj dolini, priključujući se mreži Toponičke reke. Rećica koja ponire u podzemlje Popšičke pešter je zasigurno poznata pod imenom Zagodin potok. Koliko su početni i središnji delovi gornjeg kanala i leve račve Popšičke pešteri prostrani najbolje potvrđuje činjenica da su nekada meštani zaprežnim kolima ulazili u pećinu, išli do gomile guana, tovarili ga i izvozili kao gnojivo za njive. Tragovi kolskih točkova još i danas su utisnuti u vlažno tlo pećinskog poda. Družina Siniše Stankovića, potonjeg akademika SANU, ovako je 1923.g. videla sliku Popšičke pešteri na mestu gde je nagomilano guano: „Budući suva i sa vazdušnim strujama, ova pećina pruža sasvim nepovoljne uslove kavernikolnim (pećinskim, n.pr.) oblicima. Ali je zato suša sjajan uslov za slepe miševe. Otuda njih ima u neverovatnom broju na različitim tačkama dubokih galerija. U ostalom, gomile starog guana pokazuju da kolonije Chiroptera (slepih miševa, n.pr.) menjaju često svoje mesto stanovanja“. Zaista, svaki namernik koji se odvaži da zađe u pećinu ostaje zapanjen i uzdrman izgledom impozantnih po veličini visećih živih grozdova slepih miševa, okačenih jedan o drugog o tavanici, u stalnom nemirnom premeštanju uz prodorno cikutanje. To vredi doživeti!

43

A ako pažljivo usresredite pogled na guano zapazićete živahno vašarsko komešanje i neprekidno gamižanje, na sve strane, bezbrojnih guanobija, životinjica koje se hrane izmetom slepih miševa, pa onda i međosobnim proždiranjem, uspostavjlaju svojevrsnu tzv. trofićku, prehrambenu, piramidu. Posmatrate mešovito društvo sitnih dvokrilaca, tvrdokrilaca, paukova, krpelja, valjkastih glistica, itd. Tu je, na ulazu u pećinu, konstantovano prisustvo i jednog ksenofilnog skakavca (Troglophilus neglektus vlasinensis). Ova je podvrsta najpre otkrivena 1942. u dolini Jerme kod ulaza u pećinu Vetrena dupka blizu sela Vlasi, pa otuda joj i potiče naziv. Bratislav Grubač, odlični poznavalac Chiroptera (slepih miševa, letećih sisara) u pećini kod Popšice konstatovao je (1979. a rad o njima objavio 1998) prisustvo dve vrste dugonjuškastih slepih miševa (ljiljaka, šišmiševa, i to Rhinolophus ferrumequinum i Rhinolophus hipposideros), zatim velikog slepog miša (Myotis myotis), kao i vrstu dugokrilog slepog miša (Miniopterus schreibersi), ukupno četiri vrste. Drugi autori su uz ovog živog društva šišmiševa, pronašli fosilne ostatke i od oštrouhog slepog miša (Myotis blythi). Dakle, Popšička pešter se pokazuje kao pravi sabirni centar šišmiševa! U Popšičkoj pešteri su nalaženi i fosilni ostaci kostiju pećinskog medveda (Ursus spelaeus), neke vrsta zeca (Lepus sp.), šumskog miša (Apodemus silvaticus)... Prosudite sami da li vredi šetnja do Popšičke pešteri!

44

KOPAJKOŠARSKA PEĆINA - SAMAR Pećina Samar je takođe na meti istraživača od kraja XIX veka, međutim popularnost joj je naglo porasla i prešla granice države kada je 1969/70. g. avanturista Milutin Veljković pristao da, pod pokroviteljstvom JNA, provede više od godinu dana u njenoj mračnoj i vlažnoj utrobi. Cilj tog neobičnog poduhvata bio je da se utvrdi koliko dugo može čovek da izdrži bez dnevne svetlosti i ostalih normalnih životnih uslova, a pod izgovorom da napolju besni atomski rat ili su se zadesile druge vanredne okolnosti. Pećinom Samar najviše se bavio geomorfolog J. Petrović (1957, 1968a i 1968b, 1974, 1976, 2001) ali neuporedivo najpotpuniju i pregnantnu studiju o Samaru-Velikoj pešteri dao je D. Nešić (2001). Koliko je Samar atraktivna prirodna tvorevina njbolje svedočanstvo je činjenica da je taj objekat stavljen pod zaštitu u kategoriji „Spomenika prirode“. Samar je dosta udaljen, možda celih 8 km, od Topila. Da ponovimo, položaj Samara u ataru Kopajkošare administrativno pripada opštini Svrljig, ali, hidrogeografski Samar pripada slivu Toponičke reke, jer Kopajkošarska reka protiče kroz pećinu i vodu poklanja Toponičkoj reci kod Popšice. Mada je, pre toga, uzani kanjončić kroz koji se Kopajka provlači po izlasku iz pećine, prividno odvaja od „prave“ Toponičke doline.

45

Samar je od davnina privlačio pažnju prirodnjaka zbog dosta komplikovanog ustrojstva koje ni dan-danas nije potpuno razmršeno. Dužina ispitanog sistema suvih i rečnih kanala i dvoranskih proširenja, posle merenja koje su vršile razne ekspedicije, iznosi 3167 m (Nešič, 2001., daje podatak 3277 m). Njih su u krečnjačkoj gredi Strnjak, krajnjeg severoistočnog ogranka Kalafata, kroz dugo geološko doba izdubile dve vode: prva, stalna, mada povremeno na granici presahnuća, rečica Sudvak, ustvari gornji tok Kopajskog vodotoka pre pretvaranja u ponornicu na 540 mnv; druga, periodični potok Žljebura koji kroz zjapeće grotlo sekundarnog ponora, zvanog Provalija, na 540 m n.v., dubokog preko 30 m i nadvislog iznad glavnog kanala podalje od ulaza, upada u pećinski sistem i spaja se sa Kopajkom. Oba vodotoka počinju sa I-SI strane Kurila i najpre, neki kilometar, teku preko paleozojskih crvenih peščara i umesto da produže dalje na istok prema Svrljiškom Timoku, skreću na sever dok ne dođu do pregrade Strnjak. Ponor Samara je na nadmorskoj visini oko 540 m, a Sudvak se usekao pre ulaza do 520 mnv, tako da se iznad njega nadvisio nadasve atraktivan veliki prirodni kameni most u vidu masivnog obluka raspona 25 m i visine 14 m. Odmah iza mosta je dvorana 5 x 7 m. Na drugom kraju Samara ulaz (izlaz) je na 480 m n.v. i tu neprekidno kulja voda. Ali to, pošto vrelo radi i u sušne dane, nije reka-ponornica, već jako, stalno vrelo zvano Ripaljka, sa neobično hladnom vodom, svega 5,5°C! Donji ulaz (izlaz) na 478 m meštani nazivaju Veliki pešter. Direktno rastojanje (ne računa se zbir dužina svakog kanala ponaosob) između kamene arkade gde počinje Samar i vrela iznosi preko 2 km a razlika u visini rečnog toka oko 40 m. Speleolozi u pećini, koja u celini predstavlja tunelsku rečnu pećinu, razlikuju tri morfološke celine na tri visinska nivoa: glavni kanal, ostaci suvog kanala višeg nivoa i kanali bočnih pritoka. Unutar pećina postoje 4 sifonska suženja, mnoge kaskade i virovi, neki dublji od 1 metra. Što se tiče pećinskih ukrasa Petrović (2001) je zabeležio: „Masivniji nakit nije zastupljen a samo se u pojedinim delovima javljaju moćniji salivi. Hemijski sedimenti se javljaju i u rečnom hodniku a predstavljeni su grozdovima zavesa koje podsećaju na niske duvana. Po pravilu su zagasitije boje ali im se dimenzija kreće i do 1,2 m.“ Jezava. Pored grandioznog obluka Bigar (toponim Zbeg) i pećinskog izlaza, sa toponimom Veliki pešter, (vrelo Ripaljka), podalje i niže i zapadnije od nje, nalaze se još dva manja vrela. Jedno vrelo-pećina, Toplik, koja je potopljena, dosta granata ali teško prohodna. Drugo vrelo, Jezava, daje početak istoimenog vodotoka. Toplik i Jezava su nezavisni hidrološki objekti (Nešić, 2001). Neki autori u opsegu Bigra pominju i suvi kanal nazivan Lisičji. (Navedeni podaci ukazuju da kod daljih proučavanja celokpnog pećinskog kompleksa treba da se najpre razmrsi i precizira klupko ovdašnjih toponima i ostalih naziva). 46

Jezavu kao poseban rečno-tunelski pećinski splet u blizini kopajkošarskog pećinskog sistema Samar-Veiki pešter, prvi je detaljno i analitički obradio D, Nešić (2001). Prema Nešiču (2001) pećinski sistem Jezave poseduje jedan ponorski ulaz u koji utiče istoimena ponornica, a više vrelskih izlaza grupisanih pod toponimima Zbeg i Jezava. Prema autoru sistem Jezave iznosi u dužini 903 metara. Nešić kaže: „Slično prethodno opisanom sistemu i kod Jezave se mogu izdvojiti tri genetska nivoa vertikalne sukcesije, pri čemu je najviši nivo obrušavanjem i erozijom delimično urušen srednji nivo je predstavljen glavnim kanalom i kanalom Zbega i najniži nivo je sa stalno potopljenim kanalima u nivou vrela“. Pećina Samar (ali i Jezava), je za obične posetioce i izletnike prava poslastica, pre svega, zbog izuzetno živopisnog, isijavajućeg mistiku, kako gornjeg ulazniog, tako i donjeg izlaznog, otvora (početnog i završnog) kao i sekundarnog ponorskog ulaza Žljebura. Oni se se bez posebnih teškoća i napora mogu osmotriti. I najkraći uvid je dovoljan da se namah shvati zašto je za starinsko stanovništvo Samar kultno mesto, čuvar i podsticaj u negovanju paganskih (vlaških?) običaja, te nadahnuće za svačiju uobrazilju. Ali bez opreme i iskusnog vodiča rizično je zalaziti dublje u podzemlje, naročito ne za vreme povodnja. A ako neko ne može bez pustolovine neka se provuče izuzetno uskim ali ne i dubokim kanjonskim tesnacem Kopajkošarske rečice prema Popšici (bezopasno je). I u njemu će se osećati bespomoćnim zarobljenikom do kog dopire malo parče neba. Ujedno će mu se pružiti prilika da se divi mnoštvu kazana i niša koje su bujice u zidovima kanjončića dubile milenijumima...

Živo naselje Samara.Pećinski sistem Samar zaposednut je izuzetnim mnoštvom raznovrsnih živih bića prisposobljenih za život u tami, jer obiluje naslagama guana kojima se pećinski beskičmenjaci hrane. Pre svega, tu su predstavnici grupe zglavkara (Arthropoda) među kojima ima i predatora (proždrljivaca) - stonoge, kosci, krpelji (paraziti slepih miševa), pauci, tvrdokrilci (grupa trehine). U pećinskom sistemu Samar Pavićević (2007) je pronašao, doduše samo četiri, pravih pećinskih zglavkara (troglobionata) ali među njima jednu novu vrstu gujinog češlja (Haasea guidononveillerii Makarov, 2007) i jednu novu podvrstu tvrdokrilca-trehina (Duvalius (Paraduvalius) winkleri subsp. nov. Pavićević, 2007). Mijatović, M., 2007, obradila je fosilne nalaze kičmenjaka iz Samara i konstatovala da jedan deo fosila potiče s kraja ledenog doba, dok drugi iz holocena (današnjeg doba). U kanalima pećine i ponora Žljebura, nađeni su fosili pećinskog medveda, pećinskog lava, izumrlog divljeg konja (sve izumrle vrste), ali i skeletni ostaci recentnih sisara vuka, srne, mrkog medveda, dalje, ježa, lisice, zeca, hermelina, divlje mačke, divlje svinje, ovce i koze. Mijatović ističe da je dobro očuvana lobanja (najbolje pohranjena u srpskim pećinama) pećinskog lava (Panthera lio cf. spelaea), najinteresantnijeg nalaza u prikupljenoj kolekciji fosila. Pokupljen i zub izumrlog divljeg konja (Eqwus caballus) stepskog porekla koji je naseljavao i prostor svrljiškog kraja. Najviše je bilo ostataka više generacija i raznih uzrasta pećinskog medveda (Ursus speleus) iz čega autorka zaključuje da je pećina služila pećinskom medvedu za „zimsko spavanje“, dok ostaci stradalih mladunaca - tek rođenih i starijih godinu-dve dana - ukazuju da su zime nekad bile veoma oštre. Bezimena pećinica.U blizini pećinskog sistema Samar uzvodno od Popšice a 40 metara relativne visine iznad kanjončića na desnoj obali Kopajkošajske reke postoji još jedna manja pećina, dužine 38 m, koju su autori koji su je opisali (Nećić, i dr., 2007) nazvali Bezimena pećina.

47

SVETILIŠTE U ZAGRLJAJU RAILA Kao što je Popšička Banjica pandan banji Topilo, tako je i manastir Sv. Arhianđela u ataru sela Pirkovca, nedaleko od Popšice, pandan miljkovačkom kulturno-istorijskom spomeniku, manastiru Sv. Nikola. I to podjednako i kao sakralnom objektu i hrišćanskom svetilištu, i kao starinskom prosvetiteljskom središtu, pošto je i u njemu - slično Sv. Nikoli - od 1858 godine postojalo čuveno kelijno učilište, kroz koje su prošle i opismenile se brojne generacije mladeži iz dvadesetak okolnih naselja. Na regilioznim svetkovinama i crkvenim saborima ovde se okupljalo svo lokalno stanovništvo. Škola je nastavila da funkcioniše i posle poslednjeg Svetskog rata. Posećivala su je deca iz Pirkovca i Popšice. Hram Sv. Arhanđela podignut je u zakrilju šumovitog obluka brda Rail (555 m n.v.) pored Bele reke. Ima status parohijske crkve za osam okolnih naselja. Iznad ulaza u hram stoji natpis „Hram Sv. Aranđeo“. Predanje kaže da je prvobitno podignut čak u doba Nemanjića. Stradao je i obnavljan više puta. Poslednju paljevinu izveli su Turci 1876. uoči konačnog povlačenja iz Srbije. Sadašnjia sakralna građevina obnovljena je 1896. godine. Uz crkvu na 350 m n. visine izbija snažan dobro poznati Crkveni izvor kapaciteta 3 lit/sec i temperature 12°C (Martinović i Kostić, 1975). Poviše ovog izvora podignuta je povrh slojeva bigra još jedna češma sa tri lule. Stari hram, škola, pitka voda, sve to okruženo šumom, čini ambijent jako prijatnim i okrepljujućeim za izletnike. Ima ih ali u malom broju. Međutim, i u naučnom pogledu šumoviti amfiteatar Sv. Arhanđela je više nego zanimljiv jer predstavlja refugijum (sklonište) reliktne polidominantne šumske zajednice tercijernog tipa. Drugim rečima, ovde se očuvala asociacija prastarog, nalik tropskom, ustrojstva sastavljena od više strukturno jednakopravnih vrsta drveta. Takve zajednice su na Balkanu i Evropi postojale nekad, u drevnom geološkom dobu Tercijar koje se odlikovalo blagom klimom. Tokom vremena atmosferske prilike su se postepeno menjale i težile zahlađivanju - od tropske, preko subtropske do mediteranske i submediteranske. Na kraju je nastupio nagli, tragičan, preobražaj - zagospodarili su sneg, led i mraz. Tipovi starih šuma, po strukturi nalik polidominantnim tropskim, očuvale su se jedino u refugijumima kakav je i taj ispod Raila i oko Topila. Za nauku su znimljive i ovdašnje dosta močne, još neproučene, naslage bigra.

48

POGLED NA DANAŠNJU FLORU, FAUNU (NADZEMNU) I VEGETACIJU Prve podatke o biljnom svetu Toponičkog kraja dao je dr Sava Petrovič, dvorski i lični lekar kralja Milana Obrenovića, osamdesetih godina XIX stoleća (Petrović, 1883. i 1885), kada je tih godina kao pratilac suverena ili samostalno obilazio okolinu Niša. Na Kravljanskoj planini (Kalafatu), zapravo kod Miljkovca, on je zabeležio prisustvo Scabiosa fumaroides (endemitne biljke koju su determinisali Vizijani i Pančić) i Waldsteinia geoides (tercijernog relikta). Oba nalaza su bili pravi „pogodak usred mete“ jer su ukazivali na vanredno bogatstvo i sastav zelenog pokrivača Toponičkog basena i njegovog značaj za nauku, što se i obistinilo. Prohujalo je dosta decenija dok biolozi nisu ponovo zašli u Kravljansko-Miljkovačku klisuru (Sotirov, 1977; Martinović, Sotirov, Ranđeloviš, 1985; Niketić, 1985; Martinović, Ranđelovič, Sotirov, 1991). Naglašavamo da se ovde pojam vegetacije upotrebljava u duhu savremenog ekološkog rezona. Pod vegetacijom se podrazumeva celokupno živo naselje određenog prostora, i biljke, i životinje. Ali pošto u osnovi postojanja i održavanja živih bića stoje biljke, vegetacijska istraživanja se svode na proučavanje flore. Pošavši od tog tumačenja i imajući u vidu konkretna zapažanja sa terena, možemo da kažemo da je na teritoriji sliva Toponičke reke - ponajpre u klisurama i brdskim oblučjima - skoro isključivo zastupljena vegetacija starinskog, u geološkom smislu, tipa. Naime, ovde su prisutne mnoge toploljubive vrste i biljne zajednice (asociacije), kakve su postojale pre velikog klimatskog iskušenja - ledenog doba. Pre oko 2 miliona godina ledena avet zapretila je živom svetu Evrope, time I Balkana. Zvala se Ledeno doba ili Glacijal, a bila je bezdušna, surova, ubitačna, nepoštedna. Sve živo bi bilo uništeno da nisu postojale „sigurne kuće“: klisure, pećine, vrela, i izvori, brdske zavetrine i amfiteatralna oblučja koja su pružila utočište prognanicima... Ledeno doba potrajalo je do pre 10000-12000 godina kada su prvobitni ljudi i zatečena priroda mogli da odahnu. Vratile su se ugodnije atmosferske prilike kakve uživamo i danas. Starinska, preglacijalna vegetacija pre uništenja odlikovala se velikom raznovrsnošću, bogatstvom biodiverziteta, jer je pripadala tipovima tropskog, suptropskog i mediteranskog karaktera. Međutim, za Balkan, za našu zemlju, pa i za našu Toponičku dolinu, tolika raznovrsnost kao da nije bila dovoljna. Pošto su se Tokom Ledenog doba navale ledenog pokrivača, mrazeva i žestokih niskih temperatura, odigrala u četiri glavna navrata, smenjivana sa tri perioda povlačenja ledene kape i otopljavanja, Toliko puta su se stvarale i mogućnosti da se sastav i struktura vegetacije na Balkanu dopunski obogati „dođošima“ sa strane, bilo frigorifilnih, bilo termofilnih, kojima su kako-koje aktualne prilike istog podneblja prijale. To se i zbilo - kroz otškrinuta vrata smekšane međuglacijalne klime na Balkan su nagrnule pridošlice sa strane, prvenstveno sa severoistoka i istoka, sa stepa, crnomorskog i maloazijskog prostora i u novom zavičaju brzo se raskomotile. Tako su u registre flore, faune i vegetacije Poluostrva upisane novi stanovnici. Toponička dolina se pokazala zahvalnim refugijumom. Pored toga što je sačuvala čitav nabor predstavnika reliktnog živog sveta, prihvatila je i imigrantne, novitetne vrste. Jedini činilac koji je u te dane ograničavao kvantitet biodiverziteta Toponičke doline, sprečivši ga da bude još brojniji, bile su orografske odlike reljefa. Naime, najviše kote Toponičke doline ne dostižu ni 900 m n.v. Zato se tu nisu nastanili i ne egzistiraju reprezenti zaostali iz glacijalnih naleta - planinske i visokoplaninske (subborealne i borealne), četinarske, suvatne, i hladnoplaninske vodene vegetacije, sem nekih iznimaka. Vrste poput brdske bukve, nekih hrastova, jasena, javora, lipe, oraha, pasjeg drena, mečje leske, maklena, graba...su primeri starosedeoca u Toponičkoj klisuri...Kovilje i božur (ima ga iznad manastira Sv. Nikole i u brdu preko puta miljkovačke Kule), te rudinski pelin, došli su sa stepskih područja. Žuta košutica, žalfija su mediteranci, a drača (čalija, Paliurus spina christi) je pontijska (crnomorskog porekla).

49

Jorgovan (Syringa vulgaris) i srpski ljutić (Ranunculus serbicus, ovde nađen samo u Tresibari) su isto pradavnog porekla ali su, tvrde stručnjaci, rođeni (nastali) kao vrste baš na Balkanu. Baš kao i ona podvrsta račića trihoniskus iz donje Kravljanske pešteri. Takvi, autohtoni (u samom zavičaju „iskovani“), endemični i reliktni oblici su naknadno i još više popunili listu živog sveta ovdašnjeg podneblja. A ekolozi tvrde da ukoliko je biodiverzitet neke predeone celine bogatiji i raznovrsniji utoliko je njena stabilnost i pouzdanost održavanja života veća! U klisuri su uočene i pradavne polidominantne zajednice poput one između grabića i mešavine hrastova (Carpinio orientalisQercetum mixtum calciolum), grabića i jorgovana (Syringo-Carpinetum orientalis) i druge. Na severnoj strani Kalafata uz sam venac obitavaju i sastojine brdske bukve (Fagus moesiaca). Nasuprot njima na aluvijalnoj zaravni uz Toponicu održava se zajednica topole i vrbe (Salici-Populetum albae). Između asociacije sa bukvom i vrbama egzistiraju sastojine medunca i cera (Quercetum pubescentis-cerris), kitnjaka i belog graba (Querco-Carpinetum moesicum na višim i vlažnim mestima) idr... „Na jako degradiranim i strmim mestima bez šumske vegetacije javlja se oskudna pašnjačka vegetacija u čiji sastav ulazi grupa kserofitnih stepsko-mediteranskih elemenata: Stipa tirsa, Teucrium montanum, Stureia kitaibelii,, Allyssum saxatile, Jurinea mollis, Cephalaria laevigata, Artemisia lobelii, Potentila arenata, i dr. Na najstrmijim mestima, na okomitim mestima raste Sesleria rigida“ (Martinović, Sotirov, Ranđelović, 1985). Isti autori (1991) štampali su poseban osvrt na nalazište srpske ramonde u blizini Topila. Krajnji zaključak autora glasi: „Miljovačka klisura je sa biljno-geografskog stanovišta veoma interesantna i treba joj pokloniti odgovarajuću pažnju jer su u njoj prisutni elementi flore i vegetacije koji ukazuju na njenu veliku starost“.

50

PEĆINSKI KOMPLEKS PROVALIJE GRUPISANJE TOPONIČKIH SPELEOLOŠKIH OBJEKATA U slivu Toponičke reke broje se 19 speleoloških objekata, plus jedan uslovan, ukupno 20. Oni se mogu grupisati na razne načine . Recimo, prema fizičko-geografskim odnosima Nešić, i dr. (2007) razlikuju ponorske, pećine, tunelske pećine, vrelsko-jamske pećine, jame. Smatrajući da je za laike preglednije ovde su speleoloćki objekti grupisani prema rečnim dolinama (slivovima Toponice i njenih pritoka): Toponičkoj dolini u užem smislu pripadaju: Topilska jama (Jama Satovi, Biserna pećina), Košuća peć, Čivutska dupka i Suvo (fosilno) vrelo; Kopajkošarskoj dolini bi pripadali: Samar, Jezava i Bezimena pećina; Grupacija vezana za ponornicu Provalija obuhvata: pećinu Provaliju (Cerjanku), Cerjansku propast, Pešter u Pljočak i Pećurina (sifon Gornjeg kravljanskog vrela); Oko i u dolini toponičke pritoke Liske (Labunovske rečice) nalaze se: Mečja rupa, Jama Pešter kod Mikajlove vodenicepojate i Jama na Pirinovcu (Prinovcu), U dolini Zagodinskog potoka je Popšička pešter. Pećinske objekte Toponičkog basena obrađivali su i objavili studije: Žolnaj (1980), Ljubojević, Gerzina (1996), Zaremski (1997), Nešič (2001), Nešić (2002), Nešić. Pavićević, Belij (2007) i dr. O objektima u dolini Toponice Topilskoj Jami, Košućoj peći i Suvom vrelu sa arkadom već je bilo reči. Osnovni podaci o Čivutskoj rupi glase: Nalazi se nizvodno od Kravlja a uzvodno od Topila na 35 m relativne visine iznad Toponice. Predstavlja jednostavni kanal dugačak 13 m. O centralnom speleološkom objektu Toponičkog basena, pećini Provaliji (Cerjanki), osim odabira najvažnijih podataka o njenom položaju, informacija vezanih za istorijat njenog proučavanja i sl. prepušteno je da se reprodukovanjem originalnih tekstova brojnih istraćivaćkih akcija čitaoci neposredno upoznaju sa bogatom građom o njenom izgledu, genezi, morfologiji („arhitekturi“), hidrografiji i dr. O ostalim objektima pećinskog sitema Provalije pružaju se najsuštinskiji podaci. Pećina Pećurina je ustvari sifon-jama Gornjeg kravljanskog vrela istražena do dubine 15 m za koju je bojenjem vode utvrđeno da je u hidrološoj vezi s ponornicom, odnosno pećinom Provalija. U relativnoj blizini na severnoj strani Ljutog vrha je Kravljanska jama, 160 m iznad Toponičke reke. Početni deo jame je uzan a donji jako proširen. Ukupna dubina jame dostiže 128 m. Po svoj prilici ova jama je u vezi s ponorskim sistemom Provalija. Cerjanska propast je istočno i nedaleko od Provalije. Duboka je 89 m a ukupne dužine 126 m. Kao što u pećinu Provaliju utiče ponornica Provalija, tako u Cerjansku propast ponire rečica Beljanica koja se nekada otela od toka Provalije i osamostalila. Pretpostavlja se da se njen tok pruža ka vrelu Dragovac uzvodno od Kravlja. Uz Cerjansku propast postoji i suva jama Pešer u Pljočak koja je duboka 28 m a li njen kosi, nevertikalni, kanal dostiže 52 m.

51

PROVALIJA (CERJANKA) Provalija je izvorno, autentično, ime mega-pećine blizu sela Cerja. Cerjanka je naziv kojim je Provalija u novije vreme okićena jer se nalazi u ataru Cerja oko 2 km istočno od naselja. Poslednjih godina, zahvaljujući masmedijumima, izvojevala je ogromnu popularnost, bez obzira što za amatere i laike još nije dostupna. Na njenom ulazu je postavljena zabravljena gvozdena rešetka, a ključ se nalazi kod upravljača pećine, JP Direkcija za izgradnju grada Niša, ulica 7.jula 6, 18000 Niš. A povodi zbog kojih je unosimo u turističku ponudu Topila su višestruki i jaki. Pre svega, Provalija se preko medija, za razliku od Topila, prоčula daleko izvan regionalnih okvira kao, nekad najduža a sada kao jedna od potencijalno najdužih, jer će u buduće - kada bude do kraja ispitana - zasigurno opet izvojevati zvanje najduže pećine u Srbiji. Drugo, ona je nesumnjivo jedna od najsloženija pećina u Srbiji, Najzad, treće, po bogatstvu, lepoti i originalnosti nakita, njoj čini se, u Srbiji nema takmaca. Pošto nije potpuno istražena ostaje i nadalje preizazovna za speleologe, hidrospeleologe, biospeleologe i arheologe.. Do sada je ophođeno i izmereno 6025 m njenih kanala, dvorana i kaverni, a pretpostavlja se da ih je bar dva- tri puta više od istraženih. Provalija, iako je iza Ljutog vrha, dakle od Topila preko planine, prima u svojim podzemnim kanalima Provalijsku reku koja tu dotiče sa severnih padina Kameničkog visa i pretvara se u ponornicu.. Posle podzemnog toka ona svakako izbija u dolinu Toponičke reke kao periodično vrelo zvano Gornje kravljansko vrelo. (Nije isključeno da usled bifurkacija u podzemlju jedan njen, stalni krak izvire u Donjem kravljanskom vrelu.

52

760 m

Ulaz

700 m

Jama iznad Kravljanskog vrela

600 m

Visoki kanal

500 m

Salomna dvorana

Kravljansko vrelo

400 m 300 m

Sifon na 3. km Završni sifoni

PROFIL -projekcija na ravan 330°

Ulaz Visoki kanal

PLAN 0

500

1000m

Sifon na 3. km

Cerjanska pećina (Provalija)

Završni sifoni Salomna dvorana

Iako u pravoj liniji nije predaleko od Topila (oko 8 km), do Provalije se iz Topila može stići jedino preko vrletnog prevoja Crna bara. Odatle do Cerja planinskim stazama, pa dalje na istok makadamskim putem koji ovih dana (leta 2009) sređuje Direkcija za izgradnju grada Niša. Ukupna mreža istraženih i neistraženih podzemnih kanala i dvorana Provalije sigurno veća. Do sada je ispitano svega oko 6 km, pa misterija golica pažnju radoznalaca. Ali najvažniji razlog i opravdanje da se Provalija poveže sa kompleksom Topila u jedinstvenu celinu je fakat da, iako geomorfološki oba objekta predstavljaju izdvojene celine, hidromorfološki, geoistorijski, strukturno i funkcionalno su neraskidivo povezani u jedinstven geografski predeo. Ulaz u Provaliju, po Petroviću (1974), leži na 560 m, a po Martinoviću (1995) na 525 m; figuriraju i dugi podaci. Možda su razlog razlikama povremene jače padavine kada se Provalijska reka pretvara u snažnu bujicu i tada ruši lii delimično zatrpava ulaz u ponor menjajući visinu ulaza. 53

Otkriće Provalije Ulaz u pećinu, dakle samo njeno postojanje, bilo je iz davnina poznato. Ali u njenu utrobu zbog nepostojanja višečasovnih izvora svetlosti ljudi nisu mogli da je pohode. Poznato je da su ranije u pećinu iz radoznalosti zalazili meštani ali duboko nisu mogli da prodru. Provaliju su tek nakon II Svetskog rata „napastvovali“ hrabri, obučeni, iskusni i tenički dobro opremljeni istraživači. Najpre je Provaliju 1955.g. iz anonimnosti izveo poznati geomorfolog-speleolog Jovan Petrović, profesor novosadskog Unuverziteta (po rođenju iz Bele Palanke). Zatim su, iz godine u godinu, u više navrata, počev od 1970. godine (Jovan Petrović) naovamo, uz nadljudske napore speleolozi dopunjavali saznanja o njoj da bi na kraju došli do zaključka da se radi o grandioznom sistemu sastavljenom od bezbroj pećinskih kanala, koridora, dvorana, niša, korita, tekućica, kaskada, vodopadčića, jezerca, meandera, jezivo zjapećih jama, galerija, hodnika, kaverni itd. koji grade zamršeni višespratni lavirint. Dobrim delom taj splet je ukrašen prebogatim, raznobojnim i raznovrsnim pećinskim nakitom. Međutim, nevolja je u tome da dok se dođe do volšebnih pećinskih odaja u utrobi krečnjačkih stena, mora na početku da se siđe strmim „tunelom“ do male dvorane, a odatle da se, napornim provlačenjem, puzanjem ili presamićenim telom, savlada više od stotinu metara dugo i uzano „čistilište“. Na pojedinim mestima njegov profil ne premaša 40 sm! Stručnjaci tvrde da je pećina nastala krajem tople tercijarne epohe, posle oticanja jezerskih voda, a u dugom navečerju ledenog doba, otprilike pre više od 2 miliona godina. Preduzimaju se opsežni zahvati da se Provalija u dogledno vreme učini dostupnom za turiste. Da bi radoznalost svih koji se interesuju za pećinu Provaliju bila zadovoljena prilaže se celovito nekoliko originalnih izveštaja i radova priznatih geomorfologa i speleologa koji su se bavili Provalijom. Najpre dajemo neobjavljeni rukopis-izveštaj iz lične arhive poznatog beogradskog speleologa Slobodana Gočmanca (1974) o rezultatima istraživačkog pohoda njegove ekipe tokom proučavanja kraških fenomena u slivu Toponice: ponora Cerjanska propast, periodičnog ascedentnog sifonskog vrela kod sela Kravlje, duboke kraške Jame iznad vrela u selu Kravlje a, pre i iznad svega, glavni objekat - pećinu Provaliju ili, kako je autor naziva, Cerjanku. Slede tri teksta skinutih sa Googl-pretraživača: Čede Milenkovića pod naslovom „Cerjanska pećina šesnaest kilometara od Niša; Vladimira Ljubojevića „Cerjanska pećina“ i Vukovog bloga „Dionisova pećina“. Naposletku je reprodukovana i sažeta varijanta veoma studioznog i opširnog, do danas najboljeg, traktata „Kraška morfologija u slivu Toponičke reke“ Dragana Nešića (2001). Zapravo, radi se o prerađenom izvadku iz magistarskih teza samo onih poglavlja koja se odnose na Provaliju. Taj tekst, koji zaokružuje sve do danas znano o Provaliji, Nešić je objavio u naučnopopularnom časopisu „Zemlja i ljudi“ (2002). 54

Hronologija istraživačkih poduhvata

CERJANSKA pećina predstavlja podzemni svet bogat nakitom u hodnicima i dvoranama prosečne visine od 15 do 40 metara. Na stotine je morfoloških i hidroloških oblika u pećini, koja obiluje nakitom (stalaktiti, stalagmiti, heliktiri, draperije, korali, kristalni cvetovi, jedinstveni u Srbiji). Heliktiti su krajnje neobični, jer su u obliku „naelektrisane kose“, čime prkose fizičkim zakonima.

Prvu informaciju o Provaliji kao neproučenom ali veoma obećavajućem speleološkom objektu, kao što je rečeno, dao je geomorfolog Jovan Petrović daleke 1955. g. On je tada rekognosticirao Provaliju i za potrebe SO Niš izradio informaciju s predlogom da se Provalija (ili kako je on neverodostojno nazvao „Velika Propala“) zaštiti. Od tada za nju su se počeli interesovati ne samo speleolozi već i amateri-ljubitelji prirode i šira javnost. Proučavanje i snimanje (merenje) Provalije poćinje 1970. kada je ekipa SOB (Speleološkog odseka planinarskog društva Beograd) prvi put posetila pećinu, a zatim sukcesivno nastavila istraživanja sve do 1976. Sobovci su izprve “nanjušili“ dimenzije Provalije i shvatili da su zagrizli „krupan zalogaj“, procenvši da je u pitanju veoma složen i dosta granat pećinski sitem. Usledile su višekratne ekspedicije SOB, preduzeta prva merenja i snimanja kanala i dvorana u dužini 4013 m. Tada je Provalija (Cerjanka) ponela slavu najduže pećine u Srbiji. O rezultatima akcija SOB podrobniju informaciju (u neobjavljenom rukopisu iz lične arhive) daje Slobodan Gočmanac (1974.g.) koja je ovde reprodukovana u prilogu. Usledio je i članak Stanislava Žolnaja (1980), ustvari njegov referat na VII Kongresu speleologa Jugoslavije u Herceg Novom 1976.g. SOB je prvi Provaliju nazvao Cerjankom, što je potom od štampe, pa i brojnih stručnjaka naširoko prihvaćeno. Najbitnije saznanje Sobovaca, osim prvih snimljenih 4013 m, je da se sistem Provalije sastoji od četiri komponente: glavne pećine pećina Provalija, nedaleke od nje Cerjanske propasti, kravljanske Pećurine (Gornjeg kravljanskog sifonskog vrela) i Kravljanske jame iznad Pećurine. Pošto je ulaz u Provaliju bio uzan, a time unutrašnjost Provalije teško dostupna, 1971. g. angažovana je ekipa iskusnih rudara Aleksinačkog rudnika uglja da miniranjem i čišćenjem nanosa (koje je stalno deponovala bujična ponornica istog naziva - Provalija), proširi ulazni otvor. To je i učenjeno, ali, nažalost, docnije trud rudara je obezvređen ponovljenim poplavnim nanosima... Pošto su Sobovci aktualizovali interesovanje za Provaliju kao grandioznog kompozitnog podzemnog kraškog objekta, stručnjacima nije bilo teško da se prisete da se u njenom neposrednom susedstvu nalaze još dve velike - odranije već istražene pećine okružene nizom „sateltiskih“ pećinica i jama (Samar i Popšica) - i da shvate da sve one dele zajedničku sudbinu. Prvi i veoma značajan korak ka takvoj sveobuhvatnoj sintezi preduzeo je geomorfolog Miloš Zaremski studijom „Kras Kalafata“ (1977). Bez obzira što su rezultati njegovih istraživanja i razmatranja svedeni u rezime pisano akademskim jezikom i u akademskom maniru (te da bi se shvatilo podrazumeva vladanje znanjima iz specijalnih nauka), pokušaćemo da ga prepričamo. Naime, kalafatskom krasu Zaremski pristupa kao izolovanom bloku nekada kompaktnog krečnjačkog plašta svih Karpatskih planina. Njega su od matične površi otuđili snažni tektonski pokreti. Ali tektonski procesi nisu Kalafatsku masu samo izdvojili u „autonomnu“ krečnjačku oblast, nego su i sam taj blok u predjezerskoj (premiocenskoj) fazi razbili perifernim i unutrašnjim rasedima. 55

Time je u velikoj meri onemogućeno da se na Kalafatu razviju površinski kraški oblici što je najbitnija karakteristika kraških predela. A kada je u jezerskoj fazi skoro ceo Kalafat bio pokriven jezerskim akumulacijama kraški procesi su bili potpuno osujećeni. U poslejezerskom periodu „uz sadejstvo nekoliko faza tektonskih procesa, Kalafat je izložen intenzivnoj eroziji“, dok „u odmaklom stadijumu razvoja ta erozija se diferencira na krašku na terenima eshumiranih površi, fluvio-krašku po udolinama i oko alumosilikatnog jezgra antiklinale i fluvio-denudacionu na samom temenu antiklinale“...„Ştvoreni su povoljni uslovi da fluvio-kras preuzme vodeću ulogu u nastanku odgovarajućih fluvio-kraških oblika ( više tipova dolina, ponora ipećina), dok su čisto kraški oblici, na temenima kraških površi, skromnih razmer“. (Zaremski, 1977). Dakle fluvio-kraška erozija (rečna i hemijska) odigrala je ključnu ulogu u nastajanju kalafatskog „koncentrata“ podzemnih tvorevina, pa i Provalije ponaosob. Otkrića SOB i studija Zaremskog (Kras Kalafata, 1977) zagolicala su i ponukala i druga planinarsko-prirodnjačka društva da se okušaju u odgonetanju tajni Provalije. Ubrzo se u razootkrivanju podzemne arhitekture Provalije uključuju šlanovi beogradskog društva „Proteus“, pa se dužina istraženih kanala penje na 4420 m. Usledila je pauza. Godine 1995. beogradski ASAK (Akademski speleološko-alpinistički klub) je preliminarno obišao Provaliju. Naredne, 1996. g. ASAK preduzima pravu istraživaćku ofanzivu pod rukovodstvom proverenog speleologa Momira Milojkovića. I njihov poduhvat traje više godina (do 1999.g.). U prvom naletu septembra 1995. i jula 1996.g. (kada je ASAK je uspostavio mali bivak u utrobi pećine blizu tzv. Salomne dvorane), momci su otkrili i topografski snimili oko 900 m nepoznatih kanala i pomerili granicu istražene dužine na 5190 metara. O tim speleološkim istraživanjima Cerjanske pećine stručnu javnost su obavestili učesnici u akciji članovi ASAK Ljubojevič, V. i Gerzina, N. (1996). Pored opisa novootkrivenih kanala i nepoznatih detalja u vezi s ostalim komponentama sistema Provalije (Cerjanske propasti sa ponornicom Beljanicom, Kravljanskog sifonskog vrela jame Pećurine, te Kravljanske jame iznad Pećurine), autori su dali pregled nerešenih pitanja i nedoumica oko geneze, građe i hidrologije pećinskog kompleksa i definisali zadatke koje treba rešavati tokom daljih istraživanja. Prema njima, posebno zanimljivi problemi su: uloga termalnih voda u genezi Provalije, hronologija događaja koji su dovodili do zapunjavanja delova sistema, pokušaji prokopavanja čepova i reaktivisanja komunikacija među njima (veza između Pećurine i Jame iznad nje, te njihova veza sa Cerjanskom propasti), opitima bojenja vodotoka utvrditi da li postoji veza između Beljanice i vrela Dragovac usredsređivanje na evoluciju sistema Provalija bez čega se ne mogu dobiti prvi odgovori na nepoznanice Cerjanske pećine... Godine 1998. u letnjoj akciji ASAK (u avgustu 4 dana i tokom jednog vikenda u septembru) uočen je novi, tzv. zaobilazni, kanal čime je istraženost povećana na 5730 m. U septembru i oktobru 1999.g. ASAK je izveo još dva istraživčka poduhvata na završnom delu kanala prema Gornjem kravljanskom vrelu, nazvan od speleologa „Via Kravlje“. Tako je sa novim merenjima istražena dužina Provalije narasla do poslednje, do danas sačuvane brojke, na 6025 m. Inače, u pravoj vazdušnoj liniji rastojanje između ulaza u Provaliju i Gornjeg kravljanskog vrela (Pećurine) iznosi 2800 m. 56

Pošto cifra 6025 m zadnjih deset godina nije menjana Provalija je izgubila primat najduže pećine u Srbiji, jer je u međuvremenu Ušački pećinski sistem preskoćio sa svojih 6185 m. Ipak, kada budu nastavljena dalja istraživanja, očekuje se da Provalija (Cerjanka) povrati šampionsku slavu... Sredinom septembra 1999.g. ronioci SOB gnjurili su u sifon Gornjeg kravljanskog vrela do 15 m dubine; dalje nisu mogli jer ih je omeo čep od nanosa. Bojenjem ponornice Provalije utvrđeno je da podzemni vodeni tok izbija u vrelu kod Kravlja, zapravo u sifonskoj jami Pećurina. Računa se da su beogradski speleolozi, Sobovci, Proteusovci i Asakovci, u razmaku 1970-1976-1996-1999. g. posetili Provaliju oko 25 puta! Tokom nekih poseta speleolozi su bivakovali u samoj pećini po više dana. Rezultate novijih Asakovih i sopstvenih istraživanja izložio je Dragan Nešić u svojoj (neobjavljenoj) magistarskoj disertaciji Dragan Nešić, (2001.), a izvadak iz nje, koji se odnosi na pećinski kompleks Provalije, obelodanio je 2002.g.Nešić (2002), oslanjajući se na analize Zaremskog (1977) razjašnjava suštinu mehanizma obrazovanja kalafatskog podzemnog krasa. Naime, pošto je teme ovog dela Svrljiških planina, Kalafata, ogoljeno, ostalo bez krečnjaćkog plašta, pošto su jaki tektonski pokreti odgurali taj pokrivač podalje, na temenu Kalafata izronili su dublji geološki slojevi iz povlate i to crveni permski peščar koji je vodonepropustljiv. Zato se na Kalafatu razvila lepa površinska mreža tekušica. Ti rečni tokovi sjurili su se niz severnih padina Kalafata ka dolini Toponice. Međutin na tom putu su se ispred njih isprečile krečnjačke mase koje skoro kao prsten obuhvataju supodinu Kalafata. Naravno, reke su svojim mehaničkim i erozionim potencijalima usekle puteve (predisponirane tektonskim napslinama i rasedima) kroz karbonatske slojeve pretvorivši se u ponornice. Tako su po istom principu (fluvio-kraškim) radom reka Provalije, Beljanice, Sudvaka, Žljebure, Jezave i Zagodine nastale podzemne tunelske kaverne Kalafata. Najveći deo teksta Nešić posvećuje sukcesivnom opisivanju pojedinih sektora glavnog kanala Provalije koji je sa svojih 4333 m po svoj prilici najduži centralni pećinski kanal u Srbiji. Od segmenta do segmenta Nešić daje prigodne deskripcije ali istovremeno ukazujući na još nejasne puteve njihove geneze. Recimo, kako da se objasne znatna zasipanja spoljnim nanosima nekih segmenata centralnog kanala u udaljenim delovima jer taj nanos sigurno nije transportovan kroz stešnjeni ulazni kanal pećine. Nejasno je i kako je na više taćaka u unutrašnjosti pećine nataložen bigar, posebno „milonizirani“ karbonat na jednom delu tavanice koji se prilikom dodira pretvara u prah (verovatno je preobraćen dejstvom kakve terme ali otkud ona u pećini?). „Ova zapažanja otvaraju interesantna pitanja inicijalne geneze, odnosno geneze inicijalnih šupljina pećinskog sistema Provalije čije istraživanje i rešavanje gotovo da nije započeto“ - zaključuje Nešić. Citirani članak Nešića iz 2002. g. u celini je reprodukovan na kraju knjižice. Rad saradnika Zavoda za zaštitu prirode (Nešić, Pavićevi, Belijć, 2007) predstavlja rezultate kompleksnog istraživanja speleoloških objekata sverozapadne podgorine Svrljiških planina. Obuhvaćeni su geografski, geomorfološki, geološki, hidrogeološki, hidrološki i biospeleološki aspekt. Speleološki objekti, njih 19, su sažeto opisani. Autori su ih klasirali u tunelsko-pećinske, periodično-stalne ponorske, vrelsko-sfonske jame, suve vrele pećine, paleo jame i ostale pečćine i jame. U radu je dat i zbirni presek recentne faune zglavkara tih pećina. 57

Druga garnitura saradnika Zavoda za zaštitu prirode (Nešić, Pavićević, Mijatović, 2007) primenjujući takođe kompleksan pristup izdvojeno je tretirala i drugi veliki, ništa manje komplikovan, od Provalije, pećinski sistem kalafatskog kompleksa - Samar. Tu su iznete neke geohidrološke činjenice nepoznate ranijim autorima. Primera radi, navodimo opis pečine Jezava. Novina je i da su pored pregleda recentne artropodske faune obrađeni nalazi fosila pleistocenskih i holocenskih kičmenjaka. Pećinski sitem Samar zakonskim aktima takođe je proglašen i zaštićen u kategoriji „Spomenik prirode“). Učešćem u poduhvatima speleoloških organizacija ili nezavisno od njih, Zavod za zaštitu prirode Srbije je u periodu 1993-2004.g., a u okviru projekta “Speleološka i biospeleološka istraživanja Srbije“, primenjujući multidisciplinaran, kompleksan pristup podzemnim kraškim objektima, uradio, između ostalog, i opsežnu analizu speleoloških fenomena Kalafata. Rezultati su pohranjeni u fondovima Zavoda. Na osnovu te građe saradnici Zavoda objavili su studiju „Rezultati kompleksnih speleoloških istraživanja severozapadnog dela Svljiških planina“ (Nešić, D., Pavićević, D. i Belij, S., 2007).

Dana, 12.10. 2008 godine, speleološka sekcija Safari kluba Niš, boravila je u Cerjanskoj pećini . Cilj ekspedicije bio je, izrada foto i video materijala kako bi se promovisala ova verovatno najduža i jedna od najlepših pećina u Srbiji, ( 6.025 m, otkivenih kanala). Zajedno sa članovima kluba, u pećini su boravili snimatelji RTSa, ekipa "Avantura" i novinari niške TV5, kao i poznati srpski fotoreporter Dušan Mitić-Car. Ekspedicija je realizovana uz pomoć, Direkcije za izgradnju grada i GO Panelej. Snimljen materijal prezentovan je široj javnosti i izazvao interesovanje širom zemlje u oblasti turizma,zaštite prirode i speleoloških aktivnosti. 58

Dana, 20. 10. 2011. godine, Safari klub NIš, GO Pantelej i JP Direkcija za izgradnju grada Niša, u cilju dalje promocije speleološkog potencijala Grada Niša a posebno Cerjanske pećine, organizovali su promotivni ulaz za novinare. Ulaz u Cerjansku pećinu prihvatile su ekipe i predstavnici RTS, Večernje novosti, TV Prva BGD, TV5, Bela mi, Niška TV. Sa organizacionim timom, u pećinu je ušlo ukupno 20 ljudi. Ekipe su opremljene zaštitnom opremom kojom su raspolagali GO Pantelej i Direkcija. Ulaz i boravak je trajao od 11 do 15 časova. Za to vreme savladana je dužina oko 1600 metara. Novinari us napravili i emitovali između 15 I 20 TV i novinskih priloga. Proceduru ulaska, tehnički su realizovali Stanojević Vlasta i Krstić Role iz Safari kluba Niš, zajedno sa predstavnicima JP Direkcija, (Trša, Srđan i Ivan), koje je predvodio samostalni stručni saradnik za zaštitu prirode Slaviša Petrović. Ispred GO Pantelej u organizacionom odboru nalazila se, šef kabineta predsednika GO, Gđa. Dragana Mihajlović.

59

Stanovnici Provalije i ostalih pećina Toponičkog basena

Opilionida

Paranemastoma radewi Paranemastoma bureschi

Mitostoma chrysomelas

Rilaena cf. serbica 60

I pored toga što su životni uslovi u podzemnim kavernama posve različiti od naših „normalnih“ nadzemnih, mnoge vrste pravih pećinskih životinja, pretežno beskičmenjaka sasvim ugodno provode svoj vek u večitoj pećinskoj tami, bez majke života - Sunca, kod manje-više stalne temperature vazduha i vlagom maksimalno zasičenog vazduha.Tu je njihov rajski okvir života jer ako budu iznešeni na Sunce uginuli bi u najgorim mukama. Njima ne trebaju oči i kožni pigmenti – slepi su i bezbojni. U pećinama nema zelenih biljaka koje proizvode primarnu hranu – pećinske životinje se hrane detritusom, organskim ostacima biljaka i životinja ali i u pogledu ishrane one međusobno uspastavljaju neki red u rasponu žrtve-predatori tzv. trofičku piramidu. Smatra se da je neka pećina s biološke tačke kompletno istražena ne samo kada se otkriju i popišu svi njeni stanovnici, nego i kada se utvrde njihove, asociacije, trofičke piramide, uopšte njihova ekologija. Dabome, uporedo teče i proučavanje njihovog porekla u svetlu istorijske geologije i biogeografije. Pećinska fauna osim na žrtve i predatore može da se grupišu i po osnovu drugih kriterijuma: - izumrle (čijim fosilinim ostacima se bavi paleontologija) i danas postojeće (recentne); - trogloksene (koje nisu prilagođene životu u pežinskim uslovima; slučajno tu zalutale ili one koje nastanjuju ulaze u podzemlje; recimo skakavac Troglodites neglectus vlasisnensis koji je nađen na ulazu više ovdašnjih pećina; primer daždevnajaka koje su članovi Safari kluba našli duboko u Provaliji gde suh bujice dovukle), troglofilne (koje provode neko vreme u pećinskim staništima, pprimer slepi mišecvi)) i troglobiontene (prave pećinske vrste; primer troglobionta bi mogao biti ranije pomenut račić iz Donjeg kravljanskog vrela Trichoniscus bononiensis sotirovi); - pećinske životinje koje žive u podzemnim vodenim tokovima i akumulacijama i životinje koje obitavaju pećinsku sušu; - u pećinama su našle sklonište mahom beskićmenjaci a kičmenjaci tek izuzetno (proteus, aksolotl). Pošto je basen Toponičke reke krcat podzemnim kraškim oblicima logično je da se očekuje obilje raznovrsnog živog sveta u njima. U tom pogledu treba preduzeti teneljan istraživački pohod. Bitna i prepoznatljiva odlika pećinskog biosa ie da većina vrsta pripada kategoriji tzv. endemorelikata (endemiti = oblici rasprostranjeni samo na određenom prostoru, koji može biti i samo jedna pećina, nasuprot kosmopolitima čiji areal je cela planeta; relikti = vrste vrlo starog porekla). Endemo-relikti naših pećina vrlo ćesto nastanjuju samo jednu pećinu, a pri tome potiču iz davnih geoloških doba merenih desetinama miliona godina. Za sada jedino naučno svedočenje o stanovnicima dao je saradnik Zavoda za zaštitu prirode D. Pavićević (grupa autora, 2007) u okviru Projekta kompleksnih istraživanja krasa Kalafata (1993-2005). Prikupljeni material Arthropoda (člankonožaca) Pavićević je prezentovao po vrstama i nalazištima (pećinama) u basenu Toponice. Pošto pećinske životinjice nemaju narodna imena iz nužde se ovde reprodukuju samo njihovi nazivi na latinskom. Na slikama je dat pregled živog sveta u ovom arealu.

Trechus cardioderus balcaniculus

Ixodidae Eschatosephalus vespertiliones

Lobrathium (s.str.) rugipenne rugipenne

Aleochara (Xenochara) funebris Duvalius (Paraduvalius) winkleri Lemostenus (Pristonychus) tericcola punctatus

Atheta (Alaobia) spelaea

Diplopoda Trachysphaera rodundata Haasea n.sp. (nova vrsta stonoge (Nešić et al., 2006) Typhloiulus serborum

Coleoptera

Proteinus ovalis

Ochthephilus aureus

Autalia impressa

Quediss (Micro saurus) mesomelinus s 61

Choleva reitteri Bisnius cephalotes

Choleva (Cholevopsis) spadicea spadicea Bryaxis beroni

Choleva angustata

Nargus badius badius

Clambus pilosellus

Iz ovoga se razabire da je najviše pećinskih Arthropoda (člankonožaca) pokupljeno u Samaru i Jezavi, a da su među uhvaćenim beskičmenjacima daleko najbrojniji Coleoptera (insekti tvrdokrilci). Oni su mahom predatori što ukazuje da se u predstojećim istraživanjima može očekivati otkriće veoma velikog broja vrsta-žrtava.

Choleva oblonga oblonga 62

Grubać, B., (1998) je utvrdio prisustvo nekoliko vrsta slepih miševa u pećinama Topioničkog basena:

Veliki potkovičar Rhinolophus ferrumequinum

Veliki mišouhi večernjak Myotis myotis (Borkhausen, 1797)

Dugokrili ljiljak Miniopterus schreibersii (Kuhl, 1817) Mali potkovičar Rhinolophus hipposideros

Južni potkovičar Rhinolophus euryale (Blasius, 1853)

Dugoprsti večernjak Myotis capaccinii (Bonaparte, 1837)

I navedeni broj vrsta impresionira ali se sistematićnijim obilascima toponićkih pećina može očekivati registracija još vrsta jer neke pećine, posebno Popšička, predstavljaju idealna staništa za slepe miševe. 63

Isti autor, Grubač, B., u zajednici s drugim poznatim spskim ornitologom, Vasićem V. (1983) beleže prisustvo nekoliko vrsta ptica u dolini Toponice.

Accipiter braviceps (Kravlje)

Aquzila chrysaetos chrysaetos (već pomenuti suri orao kod Topila)

Coturnix coturnix (Kravlje) 64

Accipiter gentilis (poviše Popšičke pešteri i kod Miljkovačke kule)

Falco tinnunculus tinnunculus (Kravljanska klisura)

Phasianus sp. (Kravlje, Kopajkošara)

Accipiter nisus nisus (Popšica, Cerje)

Perdix perdix perdix (Kravle)

Columba palambus palambus (Toponički basen)

Sterna livia livia (klisura Toponice)

Cuculus canorus canorust (Kravlje)

Bubo bubo bubo (kanjon Toponice)

Otus scops scops (Kravlje)

Galerida cristata meridionalis (Kravlje)

Oriulus oriolus oriulus (Kravlje)

Aegithalos caudatos (Miljkovac)

Picus canus canus (Kravlje)

Corvus corax corax (Popšička pešter)

Streptopelia dacaocto decaocto (Kravlje)

Alcedo atthis (Kravlje, Popšica)

Sylvia communis communis (Kravlje)

Oenanthe oenanthe oenanthe Emberiza cia cia (Kravlje) Emberiza hortulana hortulana (Kravlje) (Kravlje)

65

Već iz ovog pregleda vrsta da se zaključiti da okolinu Kravlja nastanjuje impresivno mnoštvo ptica, činjenica koja takođe ide u prilog tvrdnji da klisure, zbog velike razuđenosti reljefa, pružaju utočište mnogim živim bićima. Među izletnicima i ostalim posetiocima Topila nađu se i sportski ribolovci. Njih svakako interesuje ima li ih i koje ribe su zaposele Toponičku reku a pogoduju lovu s udicom. Toponica ne presušuje, njen tok ima dovoljno vode za opstanak više vrsta riba. Korito Toponice je morfološki raznovrsno, stalno se smenjuju virovi i brzaci, šljunkovito sa muljevitim dnom, što omogućava život riba s različitim ekološkim potrebama Važno je da se naglasi da Toponica nije neuko „poribljavanja“ tako da joj je ribji sastav autohton i autentičan. Kada ne bi bilo krivolova populacije klena (Leuciscus cephalus, koji vršlja u površinskim slojevima reke) i krkuške (potočne mrene, Barbus pelopponesius, koja naseljava dno korita) bile bi dovoljne da svaki sportski ribolovac ne ostane suvih ruku. Pored ovih susreću se još nekoliko vrsta manjeg porasta kao što su Alburnoides bipunctatus, Gobio gobio, Cobitis taenia...

66

Cerjanska pećina

PRILOZI

U svom rukopisu Gočmanac najpre naglašava da je njegova ekipa (SOB, Speleološki odsek Beograda) uočila da pećinski sitem Provalije obuhvata četiri geomorfološko-hidrološke celine, odnosno komponente: glavni kanal sa granama pećine Provalije, obližnjeg ponora Cerjanske propasti, Gornjeg kravljanskog vrela (Pećurine) i Cerjanske jame poviše Pećurine. «Beogradski speleolozi» - veli u nastavku Gočmanac «su uspeli da dosada sve pomenute objekte istraže detaljnije osim same Niške pećine «Cerjanka» koja spada u red ponorskih aktivnih pećina. S pravom možemo reći da objekat nije samo ponorska pećina već da je to u morfološkoj klasifikaciji pećinski sistem. Dosadašnjim istraživanjem članovi SOB-a su uspeli da istraže oko 7500 m glavnog pećinskog kanala dok se poluinstrumentalnom metodom uspelo u više navrata da snimi samo 3814 metara. Razlozi što se objekat nije više snimio su mnogobrojni od kojih je najosnovniji da je objekat, s obzirom da je ponorski, periodično prirodno zatvoren većim vodostajem posebno u prvih 175 m. Ta okolnost je, i sam sistem pećine, sačuvala od neželjenih posetilaca i ljudi koji narušavaju osnovne normative turističke kulture. Izvršenim istraživanjem članovi SOB-a pretpostavljaju da svih četiti objekata predstavljaju prekinutu celinu što bi u daljim istraživanjima moglo doći i do potvrđivanja predpostavke o fizičkoj povezanosti svih objekata kao i bočnih kanala Niške pećine u jedinstveni genetski sistem dužine 10-12 km. To bi bez sumnje, ukoliko se potvrdi bio i jedan od najdužih sistema u Jugoslaviji i šire. Pećinski sitem Niške pećine «Cerjanka» u dosadašnjim istraživanjima je pokazao da u svojim objektima nosi niz dragocenosti koje poseduju i druge turističke lepote kao što su Postojinska jama, Resavska pećina i druge. Ubeđeni smo da Niška pećina «Cerjanka» ima skupljene komponente Postojne koja u sebi ima prostrane dvorane i kanale bogatim nakitom ali ali ne tako gustim i Resavske pećine koja je na malom prostoru ispunjena lepim nakitom. Niška pećina «Cerjanka» u svojim nedrima krije prostrane dvorane i dugaćke kanale bogatim nakitom ali ne tako lepim nakitom svih vrsta (stalaktiti, stalagmiti, zavese, draperije, stubovi, helaktiti, salivi i dr.). Posebnu retkost čine elementi koji su u pećinama retko sreću a to su prerasti i posebna vrsta helaktita koja dosada nije ni na jednoj pećini vidjena tzv. pećinske ruže o kojima će kasnije u ovoj informaciji biti reči. Niška pećina «Cerjanka» čini pećinski sistem u kome je za sada samo glavni kanal istražen i koji se na 1400 m razdvaja u dva pravca da bi se na 1900 m ponovo sastavili kako bi ponovo na 3300 m bili odvojeni u mesečev kanal i kanal koji je nama malo poznat. Glavnim kanalom u dužini od 3300 m teče rečni tok koji se gubi u sifonsko grlo. Takođe, ovaj tok na 1600 m ima pritoku u obliku jakog izvora sa temperaturom vode 8° i kapacitetom od 20 lit/min. Karakteristično je i to da je temperatura vazduha u čitavoj dužini pećine stalna i iznosi 13° a vode u glavnom toku 12°. Morfologija istraženog dela pećinskog sistema sa osvrtom na mogućnost uređenja. Ulaz Niške pećine «Cerjanka» ima oblik trougla koji je širok u osnovi 3,5 m visok 3 m. Ulaz je usečen duž vertikalne diaklaze. Rečni tok koji uvire u pećinu prvih 30 m prati pukotinu u kojoj je i proširio krečnjačku stenu formirajući kanal da bi na 30 m se izgubio u jednom peščanom sifonu kako bi se nakon 70 m delimično pojavio u sifonu a delimično tek na 180 m. Nakon sifona koji je relativno prohodan kanal pećine se pretvara u suvi sifon dužine 102 m. Ovaj deo pećine je dosta nizak i uzan pa predstavlja i najveću prepreku nesmetanom ulasku. S obzirom da su nam ovih 172 m kanala na početku pećine uvek zadavali probleme oko ulaska dozvolićemo sebi da u ovoj informaciji nešto više kažemo o njemu. Smatramo da je prvih 70 m do vlažnog sifona nije problem urediti što bi za građevinare bio vrlo jednostavan posao. Sam sifon koji je speleolozima u nepovoljnim vodnim režimima zadavao probleme nije nerešiv i sa vrlo malo eksploziva i mehanizacije jedini prohodan elemenat pećine koji bi bio eliminisan i pećina postala prohodna, bez obzira na vremenske nepogode. Iza sifona na dužini od 102 m nalazi se suvi sifon koji je produkt velikog nanosa rečnog toka prilikom većih bujica, pod je uglavnom od šodera koji je mestimično debljine i 2 m dok je kanal u suvom sifonu širine 3 i više metara. Svih 172 m kanala su u blagom padu i visinska razlika iznosi 13 m. Nakon prolaska 172 m ulazi se u glavni pećinski kanal čije se dimenzije prostiru u širinu 10-20 m a u visinu i do 45 m. Od 172 m pećinski sitem počinje da ima neobično lep nakit mada i u suvom sifonu postoji nakit koji ne zaslužuje posebnu pažnju. Mišljenja smo da bi detaljnije opisivanje (tekstualno) kanala uzelo mnogo prostora pa ćemo u ovom hronološkom prikazu opisati karakteristične poligone.

PRILOG 1

Informacija Slobodana Gočmanca o Provaliji

69

PRILOG 1 70

e opisivanje (tekstualno) kanala uzelo mnogo prostora pa ćemo u ovom hronološkom prikazu opisati karakteristične poligone. Od 300-400 m kanala prostire se dvorana koja obiluje stalaktitima i stalagmitima kao i salivima i koja je vrlo prostrana čije su dimenzije širina 15, visina, 20. Na 450 m nailazi se na prvu prerast (to je prirodni most postavljen normalno na glavni kanala sa dosta izraženim dimenzijama). Na 600 m dolazi se do bloka stena u obliku kornjače da bi na 650 m susreli kamenu gromadu u obliku preistorijskih životinja oblivenu salivima najrazličitijih boja koje elementu daju posebnu draž. 900. m pećine ima dvoranu nazvanom «Dvorana kristalnih potoka» koja obiluje salivima svih duginih boja što i sam naziv dvorane kaže i predstavlja posebnu vrednost. Dvorana je velikih dimenzija i poseduje pored stalnog toka i nekoliko bigrenih kada nazvanih «jezerca». Odmah iza dvorane nailaze se na drugu prerast. Od 1000-1400 m pećina se pruža jednim kanalom izuzetno bogatim nakitom koji je vrlo gusto raspoređen. Tu susrećemo sve oblike pećinskog nakita na malom prostoru. Ovaj deo pećine je takođe prostoran i širina mu se kreće od od 15-20 m dok mu je visina mestimično 35 m. Na ovom delu glavnog vodenog toka nailazi se na više proširenja toka formirajući tako prirodne vodene bazene. Od 1400 m glavnu kanal se račva u gornji suvi nivo i donji nivo kroz koji protiče rečni tok koji na 1600 m dobija pritoku u vidu jakog izvora o kome je bilo reči. Sa pravom se može reći da je ovaj suvi gornji nivo kanala, koji predstavlja fosilno korito podzemne reke, najbogatiji deo pećine nakitom ali ne i centralni. U donjem kanalu sa rečnim tokom na 1800 m dolazi se do trećeg prerasta. Dalji tok prostiranja pećinskih kanala od 2000-2500 m predstavlja poseban lep deo pećine sa helaktitima koji do sda nisu viđeni ni u jednoj drugoj pećini a i ne pominju se ni u literaturi. Reč je o helaktitu (vrsta nakita koja raste mimo zakona fizičkog kretanja vode u pećinama) koji lili na obrnuto slovo «T» čija je horizontalna površina kružnog oblika. O ovoj vrsti nakita nauka će u dogledno vreme dati svoje mišljenje. 2500. m se nalazi u najvećoj dvorani pećine nazvana «Dvorana blokova» u čijem jednom delu ima vrlo aktivne vode prokapnice čiji je interval prokapanja vrlo čest pa se ima utisak da sa plafona pada sitna kiša. Ova dvorana ima dimenzije širine 30 m, visine oko 40 m, dok joj je dužina 60 m. Na 2700 m nalazi se četvrta prerast. Na 3300 m pećinski kanal se ponovo račva u dva kanala u čiji levi krak ulazi rečni tok koji se pruža još 80 m i gubi u jedan ascedentni sifon. Na tom putu rečni tok savlađuje 4 slapa koji pružaju prekrasnu sliku. Desni kanal je suv i nazvan «Mesečev kanal» zbog svog karakterističnog nakita. To su crno-bele stene. Mesečev kanal na dužini od oko 500 m ima 14 jezera manjih dimenzija koji se posebno lepo uklapaju u estetsku celinu kanala. Ne možemo a da ne napomenemo da pored glavnog kanala čiji je prikaz hronološki dat da su bočni kanali registrovani i da na njima tek predstoje istraživanja. Pored ovih 3800 m snimanje pećine nastavljeno je i istraživanjem desnog mesečevog kanala od dela pećine nazvanog «račva», u dva pravca koji su u prvi mah privukli i najveću pažnju svojim izgledom. Smatramo da bi hronološki prikaz objekta od 3800 do 7500 m bio neargumentovan dokumentim osim fotosa i dijapozitiva pa smo mišljenja da u ovoj informaciji o tom delu pećine i ne govorimo. To ne znači da stih 3,5 km pećine neinteresantni. Taj deo pećine nakon «račve» obiluje izuzetno gustim i lepim nakitom svih oblika. Ukoliko sagledamo prave vrednosti ovog objekta kao i činjenice da je skoro u centru Niša (14 km), da je u blizini poznato izletište Kamenički vis (4 km), pa ako tome dodamo i Kravljansku banju, Popšičko vrelo, Popšičku banju, Pećinu Samar i dr. ne možemo da se otmemo utisku da ovaj kraj ima u svojoj sredini i lepoticu pećinu kakva se retko može sresti. Mogućnosti pećine za uređenje su vrlo realne jer ulaganja u infrastrukturu ne bi bila posebno velikan (asfaltni put je od ulaza 2 km, dok je seoski put sa tvrdom podlogom od ulaza samo 120 m a električni vod udaljen od ulaza 1000 m. Eventualnim izlaskom (prirodnim ili veštačkim) u selo Kravlje i povezivanjem Popšice i Kravljanske banje dobila bi se celina koja bi predstavljala posebnu turističku vrednost. O detaljima svih oblasti vezanih za valorizovanje ovakvog objekta biće reči u stručnim analizama u kojima se očekuje da stručne ekipe angažovane od zainteresovanih struktura daju i poslednju reč o kvalitetu ovakvog pećinskog sistema. Slobodan Gočmanac, speleolog.“

Mr Dragan Nešić (Zemlja i ljudi, sveska 52, str. 13-24., g. 2002., Beograd) Kras u Srbiji je skromnog rasprostranjenja. Svega 9,5% njene teritorije ili 8.414 km2 čine krečnjačke stene. Osnovna odlika ovog krasa je mozaičnost prostiranja, odnosno izolovanost manjih ili većih krečnjačkih celina. Zbog toga je relativno česta pojava da se alumosilikatne ili druge vododržnjive stene nalaze u kontaktu sa krečnjačkim stenama. Tada na ovim vododržljivim stenama nastaju normalni površinski rečni tokovi koji kada dospeju na krečnjake poniru, podzemno u krečnjacima otiču, usecajući često vrlo dugačke pećinske ili jamske sisteme. Ovakvim morfogenetskim sistemima upravo odgovaraju najduži speleološki objekti Srbije. To su Ušački pećinski sistem (6.185 m), Bogovinska pećina (5.842 m), Nemački ponor (3.422 m), pećinski sistem Samar-veliki pešter (3.277 m) i drugi objekti. Grupi ovih najdužih speleoloških objekata Srbije pripada i pećinski sistem Provalija (Cerjanska pećina) do sada istražen na 6.025 m. Pećina Provalija nalazi se na Kalafatu (839 m), planini koja je severno od Niške kotline i grada Niša. Ova planina je deo jugozapadnog spoljašnjeg pojasa Karpato-balkanida istočne Srbije na delu kontakta ove regionalne geotektonske jedinice i Srpsko-makedonske mase na zapadu duž Južnomoravske udoline. U morfološkom smislu Kalafat predstavlja heterogenu morfostrukturu razbijenu tektonskim udolinama i dolinama reka pritokama Toponičke reke, Nišave i Svrljiškog Timoka. Tako se u centralnim delovima ove planine, koji za litološku osnovu imaju crvene permske peščare, ističu vrhovi Kalafat (839 m), po kome je cela planina dobila ime, Kamenički vis (814 m), Šuplji gorun (700 m) i drugi. Istočno, a posebno zapadno od ove zone crvenih peščara izdvajaju se krečnjačke morfološke celine Zabelište (608 m), Ravnište (609 m), Ljuti vrh (783 m), Goli vrh (682 m), Bašalovac (707 m), Crni vrh (685 m) i druge celine koje su međusobno odvojene tektonskim udolinama i dolinama reka. U centralnim delovima Kalafata sa pojasa crvenih permskih peščara radijalno istočno i zapadno sliva se više reka. Ove reke u crvenim peščarima usecaju normalne rečne doline, a pojedine od njih kada dospeju na krečnjake poniru izgrađujući u ovim stenama ponorske obluke. Više ovih ponorskih obluka uglavnom su zaostale viseće skrašćene doline u krečnjacima koje su pokazatelji nekadašnje rečne faze celom dužinom ovih reka. Delovi dolina uzvodno od ponorskih obluka imaju karakter alogenih slepih dolina. Na delovima ponorskih obluka nalaze se ulazi u različite speleološke objekte koji su podzemni, morfološki nastavci slepih rečnih dolina. Navedene reke odgovaraju ponornicama i to su Provalija, Beljanica, Sudvek, Žljebura, Jezava, jedan bezimeni potok i Brodovi. U okviru dveju ponornica Sudveka i Žljebure nastao je ranije pomenuti rečni, pećinsko-tunelski sistem Samar-veliki pešter (3.277 m), ponornica Jezava usekla je istoimeni rečni pećinsko-tunelski sistem dužine 903 m, dok je u okviru bezimenog potoka istražen suvi vrelski deo Popšički pešter (508 m). Ponornica Beljanica utiče u rečnu ponorsku jamu Cerjansku propast (89 m), a ponornica Provalija u istoimeni rečni pećinsko-ponorski sistem do sada istražen, kako smo istakli, na 6.025 m. Sve ove ponornice, osim Brodova, pripadaju slivu Toponičke reke koji je u okviru sliva Južne Morave. Svi pomenuti speleološki objekti nalaze se u severoistočnom delu Kalafata po čemu je ovaj prostor značajna speleološka celina u krasu Srbije. Ponornica Provalija nastaje od izvora Studena vodica koji je podno Kameničkog visa (814 m). Svoju dolinu sa dolinama pritoka useca u crvenim peščarima do kontakta sa krečnjacima na delu uporedničke Cerjanske udoline gde je nešto niže kontakta u krečnjacima usečen ponorski obluk sa prečagom visine 30 m. Više ove prečage, zapadno po pravcu pomenute udoline, usečena je viseća, nizom vrtača skrašćena dolina Provalije koja se visećim ušćem r.v. 20 m, kod crkve Sv. Petke, vezuje za izvorište i dolinu Liske, pritoke Toponičke reke. U najnižem delu ponorskog obluka slepe doline podno krečnjačke prečage na 510 m n.v. nalazi se ulaz u pećinu Provaliju. Do ovog ulaza najlakše je doći iz sela Cerja koje je od niša udaljeno 15 km. Iz sela desnom dolinskom stranom reke Liske makadamskim putem dolazi se do crkve Sv. Petke, a odatle je zemljani put visećom i skrašćenom dolinom Provalije do iznad ponorskog obluka ove ponornice, odakle se stazama može sići do pećinskog ulaza. Ovaj ulaz je od Cerja udaljen oko 2 km. Toponimi ponornice i pećine, Provalija, narodnog su porekla. Naziv Cerjanska pećina potiče od istraživača-speleologa. a nastao je u težnji za širom popularizacijom i turističkom valorizacijom pećine ili u okviru istraživačkih koncepcija morfogenetske osnove pećine sa njenom neposrednom okolinom (sistem Cerjanske pećine).

PRILOG 2

PROVALIJA (CERJANSKA PEĆINA) – JEDNA OD NAJDUŽIH PEĆINA SRBIJE

71

PRILOG 2

Osnovna morfološka celina pećine Provalije je glavni kanal. Ovaj kanal se i pored znatnih odstupanja generalno pruža u pravcu severozapada podno krečnjačkog uzvišenja Ljutog vrha (783 m) ka dolini Toponičke reke. Osim pomenute rečne ponorske jame Cerjanske propasti, koja je morfološki u okviru sliva Provalijs (viseća dolina Beljanice visećim ušćem se vezuje za slepu dolinu Provalije). na padini Ljutog vrha prema dolini Toponičke reke istražena je suva ponorska Kravljanska jama (-123 m). složenih morfogenetskih odlika. Podno ove jame u podnožju padine Ljutog vrha na 310 m n.v. nalazi se kraško Gornjekravljansko vrelo sa ascedentno-prelivnim krakom isticanja duž vrelske-sifonske jame Pećurine i gravitacionim krakom isticanja u aluvijumu otoke vrela. Jama Pećurina je ronjenjem duž ascedentnog potopljenog kanala istražena do dubine od 15 m. Takođe, prelivni, malo descedentni kanal dutačak je 15 m, tako da je istražena dužina ovog objekta 30 m. Otoka ovog vrela uliva ss u Toponičku reku kod sela Kravlja. U dolini Toponičke reke konstatovana su i kraška vrela Dragovac i Donjekravljansko vrelo pri čemu ovo potonje vrelo ima ascedentno-gravitacioni način isticanja, istovetan kao prethodno opisano vrelo. dok vrelo Dragovac ima gravitacioni način isticanja. Prethodni istraživači su pojedine od ovih objekata i pojava povezivali sa psćinom Provalijom u jedinstvsni genetski sistem naziva Cerjanska pećina. Međutim, do danas je samo pouzdano dokazana hidrološka veza ponornice Provalije iz istoimene pećine sa Gornjekravljanskim vrelom. odnosno potopljenom sifonskom jamom Pećurinom, o čemu će kasnijs biti više reči. Ponorska pećina Provalija sa nizom odlika (položaj, dužina i dr.) zauzima najznačajnije mesto u okviru pomenutih oblika i pojava u krasu Kalafata. Prva speleološka istraživanja pećine Provalije započeta su početkom sedamdesetih godina XX veka. Ova istraživanja su tokom više godina sprovodili članovi Speleološkog odseka Beograda (SOB). Tada je rekognosciran i istražen veći deo pećine, međutim, izmereno je i naučnoj javnosti prezentovano samo 4.043 m pećinskih kanala po čemu je tada pećina Provalija bila najduža u Srbiji. Dalja istraživanja pećine nastavljena su kasnije povremenim istraživačkim akcijama Speleološkog društva „Proteus" i Akademskog-speleološko-alpinističkog kluba (ASAK) iz Beograda. Ove povremene akcije stalno su donosile rezultate tako da je 1981. godine dostignuta dužina pećine od 4.420 m (Proteus), 1996. - 5.190 m, 1998. - 5.730 m i 1999. - 6.025 m (ASAK). U dosadašnjim speleomorfološkim istraživanjima pećine Provalije rekognosciran je i istražen najveći deo glavnog kanala i više bočnih pojedinačnih kanala ili sistema kanala. Glavni kanal kao osnovna i jedinstvena morfološka celina pećine pruža se od ulaza do početka Kaskadnog kanala na dužini od 4.333 m, što je po parametru dužine za sada jedinstvena pojava u krasu Srbije. Naime, u najdužim pećinama Srbije nije zabeležena ovakva dužina jedne pećinske morfološke celine . Međutim, prema položaju, morfogenetskim i drugim odlikama u okviru glavnog kanala može se izdvojiti više manjih celina. To su ulaz, Ulazni kanal, Centralni deo glavnog kanala, Mesečev kanal, Dvorana blokova i Završni kanal. Sa ovim delovima glavnog kanala u vezi je više ili manje bočnih kanala prema čijem broju, ali i drugim odlikama je određivana morfološka složenost pećine. Tako se sa manjim brojem bočnih kanala i relativnom morfološkom jednostavnošću odlikuje deo pećine do Dvorane blokova (Ulazni kanal, Centralni deo glavnog kanala i Mesečev kanal), dok se deo pećine u okviru pomenute dvorane i Završnog kanala sa više bočnih kanala, odnosno sistema kanala odlikuje izvesnom morfološkom složenošću. Ovaj deo pećine je od ulaza najudaljeniji i deo koji je zadnji istraživan. Vertikalni, jugozapadno eksponirani pećinski ulaz koji je u podnožju odseka-litice krečnjačke prečage slepe doline Provalije ima visinu 3,5 m i širinu 5 m. Na mestu ulaza normalni površinski rečni tok Provalije prelazi u sistem podzemnog oticanja u krasu pećine Provalije. Većim delom godine ponornica Provalija direktno utiče u pećinu na ulazu samo tokom sušnih letnjih meseci ova reka ponire duž aluvijalnih izduha slepe doline i tada su deo ispred ulaza i Ulazni paćinski kanal suvi. Treba napomenuti da se nekoliko metara od ulaza nalazi metalna kapija koja je zaštita od neovlaštenih posetilaca. Od ulaza prva morfološka celina glavnog kanala je Ulazni kanal dužine, 244 m. Osnovna odlika ovog kanala je da ima više kraćih bočnih kanala (Obilazni kanal i Zasuti kanal) i da su u kanalu dva suženja dužina 40 m i 110 m, gde je visina 0,3-1 m, a širina 2-3 m i 3-5 m. Ova suženja su stalni problem i potencijalna opasnost za istraživače pećine. Naime, kada Provalija tokom većeg dela godine teče ovim kanalom relativno je teško provlačiti se kroz niski, delimično potopljeni pećinski kanal. Nešto je lakše ovde prolaziti leti kada je Ulazni kanal delimično suv. Potencijalna opasnost preti od potpunog potapanja suženja. U tom slučaju speleološka ekipa bi više dana bila blokirana u pećini do opadanja nivoa vode u suženjima. Prema saopštenju meštana zabeleženi su i slučajevi začepljivanja Ulaznog kanala pri obilnim pljuskovima ili naglim otapanjima snega kada se duž slepe doline formiralo i privremeno jezero.

72

PRILOG 2

Između ostalog uzrok pojave ovih suženja je i veliki odron krečnjačkih blokova na spoju Ulaznog i Centralnog dela glavnog kanala koji je uslovio uspor vode i deponovanje i punjenje kanala vučenim nanosom, odnosno šljunkom. Na mestima suženja prvim istraživačima priticali su u pomoć rudari iz Aleksinca koji su razbijanjem stene delimično proširili prvo sušenje, dok su duž drugog iskopali kanal u šljunku. Međutim, sa prvim većim vodama ovaj kanal je bio zasut. Centralni deo glavnog kanala je veliki i prostrani pećinski kanal koji se pruža od pomenutog spoja sa Ulaznim kanalom do 1 pećinskog sifona na dužini od 3.170 m. U ovom delu glavnog kanala pećinske dimenzije su impozantne sa najčešćom visinom i širinom od 5-10 m, ekstremno na nekim delovima 15-25 m. Tokom većeg dela godine ovim kanalom teče stalni rečni tok koji samo nizvodno od Ulaznog kanala povremeno presušuje. Ova pećinska reka je podzemni nastavak površinskog toka ponornice Provalije. Pećinska reka dobija vodu i od nekoliko pećinskih izvora od kojih je najznačajniji viseći izvor, descedentnog načina isticanja, izdašnosti 0,3-5 l/s, koji je na 1.730 m od ulaza na delu pećine kod Visokog bočnog kanala. Nizvodno od ovog izvora zapažena je pojava deponovanja travertina sa nastankom pećinskog konglomerata duž korita pećinske reke. Takođe, na celoj dužini ovog dela glavnog kanala zapažene su stare rečne naslage koje su nizvodno od Ulaznog kanala do 1.000 m od ulaza u vidu akumulativnih pećinskih terasa r.v. 4-5 m, dok su dalje kroz pećinu u vidu vezanih ili nevezanih sedimenata na pećinskim zidovima do visine od 12 m. Ove stare rečne naslage su pokazatelj nekadašnjeg rečnog zasipanja pećine. Sa centralnim delom glavnog kanala povezano je više bočnih kanala od koji su značajniji viseći, dotočni Acin i Vrelski kanal i pomenuti Visoki kanal koji je viseći (7-7,5 m r.v.), napušteni deo glavnog kanala. Za Visoki kanal vezuje se i viseći (5 m r.v.) dotočni Kanal sa helektitima. Ova potonja dva kanala, kao suvi nivo pećine, značajna su zona deponovanja sige. Duž kanala sa helektitima osim ovog tipa sige od procednih voda iz jednog odžaka taloži se beli amorfni kalcit u vidu podnog saliva sa koga se dižu stalagmiti i pećinski stubovi koji na pojedinim delovima imaju veliku gustinu. Duž Visokog kanala interesantan je jedan erozioni ostenjak u obliku podmornice, više grupa stalagmita i prozirna kalcitna pokorica na delu peščanog poda ovog kanala. Zona značajnijeg deponovanja sige je na toponimu Caričin grad na delu akumulativne pećinske terase u glavnom kanalu, na oko 950 m od ulaza. Ovde su deponovani salivi debljins više metara i vsći broj stalagmita i pećinskih stubova. Na delu spoja glavnog i Vrelskog kanala i nizvodno od ovog bočnog kanala fragmentarno duž glavnog kanala zapažene su pojavs visećeg (5-7 m r.v.) tankoslojnog travertina debljine do 1 m preizdubljenog evorsionim udubljenjima. Ove naslage travertina najčešće leže preko starih rečnih naslaga po čemu ukazuju na fazu deponovanja ovih sedimenata u pećini posle rečnog zasipanja ovog objekta. Teškoće u savlađivanju Centralnog dela glavnog kanala čini pećinska reka koja u depresijama uzdužnog profila obrazuje dublja protočna jezerca i virove koji se prelaze najčešće prepinjanjem duž pećinskih zidova. Na 3.414 m od ulaza posle nekoliko manjih odseka pećinska reka utiče u inversni sifon (pećinski sifon 1). Nskoliko desetina metara pre ovog sifona severozapadno na 4-5 m r.v. js Mesečev kanal, viseći nastavak glavnog kanala. Mesečev kanal je morfološka celina koja se od opisanog dela pruža do Dvorane blokova na dužini od 335 m. Dimenzije ovog kanala istovetne su prethodno opisanom delu glavnog kanala, a ovaj kanal se izdvaja po neobičnim erozionim oblicima (otuda toponim Mesečev kanal), depresijama i evorsionim loncima sa vodom, krupnim rečnim oblucima po podu i naslagama finog silta, što ukazuje na duže zadržavanje stajaće vode sa suspendovanim česticama u depresijama kanala. Mesečev kanal je teško prohodni deo pećine zbog dubokih depresija sa vodom koje treba zaobilaziti. Karakterističan je primer jednog velikog evorsionog lonca sa vodom dubine 1-2 m. Kada se speleolog nađe duž glatkih zidova ovog erozionog udubljenja zaista ima osećaj da je u džinovskom loncu. Tada samo koncentrisana pažnja pomaže da se ne upadne u vodu. Dvorana blokova je deo glavnog kanala dužine 47 m gde je došlo do intenzivnog oburvavanja blokova. Između blokova je moguć dalji prolaz ka Završnom kanalu koji je od pomenute dvorane do Kaskadnog kanala dugačak 537 m. Završni kanal je poslednja morfološka celina glavnog kanala. Dimenzije ovog kanala su nešto manje od prethodno opisanih delova glavnog kanala, mada je to i dalje relativno prostran pećinski kanal širine 1-5 m i visine 5-8 m, koja je u delu iza IV vertikale 2-3 m. Na 110 m od Dvorane blokova Završni kanal je „presečen" dvema vertikalama od kojih prva (I) odgovara odseku visine 7,2 m dok je druga (II) kontravertikala, visine 5,5 m duž koje se treba popeti kako bi se ušlo u nastavak Završnog kanala. Između ovih vertikala je dvorana nižeg nivoa dužine 30 m i visine 20 m. Treća vertikala (III) odnosi se na odsek pećinske terase visine 5-6 m kojim se zaobilazi jezero u Završnom kanalu iza I i II vertikale. Ovo jezero, dužine 20-30 m i dubine više metara, neprolazno je bez čamca ili zaobilaženjem preko pomenute leve pećinske terase. Četvrta vertikala (IV) je odsek visine 23 m kojim se Ponorski kanal odvaja od Završnog kanala. 73

PRILOG 2

Uopšte, duž Završnog kanala do IV vertikale karakteristične su erozivno-akumulativne pećinske terase r.v. 4-5 m koje su delovi značajnog deponovanja sige. Na pojedinim mestima salivom vezani rečni obluci od crvenog peščara u nivou ravni terasa imaju viseća obeležja u vidu pećinskog kanala sa dva poda. Ova pojava je nastala erozijom podinskih nevezanih rečnih sedimenata. dok je salivom vezana povlata zadobila viseće odlike. Položaj ovih sedimenata u kanalu ukazuje na razmere zasipanja pećine rečnim nanosom. Sa Dvoranom blokova i delom kod I i II vertikale u Završnom kanalu povezano je više bočnih kanala koji su u nivou ili nešto ispod nivoa pomenutih delova glavnog kanala. To su Bočni kanal ispred Dvorane blokova, Sifonski kanal, Uski kanal i Sistem bočnih kanala kod I i II vertikale koji još uvek nije potpuno istražen. Duž ovog sistema konstatovano je više dotočnih kanala od kojih neki po podu imaju alogeni rečni šljunak od crvenog peščara. Ovaj sistem kanala završava se potopljenim inversnim sifonom (II pećinski sifon). Od Završnog kanala na delu iza IV vertikale sukcesivno se odvajaju descedentni do vertikalni kanali: Ponorski kanal, Kratki kanal, Kanal sa kadama i Kaskadni kanal. Kratki i Kanal sa kadama povezani su sa Salivnim kanalom koji se završava zasutim sifonskim jezerom (sifon IV). Nešto pre ovog jezera Salivni i Ponorski kanal se spajaju. Od Ponorskog kanala odvaja se jedan kraći kanal koji se takođe završava zasutim sifonskim jezerom (sifon III). Navedeni kanali kod IV vertikale čine pravi lavirint šupljina u dva nivoa gde je najviši nivo duž Završnog kanala, vertikala Ponorskog kanala (-23 m), Kratki kanal, Kanal sa kadama i deo Salivnog kanala su descedentni, spojni nivo i najniži delovi Ponorskog i Salivnog kanala sa sifonskim jezerima najniži nivo u ovom sistemu. Deo Završnog kanala u zoni opisanog sistema kanala je suv bez protočnih voda, svodasto usečen u jedri masivni krečnjak sa rečnim oblucima po podu. Ovo je deo značajnijeg deponovanja sige gde se posebno ističu helektiti, igličasti, verovatno aragonitski kristali, salivi i travertinske kade. Ovde je impozantno videti u mraku pećinske dubine kako pod oskudnim svetlom speleoloških karbidnih lampi na svodastoj pećinskoj tavanici svetlucaju kristali i bizarni oblici mnogih helektita. Tada čovek oseti svu moć, lepotu i stvaralačku snagu prirode koja je duboko u krečnjaku usekla impresivne pećinske kanale u kompaktnoj steni i potom duž ovih kanala istaložila lepe kristale i oblike pećinskog nakita. Za istraživače dela pećine iza Dvorane blokova posebne prepreke predstavljaju opisane vertikale i pomenuto pećinsko jezero. Zato su se uglavnom prvi istraživači i zaustavljali kod I vertikale i ovo su dugo bili krajnji istraženi delovi pećine. Tek sa novijim istraživanjima usponom uz II vsrtikalu ušlo se u nastavak Završnog kanala čime je otkriven veliki. do tada nepoznati deo pećine. Kako smo ranije istakli na kraju Završnog (glavnog) kanala je Kaskadni kanal na 4.333 m od ulaza. Kaskadni kanal je descedentan sa više kraćih odseka podno kojih su manja pećinska jezerca. Ovaj kanal je širok 0,5-3 m i visok 1-3 m, kružnog poprečnog preseka. Ceo kanal je zona povećane vlažnosti tako da su beli amorfni salivi raskvašeni po čemu odgovaraju pećinskom mleku. U ovom kanalu istražena je i jedna uska erozijom proširena pukotina dužine oko 50 m, toponima Anin prolaz. Naime, kada se zbog pećinskog jezera, usled nedostatka opreme, kroz Kaskadni kanal nije moglo dalje, speleolog Ana Skočajić se provukla kroz opisanu pukotinu otkrivši prostrani rečni kanal čime se pokazalo opravdanim dalje istraživanje pećine po ovom pravcu. Za otkriveni rečni kanal izneta je pretpostavka da predstavlja pravac iz glavnog kanala sa I pećinskog sifona, međutim, ovaj deo pećine još uvek nije detaljnije istražen. Prema ovoj pretpostavljenoj koncepciji, Kaskadni kanal bio bi spoj između višeg suvog nivoa glavnog kanala (Mesečev kanal, Dvorana blokova i Završni kanal) i nižeg rečnog nivoa ovog kanala (Ulazni kanal, Centralni deo glavnog kanala i delimično istraženi rečni kanal), ali o ovome će konačnu reč dati buduća istraživanja. Potonji istraživači su duž rečnog kanala naišli na više sifona i pećinskih jezera iz čega su izvukli zaključak da su došli do nivoa stalno potopljene kraške izdani pravca sifonskog Gornjekravljanskog vrela u dolini Toponičke reke. I pored višegodišnjih istraživanja, pećina Provalija još uvek nije dovoljno speleomorfološki istražena. Ovo se odnosi na pomenuti deo rečnog kanala kod spoja sa Kaskadnim kanalom, zatim više kanala u okviru bočnog sistema kod I i II vertikale i moguću povezanost Kravljanske jame sa pećinom na koju ukazuje više pokazatelja (promaja u drobini na dnu jame i kretanje slepih miševa. verovatno između pećine i jame). Za sada hidrogeološkom metodom, opitom obeležavanja podzemnog toka u krasu, dokazana je hidrološka veza podzemne reke Provalije (iz I pećinskog sifona) i Gornjekravljanskog vrela, a samim tim dokazana je i veza objekata pećine Provalije i vrelske sifonske jame Pećurine. Na ovim osnovama može se izdvojiti fluvio-kraški morfogenetski sistem izolovanog krasa u okviru bloka Ljutog vrha Provalija-pećurina, pri čemu je Provalija ponorski deo sistema, a Pećurina vrelski deo ovog sistema. U tom slučaju morfogenetski mehanizam ovog sistema je jednostavan. Skrašćavanjem alogenog rečnog toka Provalije normalno površinsko oticanje preobraćeno je u podzemno i usmereno ka Gornjekravljanskom vrelu, dok su fluviokraškom erozijom usecani pećinski kanali Provalije.

74

PRILOG 2

Proces usecanja pećinskih kanala bio je intezivan, s obzirom na znatan pad u glavnom i Ponorskom kanalu koji prosečno iznosi 3,93%. Procesom skrašćavanja izvršeno je podzemno preusmeravanje voda izvorišta, nekad jedinstvene reke Liske Provalije, ka pomenutom vrelu i njegovoj otoci čime je izvršena podzemna piraterija Toponičke reke na račun svoje pritoke Liske. Dugotrajnom erozijom na mestu ponora usečen je ponorski obluk, dok je više ovog obluka zaostala suva viseća i skrašćena dolina kao dokaz nekada jedinstvenog rečnog sistema Liske i Provalije. Međutim, stvari se komplikuju mogućim uključivanjem okolnih speleoloških objekata i kraških pojava u izdvojeni genetski sistem Provalija-pećurina. Ukoliko bi se dokazala veza sa Kravljanskom jamom koja morfogenetski odgovara staroj i suvoj ponorskoj jami, to bi značilo uključivanje starijih generacija kraških šupljina u sistem pećine Provalije uz posebno izdvajanje ovih celina u okviru pećine. Za ponorsku jamu Cerjansku propast i ponornicu Beljanicu izneta je pretpostavka da je u hidrološkoj vezi sa vrelom Dragovac. Međutim, u pećini Provaliji u okviru bočnih kanala kod Dvorane blokova i I i II vertikale u Završnom kanalu, nejasno je nije li ovo zona bifurkacije i descedencije glavnog kanala ili zona dotočnih kanala možda iz sistema Cerjanske propasti i ponornice Beljanice. Bez obzira na moguće odnose u okviru ovih sistema relativno je pouzdana činjenica da su sistem Beljanica Cerjanska propast druga podzemna piraterija ka dolini Toponičke reke u okviru sliva Provalije. Ovde treba napomenuti i o Donjekravljanskom vrelu u dolini Toponičke reke koje nema jasno izdvojeno slivno područje iz čega proističe osnovana pretpostavka da je možda ovo vrelo u hidrološkoj vezi sa sistemom Provalija Gornjekravljansko vrelo. Sve ovo pokazuje da ovom prostoru krasa Kalafata tek predstoje speleološka, a posebno hidrogeološka istraživanja.

75

PRILOG 2 76

U okviru pećine Provalije izdvaja se više morfogenetskih, hronoloških i drugih problema. Prema sadašnjem nivou speleomorfološke istraženosti pećine treba pretpostaviti da je sistem kanala kod IV vertikale prva napuštena zona unazadne sukcesije vertikalne descedencije i bifurkacije glavnog kanala. Za sistem kanala kod Dvorane blokova i I i II vertikale, istakli smo, nije jasno dali odgovara dotočnom sistemu ili drugoj zoni unazadne sukcesije vertikalne descedencije i bifurkacije glavnog kanala, dok je za deo pećine na I sifonu nesumnjiva činjenica recentne, potonje zone opisane sukcesije. Ovu pretpostavljenu koncepciju unazadnog pomeranja descedentne-ponorske zone glavnog kanala treba vezati za uslove i odnose usecanja u okviru doline Toponičke reke kao lokalne donje erozione baze sistema Provalije-pećurine. Sa ovim u vezi je i činjenica o inicijalnoj vertikalnoj razlici ponorskog i vrlskog dela genetskog sistsma Provalija - Gornjekravljansko vrelo koja je bila preko 200 m čime može da se objasni opisano skrašćavanje Provalije prema dolini Toponičke reke kao nižoj lokalnoj erozionoj bazi. Na ovim osnovama. prema sadašnjem nivou istraženosti, morfogenetski sistem Provalija-pećurina je dubok 215 m (vertikalna razlika ulaz-vrelo 200 m i dubina jame 15 m). Nastanak stalno potopljene kraške izdani u vrelskom delu sistema prema Gornjekravljanskom vrelu verovatno se može objasniti položajem ovog dela na regionalnom Kurilovskom rasedu, ali i starijim generacijama kraških šupljina koje su spustile nivo kraške cirkulacije možda i ispod nivoa uzdužnog profila Toponičke reke, što još uvek nije istraženo. U ponorskom delu sistema u okviru ponorskog obluka slepe doline, ulaza i Ulaznog kanala ističe se jedan problem. Naime, u opisanim razmerama kroz suženja Ulaznog kanala pećina Provalija nije mogla biti zasipana rečnim nanosom. Očigledno da u ovom delu pećine postoji nspoznati zasuti ili delimično zasuti kanal kojim je pećina Provalija zasipana. Ovaj kanal još nije otkriven, a možda se nalazi kod velikog odrona blokova na spoju Ulaznog i Centralnog dela glavnog kanala . Poseban problem predstavlja broj faza i hronologija rečnog zasipanja pećine s obzirom da su u pećini konstatovane litofacijalne razlike profila rečnih sedimenata, kao i da su tragovi ovog procesa konstatovani i u slepoj dolini Provalije. U okviru ovih odnosa izdvaja se i problem faze deponovanja pomenutih naslaga slojevitog travertina. U toku speleoloških istraživanja u višim delovima glavnog kanala i na pećinskoj tavanici konstatovan je krsčnjak za koji je izneta pretpostavka da je alterisan termalnom vodom. Ova zapažanja otvaraju interesantna pitanja inicijalne geneze kanala, odnosno geneze inicijalnih šupljina pećinskog sistema Provalije čije istraživanje i rešavanje gotovo da nije započeto. Sve ovo pokazuje da u okviru pećine Provalije tek predstoje istraživanja od kojih se mogu očekivati rezultati u domenu fundamentalnih speleoloških znanja, povećanje dužine sistema i rešavanje više iznetih problema. Ponorska pećina Provalija prema svim iznetim odlikama i otvorenim pitanjima i problemima predstavlja jedan od vrednijih i značajnijih speleoloških objekata krasa Srbije. Na ovo ukazuje i činjenica da je ova pećina sa dužinom istraženih kanala od 6.025 m prema ovom parametru za sada druga pećina Srbije iza Ušačkog pećinskog sistema dužine 6.185 m. Posebna vrednost pećine Provalije je što se nalazi u blizini Niša. jednog od većih gradova Srbije i najvažnije saobraćajnice Srbije duž Nišavsko-moravske doline. Prema ovako povoljnom položaju i uopšte iznetim vrednostima pećine moguća je u budućnosti i izvesna turistička valorizacija ovog objekta. Posredno zahvaljujući činjenici da u svojoj okolini Niš i Cerje imaju vredan prirodni objekt ova naselja stiču i izvesnu afirmaciju. Zbog otežane prohodnosti naročito u ulaznom delu pećine Provalija je relativno zaštićena od antropogenih devastacionih procesa tako da se može smatrati očuvanim prirodnim objektom. Ovome pomaže i aktivnost šire društvene zajednice grada Niša i sela Cerja i zainteresovanost ovih sredina za ovaj objekat. Polazeći od ovih odnosa i uslova treba očekivati da će u budućnosti pećina biti zaštićena i očuvana posebno od nepromišljenih akcija u okviru turističke valorizacije pećine kako bi i buduće generacije imale priliku da posećuju i istražuju ovaj posebno vredan kraški fenomen u svom neizmenjenom obliku. Osim novih otkrića ovo je sigurno osnovna želja svih istraživača ovog podzemnog sveta.

PRILOG 3

Internacionalna ekspedicija «Srbija 2010» u Cerjanskoj pećini Internacionalni tim speleoronilaca istražiavača boravio je na području grada Niša i širem prostoru Jugoistočne Srbije u periodu od 2-10.oktobra 2010.godine. Ekspedicija «Srbija 2010» okupila je četrnaestočlani tim istraživača iz Cavebase exploration u Nemačkoj, DIR exploration u Austriji i članova Balkan underwater exploration koje predstavljaju visoko referentne organizacije u ovoj oblasti i vodeće u Evropi u pogledu vrhunske obučenosti kadrova i profesionalne opreme koju koriste u speleo-ronjenju. Posle brojnih pećinskih istraživanja i stečenog iskustva, uglavnom u Francuskoj i Španiji, za ovaј istraživački tim, Balkan i posebno područje Jugoistočne Srbije sa epicentrom u Nišu, predstavlja novootkriveno i nedovoljno istraženo područje, uz dodatni izazov da su prvi koji su stupili na mesta koja se graniče s večnošću i do kojih ljudi još nisu dopirali. Reč je prvenstveno o podzemnim kanalima u većem i pretežno neistraženom delu Cerjanske pećine kraj Niša i brojnim sifonskim vrelima u razgranatim kanalima pećine koja je u najvećem delu godine hidrološki aktivna.Zbog geomorfološkog sastava brdsko-planinskog oboda koji opasuje Niš, predmet istraživanja su i izdašna karsna izvorišta koja nisu uključena u Niški vodo sistem (NIVOS)i iz kojih se voda za sada nekontrolisano izliva u prirodu. Ekspedicija koju je činio konvoj od 9 terenskih vozila sa opremom vrednom oko pola miliona evra stigla je u Niš u sredu, 6.oktobra 2010.godine posle četvorodnevnih zarona u vrelo Mlave kod Žagubice.Doček i zvaničan susret sa predstavnicima nadležnih državnih institucija kojima je povereno staranje o prirodnim dobrima izuzetne vrednosti, priređen je u Gradskoj opštini Pantelej na čijem području se nalazi Cerjanska pećina i koja je operativno organizovala dolazak ekspedicije i istražiavanja na terenu.U prisustvu medija Ilokalnih zvaničnika, predsednik opštine, Slaviša Dinić i vođa Ekspedicije, Peter Gertner potpisali su Memorandum o saradnji Opštine Pantelej i Cavebase exploration kojim je pored ostalog regulisana obaveza učesnika ekspedicije da sve rezultate istraživanja, snimanja i merenja na terenu ostave opštini, gradu i nadležnim institucijama na raspolaganje kao i da u zemljama iz kojih dolaze promovišu Cerjansku pećinu i druge izuzetne prirodne vrednosti u njenom širem okruženju. Prva prilika za to bio je stručni skup u Hamburgu, 28.oktobra ove godine koji okuplja sve relevantne organizacije u oblasti speleoronjenja u evropskim zemljama i pred kojima je premijerno prezentovan ekskluzivan materijal sa Ekspedicije «Srbija 2010». Stručni auditorijum, zainteresovan za nova istraživačka područja, kakva su upravo otvorena u okolini Niša i ovom delu Srbije a, po svemu sudeći, i za uključivanje u ekspedicioni tim koji se priprema za nastavak istraživanja s proleća, mogao je da upozna izvanredno atraktivne I ekstremno izazovne lokalitete pećinskog kompleksa Cerjanke, sifonska vrela na njenom kraju- Pešter i Ponor, Srećkovo vrelo u selu Kamenica kao i Krupačko vrelo, popularno nazvano Gorsko oko koje se koristi kao aktivno izvorište u sistemu vodosnabdevanja grada Niša. 77

Internacionalna ekspedicija «Srbija 2011» u Cerjanskoj pećini Članovi internacionalne ekspedicije koju predvodi nemačka organiziacija, Cave baze exploration, sa partnerima, speleoroniocima iz Austrije (Dir), Mađarske, a od ove godine i Poljske (Santi) u skladu sa već postignutim dogovorom nastavili su istraživanje misterioznog podzemnog lavirinta Cerjanke. Šestočlana ekspedicija pod nazivom „Srbija 2011“ boravila je u Nišu od 3-5.oktobra 2011.g. Primarni cilj speloronilačke ekspedicije bio je, da u pećinsku utrobu Cerjanke, prodru vodenim putem sa njenog nepristupačnog kraja, kroz sifonsko vrelo u ataru sela Kravlje i isatraže, misteriozni podzemni lavirint Cerjanke. Cilj je samo delimično ostvaren. Napravljen je duži zaron-prodor nego u prethodnim pokušajima i otkrivena nova vodena odaja. Veliko zamućenje vode prilikom zarona i sporo sleganje muljevitih sedimenata onemogućilo je dalji rad. Ni nakon 24 sata vidljivost se nije popravila pa je dalji rad odložen za sledeći dolazak uz donošenje još bolje speleoronilačke opreme. Cerjanka se surovo opire i ne dopušta da se veo tajne njenog podzemnog carstva, starog preko dva miliona godina, lako razotkrije. Do sledeće ekspedicije, članovi ovog istraživačkog tima, lično, u svojim profesionalnim krugovima, na sajmovima i putem ekspedicionih publikacija koje objavljuju, promovisaće u evropskoj javnosti Cejansku pećinu i prirodne vrednosti ovog dela Srbije, kao sportsko-ekstremno atraktivna i turistički izazovna područja.

78

Tokom 1996., članovi Akademskog speleološko-alpinističkog kluba su ponovo izmerili Cerjansku pećinu, istravši pri tom i 900 m novih kanala. Ukupna dužina istraženih kanala je time povećana na 5190 m, a dubina na 173 m. (Trenutna dužina pećine iznosi 6.025 m Istraživana po prvi put 1976. godine od strane Speleološkog odseka Planinarskog saveza Beograda, pećina je svojevremeno bila najduža u Srbiji sa istraženom dužinom od 4240 m.

PRILOG 4

Vladimir Ljubojević Cerjanska pećina (ostali nazivi za ovu pećinu: Provalija (lokalni naziv, prema nazivu rečice koja u nju ponire); Cerjanka (naziv koji su dali prvi istraživači iz SOB-a)

Tokom sedamdesetih godina su bile aktuelne ideje o turističkom uređenju pećine. Relativno uzan ulaz je proširen miniranjem, a nanos u niskom ulaznom delu je iskopan. Međutim, ova aktivna ponorska pećina nikada nije postala predmet turističkih poseta. Narednih godina, vode koje poniru u pećinu su odnele drvene grede postavljene da služe kao mostovi, a nanos koji je voda nanela je ulazni deo ponovo pretvorio u nizak i mokar kanal prolazan jedino puzanjem. Smatrana potpuno istraženom, pećina je retko posećivana sve do jeseni 1995., kada je ekipa ASAK-a posetila njene udaljene delove i otkrila nastavak glavnog kanala. U julu 1996., tokom letnje istraživačke akcije pećina je iznova izmerena, zajedno sa većinom novotkrivenih kanala. Cerjanska pećina se nalazi blizu sela Cerje, 15 km od Niša. Ulaz u pećinu, na nadmorskoj visini od 515 m, predstavlja ponor rečice Provalije, koja ponovo izvire na Kravljanskom vrelu, 2800 m severozapadno, na nadmorskoj visini od 310 m. Opit bojenja izvršen tokom sedamdesetih je potvrdio vezu ponora i vrela. U isto doba, neuspešni pokušaj proronjavanja Kravljanskog vrela je zaustavljen zbog problema sa opremom na dubini od 15 m. Od tada nije bilo speleoronilačkih pokušaja da se povežu Kravljansko vrelo i Cerjanska pećina.Prema rezultatima istraživanja iz 1996., Kravljansko vrelo je udaljeno 400 m od sifona kojima se pećina završava, a 34 m ispod njih. Na padinama brda iznad vrela se nalazi 123 m duboka "Jama iznad Kravljanskog vrela", na nadmorskoj visini od 450 m. Na Novu godinu 1996. ASAK je ponovo istražio i snimio jamu, preciznije (nadamo se) određujući njen položaj. Snažno vazdušno strujanje iz sipara na dnu jame ukazuje na prisustvo prostranog kanala u nastavku jame - najverovatnije povezanog sa Cerjanskom pećinom. Merenja prethodnih istraživača su pokazivala da se jama nalazi tačno iznad Salomne dvorane, koja se nalazila na kraju do tada izmerenog dela pećine. Pretpostavljalo se da sipar u dnu jame odgovara dekametarskim blokovima koji čine zidove i tavanicu salomne dvorane. Međutim, ponovljena merenja su pokazala da se jama nalazi 350 m istočno od kanala Cerjanske pećine, i da se dno jame nalazi blizu nivoa Kravljanskog vrela, ispod sifona kojima se završava trenutno poznat deo Cerjanske pećine. Cerjanska pećina se nalazi blizu sela Cerje, 15 km od Niša. Ulaz u pećinu, na nadmorskoj visini od 515 m, predstavlja ponor rečice Provalije, koja ponovo izvire na tokom sedamdesetih je potvrdio vezu ponora i vrela. U isto doba, neuspešni pokušaj proronjavanja Kravljanskog vrela je zaustavljen zbog problema sa opremom na dubini od 15 m. Od tada nije bilo speleoronilačkih pokušaja da se povežu Kravljansko vrelo i Cerjanska pećina. Prema rezultatima istraživanja iz 1996., Kravljansko vrelo je udaljeno 400 m od sifona kojima se pećina završava, a 34 m ispod njih. Na padinama brda iznad vrela se nalazi 123 m duboka "Jama iznad Kravljanskog vrela", na nadmorskoj visini od 450 m. Na Novu godinu 1996. ASAK je ponovo istražio i snimio jamu, preciznije (nadamo se) određujući njen položaj. Snažno vazdušno strujanje iz sipara na dnu jame ukazuje na prisustvo prostranog kanala u nastavku jame - najverovatnije povezanog sa Cerjanskom pećinom. Merenja prethodnih istraživača su pokazivala da se jama nalazi tačno iznad Salomne dvorane, koja se nalazila na kraju do tada izmerenog dela pećine. Pretpostavljalo se da sipar u dnu jame odgovara dekametarskim blokovima koji čine zidove i tavanicu salomne dvorane. Međutim, ponovljena merenja su pokazala da se jama nalazi 350 m istočno od kanala Cerjanske pećine, i da se dno jame nalazi blizu nivoa Kravljanskog vrela, ispod sifona kojima se završava trenutno poznat deo Cerjanske pećine. 79

PRILOG 4

Cerjansku pećinu karakterišu male dimenzije ulaznog dela, i velike dimenzije Glavnog kanala - visina uglavnom prelazi 20 m. Očigledno je da je geneza sadašnjeg ulaznog dela odvojena od geneze Glavnog kanala. Fosilni kanal velikih dimenzija, koji se završava čepom od blokova, otkriven neposredno iza završetka niskog ulaznog dela, može biti veza sa starim ulazima, koji su sada zatrpani na erodovanim stranama amfiteatra kojim se završava slepa dolina Provalijske reke. Cerjanska pećina je mokra pećina. Čak i leti, kada je korito Provalijske reke suvo, ima vode u jezercima u ulaznom delu. Dalje kroz pećinu, tok teče Glavnim kanalom, do sifona na 3. kilometru. Kao ni u fosilnom Visokom kanalu, koji je iznad vodenog toka, ni u nastavku pećine nije primećen aktivan tok (u doba istraživanja), ali mnogobrojni erozioni lonci ispunjeni vodom otežavaju prolaz. Kako ronilačka odela nisu uobičajeni deo speleološke opreme kod nas, puzanje kroz vodu na ulazu i gaženje kroz duboku vodu predstavlja čestu i nimalo prijatnu praksu tokom istraživanja pećine. Deo pećine između sifona na 3. kilometru, i Salomne dvorane (nazvan "Mesečev kanal") je naročito depresivan. Zidovi ovog dela pećine su formirani u tamnom, skoro crnom krečnjaku, koji eroduje u vrlo oštre oblike, a dno kanala je pokriveno dubokim erozionim loncima punim vode. Radi lakšeg istraživanja udaljenih delova pećine, 1996. godine je u blizini Salomne dvorane postavljen mali bivak. Penjanjem u gornje delove skoro svih kanala, čak i onih duboko u unutrašnjosti pećine, nailazi se na alogeni šljunak i oblutke zaostale u nišama na svim visinama kanala. Jasno je da je pećina bila u potpunosti ispunjena alogenim materijalom koji je kasnije odnet. Gledajući sadašnju topografiju i hidrografiju okoline pećine, teško je zamisliti rečni tok sposoban za takvo delo. Tavanice nekih pećinskih kanala se sastoje od neobične mase, koja izgleda kao krečnjak koji se raspada. Mikroskopske analize uzoraka su pokazale da je krečnjak u prošlosti bio alterovan termalnim vodama. U podnožju brda 5 km zapadno od pećine danas se nalazi nekoliko termalnih vrela. Tačna priroda i uloga termalnih voda u nastanku Cerjanske pećine tek treba da bude istražena. Mnogobrojna su mesta u pećini na kojima treba tražiti nove kanale - uglavnom u delu iza Salomne dvorane, i u visokim delovima Glavnog kanala. Neki teški pravci čekaju da budu savladani: speleoronilačko spajanje Kravljanskog vrela i sifona u pećini, i kopanje na dnu Jame iznad Kravljanskog vrela kojim bi se obezbedio lakši pristup udaljenim delovima pećine. Od septembra 1998. dužina pećine iznosi 5715 metara Posle 96-časovnog bivaka na letnjoj akciji u avgustu 1998., i vikend istraživačke akcije u septembru, otkrivena je obilaznica oko (iznad) sifona na dosadašnjem kraju pećine. Završni deo pećine je ponovo izmeren, kao i novi kanali, čime je dužina pećine narasla na 5715 m. Novi kanal, kojim se nastavlja pećina iza sifona, je širok i mokar, udaljen nekih 300 m od Kravljanskog vrela, i čeka da bude istražen i izmeren. Pokušaj ronjenja Kravljanskog vrela u septembru 1999. godine Sredinom septembra 1999., speleo ronioci iz SOB-a su pokušali zaron kroz Kravljansko vrelo. Na dubini od 15 m je dalji prolaz bio sprečen čepom od nanosa peska i mulja. U planu su novi pokušaji zarona posle perioda prolećnih visokih voda, i eventualnog prirodnog odnošenja čepa na dnu sifona. Od oktobra 1999. dužina pećine iznosi 6025 metara, a denivelacija 176 m U septembru i oktobru 1999., ASAK je izveo dve višednevne istraživačke akcije u Cerjanskoj pećini. Prošireni su prolazi koji vode do kanala kojim se pećina nastavlja u završnom delu (kanala nazvanog "via Kravlje"). Na žalost istraživača, "Via Kravlje" se sa oba kraja ubrzo završava sifonima, koji su u nizvodnom delu sada udaljeni oko 200 m od Kravljanskog vrela. Nastavak istraživanja u tom pravcu, i spajanje sa Kravljanskim vrelom, je moguće samo za speleo ronioce. Novi kanali u tom delu pećine su izmereni čime je dužina Cerjanske pećine prešla 6 km i sada iznosi 6025 m, a denivelacija iznosi 176 m. Kravljanskom vrelu, 2800 m severozapadno, na nadmorskoj visini od 310 m. Opit bojenja izvršen

80

PRILOG 4

Cerjanska pećina je mokra pećina. Čak i leti, kada je korito Provalijske reke suvo, ima vode u jezercima u ulaznom delu. Dalje kroz pećinu, tok teče Glavnim kanalom, do sifona na 3. kilometru. Kao ni u fosilnom Visokom kanalu, koji je iznad vodenog toka, ni u nastavku pećine nije primećen aktivan tok (u doba istraživanja), ali mnogobrojni erozioni lonci ispunjeni vodom otežavaju prolaz. Kako ronilačka odela nisu uobičajeni deo speleološke opreme kod nas, puzanje kroz vodu na ulazu i gaženje kroz duboku vodu predstavlja čestu i nimalo prijatnu praksu tokom istraživanja pećine. Deo pećine između sifona na 3. kilometru, i Salomne dvorane (nazvan "Mesečev kanal") je naročito depresivan. Zidovi ovog dela pećine su formirani u tamnom, skoro crnom krečnjaku, koji eroduje u vrlo oštre oblike, a dno kanala je pokriveno dubokim erozionim loncima punim vode. Radi lakšeg istraživanja udaljenih delova pećine, 1996. godine je u blizini Salomne dvorane postavljen mali bivak. Penjanjem u gornje delove skoro svih kanala, čak i onih duboko u unutrašnjosti pećine, nailazi se na alogeni šljunak i oblutke zaostale u nišama na svim visinama kanala. Jasno je da je pećina bila u potpunosti ispunjena alogenim materijalom koji je kasnije odnet. Gledajući sadašnju topografiju i hidrografiju okoline pećine, teško je zamisliti rečni tok sposoban za takvo delo. Tavanice nekih pećinskih kanala se sastoje od neobične mase, koja izgleda kao krečnjak koji se raspada. Mikroskopske analize uzoraka su pokazale da je krečnjak u prošlosti bio alterovan termalnim vodama. U podnožju brda 5 km zapadno od pećine danas se nalazi nekoliko termalnih vrela. Tačna priroda i uloga termalnih voda u nastanku Cerjanske pećine tek treba da bude istražena. Mnogobrojna su mesta u pećini na kojima treba tražiti nove kanale - uglavnom u delu iza Salomne dvorane, i u visokim delovima Glavnog kanala. Neki teški pravci čekaju da budu savladani: speleoronilačko spajanje Kravljanskog vrela i sifona u pećini, i kopanje na dnu Jame iznad Kravljanskog vrela kojim bi se obezbedio lakši pristup udaljenim delovima pećine. Od septembra 1998. dužina pećine iznosi 5715 metara Posle 96-časovnog bivaka na letnjoj akciji u avgustu 1998., i vikend istraživačke akcije u septembru, otkrivena je obilaznica oko (iznad) sifona na dosadašnjem kraju pećine. Završni deo pećine je ponovo izmeren, kao i novi kanali, čime je dužina pećine narasla na 5715 m. Novi kanal, kojim se nastavlja pećina iza sifona, je širok i mokar, udaljen nekih 300 m od Kravljanskog vrela, i čeka da bude istražen i izmeren. Pokušaj ronjenja Kravljanskog vrela u septembru 1999. godine Sredinom septembra 1999., speleo ronioci iz SOB-a su pokušali zaron kroz Kravljansko vrelo. Na dubini od 15 m je dalji prolaz bio sprečen čepom od nanosa peska i mulja. U planu su novi pokušaji zarona posle perioda prolećnih visokih voda, i eventualnog prirodnog odnošenja čepa na dnu sifona. Od oktobra 1999. dužina pećine iznosi 6025 metara, a denivelacija 176 m U septembru i oktobru 1999., ASAK je izveo dve višednevne istraživačke akcije u Cerjanskoj pećini. Prošireni su prolazi koji vode do kanala kojim se pećina nastavlja u završnom delu (kanala nazvanog "via Kravlje"). Na žalost istraživača, "Via Kravlje" se sa oba kraja ubrzo završava sifonima, koji su u nizvodnom delu sada udaljeni oko 200 m od Kravljanskog vrela. Nastavak istraživanja u tom pravcu, i spajanje sa Kravljanskim vrelom, je moguće samo za speleo ronioce. Novi kanali u tom delu pećine su izmereni čime je dužina Cerjanske pećine prešla 6 km i sada iznosi 6025 m, a denivelacija iznosi 176 m.7

81

PRILOG 5

Dionisova pećina Niš je zahvaljujući lingvistima dobio nadimak "grad vila". Bugarski lingvista Dečev u svom rečniku tračkih imena zastupa mišljenje da je Naissus tračka reč. Dečev objašnjava reč Naissus pomocu indoevropskog korena snau = teći, odnosno srodnih oblika koji označavaju nimfe sa izvora, izvor ili tečnost. Ovu etimologiju prihvataju i drugi ugledni lingvisti. Opisano tumačenje je steklo veliku popularnost, te nimfe odnosno vile postaju simbol grada na Nišavi. Ko su bile vile iz Niša (Naissusa, Nisosa)? Slovenska predanja nam ne govore puno o tome. Ipak, u antičkim grčkim predanjima se pojavljuje legendarno mesto gotovo istog imena, Nisa. Legendarna Nisa je bila naseljena nimfama koje su nazvane Nisijade i koje su poznate po tome da su bile dadilje maloletnog boga Dionisa. Smatra se da su legendom o Nisi Grci pokušali da objasne njima strano ime uvezenog božanstva Dionisa. Protumačivši da ovo ime označava Boga iz Nise, dali su se u potragu za mestom njegovog porekla. Ipak, možda je zajedno sa kultom Dionisa, u Grčku uvezeno i predanje o Nisi. Bez obzira na poreklo ove legende, brojni su pokušaji da se Nisa locira. Isihije Aleksandrijki, leksikograf iz V veka, daje pregled lokacija mitske Nise. Isihijevu listu čine: Arabija, Etiopija, Egipat, Vavilon, Crveno more, Trakija, Tesalija, Kilikija, Indija, Libija, Lidija, Makedonija, Naksos, Pangajos (mitsko ostrvo južno od Arabije) i Sirija. Dakle Nisa se prema grčkim autorima mogla nalaziti bilo gde u okviru njima poznatog sveta. Ipak, najraniji pomen Nise je u Ilijadi. Prema (takodje mitskom) pesniku Homeru, mitska Nisa se nalazi u ili oko Trakije. Ovo je u skladu sa verovatnim tračkim poreklom kulta boga Dionisa. Kako se Niš nalazi na zapadnim granicama antičke Trakije nije neosnovano proglasiti ga za potencijalnu lokaciju njegovog imenjaka iz legendi, Nise.

82

Šta znamo o Dionisu i njegovoj vezi sa Nisom? Dionis je nastao iz preljube. Dionisov otac je bio vrhovni bog Zevs a majka smrtnica Semela. Rodio se u Tebi, mada se mestom njegovog rođenja smatraju i Naksos, Krit, Elida, Teos i Eleutera. Kad je trebalo da dođe na svet, ljubomorna Zevsova žena Hera odlučila je da ga ubije. Posetila je ljubavnicu svoga muža, Semelu, u liku stare dadilje i nagovorila je da zamoli Zevsa da joj se barem jednom pokaže u svoj svojoj moći i veličanstvenosti. Najviši bog je u svom samoljublju ispunio Semelinu želju i prikazao joj se u sjaju svojih munja, praćen tutnjavom gromova. Dogodilo se upravo ono što je Hera želela: jedna munja je zapalila tebansku kraljevsku palatu, a plamen je uhvatio i Semelu, koja je u smrtnom strahu rodila nedonošče. Ali, umešao se Zevs. Svoju ljubavnicu je, doduše, prepustio njenoj sudbini, ali je oko svog sina podigao zid gustog bršljana koji ga je sačuvao od plamena. Kad se vatra stišala, izvukao je dete iz skrovišta i zašio ga u svoju butinu da se do kraja razvije. Kad se Dionis "po drugi put rodio", Zevs ga je predao bogu Hermesu da brine o njemu. Hermes nije bio oženjen, a kako je kao glasnik bogova neprekidno bio na putu, nije imao vremena da odgaja mladog Dionisa, pa ga je predao Semelinoj sestri Ini, ženi orhomenskog kralja Atamanta. Kad je Hera doznala da su Ina i Atamant prihvatili Dionisa, poslala je na Atamanta ludilo, ne bi li u nastupu besa ubio dečaka. Kralj je, međutim, poubijao samo svoju decu i ženu, jer se u poslednji čas umešao Hermes i Dionisa spasio od smrti. Odneo ga je u u gore pomenutu Nisu i poverio ga nimfama Nisijadama, koje su ga sakrile u duboku pećinu s ulazom zaraslim u vinovu lozu, i odgajale ga uprkos svim Herinim podvalama i zamkama. Tu je Dionis prvi put probao vino kojim je zatim opijao sebe, svoje starateljke i svoje pratioce silene i satire. Otud je Dionis doneo ljudima prve sadnice vinove loze. Dao ih je, u znak zahvalnosti za gostoljubivost, atinskom pastiru Ikariju i naučio ga da od grožđa napravi napitak, a sam je zatim Zevsovom voljom postao bog tog napitka. Kad je Dionis odrastao ljubomorna Hera ga je pogodila ludilom, koje ga je nagnalo da počne lutati raznim delovima sveta. U Frigiji boginja Cibela, u Grčkoj poznata kao Reja, izlečila ga je i naučila ga svetim obredima, te se uputio na putovanje po Aziji učeći ljude uzgoju i obrađivanju vinove loze. Najpoznatije od njegovih putovanja je ekspedicija u Indiju, za koju se tvrdi da je trajala nekoliko godina. Nakon trijumfalnog povratka počinje s objavljivanjem svog učenja po Grčkoj. No, nekoliko mu se knezova usprotivilo u tom pokušaju, strahujući da će njegova učenja dovesti sa sobom nerede i ludilo (kralj Pentej i Lierg)

PRILOG 5

Dionis

Dionis se na Olimpu nalazi sa desne strane Zevsa i pridaju mu se mnogi epiteti: Megapenthes ("onaj od velike patnje"), Kissos ("bršljan"), Oinops ("vino") Nisijade Vratimo se Dionisovim dadiljama, Nisijadama. Iako postoje rezličite verzije legendi u Nisijadde se najčešće svrstavaju dve grupe nimfi: Hijade i Plejade. U legendama se opisuje sedam Hijada, nimfi koje donose kišu: Ambrosija, Eudora, Fesila, Koronida, Poliksa.Feja i Diona Sestre Hijada su bile Plejade kojih takodje ima sedam: Maja, Mereopa, Elektra, Tajgeta, Alkiona, Kelena i Steropa Ovih četrnaest nimfi, Nisijada je živelo u Nisi. Kao nagradu što su odgajile njegovog sina Dionisa, Zevs ih je pretvorio u zvezde. I Hijade i Plejade se nalaze u sazveždju Bika. Hijade čine glavu a Plejade rep Bika. Hijade su smatrane zvezdama koje donose kišu - u vreme njihovog pojavljivanja u novembru i maju mesecu počinje sezona kiša u Grčkoj. Plejade su, prema nekim mitovima donosile ambroziju bogovima iz zemalja na Zapadu, a tome odgovara i njihovo grčko ime „Peleiades“ ili golubice. Prema drugim tumačenjima, njihovo ime podiče od reči „Pleo“ ili ploviti, ploviti brodom, zbog toga što je njihov izlazak na nebeskom svodu, označavao povoljno vreme za plovidbu. 83

DOKUMENTI

VLASTA STANOJEVIĆ (Safari klub Niš) Komentar u vezi sprovođenja Plana upravljanja spomenikom prirode

U izradi ovakvih knjiga i priručnika uvek kod aurora postoji dilema i pitanje “Šta je to što je najneophodnije za čitaoce ovakvih materijala?”. U pregršt dokumenata i aktivnosti stojimo na stanovištu da je najneophodnije pomenuti ljude, aktivnost i pravila koja mogu svakome pomoći u orijentaciji zaštite i korišćenja ovakvih prirodnih vrednosti. Ako izuzmemo Zavod za zaštitu prirode Srbije – Radna jedinica u Nišu, kao krovnu organizaciju u zaštiti ovakvih potencijala prirode i pažnju usmerimo na lokalne samouprave, možemo konstatovati da su Niš, sa svojim gradskim opštinama, Pantelej i Crveni krst , kao i SO Svrljig, radili u skladu sa materijalnim mogućnostima i kadrovskim potencijalima. Sigurno je moglo i više u različitim vremenskim intervalima, ali generalni je utisak da je moglo i bolje, da su vremena bila bolja. Za spomenik prirode “Cerjanska pećina” koji čine Ponorska pećina Provalija, Ponor Cerjanska propast, Povremeno sifonsko vrelo i Kraška jama iznad vrela, Vlada RS, donela je Uredbu o zaštiti spomenika prirode “Cerjanska pećina” br. 05 broj 501 – 441/98 od 11. februara 1998. godine. U čl. 6. pomenute Uredbe, određeno je da se o ovom spomeniku prirode stara JP Direkcija za izgradnju grada Niša. Odgovoran posao pao je na pleća malog broja ljudi, među kojima svakako treba izdvojiti samostalne stručne saradnike za zaštitu životne sredine pri JP Direkcija za izgradnju grada Niša, Vladimira Zaharijaševića i Slavišu Petrovića. Pred njima i njihovim saradnicima bio je težak zadatak u osmišljavanju razvoja i zaštite Cerjanske pećine, ali i zadatak širenja interesovanja na okolni prostor, pre svega prostor Kameničkog visa i Banju Topilo, u cilju razvoja sportsko rekreativnih i drugih programa na ovom području. Uredba Vlade Srbije, o zaštiti spomenika prirode”Cerjanska pećina” i Zakon o zaštiti prirode bila je osnova za stvaranje niza dokumenata i sprovođenja različitih aktivnosti među kojima treba izdvojiti najvažnije: 1.

Po stupanju Uredbe Vlade RS na pravnu snagu, urađen je privremeni program zaštite i razvoja spomenika prirode Cerjanska pećina za period od 60 dana (do 30. 04.1998.g.)

2.

Dana, 09.11. 1998. godine donesen je Program zaštite i razvoja spomenika prirode”Cerjanska pećina”, za period 1998. – 2002.g. Na osnovu ovog dokumenta donošeni su godišnji Programi rada.

3.

Dana 15. 01. 2002.g. urađen je Regulacioni plan puta, Cerje-Cerjanska pećina i kompleksa Cerjanske pećine.

4.

Pravilnik o unutrašnjem redu i čuvarskoj službi u spomeniku prirode „Cerjanska pećina“ donet je 1999.g.

5.

Program zaštite i razvoja spomenika prirode “Cerjanska pećina” za period 2007. – 2011.g.

6.

U delu projektne dokumentacije urađeni su: -

Glavni projekat lokalnog puta, Cerje – Cerjanska pećina, u dužini od 2km

-

Glavni projekat uređenja Cerjanskog potoka čija je realizacija urađena uz pomoć Ministarstva za zaštitu životne sredine.

-

Projekat uređenja ulaznog dela “Cerjanske pećine” koji je realizovan saradnjom GO Pantelej, Direkcije za izgradnju grada Niša i Ministarstva ekonomije i regionalnog razvoja.

7.

U delu istraživačkih poslova urađeno je sledeće: -

U periodima od 14.08. do 16.08.1999., zatim 15.09. do 19.09. 1999. g. i od 10.06. do 14. 06. 2000. godine, urađene su biospeleološke ekskurzije Zavoda za zaštitu prirode Srbije u ataru sela Cerje.

-

2010. i 2011. godine realizovan je Projekat praćenja stanja populacije slepih miševa, koji je finansiran od strane Ministarstva za zaštitu životne sredine i prostornog planiranja.

-

U period od 31.08.1999. g. do 04.09.1999. g. Odsek za higijenu rada i radiološku zaštitu u Nišu sačinio je Izveštaj o aktivnosti radona u vazduhu i vodi.

84

DOKUMENTI 1.

U okviru speleoloških istraživanja sprovodile su se kontinuirane akcije istraživača pre svih ASAK BGD, Speleološkog odseka Planinarskog saveza Beograd, Speleologa sa Geografskog fakulteta, kao i lokalne snage kroz saradnju sa Safari klubom Niš. -Obučeno je 8 speleo vodiča u organizaciji GO Pantelej i Planinarskog saveza Srbije . -Klub “Aqua Mont servis” izveo je1999.g. informativno ronjenje na lokacijama Kravljansko vrelo (zaron od 15m) i vrelo kod Banje Topilo (zaron 22 m) -Oraganizacija „Cavebase exploration“ iz Nemačke , DIR exploration iz Austrije, i članovi Balkan underwater exploration, oktobra 2010 godine i oktobra 2011. isti sastav, pojačan speleoroniocima iz Poljske, takođe je sprovodila speloronilačke aktivnosti na ovom i širem prostoru Srbije. Rezultati aktivnosti ovih speleo ronilaca predati su GO Pantelej u vidu dobro ilustrovane knjige.

8.

Od strane DP “Geozavod” BGD, i ASAK-a, 2002. godine urađena su speleo-morfološka merenja prva 2 km, kanalskog sistema Cerjanske pećine, sa izradom grafičkog prikaza.

9.

Table za obeležavanje zaštićenog područja postavljene su 1999. g. U toku 2002. godine u zajednici sa GO Pantelej i Ministarstvom za ekonomiju i regionalni razvoj table su zamenjene novim, koje su u skladu sa novim Zakonom o zaštiti prirode i Pravilnikom o izgledu znaka zaštite prirode i logom Cerjanske pećine . U sklopu realizacije ovog projekta postavljena je i propisana putokazna signalizacija.

4.

Po Ugovoru, sa Biroom za geodetske poslove “Grinič” dana, 03.12.2002. godine urađeni su geodetski radovi na obeležavanju granica zaštite spomenika prirode “Cerjanska pećina”. U ovom periodu rađeno je i na rešavanju imovinsko pravnih odnosa, pribavljanju tehničke dokumentacije i dr.

5. U realizaciji mera zaštite i bezbednosti 1999. g. na ulazu u Cerjansku pećinu postavljena je nova metalna kapija, koja je više puta popravljana zbog oštećenja koja čini bujica reke Provalije. 2006. godine postavljena je metalna ograda na Ponoru Cerjanska propast (Beljanica), a u toku 2007. godine i zaštitna ograda oko objekta Kraška jama iznad vrela “Kravlje”.

6. Radi efikasnijeg obavljanja poslova, 2008. godine, deo sredstava utrošen je za nabavku specijalističke opreme, koja se koristi za istraživanje i rad u zaštićenim prirodnim dobrima i speleološkim objektima

7. U toku 2009. godine, realizovan je Projekat na uređenju sliva Provalijskog potoka. Urađene su dve ustave na potoku, pristupna staza dužine 350 m i most preko potoka.

8. Tokom 2010.g. JP Direkcija za izgradnju grada Niša, GO Pantelej i Ministarstvo ekonomije i regionalnog razvoja -Sektor za turizam, realizovali su Projekat uređenja ulaznog dela “Cerjanska pećina”. Profilisan je put iznad pećinskog ulaza, iskop jarka za odvođenje površinskih voda, uređen prostor oko pećinskog ulaza, urađene stepenice sa ogradom za silazak do ulaza u pećinu i novih 45 metara pešačke staze i ojačana obaloutvrda do pešačkog mosta

Na kraju se može zaključiti da se od 1999. godine do današnjeg dana, sprovođenjem Plana upravljanja spomenikom prirode “Cerjanska pećina” , od strane JP Direkcije za izgradnju grada Niša, kontinuirano radi na stvaranju infrastrukture za naučnu, sportsko-rekreativnu i turističku valorizaciju prirodnog resursa, koji je preduzeću poveren. Može se takođe uočiti da su skoro sva finansijska sredstva, dolazila iz Ministarstva za zaštitu životne sredine, prostornog planiranja i rudarstva i Ministarstva za ekonomiju i regionalni razvoj. Grad Niš i SO Svrljig, što se ulaganja finansijskih sredstava tiče, nisu iskazivali poseban interes. Autori smatraju da je veoma značajna važnost edukacije i upoznavanje prirodnih vrednosti od strane stanovništva, a posebno konzumenta ovakvih prirodnih potencijala. Uloženi trud i potrošena sredstva moramo imati na umu prilikom korišćenja i konzumiranja ovih prirodnih lepota, te se u skladu sa propisima moramo prema njima iI odnositi kako bi ih sačuvali za buduće generacije, ali i iskoristili za stvaranje pozitivnije slike o Srbiji. U tom cilju kao prilog objavljujemo u celosti Pravilnik o unutrašnjem redu i čuvarskoj službi u spomeniku prirode “Cerjanska pećina”. Poštovanje odredbi ovog Pravilnika može nas naučiti svemu što trebamo znati kad boravimo u speleološkim objektima i prostoru o kome piše ova skromna knjiga, kako bismo zaštitili i sačuvali TREĆI ALEN KAMEN. 85

DOKUMENTI

Član 2. Odredbe o unutrašnjem redu odnose se na lokalitete po površinama i speleološkim objektima koje je Vlada Republike Srbije Uredbom o zaštiti spomenika prirode “Cerjanska pećina” definisala kao područje od izuzetnog značaja, svrstana u I kategoriju zaštite i to: A – Ponorska pećina Provalija – na 32,38.67 ha (Pešter Provalija), B – Ponor Cerjanska propast – na 17,44.68 ha (Pešter Beljanica) C – Povremeno sifonsko vrelo – na 10,20.95 ha (Pećina kod Kravlja) D – Kraška jama (128m) – na 3,92.09 ha (Propast na Ljutom vrhu) Član 3. Odredbe ovog Pravilnika se odnose na sva fizička i pravna lica i na korisnike poljoprivrednih, vodoprivrednih i šumskih prirodnih resursa i dobara, koji povremeno ili stalno na bilo koji način koriste površine ili speleološke objekte pod zaštitom ili se bave istraživačkom i informacionom delatnošću u granicama spomenika prirode “Cerjanska pećina”. Član 4. Upravljač obezbeđuje zaštitu i razvoj zaštićenog područja, čuvarsku službu, naplatu naknade za korišćenje spomenika prirode “Cerjanska pećina” i unutrašnji red u skladu sa Zakonom o zaštiti prirode, Uredbom o zaštiti spomenika prirode “Cerjanska pećina”, ovim Pravilnikom i pratećim aktima. Aktom o čuvarskoj službi iz stava 1. ovog člana, Staralac će utvrditi dužnosti, prava i obaveze čuvarske službe u zaštiti i čuvanju zaštićenog područja. Član 5. Unutrašnji red u spomeniku prirode pored čuvarske službe obezbeđuje se i: ? saradnjom sa lokalnim stanovništvom, vlasnicima individualnih poseda, drugim korisnicima u sprovođenju propisanih režima zaštite koji su od uticaja na sprovođenje unutrašnjeg reda u “ Cerjanskoj pećini”. ? saradnja sa nadležnim državnim organima i organima Grada Niša.

Na osnovu člana 56. stav 1. Zakona o zaštiti prirode (“Sl. glasnik RS br.36/2009 i 88/2010) i člana 8. stav 2. Uredbe o zaštiti spomenika prirode “Cerjanska pećina” (“Službeni glasnik Republike Srbije”, broj 5/98) i člana 35. Statuta JP Direkcije za izgradnju grada Niša, Upravni odbor JP Direkcije za izgradnju grada na sednici održanoj dana __________. godine, doneo je PRAV I LN I K O UNUTRAŠNjEM REDU I ČUVARSKOJ SLUŽBI U SPOMENIKU PRIRODE “CERJANSKA PEĆINA” I OSNOVNE ODREDBE Član 1. Ovim Pravilnikom uređuju se pravila o unutrašnjem redu spomenika prirode “Cerjanska pećina” u cilju sprovođenja režima zaštite i razvoja na površinama i speleološkim objektima stavljenim pod zaštitu države, a naročito: način i uslovi kretanja i boravka posetilaca, korisnika individualnog i društvenog poseda (poljoprivreda, vodoprivreda i šumarstvo) korišćenja infrastrukturnih i drugih javnih površina i namena, način i uslovi postavljanja informativnih i drugih oznaka. Posebnim odredbama regulišu se nadležnosti i odnosi JP Direkcije za izgradnju grada Niša kome je povereno da upravlja spomenikom prirode (u daljem tekstu: Upravljač) i subjekata u oblasti nauke, informisanja, društvenih organizacija i drugih fizičkih i pravnih lica, a naročito prilikom obavljanja naučnih i drugih istraživanja, izvođenja istraživačkih radova, i radova snimanja i prezentacije pećina, obavljanja turističkih, ugostiteljskih i drugih delatnosti, oblici saradnje sa društvenim organizacijama (ekološka i turistička društva, planinari, alpinisti, speleolozi, pripadnici narodne tehnike, pokret gorana i dr.) kao i posebne zabrane i ograničenja u sprovođenju propisanog režima na zaštićenom području, o naknadi za korišćenje zaštićenog područja, o radu čuvarske službe i nadzoru nad sprovođenjem akta.

86

Član 6. Posetiocem, u smislu ovog Pravilnika, smatra se osoba koja samostalno ili organizovano preko naučno – istraživačkih, turističkih i drugih organizacija dolazi u komplekse i speleološke objekte spomenika prirode “Cerjanska pećina” radi upoznavanja sa prirodnim i drugim vrednostima prirodnih dobara, naučno istraživačkog rada, foto i video snimanja, odmora, rekreacije ili drugih oblika korišćenja zaštićenog područja. Sve osobe za vreme boravka i zadržavanja u spomeniku prirode “Cerjanska pećina” se smatraju posetiocima ako to nije drugačije određeno ovim Pravilnikom. Član 7. Osobe koje su vlasnici nekretnina na području spomenika prirode, obuhvaćenih popisom katastarskih parcela po lokalitetima navedenim u članu 2.ovog Pravilnika, ne smatraju se posetiocima u smislu ovog Pravilnika ukoliko tu borave i rade u cilju obrade poljoprivrednog ili drugog poseda. Osobama iz stava 1.ovog člana, Upravljač će izdati odgovarajući dokaz koji propiše direktor. Član 8. Za vreme boravka u spomeniku prirode “Cerjanska pećina” posetioci su dužni da se pridržavaju pravila unutrašnjeg reda, uputstava sa informacionih tabli i drugih oznaka, obeležja, uputstava čuvara (vodiča) spomenika prirode ili objašnjenja članova Saveta građana mesnih kancelarija u naseljima Cerje, Kravlje, odnosno naloga čuvara. Član 9. Posetioci se mogu kretati po predelima i objektima zaštićenog područja samo uz prethodno pribavljeno odobrenje Upravljača i u pratnji vodiča (čuvara) spomenika prirode “Cerjanska pećina”. Zahtev za izdavanje pismenog odobrenja iz stava 1.ovog člana mora biti obrazložen (naučni, obrazovni ili drugi posebni razlozi) sa dokazom o obezbeđenju speleoloških vodiča ustanova ili organizacija registrovanih za tu vrstu delatnosti, sa referencama za pećine i propasti “Cerjanske pećine”. Zahtev za odobrenje se podnosi Javnom preduzeću Direkcija za izgradnju grada Niša, 18000 Niš, ulica 7.Juli 6. (telefaks 381-18-520-540).

Član 10. Kretanje ljudi po području spomenika prirode dozvoljeno je samo po određenim postojećim poljskim i šumskim putevima, označenim stazama i uređenim površinama. Član 11. Na području Spomenika prirode “Cerjanska pećina” kretanje motornih vozila, traktora i radnih mašina namenjenih obradi poljoprivrednog ili šumskog poseda dozvoljeno je samo postojećim uređenim saobraćajnicama i označenim poljskim putevima. Parkiranje motornih vozila posetioca je dozvoljeno samo na označenim površinama ili uređenim parking prostorima. Brzina kretanja vozila je ograničena do 40km na čas. U slučaju potrebe vozila Upravljača i drugih javnih preduzeća, Vojske Srbije, MUP-a, Hitne pomoći i Protivpožarne zaštite mogu da koriste puteve bez ograničenja, vodeći računa o propastima i jamama. Servisiranje i pranje motornih vozila je zabranjeno. Član 12. Posetioci i korisnici poljoprivrednog i šumskog zemljišta su dužni da se pridržavaju pravila unutrašnjeg reda, da ne zagađuju ili na drugi način ugrožavaju predeo i životnu sredinu bukom, zagađivanjem vazduha, tla i vode, posebno bacanjem otpadaka, paljenjem vatre i odlaganjem leševa ili drugog biološkog otpada odnosno vršenjem drugih radova koji su Zakonom i ovim Pravilnikom zabranjene. Zabranjena je upotreba eksploziva u širem predelu spomenika prirode “Cerjanska pećina”. III OBAVLjANjE DELATNOSTI I KORIŠĆENjE PRIRODNIH RESURSA Član 13. Na području spomenika prirode “Cerjanska pećina” je zabranjena seča šuma i promena sklopa vegetacije ukoliko se time može nepovoljno delovati na morfološke, hidrografske i mikroklimatske osobine pećina i pećinskih kanala, kraških jama i ponora ili se time može nepovoljno uticati na raznovrstnost predela. Na širem području spomenika prirode “Cerjanska pećina” je zabranjeno narušavanje biološke raznovrstnosti sakupljanjem biljnih i životinjskih vrsti, sporednih šumskih proizvoda i plodova kao i unošenje alohtonih (stranih) vrsti biljaka i životinja. Pčelarenje i plantažiranje lekovitog bilja se može vršiti samo uz predhodno pribavljanje odobrenja Upravljača, kojim se određuje područje, vreme i način korišćenja i drugi posebni uslovi u skladu sa Zakonom i pratećim propisima. Član 14. Planiranje, programiranje i izvršavanje mera i radova u oblasti šumarstva, lovstva, vodoprivrede, saobraćajne privrede i turizma moraju se vršiti isključivo uz saglasnost Upravljača a na osnovu utvrđene prve kategorije zaštite, sa ustanovljenim stepenom režima zaštite područja od izuzetnog značaja. Na području spomenika prirode “Cerjanska pećina” je dozvoljen samo uzgojni lov divljači, po odobrenju Upravljača i uz pratnju i saradnju sa stručnom službom Upravljača. Objekti za zimsku ishranu divljači se mogu podizati samo uz saglasnost sa Upravljačem, na lokacijama gde ne mogu imati uticaj na hidrološke karakteristike vodotoka – ponornica. Član 15. Upravljač će odgovarajućim merama i aktivnostima podsticati poljoprivrednike na što manju upotrebu hemijskih sredstava na području Spomenika prirode i pomagati prelazak na organsku poljoprivrednu proizvodnju. Član 16. Gajenje, zaštita i korišćenje šuma vrši se u skladu sa Zakonom o šumama, propisima danetim na osnovu tog zakona, čl. 18 i 35 Zakona, Uredbom i ovim pravilnikom. Krčenje i čista seča šuma dozvoljeni su radi promene vrste drveća i uzgojnih oblika šume na malim površinama, izgradnje šumskih komunikacija i objekata, zaštite i nadzora prirodnih vrednosti i ѕa druge planske namene izgradnje i uređenja prostora u skladu sa zakonom. Seča i drugi oblici uklanjanja ili oštećivanja primeraka zaštićenih, retkih i u drugom pogledu značajnih vrsta drveća i žbunja su zabranjeni.

DOKUMENTI Član 17. Korišćenje, zaštita i uređenje voda i zaštita od štetnog dejstva voda vrše se na osnovu Zakona o vodama ( Slažbeni glasnik RS , broj 31/10 ), propisa donetih na osnovu tog zakona, Uredbe i ovog pravilnika. Član 18. Aktivnosti lova na području Spomenika prirode obavljaju se u skladu sa Zakonom o divljači i lovstvu ( Službeni glasnik RS , broj 18/10 ), propisima donetim na osnovu tog zakona, Uredbom i ovim Pravilnikom. Gazdovanje lovištem na području Spomenika prirode vrši se na osnovu programa razvoja lovnog područja, lovnih osnova i godišnjih programa gazdovanja lovištima. Upravljač može naplatiti naknadu lovačkom udruženju za obavljanje aktivnosti lova na području Spomenika prirode u skladu sa posebnim aktom koji donosi. IV KORIŠĆENjE REKREATIVNIH I DRUGIH JAVNIH POVRŠINA Član 19. Pod javnim površinama u smislu ovog Pravilnika podrazumevaju se delovi teritorije spomenika prirode “Cerjanska pećina” koji su namenjeni, uređeni i opremljeni za određenu namenu javnog korišćenja (istraživačke stanice i centri ekološkog monitoringa, edukativne i izletničke staze i površine, piknik površine i rekreativne aktivnosti). Posetioci su dužni da namenski koriste javne površine. Član 20. Postavljanje privremenih mobilnih vozila i tezgi na javnim površinama radi izlaganja i prodaje proizvoda (pokretni kiosci, tezge i sl.) može se vršiti samo uz prethodnu saglasnost Upravljača, a pod uslovima koje propiše Zavod za zaštitu prirode Srbije. Van javnih površina se ne dozvoljava postavljanje prodajnih mesta iz stava 1.ovog člana. Za korišćenje uređenih javnih površina spomenika prirode “Cerjanska pećina” i postavljanje reklama i informacionih tabli plaća se nadoknada Upravljaču u skladu sa aktom o opštim odredbama i tarifnim stavom o nadoknadama za korišćenje prostora zaštićenog prirodnog dobra. Član 21. Izgradnja stambenih, pomoćnih i drugih objekata stanovnika područja “Cerjanska pećina” na neizgrađenim parcelama može se vršiti samo u skladu sa urbanističkim planom. Izgradnja vikend objekata je zabranjena. Član 22. Izgradnja objekata i uređenje prastora na području Spomenika prirode vrši se u skladu sa Zakonom o planiranju i izgradnji , propisima donetim na osnovu tog zakona, Regulacionom planu Cerje – Cerjanska pećina, Zakonom, Uredbom i ovim pravilnikom. Planirane radove na izgradnji objekata i uređenju prostora, investitor je dužan da pismeno prijavi Upravljaču, shodno članu 57. stav 5. Zakona. Član 23. Saobraćaj na području «Cerjanske pećine» obavlja se u skladu sa utvrđenim režimom saobraćaja na javnim putevima. Vozila se mogu parkirati na, samo za te namene, određenim površinama. Održavanje šumskih puteva (šetališta, izletničke staze) obezbeđuje Upravljač. Član 24. Program održavanja javnih puteva donose ovlašćene organizacije, uz saglasnost Upravljača. Održavanje šumskih puteva obezbeđuje Upravljač u skladu sa Planom područja zaštićenog područja “Cerjanske pećine”.

87

DOKUMENTI V POSTAVLjANjE INFORMATIVNIH, REKLAMNIH I DRUGIH OZNAKA Član 25. Korisnici područja spomenika prirode “Cerjanska pećina” mogu postavljati informativne, reklamne i druge oznake u skladu sa sledećim opštim pravilima: 1. Sve informativne, reklamne i druge oznake mogu se postavljati na određenim mestima, tehnički i likovno oblikovanje u skladu sa jedinstvenim standardima kojima se obezbeđuje vizuelni identitet Cerjanske pećine i afirmišu prirodne vrednosti i specifičnosti, a koje odredi Upravljač posebnim aktom. 2. Neusklađene oznake odnosno oznake koje se ne uklone u utvrđenom roku, ukloniće Upravljač o trošku korisnika. Član 26. Korisnici prostora spomenika prirode “Cerjanska pećina” mogu u reklamne svrhe odnosno propagandne svrhe koristitit ime i znak zaštićenog područja uz prethodno odobrenje Upravljača, što se reguliše posebnim ugovorom o međusobnim obavezama. Član 27. Za korišćenje uređenih javnih površina spomenika prirode “Cerjanska pećina” i postavljanje reklama i informacionih tabli plaća se nadoknada Upravljaču u skladu sa aktom o opštim odredbama i tarifnim stavom o nadoknadama za korišćenje prostora zaštićenog područja.

VI IZVOĐENjE NAUČNIH ISTRAŽIVANjA I ISTRAŽNIH RADOVA Član 28. Na području i u speleološkim objektima spomenika prirode “Cerjasnka pećina” mogu se vršiti naučni i istraživački radovi u saradnji sa Upravljačem a na osnovu Plana područja spomenika prirode “Cerjanska pećina” odnosno Programa uređivanja građevinskog zemljišta na teritoriji grada Niša i Programa izgradnje objekata na selu. Uslovi i način obavljanja naučno-istraživačkih radova predviđenih Planom područja spomenika prirode “Cerjanska pećina” za period 2011-2020.g. i godišnjim programima i utvrđivanje ostalih međusobnih obaveza Upravljača i izvršilaca radova a posebno obezbeđenje mera zaštite područja definišu se Ugovorom. VII OBAVLjANjE TURISTIČKIH, UGOSTITELjSKIH I DRUGIH DELATNOSTI Član 29. Turističke, ugostiteljske i druge delatnosti i usluge mogu se obavljati u skladu sa propisanim režimom zaštite i odgovarajućim urbanističkim planom. Član 30. Posebnim aktom o naknadama za korišćenje zaštićenog područja “Cerjanska pećina” Upravljač će utvrditi tarifne stavove i druge obaveze korisnika zaštićenog prirodnog dobra. Naknada iz stava 1.ovog člana plaća se za: 1. iskorišćavanje prirodnih bogatstava 2. korišćenje zaštićenog prirodnog dobra za delatnost turizma, ugostiteljstva, trgovine, snimanja za foto i film i sl.kao i 3. ostale naknade po članu 70.Zakona o zaštiti prirode 4. naknade štete za nastalo oštećenje spomenika prirode 5. usluge speleoloških vodiča i dr. Posetioci i korisnici prostora su dužni da nadoknade slučajno ili namerno izazvanu štetu, ili štetu nastalu nenamenskim korišćenjem rekreativnih i drugih javnih površina i objekata, i da isti o svom trošku vrate u prvobitno stanje. Član 31. Svi turistički ugostiteljski i drugi objekti, moraju biti opremljeni sredstvima za zaštitu od požara. Sistemi grejanja moraju biti na dozvoljene vrste goriva. Svi objekti moraju imati rešeno pitanje odvođenja ili odlaganja otpadnih voda.

88

VIII ODRŽAVANjE ČISTOĆE Član 32. Na području spomenika prirode “Cerjanska pećina” zabranjeno je paljenje zakorovljenih površina i travnjaka (ugar), pretvaranje travnjaka i ostalih površina u ziratno zemljište. Na postojećim obradivim površinama obavezna je primena konturne obrade – po izohipsi. Na terenima sa nagibom preko 8% nužno je formiranje trajnog biljnog pokrivača u cilju onemogućavanje erozije i zasipanja pećinskih kanala bujičnim nanosom. Skladištenje pokošene trave i granjevine mora se vršiti izvan zone uticaja ekcesne erozije i bujičnih vodotokova. Član 33. Održavanje čistoće na području “Cerjanksa pećina” obaveza je svih korisnika. Uklanjanje otpadaka iz objekta obavljaće se na način utvrđen ugovorom sa JKP «Mediana». IX POSEBNE ZABRANE I OGRANIČENjA Član 34. Na celom području spomenika prirode “Cerjanska pećina” zabranjeno je: 1. Izvođenje radova koji mogu nepovoljno delovati na morfološka, hidrološka i mikroklimatska obeležja pećina, pećinskih kanala i ostalih speleoloških objekata, 2. Izgradnja stambenih i vikend objekata, objekata za potrebe poljoprivrede, šumarstva, vodoprivrede, industrije i rudarstva, 3. Deponovanje otpadaka kao i fizičko i hemijsko zagađenje predela, 4. Zagađivanje zemljišta i vodotokova, 5. Korišćenje vode iz vrela i izvora kod sela Kravlja za navodnjavanje i vodosnabdevanje, 6. Hvatanje i uništavanje pećinske faune i flore, 7. Uništavanje ili iznošenje pećinskog nakita i drugih pećinskih oblika, 8. Vršenje radova koji mogu uticati na biološku raznovrsnost, 9. Destrukcija estetskih i pejzažnih vrednosti zaštićenog prirodnog dobra. 10. Zabranjeno je otvaranje majdana za kamen, šljunak i druge materijale, 11. Kretanje i ulazak u speleološke objekte bez pratnje čuvara ili vodiča, 12. Kretanje ljudi i vozila izvan postojećih puteva, uređenih saobraćajnica ili obeleženih staza, 13. Servisiranje i pranje motornih vozila, ispuštanje ulja i slično. 14. Boravak u speleološkim objektima bez prethodno pribavljene saglasnosti i obezbeđenja uslova koje utvrđuje Upravljač.

X NAČIN DAVANjA SAGLASNOSTI, ODOBRENjA I VRŠENjE NADZORA Član 35. Zahtevi za izdavanje uslova i saglasnosti podnose se stručnoj službi Upravljača na adresu: JP Direkcija za izgradnju grada Niša, 18000 Niš, ulica 7.juli 6 sa naznakom “Cerjanska pećina”. Organi Upravljača nadležni za rešavanje zahteva doneće traženi akt i obavestiti stranku po Zakonu o upravnom postupku. Član 36. Neposredno staranje o sprovođenju ovog Parvilnika i o ukupnoj zaštiti spomenika prirode “Cerjanska pećina” vrše čuvari, čuvari-volonteri, članovi Saveta građana Cerja i Kravlja. XI ČUVARSKA SLUŽBA Član 37. Radi obezbeđenja unutrašnjeg reda i ukupne zaštite, Upravljač organizuje čuvarsku službu. Član 38. Poslovi čuvarske službe “Cerjanske pećine” organizuju se sa najmanje jednim čuvarem. Čuvarsku službu čine: rukovodilac čuvarske službe koji ima ovlašćenja čuvara predela, organizuje poslove službe, vodi odgovarajuće evidencije, i podnosi godišnji izveštaj o radu službe; i čuvari. Čuvari vrše nadzor nad celom teritorijom “Cerjanske pećine” radi obezbeđivanja unutrašnjeg reda i zakonskih propisa.

DOKUMENTI

Član 39. Upravljač organizuje i sprovodi odgovarajuću obuku čuvarske službe u skladu sa utvrđenim dužnostima čuvarske službe. Obuka treba da omogući: ? Osposobljavanje za samostalno kretanje u horizontalnim i vertikalnim kanalima Cerjanske pećine ? Upoznavanje sa pravilima bezbednog rada u speleološkim objektima ? Upoznavanje sa osnovnim speleogenetskim pojavama, pojmovima i pracesima na primeru Cerjanske pećine ? Upoznavanje sa potrebom zaštite speleoloških objekata i njihove okoline ? Upoznavanje sa morfometrijskim podacima o Cerjanskoj pećini i istarijatom njenog istraživanja ? Upoznavanje sa terminologijom i genezom erozionih i akumulitivnih formi u speleološkim objektima ( pećinski nakit) na osnovu pojava prisutnih u Cerjanskoj pećini.

Član 44. Kada utvrdi radnju učinjenu suprotno pravilima unutrašnjeg reda ili merama zaštite prirode propisanim u skladu sa zakonom, čuvar sastavlja zapisnik. Sadržaj zapisnika ili opis koji se unosi u zapisnik je saopštenje onog što je zatečeno, nađeno, utvrđeno ili na drugi način pribavljeno i konstatovano. U sadržaj se obavezno unose: ? podaci o izvršiocima nedozvoljene radnji, a ako je izvršilac nepoznat to se konstatuje uz osnovnu pretpostavku o mogućem izvršiocu; ? način i vreme izvršenja radnje, sredstva i alati kojima je radnja izvršena; ? podaci o svedocima i drugim raspoloživim dokazima ako postoje; ? nastala šteta, dokumepodaci o oduzetim predmetima i sredstvima iz tačke 5. Član 40. člana 44 Čuvar zaštićenog područja mora da ima najmanje srednju stručnu spremu,jednu godinu radnog ? zapisnik je sastavljen u onolikom br. Primeraka koliko zahteva konkretna iskustva u struci i položen stručni ispit u skladu sa programom koji propisuje ministar i da ispunjava situacija, a ako je kontroli prisutna neka druga zainteresovana strana, jedan propisane uslove utvrđene aktom Upravljača. primerak zapisnika uručuje si i njoj. Upravljač će propisati obrazac zapisnika iz ovog člana. Član 41. Za vreme službe, čuvar zaštićenog područja nosi službenu odeću (uniformu) znak zaštite prirode i Član 45. znak zaštićenog područja koje čuva. Službenu odeću propisuje ministar. O privremeno oduzetim predmtima iz člana 44.Čuvar izdaje potvrdu sa tačnim podacima o vrsti i količini. Član 42. Upravljač obezbeđuje uslove za odrćavanje i čuvanje privremeno oduzetih Prava i dužnosti čuvara: predmeta, i preduzima radnje za dalje postupanje za primercima oduzetih i nađenih životinjskih ili biljnih vrsta, minerala, kristalnih tvorevina, fosilnih ostataka i - Kontroliše sprovođenje Pravilnika o unutrašnjem redu i čuvarskoj službi artefakata, uključujući njihovo zbrinjavanje dok se stvar ne reši. - Vrši poslove čuvanja na način predviđen Pravilnikom o čuvanju šuma i Pravilniku o lovu O privremeno oduzetim predmetima Upravljač vodi evidenciju sa podacima o vrsti, - Vrši poslove na postvaljanju, održavanju i obnavljanju oznaka - Kontroliše i spreči unošenje nedozvoljenih predmeta na području “Cerjanske pećine” (sredstva količini, razlogu privremenog oduzimanja, licu kome su predmeti privremeno oduzeti i čuvaru koji je predmete privremeno oduzeo. lova, sredstva za branje šumskih plodova, hemijska sredstva, građevinski materijal i sl.) - Pruži potrebne informacije posetiocima i korisnicima “Cerjanske pećine” - Za vreme vršenja službe čuvanja nosi urednu službenu uniformu, legitimaciju i sredstva za Član 46. Čuvar u vršenju službe postupa stručno, autoritativno i odgovorno, u skladu sa komunikaciju ovlašćenjima koja ima, vodeći posebno računa o ugledu Upravljača. - Redovno vodi dnevnik rada i upisuje sve podatke od značaja za zaštitu i razvoj “Cerjanske pećine” Čuvar vodi dnevnik, odnosno evidenciju dnevnih aktivn osti, čiji sadrćaj propisuje - Obavlja i sve druge poslove u skaldu sa zakonom. Upravljač. Član 43. Kada čuvar utvrdi ili osnovano pretpostavi da je Posetilac,odnosno Korisnik zaštićenog područja učinio radnju suprotno pravilima unutrašnjeg reda ili merama zaštite prirode propisanim u skladu sa zakonom, ovlašćen je da : 1) legitimiše lice zatečeno u vršenju nedozvoljenih radnji, a lice zatečeno bez ličnih isprava čiji mu identitet nije poznat, privede nadležnom organu unutrašnjih poslova 2) zatraži da mu lice predoči/pokaže saglasnost, dozvolu, odobrenje, prijavu radova ulaznicu ili drugi dokument kojim dokazuje status Korisnika odnosno Posetioca i neko od prava u vezi radova i aktivnosti koje obavlja 3) izvrši pregled svih vrsta vozila i tovara 4) izvrši svaki pregled, osim stanova i drugih prostorija za čiji je pregled potreban sudski nalog, a posebno pregled: -prtljaga i ličnih stvari, -ulova i sredstava za lov, -alata i sredstava za sakupljanje biljaka i životinja; 5) privremeno oduzme predmete i sredstva kojima je izvršen prekršaj ili krivično delo i predmete koji su nastali ili pribavljeni izvršenjem takvog dela, uključujući delove i primerke živog i neživog sveta, kao i da ove predmete , bez odlaganja, preda upravljaču zaštićenog područja radi čuvanja; 6) zatraži uspostavljanje prethodnog stanja, odnosno naredi mere za sprečavanje i uklanjanje štetnih posledica, a posebno: -privremeno zabrani radove i aktivnosti koje se obavljaju bez propisanih saglasnosti ili odobrenja, kao što su naučna i druga istraživanja, obrazovne i sportske aktivnosti i sl., -zabrani na licu mesta radove iaktivnosti koje se obavljaju protivno odredbama ovog pravilnika i pravima protivpožarne zaštite, -naredi puštanje na slobodu odnosno vraćanje u priroduzdravih i nepovređenih primeraka životinja ukoliko je to za njih bez

XII PROTIVPOŽARNA ZAŠTITA Član 47. Na području spomenika prirode planiraju se i sprovode mere zaštite od požara u skladu sa Zakonom o zaštoto od požara (Sl. Glasnik RS, br 111/09), Zakonom o šumama i propisima donetim na osnovu tih zakona, planom upravljanja Parka prirode i planovima zaštite od požara. Upravljačdonosi plan zaštite od požara za područje Parka prirode shodno članu 47. Zakona o zaštiti od požara i odredbama Uredbe o razvrstavanju objekata, delatnosti i zemljišta u kategorije ugroćenosti od požara. ( Sl. Glasnik RS br. 76/10) XIII ZAVRŠNE ODREDBE Član 48. Ovaj Pravilnik, po dobijanju saglasnosti Ministra nadležnog za poslove zaštite životne sredine, stupa na snagu 8 (osam) dana od dana objavljivanja u “Službenom listu grada Niša”. Član 49. Pravila određena ovim Pravilnikom staviće se na javni uvid korisnicima spomenika prirode “Cerjanska pećina”. JP DIREKCIJA ZA IZGRADNjU GRADA NIŠA Broj ____________ Niš, ________2011. PREDSEDNIK UPRAVNOG ODBORA Danijela Stojanović

89

www.safari.rs Off road - 4x4

Shooting Rally

IPSC - Practical Shooting

TRAP - glineni golubovi

Speleologija 90

Sportsko rekreativna organizacija "Safari klub" Niš, osnovan je 1991.godine,u Nišu,kao udruženje građana. 1998.godine preregistrovan je u sportsku organizaciju sa više sportskih disciplina i različitim programskim aktivnostima. U dosadašnjem periodu, klub je realizovao preko stotinu svojih programskih aktivnosti koje su se odvijale u desetine država, na četri kontinenta, na kojima je bilo nekoliko hiljada učesnika, a učestvovao je sa svojim članovima kojih je do sada bilo nekoliko hiljada u više stotina programa drugih organizacija i organizatora. Osvojio je na stotine sportskih priznanja što ekipno što pojedinčno u oblasti društvenog rada, auto moto sporta, praktičnom streljaštvu i dr. U klubu je prodefilovalo na desetine državnih sportskih lauerata. Članovi kluba sa svojim prijateljima, stvorili su nekoliko orginalnih sportskih disciplina iz kojih su nastali zvanični sportovi, kao što su: Auto reli terenskih vozila, Shooting raly, Praktično streljaštvo i dr. U klubu se nalazi ogromna količina dokumentarnog filmskog materijala i na hiljade fotografija o aktivnostima kluba. Snimljeno je na desetine dokumentarnih filmova sa najačim televizijskim kućama kao što su RTS- Beograd, RTS- Novi Sad, i drugi, a o klubu je napisano i objavljeno na stotine novinskih tekstova u vidu izveštaja i reportaža. Klub je sa svojim filmovima učestovao na međunarodnim filmskim festivalima gde se takmičio sa svojim avanturističko -sportskim filmovima i dobio dobre kritike. Prisutna je obostrana saradnja sa najvećim TV i novinskim kućama u zemlji. U vremenu postojanja kluba, osnovano je na desetine novih klubova u zemlji i inostranstvu u cilju širenja naših deja i programskih delatnosti pa se ‚"Safari klub"- Niš, spravom smatra za organizaciju sa najvećom logistikom u zemlji među ovakvim sportskim organizacijama. Kroz klub su defilovali a i sada se nalaze, doktori nauka i profesori, vrhunski novinari, zaslužni sportisti, najbolji instruktori u zemlji u oblastima kojima se klub bavi, posebno u oblasti ekstremnog sporta, praktičnog streljaštva, nautike, planinarenja i alpinistike, reli vozača, vozača motornih čamaca, instruktora za preživljavanje u prirodi i drugi. Sa žaljenjem konstatujemo da neki više nisu sa nama, kao što su pokojni Milorad Midžović, zaslužni sportista streljačkog sporta, koji je bio član radne ekipe za izradu Shooting relija, Saša Đorđević, komandant i pukovnik legendarne 63. padobranske brigade, koji je bio jedan od instruktora za više disciplina u klubu - nije preživeo pad helikopterom, i Miletić Zoran, dugogodišnji član i predsednik alpisnističke sekcije kluba, koji je nestao prilikom osvajanja najvišeg vrha na svetu Mont Everesta. Safari klub iz Niša sa članovima kluba, njima će se uvek ponositi. Članovi i nosioci programskih delatnosti u klubu, su najbolji u svojim oblastima. Sa njima možete otići tamo gde nikada niste bili a uvek ste želeli da idete i doživite visine i dubine koje nikada niste doživeli.

Ekspedicija J.MORAVA

NIŠAVA rafting

Canyoning

Team Building

Tracking

ZAVRŠNI OSVRT Ako se ikad odlučite – pod pretpostavkom da to radite prvi put – da krenete u posetu banji Topilo i Kravljansko-Miljkovačkoj klisuri garantovano ćete biti fascinirani raznovrsnošću, unikatnošću i sklopom reljefa koji će vas dočekati na cilju, jer sličan ambijent postoji još samo na dva mesta u okolini Niša – u Sićevskoj i Jelašničkoj klisuri. Moda ćete se čak prekoreti: «Pa kako da ja do sada ovde nisam bio, šta sam čekao?» Ipak, ne žalostite se preterano, jer je i nekim opštinskim i republičkim institucijama, meritornih upravo za evidenciju, proučavanje i zaštitu prirodnih dobara okoline Niša, Topilo dugo izmicalo iz vida! Neobjašnjivo kako i zbog čega, tim pre što su iste institucije Sićevskom i Jelašničkom klancu posvetile dostojnu pažnju i preduzele konkretne mere zaštite. Ponadajmo se da će ta nepravda u odnosu na Topilo u najskorije vreme biti ispravljena. U isto vreme, zanimljivo je, pećini Provaliji su i naučnici i mediji odjednom posvetili svu pažnju, što ona nesumnjivo zaslužuje. Međutim, neodrživo je što se ta dva jednako atraktivna kompleksa - Topilo i Provalija - tretiraju izolovano jedan od drugog, mada predstavljaju hidrogeografsku celinu. Pretpostavljamo da će se u doglednoj budućnosti kod izrade prostornih planova Toponičkom basenu pristupiti kao celovitom području, dogovorno između niških opština Crveni krst i Pantelej, te opštine Svrljig, kojima administrativnom podelom pripadaju delovi Toponičkog basena. Dosadašnja istraživanja su dokumentovano pokazala da terma i sav predeo Topila nisu jedino lečilište i ambijent koji panoramom zadovoljava emotivno-estetske apetite posetilaca, da Topilo nije samo centar za razvijanje sadržajnog turizma, već da je i svojevrstan refugijum ili, rečeno na savremeni način, «kuća sigurnosti» za ugrožene retke vrste biljaka, životinja i njihovih udruženja. Refugijalna područja imaju ogroman značaj za nauku i praksu. Ona su u prošlosti bila skrovišta i za ljude usamljenike i prognanike. Detaljnim urbanističkim planom Topila nagoveštena je mogućnost korišćenja lekovitog blata u okolini Topila. Ako se time misli na Tresibaru ovaj predlog je neumestan i ne bi trebao da se prihvati, naročito ne pre egzaktnog istraživanja pedološke strukture i naselja živog sveta u njoj. Tresibara zahvata sasvim malu površinu i za tren oka bi bila iscrpljena u upropašćena. Ovako, ona ostaje kao neponovljiva atrakcija Topila. Upoređena su otkrila da klisure poput Kravljansko-Miljkovačke, odnosno Toponičke doline u celini, su idealna mesta za podizanje sakralnih objekata koji su u prošlosti igrali neprocenjivu kulturno-prosvetnu ulogu u nacionalnoj istoriji. Zato ne čudi što je i područje sliva Toponičke reke zaposednuto drevnim religioznim centrima - čuvarima i rasadnicima narodnog samopoštovanja i pismenosti. Niški biodiverzitetski paradoks. Smatra se da ukoliko je biodiverzitet neke oblasti raznovrsniji i bogatiji utoliku su i ekosistemi na tom prostoru stabilniji, izdržljiviji i žilaviji. Jer u njima su uspostavljeni, kako kažu ekolozi, više paralelnih lanaca ishrane što omogućava normalno funkcionisanje (promet energije, materije i informacija) ekosistema. A da ne pominjemo šta znači organska sirovinska raznovrsnost za privredu i život ljudi. Niš sa okolinom klimatski pripada tzv. biomu (planetarnoj zoni) širokolisnih listopadnih šuma. Istodobno, Niš je u grupi regiona koji u Srbiji prednjače u pogledu kvantitetnih i kvalitetnih parametara biodiverziteta. Međutim, zvanični podaci niškog Zavoda za urbanizam i drugih sličnh institucija govore da je atar grada s širom okolinom, čak 70-90%, preobražen antropogenim aktivnostima (krčenjem šuma) u urbane i agrarne komplekse. Ipak, Niš je sačuvao mesto favorita u pogledu bogatstva i raznovrsnosti biodiverziteta. Na koji način? Upravo zbog toga što na niškoj teritoriji postoje tri velike klisure-refugijumi u kojima su se zbog velike geomorfološke i hidrološke razuđenosti niša i mikroklime našle utočište i mogućnost opstanka izuzetno brojne vrste flore, faune i vegetacionih jedinica (asociacija). Sićevska, Jelašnička i Kravljansko- Miljkovaćka klisure su trezori neprocenjivog niškog biotičkog blaga i zato odnos društva prema njima mora da bude čuvaran i obazriv. Posebno prema Kravljansko-Miljkovačkoj klisuri koja još nije postala milenica Zakona o zaštiti prirode. Ova knjižica je skroman pokušaj da se sveobuhvatno i dostupno široj javnosti (ali uz oslonac na nauku) predoče najbitnije prirodnjačke i antropogene vrednosti i turistički potencijali sliva Toponičke reke od izvorišta do donjeg dela KravljanskoMiljkovačke (Prinovačke) klisure kao i izuzetno intrigantan i atraktivan pećinski sistem Provalije. Koliko je pokušaj uspeo kazaće

............. 91

PREGLED LITERATURE Adamović, L. (1908): Die Bedeutung des Vorkommens der Salbei in Serbien. Bot.Jahrb, 41. Leipzig; Aracki, Z. (2008): Na kolenima u podzemni raj. Večernje novosti, 30. mrt 2008. Beograd; Bogićević, M. J. (1914): Svrljiška kotlina. Glasnik SGD, knj. III-IV. Beograd; Vasić, F.V. i Grubač, R.B. (1983): Prilozi za faunu ptica južnih delova SR Srbije (drugi deo). Zbornik radova o fauni SR Srbije, knj. 2, SANU, Odelj. Prir.-matem. Nauka. Beograd; Veljković, M. (972): Pod kamenim nebom. Brograd; Vukov blog (2008); Gagulić, V.P. (1967 ): Zapisi sa teritorije niške opštine. Pravoslavna misao, sveska 1-2. Niš; Garašanin, M. i D., Garašanin. (1951): Arheološka nalazišta u Srbiji. Beograd; Gavrilovič, D.M. (1984): Osnovna speleološka karta Srbije list „Niš“. Elaborat. Geografski fakultet. Beograd; Gočmanac, S. (1974): Informacija o dosadašnjim istraživanjima Niške pećine «Cerjanka». Lični arhiv. Beograd; Grubač, B. (1998): Prilog fauni slepih miševa (Chiroptera, Mammalia) jugoistočne Srbije (Jugoslavija). Zbornik radova o fauni Srbije, knj. 5, SANU, Odelj. Prir.matem. Nauka. Beograd; Група аутора (1974): Основна геолошка карта (ОКГ) СФРЈ, лист Књажевац 1:100000, СГЗ. Београд; Група аутора (1978): Тумач за ОГК 1:100000 лист Алексинац. Београд; Група аутора (1980): Тумач за лист Алексинац, Основне геолошке карте СФРЈ. Завод за геолошка и геофизичка истраживанња, Геолошки институт. Београд; Deltshev, Ch., Ćurčić, P.M.B and Blagoev, G. (2003): The Spiders of Serbia. Belgrade-Sofia; Diklić, N. (1962): Prilog poznavanju šumskih i livadskih fitocenoza Ozrena, Device i Leskovika kod Sokobanje. Glasnik Prirodnjačkog muzeja, serija B, knj. 18. Beograd; Dinić, J. (1967): Dezorganizacije doline Staroplaninske reke piraterijom Trgoviškog Timoka. Zbornik radova GI «J.C.», br. 26. Beograd; Enciklopedija Niša. (1995): Priroda, prostor, stanovništvo. Niš; Dukić, D., (1975): Hidrografske osobine istočne Srbije. Zbornik radova GI „J. Cvijič“, SANU, knj. 52. Beograd; Žanel, R. I Stanković, S. (1924): Prilog poznavanju pećinske faune i pećina u Srbiji. Glas SKA, CXIII, Prvi razred 50. Beograd; Žolnaj, S. (1976): Cerjanska pećina - najduža pećina u SR Srbiji. VII Kongres speleologa Jugoslavije. Herceg-Novi; Žolnaj, S. (1980): Cerjanska pećina - najduža pećina u SR Srbiji. VII Jugoslovenski speleološki Kongres (Херцег Нови). Beograd-Титоград; Žujović, J. (1893): Geologija Srbije I. SKA, IV. Beograd; Zaremski, M. (1997): Kras Kalafata. Zbornik radova za karst i speleologiju. Posebna izdanja SANU. VI. Beograd; Zaštićena prirodna dobra Srbije. (2007): Monografija. Ministarstvo zaštitte životne sredine i Zavod za zaštitu prirode Srbije. Beograd; Janković, P. T (1909): Istorija razvitka nišavske doline. Posebna izdanja SKA, XXVIII. Beograd; Kličkovič, M. (2007): Zaštita speleoloških objekata u Srbiji. Zaštita prirode br. 57/1-2- Beograd; Constamble, G. (1973):The Emergence of Man The Neanderthalec. New York; Kostić, M. (1969): Aleksinačka kotlina. Zbornik GI «J.C.», knj. 22. Beograd; Kostić, M. (1979): Kroz region Kalafata. Globus, knj.XI. Beograd; Kostić, M. (1979): Termalno-geografske odlike regiona Kalafata i njihov turistički značaj. Ekonomika, 3-4. Niš; Kostič, M. i Martinović (1965): Mogućnost i značaj za turizam severne podgorine Kalafata. Privredni glasnik, 5. Niš; Krstić, B. (1974): Prilozi za poznavanje stratigrafije i tektonike jugoistočne Srbije. Zapisnici SGD za 1974.g. Beograd; Krumin, Sp. (2004): Miljkovačka klisura pleni lepotom. Narodne novine, 2.septembar 2004. Niš; Krumun, S. (2006): Sićevski kolopleti. Niš; Lješpević M. (1991): Turistička valorizacija speleoloških objekata u niškoj kotlini s posebnim osvrtom na potez Topilo-Cerjanka-Kamenički vis. Ekonomika, XXXVII, Niš; Љубојевић, В., Герзина Н, (1997): Нова геоморфолошка истраживања Церјанске пећине. Тречи симпозијум о заштити карста.Зборник. АСАК. Београд; Lješević, M. (1991): Turistička valorizacija Speleoloških objekata u Niškoj kotlini sa posebnim osvrtom na potez Topilo-Cerjanka-Kamenički vis. Ekonomika, vol. 37, br. 3-4. Beograd; Манић, З.-Малкус (1999): Светлост таме. Фото-албум. Народни музеј. Ниш; Martinović, Ž. (1986): Neke morfološke pojedinosti doline Toponičke reke. Geografska istraživanja, knj. 7. Priština; Martinović, Ž. i Kostić, N. (1965): Terma kravljansko Topilo. Glasnik SGD, XLV, 2. Beograd; Martinović, Ž. I Kostić, M. (1975): Popšička banjica. Prilog termalnoj geografiji Istočne Srbije. ZRGI «Jovan Cvijić», knj. 26. Beograd; Martinović, Ž., Sotirov, S. I Ranđelović, N. (1985): Biljno-geografske karakteristike Miljkovačke klisure. Zbornik radova Simpozijums «Stogodišnjica Flore okoline Niša», Niš; 92

Martinović, Ž., Ranđelović, N. I Sotirov, S. (1991): O nalazištu ramondije u dolini Toponičke reke. Prilog biogeografiji okoline Niša. Zb.radova Tehnološkog fakulteta u Leskovcu, knj. 1, 7-8/89-90. Leskovac; Martinović, Ž. i Golubović, T. (2004): Erozivna geomorfologija I. Niš; Мatočec, G. - Sanja, Ozimec, R., Jalžić, B., Kerovec, M., Bakram-Petricoli (2002): Raznolikost i ugroženost podzemne faune Hrvatske. Zagreb; Мијатовић, Милица (2007): Paleontologicfindings in the Cves and Rock Helters of The Sićevo and Jelašnica Gorgeses. In: Sićevo and Jelašnica Gorges. Завод за заштиту природе и Грађевинско-архитектонски факултет Ниш Ниш; Miladinović, M. (1977): Zvanično priznata lekovitost Topila. Druga banja nadomak Niša. Narodne novine, 29. jul 1977. Niš; Milenković, Č. Provalija. Ilustrovana politika. Beograd; Milićević, Đ. M. (1884): Kraljevina Srbija. Beograd; Milojević, M. (2006): Milioni za banju Topilo. Narodne novine, 15. avgust 2006. Niš: Milojević, B. Ž (1951): Glavne doline u Jugoslaviji. SAN, pos. Izdanja, Odelj. prir.-mat. Nauka, 5. Beograd; Milosavljević, D. (1968): Miljkovačko blago, legende i stvarnost. Narodne novine, 6. septembar 1968. Niš; Mišić, V (1973): Reliktne šumske zajednice i njihov značaj za nauku. Savremena biologija, br. 15. Beograd; Mišić, V. (1981): Šumska vegetacija klisura i kanjona Istočne Srbije. Beograd; Mišić, V. (1982): Reliktne polidominantne šumske zajednice Srbije. Novi Sad; Nešić, D. (2001): Kraška morfologija u slivu Toponičke reke. Magistarski rad. Geografski fakultet. Beograd; Нешић, Д. (2002): Провалија (Церјанска пећина) - једна од најдужих пећина у Србији. Земља и људи, св. 52. СГД. Београд; Nešić, D. (ed.) (2006): Pećinski sistem Samar, Spomenik prirode. Studija zaštite. Arhiv Zavoda za zaštitu prirode Srbije. Beogad; Nešić, D. (2007): Results of speleological investigations of The Sićevo and Jelašnica Gorges. In: Environament status monitoring. Завод за заштиту природе. Београд-Ниш; Nešić, D., Pavićević, D., Mijatović, M. (2006): Pećinski sistem Jezava - novi zaštićeni objekat u geonasleđu Srbije. Zbornik radova Ekološka istina, Tehnički fakultet Bor Univerziteta u Beogradu i dr.. Soko Banja, Nešić, D., Pavićević, D., Belij, S. (2007): Rezultati kompleksnih speleoloških istraživanja severozapadnog dela Svrljiških planina. Zaštita prirode, 57 (1-2). Beograd; Nešić, D., Pavićević, D., Mjatović Milica (2007) Rezultati novih istraživanja pećinskog sistema Samar (istočna Srbija). Zaštita prirode, Br. 57/1-2. Beograd; Nikolić, V. I Diklić, N. (1966): Zajednica žalfije i rudinskog pelina – Artemisio-Salvietum officinalis (Salvia officinalis-Artemisia lobelii Grebenščikov 1950) u Sićevačkoj klisuri. Glasnik Prirodnjačkog muzeja u Beogradu, serija B, knj. 21. Beograd; Niketić, M., (1985): Prilog flori okoline Niša. Zbornik radova Simpozijuma 100.godišnjica „Flore okoline Niša“. Niš; Pavićević, D., Zatezalo, A. and Popović, M (2oo7): Fauna of Sićevo georgs caves Arthropodods. In: Sičevo and Jelašnica Gorges. Завод за заштиту природе и грађевинско-архитектонски факултет. Београд-Ниш; Палавестрић, Љ. (1987): Извештај ос основним хидрогеолошким истраживањима термоминералних вода и геотермалне енергије у подручју врела „Топило“-Кравље код Ниша. Фондовски материјал РО „Геозавод“. Београд; Pantić, N. (1998): Istorija prirode i riznice geoloških i paleontoloških dokumenata srpskih zemalja. Zaštita prirode, br. 48-49. Beograd; Petković, V. K. (1935): Geologija istočne Srbije. SKA, knj. CV. Beograd; Петровић, Ј. (1968): Основи спелеологије. Београд; Petrović, D. (1982): Istorijsko-geografski pregled poznavanja pećina u Srbiji pre XX veka. Glasnik SGD, sveska LXII, br. 2. Beograd; Petrović, D. Manojlović, P. (2003): Geomorfologija. Beograd; Petrović, J. B. ((1955): Popšička pećina. Zbor. radova Inst. «J.C.», I. Beograd; Petrović, J. (1956): Pećina Samar. Zaštita prirode, br. 6. Beograd; Petrović, J. (1957): Pećina Samar. Zaštita prirode, 28. Beograd; Petrović, J. (1968): Pećina Samar. Zaštita prirode, 34. Beograd; Petrović, J. (1968): Osnovi speleologije. Beograd; Petrović, J. (1968): Praćenje podzemnog toka ponornice Samar. Zbornik radova Filos-fak, XI/2. Novi Sad; Petrović, J. (1970): Praćenje podzemnog toka Samar upotrebom fluorescin-natrijuma i radioaktivnih izotopa. Zbornik Prirodno-matematičkog fakulteta, 1. Novi Sad; Petrović, J. (1974): Krš Istočne Srbije. SGD, posebna izdanja 40. Beograd; Petrović, J. (2001): Priroda Svrljiške kotline. Prir.-mat. Fak. Inst. Za geografiju. Novi Sad; Petrović, S. (1882): Flora okoline Niša. Beograd; Petrović, S. (1885): Dodatak Flori okoline Niša. Beograd; Pljakić, A. M. (1977): Taksonomsko-biogeografski odnosi primitivnih evolutivnih serija nižih Oniscoidea Jugoslavije posebno elemenata kavernikolne faune Srbije. SANU, pos.izdanja knj. DIV, Odelj. Prirod.-mat. Nauka, knj. 48. Beograd; Popšička pećina (36): Speleološki atlas, SANU et all. Beograd; Prostorni plan područja sa posebome namenom sa elementima detaljnog urbanističkog plana za banju Topilo (1955): Sl. list grada Niša, br. 17/1995. Niš; 86 93

Provalija (24). (1998): Speleološki atlas, SANU et all. Beograd; Ranđelović, N., Ranđelović B. I Zlatković B. (1996): Flora i vegetacija prirodnih dobara na teritoriji grada Niša. Grad u Ekologiji - Ekologija u gradu. Monografija radova. Iz 1995. Niš; Резултати истраживања Церјанске пећине и Јаме изнад Крављанског врела (1996): Фондовски материјал Академског спелеолошкоалпинистичког клуба (АСАК). Београд; Ršumović, R. (1967): Niško-aleksinački deo udoline Južne Morave. Geomorfološka proučavanja. Zbornik radova GI «J.C.», SANU, knj. 21. Beograd; Samar (04). (1998): Speleološki atlas. SANU et all. Beograd; Sićevo and Jelašnica Gorges. Environment Status Monitoring. (2007); Zbornik radova. Zavod za zaštitu prirode Srbije Beograd (Niš) i Građevinskoarhitektonski fakultet Niš. Beograd-Niš; Speleološki atlas (1998): SANU. Beograd; Sotirov, S. (1977): Novi nahodišta na Ramonda serbica P. Most, 44. Niš; Trajković, D. (1968): Građa za istoriju niške bune 1841. Leskovački zbornik, VIII. Leskovac; Stanojević, Lj. I Momčilović, M. (1984): Škola u Miljkovcu. Sto četrdeset godina osnovne škole u Miljkovcu. Niš; Стојановић, М., Т., 2005: Церје и Церјанска пећина. НКЦ. Ниш; Cvetković, D., Sotirov, S., Kocić, M. i Suzana Cvetanović (1992): Radioaktivnost dominantnih vrsta zajednice rudinskog pelina i žalfije u okolini Niša. Zbornik radova Tehnološkog fakulteta, 8. Leskovac; Cvijić, J. (1895): Pećine i podzemna hidrografija u Istočnoj Srbij. Glas SKA, XLVI. Beograd; Cvijić, J. (1924): Geomorfologija I. Beograd; Cvijić, J. (1926): Geomorfologija II. Beograd; Cerjanska pećina pod Debelim brdom. (1976): Nedeljne novosti, 22. avgust 1976. Beograd; Ćorić, V. (1980): Dva vikend-naselja. Narodne novine, 12. i 13.mart 1984. Niš; Čurčič, B. (1979): Biospeleoložki izsledvanija v iztočna Srbija. Most, 59-6o. Niš. Čurčić, B. M. P. (1998): Pećinska fauna u Srbiji; poreklo, istorijski razvoj i diverzifikacija. SANU et all., Speleološki atlas. Beograd; Čurčić, B. M. P. (1998): Hipogejska fauna u Srbiji od površine zemljišta do pećina. SANU et all., Speleološki atlas. Beograd....

Misija poslovnog udruženja ACADEMIA HOMO TURISTIKUS iz Niša je koordinisana aktivnost najboljih poznavaoca turizma, negovanje interaktivnog odnosa turiste I ponuđača turističkih usluga, stvaranje ambijenta za veće I kvalitetnije zapošljavanje ljudi svih profila, kako po godinama starosti tako i po obrazovanju. Vizija poslovne organizacije je visok nivo receptivne turističke ponude Jugoistočne Srbije Udruženje je formirano radi ostvarivanja sledećih strateških ciljeva: unapređivanje receptivne turističke aktivnosti, zaštite životne sredine i kulturno-istorijske baštine, edukacija iz oblasti turizma, organizovanje aktivnosti na revitalizaciji i očuvanje prirodnih I kulturno-istorijskih ambijentalnih celina, javno zalaganje za promenu navika u pogledu korišćenja i čuvanja prirodnih resursa, prikupljanje i obrada naučne i stručne literature u oblasti savremenih trendova razvoja trurizma, izrada strategija, programa i planskih dokumenata iz oblasti turizma, izrada promotivnih i propagandnih publikacija iz oblasti turizma Osnivači i direktni realizatori programskih aktivnosti su eminentni profesori univerziteta, dokazani stručnjaci iz oblasti organizacije i promovisanja turističkih vrednosti .

Niš, Obrenovićeva bb, TC GORČA Lok.M-12 94

SADRŽAJ Slovo ljubve Izvod iz recenzije

3 5

CERJANSKLA PEĆINA I TOPILO– BAJKA NA DOMAKU NIŠA TREĆI NIŠKI ALEN KAMEN POLOŽAJ I GRANICE SLIVA TOPONIČKE REKE PROBLEM INICIJALNOG RELJEFA PRADAVNA STAROPLANINSKA PRAREKA TOPONIČKA REKA I NJENA DOLINA GEOLOŠKO TKANJE TOPONIČKE DOLINE NAJBITNIJI TEKTONSKI UTICAJI I POSLEDICE KLIMATSKE PRILIKE

9 9 11 12 14 15 17 17 18

PRIRODNJAČKE I KULTURNO-ISTORIJSKE VREDNOSTI TOPONIČKE DOLINE ŠETNJA BANJOM TOPILO ODJEK PRADAVNIH VEKOVA BEZIMENA TERMA PERIODIČNA TERMA TOPLIK TRESIBARA TERMALNA BUŠOTINA IZVORI HLADNE VODE KRAVLJANSKA PEŠTER ILI JAMA KOD TOPILA PERIODIČNO HLADNO VRELO GEOMORFOLOŠKA ČUDA PRESAHLO VRELO SA ARKADOM SATOVI - ČUDO NEVIĐENO UKLJEŠTENI MEANDER KOŠUĆA PeĆ PAZARANSKE POTKAPINE PLAŠT BOGINJAVOG KRASA RAMONDA-ČAROBNICA MEĐU BILJKAMA SIĆUŠNI VELIKAN TUŽNOG USUDA TRICHONISEUS SOTIROVI KRAVLJANSKA BAZILIKA

19 20 25 25 26 26 26 26 27 27 28 28 29 30 30 31 31 32 33 33 34

95

96

KRUG MILJKOVAČKIH PRIRODNJAČKIH I KULTURNIH VREDNOSTI KULA KOD MILJKOVCa - ENIGMA TOPONIČKE DOLINE MILJKOVAČKO VIDRIŠTE JEDNA ZANIMLJIVA LEGENDA MANASTIR SV. NIKOLE MILJKOVAČKA CRKVA USPENJA SVETE BOGORODICE TOPONIČKI KALAVER POPŠIĆKI PRIRODNJAČKI I KULTURNI RARITETI POPŠIČKA BANJICA POPŠIČKA PEŠTER KOPAJKOŠARSKA PEĆINA SAMAR JEZAVA SVETILIŠTE U ZAGRLJAJU RAILA POGLED NA DANAŠNJU FLORU, FAUNU (NADZEMNU), VEGETACIJU PEĆINSKI KOMPLEKS PROVALIJA PROVALIJA (CERJANKA) Otkriće Provalije Hronologija istraživačkih poduhvata STANOVNICI PROVALIJE I OSTALIH PEĆINA

35 35 37 38 39 39 40 41 41 42 45 46 48 49 51 52 54 55 60

CERJANSKA PEĆINA - PRILOZI PRILOG 1: INFORMACIJA SLOBODANA GOČMANCA O PROVALIJI PRILOG 2: Dragan Nešić:PROVALIJA (CERJANSKA PEĆINA) JEDNA OD NAJDUŽIH PEĆINA SRBIJE PRILOG 3: INTERNACIONALNA EKSPEDICIJA SRBIJA 2010 U CERJANSKOJ PEĆINI PRILOG 3: INTERNACIONALNA EKSPEDICIJA SRBIJA 2011 U CERJANSKOJ PEĆINI PRILOG 4: CERJANSKA PEĆINA (Piše Vladimir Ljubojević) PRILOG 5: DIONISOVA PEĆINA I NISIJADE

67 69

DOKUMENTI KOMENTAR U VEZI SPROVOĐENJA PLANA UPRAVLJANJA SPOMENIKOM PRIRODE (Piše Vlasta Stanojević) PRAVILNIK O UNUTRAŠNjEM REDU I ČUVARSKOJ SLUŽBI U SPOMENIKU PRIRODE “CERJANSKA PEĆINA”

84

SAFARI KLUB Niš ZAVRŠNI OSVRT PREGLED LITERATURE ACADEMIA HOMO TURISTICUS

90 91 92 94

71 77 78 79 82

84 86

View more...

Comments

Copyright ©2017 KUPDF Inc.
SUPPORT KUPDF