48 Kaman Mudrosti

Sve tajne alkemije

Potraga za “Kamenom mudraca” Alkemicarski san o pronalasku tvari pomocu koje ce se neplemenite kovine moci pretvarati u zlato star je skoro koliko i svijet. Ali alkemicare je oduvijek zanimalo još ponešto...

Godine 1666. dva dana poslije Božica, lijecnika vojvode od Orangea, Johanna Friedricha Schweitzera posjetio je stranac ružna izgleda: »Djelovao je podlo, imao usko lice s nekoliko sitnih udubina koje su svjedocile o preboljenim boginjama. Kosa mu je bila gotovo crna i ravna, brade nije imao, bio je star izmedu 43 i 44 godine, a roden je bio u sjevernoj Holandiji.« Schweitzer, autor nekoliko knjiga s podrucja botanike i medicine, bio je pronicav i objektivan promatrac. Nakon što su razgovarali neko vrijeme, stranac je upitao Schweitzera bi li prepoznao “Kamen mudraca” kad bi ga imao prilike vidjeti. Pronalaženje “Kamena mudraca” bio je cilj svakog alkemicara. Radilo se o poznatoj tvari koja pretvara neplemenite kovine u zlato, lijeci i najteže bolesti, te obecava dug i zdrav život. Neuspjeli eksperiment Stranac je tom prilikom iz džepa izvadio kutijicu od slonovace u kojoj su se nalazila tri teška grumena. Svaki od njih bio je velicine oraha, proziran, svijetlo i sumporno žut. Stranac je tvrdio kako je to upravo ona tvar koju covjecanstvo tako dugo traži. Schweitzer je pohlepno šcepao jedan grumen zamolivši stranca da mu dade komadic grumena, što je ovaj odbio. No, Schweitzer je ipak uspio noktom oljuštiti nekoliko mrvica s grumena. Na odlasku je stranac obecao da ce se vratiti za tri sedmice i tada mu pokazati nekoliko zanimljivih kemijskih postupaka. Zatim je Schweitzer odjurio u svoj laboratorij i izvadio posudu za taljenje. U njoj je istalio nešto olova i dodao zrnce nepoznate tvari. No, olovo se nije pretvorilo u zlato. Gotovo se sve bijaše isparilo, a u posudi je preostala nekakva staklasta tvar. Lijecnik je nestrpljivo išcekivao strancev povratak. Zapravo je bio gotovo siguran da se on uopce nece pojaviti. No, tacno nakon tri nedjelje

tajanstveni se posjetilac pojavio na vratima lijecnikove kuce. U pocetku se stranac neckao da po drugi put Schweitzeru pokaže cudnovati kamen, no naposljetku mu je dao grumen velicine graškova zrna rekavši mu: »Primi ovaj mali poklon najvecega blaga svijeta, koje ocima svojim vidješe tek gdjekoji knez ili kralj!...« Oduševljeni Schweizer No, Schweitzer mu uzvrati kako taj mali komadic nije dovoljan ni da se njime cetiri grama olova pretvori u zlato. Na to je stranac ponovo uzeo grumen, prepolovio ga i polovicu bacio u vatru doviknuvši Schweitzeru da ce mu biti dosta i jedna polovica. Tada je Schweitzer priznao kradu i opisao neuspjeli pokus. Stranac se nasmijao i rekao: »Spretniji si kad treba nešto ukrasti nego kad primjenjuješ svoje umijece. Prije si trebao umotati u žuti vosak da ga zaštitiš od olovnih para. Tvar bi tada potonula na dno posude pretvorivši olovo u zlato.« Stranac je obecao navratiti sutradan u devet sati ujutro kako bi mu pokazao pravilni postupak. Sljedecega dana ujutro stranac je poslao ispriku radi izostanka zbog zauzetosti poslom obecavši da ce doci u tri sata poslijepodne. No, ni tada nije došao... “Posumnjao sam u citavu pricu. Kasno nocu u laboratoriju se pojavila moja supruga i prisilila me da izvedem pokus. Rekla je da mi nece dati mira citave noci, ne budem li tako ucinio... Ocito je mislila ozbiljno te sam dao da se naloži vatra... Vjerovao sam da ce se stranceve tvrdnje ubrzo pokazati pogrešnima... Onaj maleni grumen supruga je omotala u vosak, a ja sam od nekog starog komada olova odrezao pola unce i šest drahmi i stavio to u posudu za taljenje i sve zajedno stavio nad plamen. Kad se olovo rastalilo, moja je žena dodala spomenutu tvar. Uskoro je cvrcalo i krckalo i za cetvrt sata olovo se pretvori u najcistije zlato!« Filozof Spinoza, koji je živio u blizini, posjetio je iduceg dana Schweitzera s namjerom da ispita cistocu zlata. Bio je uvjeren u istinitost Schweitzerovih navoda. Kovac novca u provinciji Orange ispitao je dobivenu kovinu i potvrdio njezinu cistocu! Nema razloga da ne vjerujemo Schweitzeru. Bio je ugledan lijecnik i iskusni znanstvenik koji nije prihvacao priglupe šale i trikove. No na temelju današnjeg poznavanja strukture tvari, a napose osobine kovina, jasno nam je da se takva što nije moglo dogoditi.

Drevne recepture Schweitzer nije bio jedini znanstvenik koji je vjerovao da je vidio “Kamen mudraca”, te doživio pretvaranje neplemenitih metala u zlato. Medu te znanstvenike ubrajao se i Baptista van Helmont, koji je došao do niza znacajnih otkrica i prvi spoznao da zrak nije jedini plin u prirodi. Ovaj kemicar tvorac je i rijeci »gas«. Dvadeset godina prije no što se Schweitzer susreo sa strancem, Baptista van Helmont piše: »Kamen mudraca vidio sam nekoliko puta, a držao sam ga i u ruci. Bio je boje žutog šafrana, težak, a u obliku praha sjajio se poput stakla. Jednom sam prilikom dobio cetvrtinu grama te tvari... Tu kolicinu dodah u osam unci žive koju netom ugrijah u posudi za taljenje. Živa izgubi tekuci oblik. Zacuše se neobicni šumovi, a masa se ukruti poprimajuci oblik žuta grumena. Ovo zatim otopih, izlih tekucinu i dobih nešto manje od osam unci i 11 grama najcistijega zlata!...« Rezultat pokusa tako se duboko dojmio van Helmonta da je svom sinu dao ime Merkurije (lat. mercur - živa). Jedan drugi znanstvenik iz 17. stoljeca, njemacki lijecnik i kemicar Rudolf Glauber držao je da je sastojke “Kamena mudraca” otkrio u vodi nekog termalnog izvora koji je inace namjeravao koristiti u svrhu lijecenja. Ono što je pronašao bio je natrijev sulfat i danas poznat pod nazivom Glauberova sol. No, pomocu tog djelotvornog purgativa ne može se proizvesti zlato. U mogucnost pretvorbe kovina u zlato vjerovali su i cuveni znanstvenici poput Isaaca Newtona, Descartesa i Leibniza. Cak je i Robert Boyle, za cije se djelo »The Sceptical Chvmist« (Sumnjicavi kemicar) smatra da je zadalo smrtni udarac alkemiji, sve do kraja života bio uvjeren da je pretvorba metala u zlato moguca.

Formule za pravljenje zlata Cak i u modernom vremenu alkemicarske recepture za pravljenja zlata nisu izgubile svoju draz. Naprotiv, u svijetu se jos uvijek mnogi bave tim magijskim postupcima!

Ljudi su vrlo rano otkrili da je zlato gotovo neunistivo, da ne hrda, da se tesko obraduje te da je stoga pogodno kao sredstvo robne razmjene. I danas se jos uvijek stabilnost privrede mnogih zemalja mjeri kolicinama zlatnih rezervi u drzavnim trezorima. Ovu toliko zeljenu kovinu u prirodi se moze naci u zilama ili pojedinacnim grumenima. Nalazimo ga i u pijesku rijeka gdje ga je voda naplavila trosenjem zlatonosnih slojeva. U blizini nalazista zlata cesto se srece pirit. Srednjovjekovni alkemicari otkrili su da je zlato topivo samo u smjesi kloridne i nitratne kiseline koja se naziva “zlatotopkom” ili “carskom vodom”. Ova je cinjenica dovodila do ozbiljnih zabluda, jer se cesto pretpostavljalo da tvar topiva u “zlatotopci” mora biti zlato. Ipak, to nije tacno. Moderna znanost ustanovila je sasvim druge postupke i standarde. Britanac indijskog poerijekla Idrz sah, dugogodisnji direktor studija Instituta za kulturna istrazivanja u Londonu, jedan je od rijetkih istrazivaca magijskog blaga Istoka, kome je uspjelo zabiljeziti brojne alkemicarske recepture za proizvodnju zlata. Svoja iskustva opisao je u knjizi “Orijentalna magija” iz koje prenosimo najzanimljivije dijelove. Biljka iz vedske magije Prvo se mora shvatiti, kaze Idriz sah, da zlato mogu praviti samo oni koji su cisti duhom i tijelom. Zato se postarajte da kod svakog izvodenja ovih eksperimenata budete u stanju potpune cistoce. Zatim morate biti sigurni da je pun Mjesec i da je biljka koju berete svjeza, a morate je brati kada je Mjesec visoko i mjesecina je mora direktno obasjavati. Ni po kakvu cijenu ne smije izostati prizivanje “some”, cedesne biljke iz vedske magije, a vrlo je bitno i da se sok some drzi u sterilisanim epruetama. Kod pravljenja zlata morate se cuvati oksidacije. Postoje razliciti postupci, koji cu kasnije navesti, da bi se izbjeglo gubljenje metala ili njegovo ostecenje zbog oksidacije. Najcesci postupak je pokrivanje metala ugljenikom, koji ne samo da iskljucuje vazduh koji ulazi u pec, vec tezi da

upije kiseonik koji se tokom otapanja oslobada iz metala. Jedinstvo komponenata zlata osigurava se mjesanjem sadrzaja ugljenom sipkom koja pospjesuje kemijsko mijesanje bez uvodenja bilo kakve supstance koja bi vjerovaino zatrovala kemijsko jedinjenje i promijenila mu svojstva. Kod eksperimentalnih testova, mala pec kao ona u metalurskim laboralorijama, par jakih rucnih valjaka i nakovanj, bili bi vrlo korisna pomocna sredstva za svakoga ko razmislja da usvoji ovo umijece! Ovdje je interesantno primijetiti iznenadan prelaz s natprirodnih aspekata obreda i biljke soma, na metalursku frazeologiju alkemicara. Soma ima vrlo siroku prirnjenu u indijskoj vedskoj magiji, a javlja se i u obrednim tekstovima Iranaca. Vjeruje se da se radi o biljki pod latinskim imenom Asdepias Acida ili Gyanchum Viminale koja se poistovecuje sa bogomMjesecom. No, vratimo se alkemicaru: Uspjesna priprema za dobijanje zlata ovisi o jos jednom uslovu, a taj je da metali moraju biti najcistijeg kvaliteta i potpuno oslobodeni gvozda. Ako se to ne zadovolji, tada ce jedinjenja doduse pokazivati potrebnu boju, ali ce biti odvec tvrda i tako lomljiva da se ne mogu izvlaciti u tanke plocice ili finu zicu. Zalo se prisustvo gvozda ispituje ranije i svaki metal koji sadrzi najmanji trag, iskljucuje se. FORMULA 1: Uzmite veliki lonac za topljenje i pristavite ga na usijanu pec, a na njeno dno stavite A velicine malog prsta; po njemu poprskajte B; pospite ih s malo C; pojacajte vatru toliko da se B moze topiti: zatim ubacile D i istu kolicinu E; potom istu kolicinu F kao B. Pustite zatim neka smjesa kuha, ali strogo pripazite da ne udisete nimalo gasove koji izlaze iz E. Zatim prelijte sve u drugi lonac za topljenje koji mora biti savrseno cist, a onda ce se pomocu G i H zlato sleci na dno u obliku crnih cestica koje se moraju prikupili i smjestiti u drugi lonac i pretaliti. Kada se ohladi, ovaj je metal spreman za upotrebu. Potrebno: A. Smola (crna) (Kala ral) 8 dijelova B. Cista zelezna strugotina (Lohe ka buruia ja ret) 2 dijela C. Crveni sumpor (Lal gandak) 2 dijela D. Boraks (Suhaga) 2 dijela E. Crveni arsenik (Lal Sankija, Mainsil, Mendal) 2 dijela F. Srebro (Candi) 2 dijela G. Neki sok, uredno sakupljen 1 kasicica · Rijeci pisane kurzivom su originalne indijske, upotrebljene u formuli. Idriz sah kazer da se moze dogoditi da neko ne moze proizvesti zlato sluzeci se ovim receptom. Za takve je dovitljivi alkemicar napravio drugu vrstu eksperimenta. „Moguce je", rekao mi je, „da natprirodni uticaji mogu

da se sudare s licnoscu eksperimentatora. U tom slucaju on mora pristupiti Eksperimentu br. 2. FORMULA 2: Stopite A u grafitnom loncu na vatri od gasa ili petroleja (to su najbolja goriva). Zatim se A mora posuti cumurom da bi se sprijecila oksidacija i apsorbovanje gasova. Poslo se A otopilo, B treba ubaciti u lonac kroz cumur. Cim B dospje u lonac, prva operacija bit ce hladenje, koje nastaje zbog temperature dodanog B. Cim se B zagrije do talista, spaja se s A. Sada dodajte C; a kada se C sjedini s masom, koncentrisite se na cinjenicu da ce to biti zlato, dodajte malo soka pet biljaka, skinite lonac s vatre i pokupite cumur s povrsine. Sadrzaj koji je sada zlato, treba da se prelije u kalupe odgovarajuce velicine. Tekucina se mjesa dok se ne prelije. Ovakav metal gotov je za upotrebu. Prije nego sto se masi doda C, on se mora otopiti odvojeno u drugom loncu.

Potrebno: A. Bakar (100 % cist) tanba B. Aluminijum (100 % cist) ek safed si halki dat C. Cisto zlato (sona) D. Ugljenik (ek kiim ka kotla) E. Cumur (koela)

70 dijelova 5 dijelova 25 dijelova 30 dijelova 30 dijelova

FORMULU 3: Za spravljanje 22-karatnog zlata crvenkaste boje. Otopite A, B i C. sa sredstvom za ubrzanje topljenja u loncu. Potom ih oblikujte u zrnca prelivajuci ih u luznu otopinu dok je u tekucem stanju. Pretopite masu, dodajuci istovremeno solju soka some, a zatim dodajte D. Poslo se ohladi, ovaj je metal spreman za upotrebu. Potrebno: A. Bakar (100 % cist) (tanba) B. Platina (100% cista) (Ek safed sab es bari dat) C. Volframova kiselina (Ek kizm ka dava) D. Cisto zlato (Sona) E. Sredstvo za ubrzanje topljenja (Dat piglane vali ciz) F. Luzna otopina (Sadzikar ki pani) G. Sok biljke soma

800 dijelova 28 dijelova 20 dijelova 170 dijelova

FORMULA 4: Topite A u loncu tokom tri zadnja dana punog Mjeseca. Cim dostigne izvjestan stepen topline, dodajte B. Kada se i B istopi i sjedini s A, dodajte tri-cetiri kapi soka some. Potom dodajte malo D, E i F. Neprestano mjesajte sa sipkom od ugljenika. Pospite masu ugljenikom i ostavite je da se topi jos 35 minuta. Kada se svi sastojci potpuno spoje, dodajte C, a kada i ono postane pravi dio mase posipa se ugljenikom i sve se jos otapa pet minuta. Tada se ovaj metal moze koristiti kao zlato. Mora se voditi racuna da se C otapa posebno prije dodavanja masi.

Potrebno: A. Bakar (100 posto cist) B. Antimon C. Cisto zlato D. Pepeo od cumura E. Magnezijum F. Krecni spat

100 dijelova 8 dijelova 5 dijelova 15 dijelova 15 dijelova 15 dijelova

FORMULA 5: Ova se formula koristi iskljucivo zimi i to u toku noci. Prvo se A topi s 1uncom soka od some, zatim se dodaju D, E, F i G. pojedinacno i u obliku praha. Moraju se dodavati postepeno uz mjesanje, a pri tom se pjevaju Purohita-pjesme iz magijske Atarva Vede. Cijela masa se mijesa cetvrt sata. B (cink i kalaj) ubacuju se zatim komad po komad, mjesanje se nastavlja dok se oni tope, a masa se pospe ugljenikom. To traje oko 35 minuta. Konacno se dodaje C (zlato) i kada se stopi sa cjelinom, posipa se na vrhu i nakon pet minuta spremno je za upotrebu. Mora se voditi racuna da se zlato otapa odvojeno prije dodavanja sjmesi. Potrebno: A. Bakar B. Cink Kalaj C. Cisto zlato D. Magnezija E. Nisador F. Krecnjak G. Precisceni vinski stres H. Jasminov cvet

100 dijelova 17 dijelova 17 dijelova 25 dijelova 8 dijelova 60 dijelova 20 dijelova 10 dijelova 5 dijelova

FORMULA 6: Ovdje se uopste ne govori o somi, jasminu ili obredima prociscenja. Postupak je ocito jednostavan i koristi se malo komponenata: 20 dijelova platine, 20 dijelova srebra, te 240 dijelova mesinga i 120 dijelova nikla. Otope se sve stavke pojedinacno u razlicitim loncima. Zatim se spajaju u tekucem stanju, te se dobijena legura sipa u kalupe da se ohladi.

Zlato iz pecine U pocetku je crvenkast, zatim bijel, pa zelen i zut kao paunov rep, potom svjetluca zarkobijelom bojom, a onda tamnocrvenom. Naposlijetku se nastala tvar uzvisi, usavrsi i proslavi...

Potraga za tvari pomocu koje bi se neplemenite kovine mogle pretvarati u zlato stoljecima je zaokupljala covjecanstvo. I danas postoje ljudi uvjereni u postojanje Kamena mudraca. Oni vjeruju da ce zajedno s tim kamenom biti otkriven i Eliksir vjecne mladosti! Prvi filozofi su vjerovali da se destilacijskim postupcima moze iz minerala dobiti prirodni princip, koji uzrokuje u zemlji “rast zlata”. Iz jednog djela nepoznata autora iz 17. stoljeca doznajemo da se Kamen mudraca proizvodi na taj nacin sto se kovina oslobodi od svega sto je “debelo, zamrseno, mutno i mracno”. Pritom nastaje zivina voda odnosno “voda Sunca” ugodno prodorna mirisa koji brzo hlapi. Nakon 40 dana Jedan dio tekucine stavlja se na stranu, a u posudu se dodaje “zlatna tvar nebeskih svojstava” i to u masi od dvanaestine preostale tekucine u posudi - obicno zlato ne smije se upotrebljavati jer je zagadeno svakodnevnom uporabom. Zatim se stvara cvrsta smjesa koja se zatim zagrijava na nizoj temperaturi. Ova se smjesa potom otapa u onom dijelu ukupne kolicine zivine vode koji se nalazi u jednoj bocici. Preostala zivina voda dodaje se u bocicu malo pomalo u sedam navrata. Zatim se bocica zapecati i pohrani na temperaturu pri kojoj se legu pilici. Nakon cetrdeset dana sadrzaj bocice pocrni poput gavranove glave i posto prodje jos sedam dana vidjet ce se zrnca nalik ribljim ocima. Tad se pojavljuje i Kamen mudraca. U pocetku je crvenkast, zatim bijel, pa zelen i zut kao paunov rep, potom svjetluca zarkobijelom bojom a onda tamnocrvenom. Naposljetku se nastala tvar uzvisi, usavrsi i proslavi. Sada je kamen boje purpura. Alkemicari su tako Kamen mudraca poceli poistovjecivati s Eliksirom zivota ili Eliksirom vjecne mladosti.

Kad je u pitanju mineral iz kojeg se kamen dobiva, u cuvenom rukopisu “Gloria mundi” (1526) moze se procitati da je on “poznat svim ljudima, mladima i starima, da ga ima i na selu i u gradu... Nitko ga ne slavi, premda je uz ljudsku dusu nesto najljepse i najvrednije na kugli zemaljskoj...” Alkemija Istoka, kazu mnoga svjedocanstva, poznaje i druge nacine proizvodnje zlata. Oni se, u glavnom, drze u strogoj tajnosti, i samo su rijetki Zapadnjaci imali priliku da se osvjedoce u postojanje tih tajnih recepture. Jedno od autenticnih svjedocanstava zabiljezila je Morag Marej Abdulah, skotlandanka udata za jednog Afganistanca, cije iskustvo prenosimo u cjelini. Covjek iz pecine Akvil Kan je bio poznat alkemicar, ali je zivio u pecini, kao isposnik pustinjak. Bistrih pametnih ociju, visok, tanak, nosio je bradu i turban boje mahagonija. Odjeven u bijele posiroke caksire i staru vojnicku bluzu, bio je sasvim neugledan covjek. Nas zajednicki prijatelj Ahmed objasnio mu je da je doveo vrlo vaznog prijatelja iz Engleske kako bi mu pokazao mudrost pravljenja zlata. No, to nije mnogo dojmilo Akvila. Samo je procijedio: „Izvolite", a onda otisao da se okupa i presvuce u cistu odjecu. Ahmed i ja smo stajali izvan pecine dok se Akvil nije pojavio. Cuteci, svakom je od nas, pruzio praznu bocu i pozvao nas da ga slijedimo. Bio je vruc dan i bili smo mu zahvalni kad se uputio u hladovinu dzungle. Lunjali smo par milja, presli zeljeznicku prugu i jos jednom zaronili u sumu. Nakon jos dvije milje, Akvil se zaustavio. Tu bijase nekoliko nepoznatih biljaka poput visokih maslacaka. Posmatrali smo alkemicara kako lomi jednu po jednu stabljiku i u svoju bocu istiskuje po nekoliko kapi mlijecnog soka iz svake od njih. Bio je to veoma spor i sosadan posao i uskoro shvatismo da on ocekuje da i mi radimo isto. Sljedeca dva sata tumarali smo okolo prikupljajuci gusti sok. Ruke su nam bile umazane a usta oprljena. Nas dvoje iako smo se svojski trudili uspjeli smo sakupiti jedva dva i po decilitra soka. Akvil nam se tada priblizi, uze nase boce i izli njihov sadrzaj u svoju. Sakupljanje blata Nakon nekoliko minula sjedenja, ocito radi kontemplacije, Akvil nam je rekao da je vrijeme da idemo kuci. Ahmed mi rece da je cuo da istinski alkemicari uop[te ne govore u toku rada, zato sto opaki duhovi koji budno cuvaju zlato, ne smiju znati da je alkemijski proces pravljenje zlata u toku.

Sljedeceg jutra ponovo smo otisli do pecine. On nas je strpljivo cekao i odveo nas u suprotnom smjeru od predasnjeg. Poslije tri sata napornog hodanja po gustoj dzungli stigli smo napokon na jedan proplanak. Tuda je proticala plaha ledena rjecica i tlo sa obje strane bilo je vlazno i imalo je boju senfa. Akvil je bez izgovorene ijedne rijeci poceo da sakuplja blato, koje je bilo zuto poput kajmaka. Svako od nas uzeo je otprilike po jedan kilogram. Zatim smo sve to sastavili u jednu veliku okruglu loptu i ponijeli ga natrag u pecinu. Sve vrijeme Akvil nije izustio ni jedne jedine rijeci, a nije se cuo ni bilo kakav magicni znak. Kad smo se vratili u pecinu promatrali smo kako Akvil pravi dvije duboke zdjele od zute gline, a svaka je imala precnik od oko sest palaca. Stavio ih je na izbocinu stijene da se osuse i ponovo nas otpustio. Sljedeceg dana dugo smo hodali skupljajuci drva, iako ih je bilo u izobilju uz samu pecinu. Primijetih da se radi o tvrdom tamnosmedem drvetu, iako je pripadalo razlicitim vrstama. Zamrseni ceremonijal Dan poslije toga morali smo posjetiti obliznji kamenolom i pronaci izvjestan broj potrebnih kamenova. Morali su biti sivi, gotovo cetvrtasti i velicine lopte za kriket. Osvanuo je jos jedan dan. Akvil nam je dao znak da pripremimo vatru izvan pecine. Napravili smo polukruzni zid. Iskopali udubljenje i slozili hrpu za vatru: najprije papir s iscrtanim kvadraticima, pa specijalno drvo, cumur i konacno usirenu krv bijele koze. Krv se morala usitniti u prah i pomijesati s orascicima u prahu, cimetom i hinduskim tamjanom. Tek tada je Akvil progovorio. Vatra, rece on, mora neprekidno da gori cetiri dana. Ako se bude ugasila, cijela ce se predstava morati da ponovi. Cak ni sama vatra se ne bi mogla upaliti sve do prve noci punog Mjeseca. Neke stvari, jednostavno, ne smiju da se dogode. Jedna od njih je zavijanje sakala; druga je huk sove, treca... Dezurali smo na smjenu cijele noci, podjarivali vatru i pazljivo osluskivali tajanstvene sumove noci. Morali su se detaljno pregledati nasi horoskopi da bi se vidjelo da nekim slucajem nema neke zlokobne okolnosti koja bi mogla zasmetati alkemijskom postupku. Akvil je dugo radio na njima. Medjutim, izgledalo je kao da je sve u redu. Uzeo je one dvije zdjele i postavio ih na platno velicine dva kvadratna metra. Zatim je polako sve polozio na zemlju. Uzeo je potom pedeset metara novog pamuka i izrezao ga u vrpce sirine jednog palca i polozio ih na platno.

Cuvanje od Sotone Ostatak gline mijesan je sa vodom iz potoka (koja je u novom krcagu nosena pet milja) dok nije dobila gustinu kajmaka. Jedan komad kamena velicine krupne kajsije stavljen je u ciniju s komadicem srebra velicine kocke secera. Po njima su prelivene dvije kasike „mlijecnog" soka. Sve vrijeme je tvorac zlata gledao u zvijezde - poput covjeka koji neprestano pogleda u sat. Potom je drugu zdjelu postavio na onu s kamenom, srebrom i sokom i tako napravio neku vrstu kruga. Sve skupa je zatim pazljivo obavio dugim pamucnim vrpcama urnocenim u glinu koja je prijanjala poput ljepka. Ovo se nastavljalo sve dok nije utrosen sav pamuk, a masa se jako povecala. Na kraju je paket oblozio obicnom glinom i sve skupa stavio sred usijane vatre. Posuo ju je cumurom i bdijenje je pocelo. „Cinija" je morala ostati na usijanom zaru punih sedam dana i sedam noci. Na srecu, nije trebalo bdjeti nad vatrom za to vrijeme, ali smo mi ipak dezurati na smjenu. Razlog tome je bio sto „Sotona ne zna pravili zlato, a ako bi ovaj proces ostao bez nadzora on bi - prema tradicionalnim vjerovanjima - dosao i ukrao ga u sadasnjem obliku i otkrio bi dobro cuvanu tajnu". Cak smo i Ahmed i ja - neposveceni - dotad vec bili stvorili naviku da nespokojno osmatramo zvijezde. Kako je vrijeme odmicalo, u meni je uzbudenje sve vise raslo. Medutim, Akvil ga je rasprasio svojim ponasanjem, jer svaki alkemijski eksperiment u prirodi mora se tretirati kao normalan postupak: nema nikakvog razgovora, nema sala niti smijeha, nema optimizma, nema sumnje. Cak nema ni jela ni pica na dezurstvu! Napokon, zlato! Prolazili su dani i noci. Akvil je skinuo crvenu loptu s vatre i ostavio je na hrpu pjeska da se ohladi. Trebalo je dvanaest sati da se dovoljno ohladi. Kad ju je Akvil odmotao, primijetili smo da nije izgorio sav pamuk, zahvaljujuci glini. Konacno su zdjele rastavljene i unutra je lezao komad zutog metala. Akvil ga pruzi meni: „Ponesite ga draguljaru da vidite da li je zlato." Kad je video da oklijevam misleci da se radi o nekom smisljenom triku, on ude u pecinu i iznese veliku pamucnu vrecu. Iz nje iskrenu otprilike pedesetak grumena istovjetnih onome u mojoj ruci. „Ovo su samo neki, ima ih mnogo vise!..." – rece, trudeci se da bude sto uvjerljivije ,,I ja sam nekad sumnjao kao sto sumnjate i vi. Trebalo mi je vise od

trideset godina da ovo naucim... Trideset godina vode i orascica, bobica i gladovanja, kontemplacije i eksperimenata. Morao sam da naucim citati nebo, krotiti zivotinje, razlikovati znamenja. Kad sam poceo, posjedovao sam jedino zbrkanu formulu koju sam morao provjeriti i postaviti kako treba. A sto se tice pronalazenja mjesta pravih komponenata, za to mi je trebalo vise godina." Pitala sam ga sta zeli sada da uradi. „Sada?!... Ima pet godina da sam usavrsio ovaj sistem. Od tada stalno pravim zlato. Drugo nista ne znam da radim. Niti zelim. Ali cemu sve to? Nisam hajao ni za sta na sto me je moj stari Gospodar upozoravao. To postane opsesija. Cinjenica da mogu da radim sto niko drugi ne moze, predstavlja iyuyetno zadovoljstvo i ne zelim nista drugo." „U cemu je vrijednost zlata? Moze li ono obnoviti zivot? Ja sam njegov rob. Ne mogu od njega pobjeci. Eto, to je cijela prica. Ja sam u vlasti opcinjenosti. Necu, ne mogu otudili zlato, ne mogu ga prodati ili ga dati nekome. Ne znam na kraju cemu i ovo..." Odnijela sam zlato draguljaru. Htio je da ga otkupi. Medutim, ono nije bilo moje. Vratila sam ga Akvilu. Bacio ga je u pecinu kao parce uglja. „Vrati se u London", rece mi. Poslusala sam ga.

Tajna Kraljevskih lista Ako je suditi prema Kraljevskim listama nadjenim u rusevinama sumerskih gradova Ninive i Nipura, prapovijesni kraljevi su zivjeli po nekoliko stotina pa i hiljada godina!

Negdje 1975. godine kada sam pisao svoju knjigu "Tajne iscezlih civilizacija", do mojih ruku je stigao jedan broj moskovskog casopisa "Zemlja sovjeta". U njemu sam procitao zanimljiv takst pod naslovom "Koliko treba da je dug ljudski vijek". Autor teksta je navodio imena ljudi koji su u posljednjih nekoliko stoljeca dozivjeli fantasticnu starost (sirali Mislimov, 168 godina, Tomas Par, 152 godine, Li Cunk Jun, 152 godine) da bi, na kraju, dao rijec i najpoznatijim sovjetskim gerontolozima tog vremena. - Vjerujem - izjavio je akademik Nikolaj Dubinjin - da se vec u najskorije vrijeme ljudski zivot moze znatno produziti. U narednom stoljecu ljudski ce se zivot produziti do 150 godina, i tom produzenju gotovo da nece biti kraja. Mozda ce jednog dana covjek moci da zivi i vise stotina godina. Otkrice u Ninivi Medutim, evolucija je nemoguca bez postojanja smjene generacija. Potomci virusa pojavljuju se vec nakon dvadeset minuta poslije pocetka zivota njihovih roditelja, ljudi dobijaju djecu, otprilike u 25. godini, a sekvoja je plodna cak i kada irna - tri hiljade godina. Vladimir Froljkis, saradnik Gerontoloskog instituta u Kijevu, formulisao je teoriju adaptaciono-regulativnog starenja. Ta teorija je veoma popularna u gerontologiji. Prema njoj, starenje je ne samo gasenje funkcija organizma, vec i nastajanje vaznih prilagodavajucih mehanizama koji ublazavaju taj proces. Ukoliko su ti mehanizmi ispoljeniji, utoliko imamo vise sanse za dug ziivot. Proucavanje tih mehanizama je dovelo tadasnje sovjetske naucnike do vaznog otkrica. Ispostavilo se da unosenje u organizam cilibarske kiseline, jednog od prirodnih produkata razmjene materija, normalizuje u starijem uzrastu tkivnu razmjenu i ima globalno tonizirajuce djejstvo.

Istovremeno je moskovski akademik Nikolaj Emanuelj dosao do zakljucka da se covjekov zivot moze produziti za 30 do 40 odsto ukoliko se za takozvane “slobodne radikale” u organizam unesu specijalne “klopke” kao sto su antioksidant. Eksperimenti na zivotinjama potvrdili su pravilnost te pretpostavke. Sve skupa, gerontologija jos nije na takvom stupnju da bi covjeku podarila zivot dug nekoliko stoljeca ili cak - besmrtnost! Besmrtnost! Eliksir zivota! Eliksir vjecne mladosti! Sve su to covjekove teznje od njegovog postanka. Medutim, u nekom davnom vremenu, postoje nagovjestaji, da su zahvaljujuci tajnim alkemijskim postupcima, neki pojedinici uspjevali da ostvare taj san. Je li moguce?!... Zivot prije Potopa Medju najzanimljivija otkrica arheologa koji su istrazivali rusevine Ninive i Nipura, cija starost doseze do vremena u kome su zivjeli Sumerci, narod koji spada medu najtajanstvenije u povijesti Zemlje, spadaju “Kraljevske liste”, sematicne tabele, koje je sudeci prema starim rukopisima izradio babilonski svecenik Berosos u III ili IV stoljecu prije nove ere. One su svojim sadrzajem naprosto zaprepastile naucnike i pred njih stavile izazov koji jos dugo nece uspjeti da rijese. To i nije nikakvo cudo, jer, kako objasniti njihov sadrzaj sto se odnosi na broj godina koje se pripisuju vladavini prapotopnih sumerskih kraljeva. U njima doslovno stoji: “Kaida je kraljevska cast sisla s nebesa, Eridu je postao sjediste kraljevstva. U Eridu je Aliulim vladao 28.000 godina kao kralj. Alalgar je vladao 36.000 godina - dva su kralja vladala 64.000 godina. Eridu je bio napusten i njegovo je kraljevstvo bilo prenijeto u Badtibiru. U Badtibiru, Enmenluanna je vladao 43.200 godina. Emengalanna je vladao 28.000 godina; Dumuzi, pastir, je vladao 36.000 godina - tri su kralja vladala 108.000 godina. Badtibira je bila napustena i njeno je kraljevstvo preslo u Larak. U Laraku je Ensipazianna vladao 28.800 godina - jedan je kralj vladao 28.800 godina. Larak je bio napusten i njegovo je kraljevstvo preslo u Sippar. U Sipparu je Enmeduranna vladao 21.000 godina kao kralj. Sippar je bio napusten i njegovo je kraljevstvo preslo u Suruppak.

U Surruppaku je Ubar-Tutu vladao 18.600 godina kao kralj... Svega skupa, u pet gradova, osam kraljeva je vladalo 241.200 godina. I onda je Potop bio na Zemlji...” Otkrice kod Ura Tada nahrupi opsti Potop, zapisao je 1949. godine K. V, Keram u svom romanu o arheologiji Bogovi, grobovi i ucenjaci. Dogodi se novo stvaranje ljudskog roda od plemena Ut-napistia. I kraljeve, sto se sada spominju, kasniji babilonski ucenjaci, koji oko 2100. godine pr. n. e. pisu svoje hronike, broje kao apsolutno istorijske licnosti. Buduci da se u redovima tih vladara nalazi vise njih, koji u legendi, nastaloj u isto vrijeme, zive kao bogovi i polubogovi, i buduci da se o prvoj dinastiji nakon Potopa jos tvrdi da njezina 23 kralja zajedno vladahu 24.510 godina, tri mjeseca i tri i po dana, nije cudno, sto zapadni istrazivaci nisu ispocetka vjerovali “Kraljevskim listama”. Nije cudo narocito stoga, jer se do danasnjih dana arheolozima nije posrecilo da imaju i jedno pouzdano kraljevsko ime prije osme dinastije poslije Potopa. Ali, kada je Leonard Vuli, poznati engleski arheolog-amater, vlastitim ocima vidio kako neprestano izlaze na vidjelo stari slojevi najstarije kulture, on je poceo sve vise vjerovati zapisima pedantnog svestenika Berososa. U brezuljiku El Obeid kod Ura, u drevnoj Kaldeji, Vuli je uskoro otkrio hram boginje majke Nin-kursag, sto sa stubovima, terasom, prednjom dvoranom, obilnim raskosnim mozaicima, skulpturama lavova i jelena, bijase najstarija gradevina na svijetu. U tom hramu Vuli nade i jedno zlatno zrnce. Na njemu je jasno pisalo A-ani-pada! Karika koja je ndostajala... Medutim, nekoliko dana kasnije, engleskom se istrazivacu posreci i on pronade jednu plocicu od krecnjaka na kojoj je klinastim pismom pisalo da je raskosnu zgradu posvetio “A-ani-pada, kralj Ura, sin Mes-ani-pada, kralja Ura”. Ovo uistinu neobicno otkrice svojevremeno je izazvalo pravu senzaciju u kulturnom svijetu. Nije ni cudo, jer je to na neki nacin bila “karika koja je nedostajala”. Ime Mes-ani-pada se, naime, navodilo i u “Kraljevskim listama” za koje se predugo vjerovalo da su proizvod mastovitog babilonskog svecenika Berososa. Sada, poslije otkrica Leonarda Vulija, moralo se povjerovati da su tajanstvene “Kraljevske liste” istinite, a kraljevi koji su se u njima pominjali istorijske licnosti!

Tajna bogova Jesu li to samo puke zelja i prazne rijeci, sto se tako cesto pojavljuju u rukopisima i mitologijama drevnih naroda? Ili su, mozda, prastari alkemicari-gerontolozi doista mogli izuzetnim licnostima svog naroda podariti vjecnu mladost i zivot dug nekoliko hiljada godina? U cuvenom Eipu o Gilgamesu, za koji mnogi danasnji naucnici tvrde da opisuje povijesne dogadjaje, nasao sam i ovaj stih u kome Ut-napisti savjetuje Gilgamesa kako da otkrije tajnu besmrtnosti: “Otkrit cu ti, Gilgamesu, jedinu tajnu stvar, a to sto cu ti reci jeste tajna bogova. Postoji biljka, koja raste ispod vode i ona ima bodlje poput trna ili ruze. Ona ce raniti tvoje ruke, ali ako ti uspije uzeti je, onda ce tvoje ruke drzati ono, sto Covjeku vraca vjecitu mladost!...” U jednom drugom nista manje vrijednom i nesvakidasnjem rukopisu Rasiprava o eliksiru preciscenom u devet kazana - pronadjenom u jednoj kineskoj pecini, a ciji autor je vjerovatno Zuti car (oko 26. stoljeca prije nove ere) kaze se da je “cinober” (zivin sulfid) bio koristen u transmtutaciji i u pripremanju cudesnog “zlatnog napitka”, to jest - Eliksira mladosti! To znaci da su i drevni Kinezi poznavala nacin spravljanja okrepljujuceg napitka za koji se vjerovalo da je - pice bogova...

Zivjeti kao Metuzalem U “Knjizi postanka” navodi se cijela lista starozavjetnih licnosti koji su zivjeli duze od stotinu godina. Medju njima i legendarni Metuzalem, koji je umro sa - 962 godine!

Pored fascinantnih sumerslkih “Kraljevskih lista” i Stari zavjet biljezi sjecanja na nevjerovatno dugovjecne ljude. U “Knjizi postanka” se doslovno kaze da je Adam (Adem a.s.) u 130. godini dobio sina Seta, a da je dozivio duboku starost od 930 godina. Njegov sin Set zivio je 912 godina, a u 105. godini dobio je sina Enosa, koji je zivio cak 905 godina. U devedesetoj godini Enos je dobio sina Kenana, koji je umro u 910. godini zivota. Ali, i Kenan je za sobom ostavio sina. Dobio ga je u sedamdesetoj godini zivota i nazvao ga Mahalel. Ni Mahalel nije imao kratak zivotni vijek. Naprotiv! U 65. godini rodio mu se sin Jered, a on je zivio 895 godina. Jered je svog sina Henoka dobio u 162. godini, a umro je u 962. godini zivota... I tako se lista dugovjecnih biblijskih otaca nastavlja preko Henoka, koji je umro relativno mlad, dozivjevsi svoj 365. rodjendan, njegovog sina Metuzalema sto je zivio 962 godine, sve do legendarnog Noe (Nuh a.s.), koji je umro u starosti od 950 godina. Smrt je neprirodna! Naravno, tesko je povjerovati starim zapisima, ali je sigurno da su nasi prastari preci, kao konacno i mi danas, dosta vremena, vjestine i energije potrosili u traganju za odgovorom da li covjek doista moze postati besmrtan. U svojoj zanimljivoj knjizi Svemirska veza, autori, bracni par Alan i Sali Landsburg, navode da su, prema vedskim spisima, stari Indijci upotrebljavali tigrove testikule za lijecenje starosti. Ahil je navodno jeo kostanu srz medvjeda. Hebrejski kralj David (Daud a.s.) se lijecio drevnim nacinom gerakomije, to jest, redovnim spavanjem s mladim djevicama, u nadi da ce mu njihova tjelesna toplina, temperamenat i dah povratiti mladenacku krepkost. Hebreji i Sirijci su pili i kupali se u krvi mladih ljudi, u nadi da ce na taj nacin povratiti svoju mladalacku snagu. Rimljani su u areni lizali svjeze prolivenu

krv gladijatora i sisali krv pomijesanu s mlijekom iz grudi mladih ropkinja. Mnogi narodi su kao eliksir mladosti upotrebljavali srca u okrsajima zarobljenih neprijatelja. Pa, ipak, besmrtnost je ostala tajna. - Smrt je neprirodna - kaze poznati hemicar dr Linus Pauling, dobitnik dviju Nobelovih nagrada. - Teoretski, covjek je besmrtan. Njegovo tjelesno tkivo nadoknaduje samo sebe. On je stroj koji sam sebe popravlja. Pa ipak, on stari i umire, a razlozi tome jos uvijek su tajna! Drevna znanja U prirodi, isticu mnogi naucnici, jedino "bi ribe mogle da budu besmrtne. Naravno, kada bi zivjele u idealnim uslovima - u cistoj i nezagadenoj vodi i daleko od svojih neprijatelja kojima sluze za hranu. Medutim, buduci da to nije tako i one imaju svoj zivotni vijek. Istina, on je mnogo duzi od ljudskog, ali je jos uvijek daleko od beskonacnog! Ima nekih cinjenica koje ukazuju da su Egipcani, mozda, poznavali tajnu besmrtnosti, tvrde Alan i Sali Landsburg. Veoma rano u svojoj istoriji oni su razvili vrlo djelotvornu lijecnicku znanost, koja je stigla do takvog stupnja, da su je dijelili na specijalnosti. Uz to, njihova magija bila je tako mocna da je uspjevala ozivljavati umrle! Grcki istoricar Herodot objasnjava da se svaki egipatski lijecnik bavio samo jednom bolescu. “U svim mjestima ima mnogo Ijekara. Neki su za oci, neki za glavu, jedni za zube, drugi za probavne organe i druge unutrasnje bolesti...” Ali, u vrijeme kada je Herodot stigao u zemlju ipiramida (5. st. p. n. e.), egipatska medicina je bila vec svedena na pseudoritualisticki egzorcizam. Lijecnici su lijecili svoje pacijente tako da su iz njih radije istjerivali demone, nego li da su trazili fizikalne uzroke i lijekove za njihove bolesti. Medutim, hiljadama godina ranije lijecenje je bilo sasvim droigacije. Poznati Edvin Smitov papirus, star najmanje 5000 godina, podsjeca na hirurski udzbenik, koji zapocinje sa serioznim esejom o funkcijama srca i krvotoka. Sljedecih cak 48 poglavlja posveceno je raspravi o razlicitim ranama i ozljedama po anatomskom rasporedu. Svako poglavlje sadrzi po pet dijelova sto objasnjavaju: prirodu rane, ispitivanje simptoma, dijagnozu, lijecenje i prognozu, koja detaljno govori o tome kolike su istinske sanse da se pacijentu spasi zivot! Prastari pencilin Medu mnogim nalazima otkrivenim u starim egipatskim hramovima i grobnicama ima i citav niz razlicitog pribora koji podsjeca na instrumente koji se koriste u savremenoj hirurgiji. Pronadena su klijesta razlicitih vrsta i velicina, skalpeli i hvataljke. Drevni egipatski Ijekari bili su dobri hirurzi,

tvrdi Herodot, koji je detaljno opisao hirurske zahvate koji su ukljucivali i otvaranje lobanje. U Dolini Kraljeva svojevremeno je pronadjeno je nekoliko dobro ocuvanih mumija sa izvanredno napravljenim mostovima i vjestackim zubima, a zapisi o bitkama u kojima su popisani mrtvi i ranjeni, govore da su egipatski vojni hirurzi znali mnogo vise, cak i nacin da zatvore ranu kako bi potpuno sprijecili infekciju. Za tu svrhu upotrebljavali bi preparat spravljen od jedne vrste gljivice koja je rasla u tihim vodama. Bila je to, u stvari, prastara verzija savremenog penicilina! Pomenimo i to da su Ijekari Zemlje faraona znali i za uzajamni odnos zivcanog sistema i pokreta ljudskih udova, sto im je omogucavalo da shvate uzroke paralize. Istovremeno, njihovi carobnjaci poznavali su cudesne obrede ozivljavanja mrtvih. Jedan stari obred sahranjivanja (ili ozivljavanja) zavrsava se ovim obecanjem: “Ponovo zivis, uvijek iznova ozivljavas, opet si mlad, mlad si ponovo i zauvijek...” Drevna svjedocanstva Besmrtnost i svemir, tvrd istrazivacki par Landsburgovi, bile su teme koje se permanentno javljaju u prastarom faraonskom Egiptu i vidljivo su upisane na prastarim spomenicima na zapadnoj obali Nila. Putovanje u besmrtnost imalo je fizicki znacaj, jer tek nakon sto je obavio putovanje preko Nila, u Dolinu kraljeva, faraon je postajao uistinu ziv. I kod drugih drevnih civilizacija i naroda medicinske nauke bile su veoma popularne i razvijene. Tako u drevnom Babilonu, koji je nastavio tradicije zagonetnih Sumeraca, postojale su cak i skole za Ijekare, a te skole , zamislite, finansirala je drzava! U jednom kineskom dokumentu starom 23. stoljeca tvrdi se da su se drevni hirurzi sluzili i najslozenijim hirursikim presadjivanjima pojedinih organa i dijelova tijela: “Jednog je dana Cen Au Cao, hirurg, pozvao svoje prijatelje Cena i Caia. Dao im je opojno pice i oni su bili tri dana bez svijesti. Zatim ih je Cao operisao i otvorio njihove zeluce i ispitao njihova srca. Nakon sto im je uklonio i zamijenio njihove organe, dao im je cudesni lijek i dva su covjeka posla izlijecena kucama...” U jedinom drugom dokumentu, hronici “Hu Han Su”, staroj oko 1.800 godina, zabiljezen je jos jedan slican hirurski zahvat: “Najprije bi dao pacijentu da proguta neki prasak od konoplje pomijesan s vinom, i cim su nastupile opijenost i nesvjestica, nacinio bi rez na trbuhu ili

ledima i isjekao bolesnu izraslinu. Ako su stomak ili utroba bili ugrozeni dio, on bi temeljito ocistio te organe poslije upotrebe noza i uklonio zaraznu tvar koja je izazvala upalu. Zatim bi zasio ranu i primijenio neku cudesnu mast od koje bi rana zacijelila kroz cetiri ili pet dana, a poslije mjesec dana pacijent je ponovo bio potpuno zdrav.” Sta su znali Maje? Neki istrazivaci drevne proslosti, kao sto su braca Erik i Kraig Umland, vjeruju da su i preci Maja bili vjesti hirurzi i da su vrlo cesto cak presadivali i srce! Ovaj senzacionalni zakljucak oni zasnivaju na ritualu koji se dugo zadrzao medju daleko primitivnijim narodima Azteka i Toltelka - vadenju srca! - Azteci i Tolteci su to vidjeli od starosjedilaca Maja, koji su srce presadivali. Medjutim, vjerujuci da Maje na taj nacin udobrovoljuju svoje bogove, i oni su to prihvatili nadajuci se da ce jedinoga dana postati veliki i mocni kao i Maje. Na taj nacin su ljudske zrtve postali sastavni dao krvave religije Azteka i Tolteka i u tome su, kako su najbolje znali oponasali postupke Maja... I preci Inka, koji nisu nista manje zagonetni od Maja, imali su dobre Ijekare. Njihovi hirurzi su jos prije 4500 godina vrlo uspjesno vrsili operacije na mozgu! Njihovi pacijenti nisu osjecali bol, jer su Inke za anesteziju koristili razne droge - kokain, kinin, beladonu...

Pitanja bez odgovora Kako objasniti prastare magijske vjestine uz pomoc kojih su drevni carobnjaci uspijevali svoje zivote produzavati po volji? Za neke od njih se kazu da su za zivota uspjeli postati besmrtni i da su dosegli mudrost bogova. Koliko u takvim tvrdnjama ima istine? Zanimljivo otkrice izvrsila je 1969. godine Marmajajanska naucna ekspedicija, koja je u nekadasnjoj sovjetskoj Srednjoj Aziji vrsila istrazivanje za racun Turkmenskog antropoloskog drustva. Ugledni naucnici, koji su sacinjavali ovu ekspediciju, otkrili su velik broj ljudskih skeleta starih oko stotinu hiljada godina na kojima su nadeni tragovi uspjesnih operacija grudnog kosa. To je, nakon prve nevjerice, otvorilo pitanje kakva su sve medicinska znanja posjedovali nasi praprapreci. Prastari indijski hirurzi uspjesno su presadivali noseve ratnika, koji su ove dijelove svoga tijela izgubili u bitkama, a sasvim je sigurno da su izvanredno poznavali i zakone metabolizma, cirkulacije krvi, zivcanog sistema, genetike... Vedska znanja U kontraverznoj “Rig-Vedi”, jednom od svezaka cuvene “Samhite”, koja je stara najmanje 5000 godina i koja potice iz riznice prastarih znanja legendarne vedske kulture, kaze se da su vedski Ijekari znali uspjesno da uklone posljedice izazvane otrovnim gasovima, da su uspjesno obavljali carske rezove, vrsili operacije mozga i lijecili mnoge bolesti, koje i danasnja znanost smatra neizljecivim. Drevmi vedski Ijekari poznavali su dijagnoze za cak 1120 bolesti, koristili su se plasticnom hirurgijom, a na raspolaganju su imali najmanje 121 hirurski instrument! Njihovi susjedi Tibetanci stoljecima su proucavali situaciju, odnosno trenutak umiranja, zapravo, sta covjek osjeca u trenutku kada ga napusta “dusa”, a kineski car Cin-Si (259—210 g. pr. n. e.) posjedovao je neobicno ogledalo koje je moglo da osvijetli kosti i unutrasnje organe ljudskog tijela; dakle, instrument nalik danasnjem - rentgenskom aparatu! U “Nei Cingu”, jedinstvenoj knjizi iz oblasti medicinskih nauka, koja je napisana prije gotovo, pet hiljada godina, naucnici su otkrili i ovaj pasus: “Srce nadzire cjelokupnu krv u ljudskom tijelu i upravlja njome. Krv tece

neprekidno u krugu i nikada ne stoji. Ona ne moze, a da ne tece bez prestanka, poput toka rijeke ili Sunca i Mjeseca na njihovim putanjama.” Daleko je znacajniji starokineski pojam o jinu i jangu, dvije uvijek suiprotsavljene zivotne sile, koje svoj izvor imaju u astronomskom shvacanju reda stvari. U “Huang-ti nei cingu”, prastaroj knjizi zutog Cara o unutrasnjem lijecenju, doslovnos se kaze: “Nacelo jin i jang je temeljno nacelo cijelog Svemira. Ono je korijen i izvor zivota i smrti. Preko svoga medudjelovanja i kroz svoje razlicite funkcije, jin i jang, pozitivna i negativna strana prirode, napadaju bolescu one, koji se suprotstavljaju prirodnim zakonima. U svrhu postupanja i lijecenja neke bolesti mora se traziti njihovo porijeklo.” Mudrost jina i janga Inace, porijeklo jina i janga nalazi se u taoistickoj legendi o stvaranju. Jang predstavlja pozitivni pol: aktivnost, muzevnost, koje su utjelovljene u nebesima, svjetlu, tvrdoci i toplini. Jin je, medutim, negativan: pasivan, zenski, a svoje utjelovljenje nalazi u Mjesecu, Zemlji, tami, hladnoci i vlazi. U tijelu se jin nalazi na desnoj, a jang na lijevoj strani. Odvajkada jin i jang su Kinezima dinamika postojanja. Zajednickim djelovanjem oni upravljaju planetarna i vode ih kroz godisnja doba i, dabome, vrse svoj uticaj na sve zivo u beskonacnom Svemiru. Bolest kod pojedinca uzrokuje poremecaj ravnoteze izmedu jina i janga, a smrt nastupa tek onda, kada se ta ravnoteza toliko poremeti da se obustavi njihov tok. Besmrtnost je, medutim, bar prema ovim prastarim kineskim nacelima, moguca tako dugo, dok traje ovaj neobicni tok i dok se odrzava razumna ravnoteza izmedu polova! Sve do prije dvadesetak godina naucnici su sa posprdnim smijeskom gledali na teoriju o jinu i jangu. Medutim, odskora ova teorija se nalazi pod prizmom vrlo serioznih znanstvenih istrazivanja i vec su dobijeni i konkretni rezultati. Otkriveno je, naime, da dvije razlicite hemikalije koje se nalaze u gotovo svakoj ljudskoj stanici, podesavaju ili nadziru stotine pa i hiljade funkcija na nivou stanica, djelujuci i permanentno se suprotsavljajuci jedna drugoj. Znanstveni izazovi Djelovanje jina i janga je vec utvrdeno u tako razlicitim procesima, kao sto su prisilno grcenje srca, zatim skupljanje ili sirenje krvnih zgrusaka i krvnih sudova prilikom dizanja ili spustanja krvnog pritiska! - Ocaran sam teorijom jina i janga i smatram da je tacna, mada ne mogu da shvatim kako su drevni kineski naucnici dosli do nje. Nema sumnje da

se mnoge reakcije tijela, koje se svode na nacelo “ukljuciti-iskljuciti”, jedino mogu objasniti posredstvom djelovanja ovih dviju suprotnih sila!... Ovo su rijeci farmakologa dra Nelzona Goldberga sa Utniverziteta Minesota, covjeka koji je medu prvima poceo ozbiljno da proucava kinesku teoriju o jinu i jangu. O ovoj teoriji, naravno, uskoro ce se jos mnogo cuti. Medutim, lista zbunjujucih znanja nasih praprapredaka ovdje se ne zavrsava. Naprotiv, mozda ovdje zapocinju. sta je sa alkemijskim recepturama, za koje znamo da su postojale, a koje obecavaju vjecnu vitalnost i mladost? Kako objasniti prastare magijske vjestine uz pomoc kojih su drevni istocnjacki carobnjaci uspjevali svoje zivote produzavti po volji? Za neke od njih se kazu da su za zivota uspjeli postati besmrtni i da su dosegli mudrost bogova. Koliko u takvim tvrdnjama ima istine? Kakve su tajne skrivale magijske i alkemijske knjige sto su zauvijek nestale u pozaru Aleksandrijske biblioteke? Pred savremenim istrazivacima i znanstvenicima nesumnjivo stoje mnoga iskusenja... Vrijeme ce mozda dati adekvatne odgovore!

Pokus s besmrtnoscu Jednoga dana uputio se Tao-ucitelj Wei Po Yang u planinu sa svoja tri ucenika i svojim bijelim psom. Ucitelj je bio pripravio “zlatni lijek” koji je navodno sadrzavao i Eliksir besmrtnosti. Najprije je malo cudesnoga lijeka dao psu, koji je istog trena uginuo. Zatim Wei Po Yang rece svojim ucenicima: “Zivjeti, a ne probavsi ovaj lijek, nije nista bolje no od njeg umrijeti. Zbogf toga ga moram popiti!” Ucinivsi receno, ucitelj ispusti dusu kao i pas maloprije. Ucenici se duboko razalostise, a dvojica od njih se uputise po lopate kako bi ukopali svog sirotog ucitelja. No, treci ucenik, koji se zvao Yii, bio je daleko mudriji od svojih drugova. Misljase kako je mudri Wei Po Yang zacijelo znao sto mu je ciniti. Sloga i Yu popije malo lijeka i uskoro je i on “prerninuo”. Malo kasnije mudri Wei Po Yang ozivi, jer je necistoca njegova lijeka izazvala samo kratkotrajnu smrt. Tada uze lijek davsi ga jos malo psu i uceniku Yii. Oba se nakon nekoliko casaka probudise i udjose u besmrtnost. Wei Po Yang zivio je u drugom stoljecu nase ere. Smatra se kako je on napisao knjigu cuvenu knjigu “Ts'an-t'ung'ch'i” (“Tri sjedinjena i medusobno uskladena puta"). Ova je mudra rasprava ucinila taoizam dosljednim filozofskim sustavom. Izmedju ostaloga, u raspravi se spominju i izvjesne “pilule besmrtnosti”. Kako Wei pise, one su uistinu bile izuzetno djelotvorne, “premda tako majusne da mogu stati na ostricu noza”.

Potraga za besmrtnoscu Otkako je svijeta i vijeka alkemicari su se trudili da pronadu Eliksir zivota, kao i Kamen mudraca. Je li to ikome od njih uspjelo ?

"Neprestano pijan, a ipak stalno bistra uma” - tako je neki duhoviti biograf opisao T. Bombastusa von Hohenheima, koji se prozvao Paracelsusom. Ucio je tajne vjestine i magijske nauke kod Hansa von Trittenheima u Wurzburgu, godinu dana radio u rudarskoj skoli, zatim putovao svijetom, prije svega Njemackom, Italijom, Francuskom, Nizozemskom, Engleskom, Skandinavijom i Rusijom; sluzio u Italiji kao vojni kirurg i polozio medicinski ispit na Sveucilistu u Ferrari. Godine 1526. postavljen je za gradskog lijecnika u Baselu u Svicarskoj. Imenovanje je proslavio ispred Gradske vijecnice paljenjem djela cuvenog Ibn Sine Avicenne, arapskog filozofa i lijecnika iz 11. stoljeca, te Galena, medicinskog autoriteta Grcke iz 2. stoljeca. Tri “hipostaticka” nacela Premda je bio ohol i egoistican, Paracelsus je ipak dao znacajan doprinos razvoju farmacije. Bio je jedan od prvih strucnjaka koji su spoznali da se kod pecenja i kuhanja odvijaju iste reakcije kao i pri alkemijskim procesima. Pored toga cetiri Aristotelova nacela zamijenio je trima “hipostatickim” nacelima - zivom, sumporom i soli. Izraz hipostaticki znaci da u njegovu slucaju nije rijec o obicnim tvarima, nego o trima savrsenim supstancama koje se u jednom tekstu iz 17. stoljeca opisuju na sljedeci nacin: “Ziva je britka, providna, etericna i vrlo cista tekucina, kojoj se pripisuju hranjivost, smislenost, gibanje, sila, boje i usporavanje procesa starenja. Ova tvar potjece iz zraka i vode. Ona je zivotna hrana... Sumpor je sladak, uljast, gust i ljepljiv balzam koji odrzava prirodnu toplinu udovlja, sredstvo za ozivljavanje svih zivotnih funkcija (nesvjesna aktivnost biljaka i zivotinja, primjerice pri probavi), zatim procesa rasta i promjena a izvoristem je i podrijetlom svih boja. Nesagoriv je, no ipak se pomocu njega mogu ujediniti krajnje suprotnosti.

Sol je suha tvar kojom se smjese zasticuju od raspadanja. Ima cudesne moci, rastvara tvari, skrucuje ih, prociscava, ispraznjava, daje cvrstocu, postojanost i okus. Za Paracelsusa su ta tri nacela simbolizirala duh (ziva), dusu (sumpor) te tijelo (sol). U jednom od njegovih alkemijskih spisa to je shvacanje izrazeno sljedecim rijecima: “Kao sto postoje razlicite vrste voca, tako ima i razlicitih vrsta sumpora, soli i zive. Jedna se vrsta nalazi u zlatu, druga u srebru, a treca u olovu, zeljezu, kositru itd. Sumpor je zastupljen u safiru, smaragdu, rubinu, krisolitu, magnetu i svaki put je drukciji. Isto vrijedi i za kamen, kremen, soli, izvorsku vodu itd.” Ova su razmatranja navela Paracelsusa da pocne traziti “kvintesenciju” svake tvari, onaj najfiniji i najcistiji ekstrakt koji je bit svega postojeceg. Novo u alkemiji Uvodenje hipostatickih tvari zive, sumpora i soli otvorilo je nove mogucnosti za alkemijska istrazivanja. Po svemu sudeci Paracelsus je neke kvintesencije uspjesno primjenjivao cak i pri lijecenju. Vjerojatno su u pitanju bile slabe otopine pojedinih kiselina u koje bi ponekad dodavao alkohol. Paracelsusove ideje bile su mnogim ljudima poticajne da pocnu tragati za Eliksirom zivota. Supstanca koja je davala dug zivot ili cak besmrtnost, navodno je vec bila otkrivena. U Europi se vjerovalo da je to poslo za Nicilasu Flamelu, uspjesnom prepisivacu rukopisa iz 14. stoljeca. On je 1357. kupio neku vrlo staru bogato ilustriranu knjigu: “Brizno izraden uvez bio je nacinjen od mjedi u koju su bila urezana slova i neobicni likovi... Nisam ih mogao procitati, jer to nisu bila ni latinska ni francuska pismena... sto se tice sadrzaja, bio je zeljeznim perom ili dlijetom (kako sam pretpostavljao) ispisan na listovima od kore drveta i bogato oslikan.” Na prvoj je stranici bilo ispisano zlatnim slovima: “Abraham zidov, svecenik i knez, astrolog i filozof, pozdravlja zidovski narod koji je gnjevom Bozjim razasut po Francuskoj” Flamel je taj rukopis oznacio samo kao “knjigu zidova Abrahama”. Iza posvete slijedile su kletve upucene svakome tko nije bio svecenik ili pisac. Buduci da je Flamel bio pisac, smio je nastaviti s citanjem. Autor knjige zelio je rastrkanom zidovskom narodu olaksati placanje poreza rimskoj upravi i radi toga im je odao kako ce neplemenite metale pretvoriti u zlato. Upute su bile jasne i razumljive, no nazalost su se

odnosile samo na zavrsni dio citavoga alkemijskog postupka. Naputak kako se pocinje s pokusom nalazio se prema tekstu na cetvrtom i petom listu. Na svoje veliko razocaranje, Flamel je morao zakljuciti da unatoc cistoci izvedbe on ove slike “ne moze nikako razumjeti bez iscrpnog poznavanja starih postupaka i teorija Kabale.” Veliki dobrotvori Flamel je 21 godinu pokusavao naci nekoga tko bi mu mogao objasniti znacenje slika. Naposljetku mu je supruga Perrenelle predlozila da otputuje u spanjolsku i potrazi nekog ucenog zidova koji bi mu pomogao u tumacenju. Flamel se odlucio za hodocasce na grob sv. Jakova u Compostelu. Prije puta dao je izraditi precizne kopije zagonetnih ilustracija, a onda je pjesice posao na put ponijevsi kopije, hodocasnicki stap te sesir siroka oboda. Pohodivsi svetiste, nastavio je put prema Lenu u sjevernoj spanjolskoj. Igrom slucaja tu je upoznao ucenog zidovskog lijecnika majstora Canchesa. Kad je ovaj vidio slike, veselju nije bilo kraja. Prepoznao je u njima dijelove rukopisa koji je smatrao izgubljenim. Istog trena uputio se s Flamelom u Francusku. No, preminuo je u Orleansu, sto od starosti sto od iscrpljenosti. Flamel ga je dao pokopati, a onda se sam vratio u Pariz. “Sada sam znao sto je prima materia, ali nisam znao kako da je proizvedem, jer je to bilo nesto najteze na svijetu... Nakraju, ipak, pronadoh ono sto sam trazio, prepoznavsi to po mirisu... Potom sam bez ikakve muke postao majstor. Prvi put mi je uspjela pretvorba sa zivom. Pretvorio sam nekih pola funte (227 grama) u cisto srebro, cistije no ono iz rudnika. To se dogodilo u podne 17. sijecnja 1382. godine u nazocnosti moje supruge Perrinelle.” Nakon tri mjeseca, Flamel je prvi puta uspio dobiti zlato, koje su Perrinella i on razdijelili u dobrotvorne svrhe. Tim bogatstvom podigli su: “... u Parizu 14 bolnica, 3 kapele i 7 crkvi; sve su bile potpuno zavrsene i opremljene. U Boulogneu smo ucinili isto tako mnogo kao i u Parizu, a i milosrdna djela prema sirotinji, poglavito udovicama i sirocadi...” Nakon Flamelove smrti prosirio se glas da se u nekoj od njegovih kuca nalazi skriven Kamen mudraca, pa su sve poceli uporno pretrazivati, tako da su od jedne kuce preostale samo rusevine. Pricalo se da su Perrinelle i Nicolas jos uvijek zivi, i da se nalaze u svicarskoj. Govorkalo se da je Nicolas pri ukopu supruge dao u grob spustiti tek drvenu kladu, a ne njezino tijelo. Navodno se isto dogodilo i pri njegovu “ukopu”. U stoljecima koja su slijedila zivjela je legenda da je ovaj alkemicar uspio

pobijediti smrt. Putujuci Malom Azijom Paul Lucas je sreo poznatog turskog filozofa koji mu je ispricao da “pravi filozofi znaju tajnu kako se zivot moze produljiti cak i do hiljadu godina... Spomenuo sam Flamela koji je navodno imao Kamen mudraca, no koji je vec odavno mrtav. Filozof se nasmijao, ljubazno me pitajuci: Vjerujes li u to? Ne, prijatelju moj, Flamel jos zivi... Napustio sam ih prije tri godine u Indiji, a dotad bijasmo najbolji prijatelji...” Nadmudrili smrt Godine 1761. Flamel i njegova zena videni su navodno u Pariskoj operi. Takva izvjesca su se ponovila jos nekoliko puta. U gotovo nepoznatom djelu iz 19. stoljeca “Lazljivi gavran” (Le corbeau menteur) pisca Niniana Bresa stoji: “Bijase srednjega rasta, lagano pogrbljen pod bremenom godina, cvrsta koraka i jasna pogleda. Koza mu je bila meka i prozirna kao alabaster. Bio je u drustvu zene, koja mu je zacijelo bila supruga. Na njima je bila odjeca za koju bi se moglo reci da je izisla iz mode prije nekoliko godina, no izgledala je vrlo starom. Stajao sam poluskriven u vezi neke kuce na kraju Boulevarda du Temple. Ruke mi bijahu zamrljane kiselinom, a ogrtac vonjase po peci za taljenje. Kad mi se par priblizi, Flamel se okrene prema meni. Cinilo mi se kao da mi se zeli obratiti, no Perrinella ga hitro povuce za sobom te se odmah izgubise u svjetini. Pitas me, kako mogu biti siguran da je to bio bas Nicolas Flamel? No, u nacionalnoj knjiznici provedoh sate i sate proucavajuci ‘Knjigu o zidovu Abrahamu’ pa ti sada kazem: promotri brizno prednju stranicu petoga lista i zdesna u donjem uglu slike, medu zlatotragacima, ugledat ces lice, koje ja one veceri vidjeh na Boulevardu du Temple, a koje me otada ni u snovima ne napusta...”

Legende o opsjenarima "Svojim ocima gledasmo jednoga od njih kako pravi lik covjeka kojeg ce omaðijati... demon izlazi iz njegovih usta... mnogi zli dusi silaze, a zrtvu napada nareceno zlo..." (Ibn Haldun, "Mukadama", 14. stoljece) Nomadska arapska plemena Hejaza danas su sve prije nego praznovjerni ljudi. Strogi i nemastoviti uticaj puritanskog vehabizma ostavlja vrlo malo prostora za bilo sta drugo osim doslovnog tumacenja zivota. Jedini izuzetak koji zatekoh tamo bila je prica o El-Arabu (Arapin). Misterija El-Araba Izgleda da je El-Arab bio ili velika varalica ili veliki carobnjak - ili prvi covjek koji je koristio elektricnu struju. Prije tri ili cetiri stotine godina, on se pojavio u oblicju pustinjaka i zatrazio utociste u jednom malom selu. Poslije rasprave u kojoj su njegova tumacenja vjere stanovnistvu izgledala odvec liberalna, protjeran je u divljinu. Cinilo se, medutim, da se to mjesto dopalo El-Arabu. Prica se da je iz pjescanih dina, koje su bile udaljene oko jednu milju, usmjeravao duge bljeskove munja prema nesrecnim seljanima, sve dok ga nisu bezvoljno pozvali da se nastani kod njih. Vise nije bilo rasprava o vjeri. Umjesto toga, El-Arab je provodio vrijeme demonstrirajuci svoje munje i prosirujuci svoje teorije. Prema njegovom ucenju, munja, kao i sve ostalo, ima prakticnu primjenu. On je naucio kako da njom ovlada i da je potcini svojoj volji. Kada su mu prigovarali za opjsenarstvo, on se jednostavno smijao. Putnicima je demonstrirao munju zatvorenu u glinene lonce. Na zalost, veoma je malo njegovih aktivnosti koje su poznate, izuzev ove: kada bi neko bio nestrpljiv da cuje za vijest iz daleka, El-Arab bi malko otvorio lonac i pozvao munju da donese poruku, usmjeravajuci je u pravcu zeljene vijesti. Suknuo bi dim i cuo se ostar pucanj, a munja bi u obliku raslji izletjela iz posude. Potom bi otvorio drugi lonac "u koji se vracala munja brza od svjetlosti", a u njemu bi se, gle cuda, vidjela zelena vatra. EI-Arab bi ovo protumacio i dao zeljeno obavjestenje "koje se uvijek pokazivalo ispravnim". U njegovom normalnom zivotu nista nije izgledalo cudno. Najcudnije je bilo to sto su putnici obicno slijedili svjetlost kad bi se izgubili u pustinji i bezbjedno stizali u selo. Kad je umro, govorilo se da je u tom naselju zivio gotovo 250 godina. Nikakvo cudo da su generacije rasle ne smatrajuci nicim posebnim ni njega ni munje. No, kad je umro, bio je to zestoki sok. Kao sto je bio obicaj kad umre postovani covjek, njegovo tijelo je zakopano na mjestu gdje je umro: u pustinjskom pijesku jedne dine pored seoskog bunara. Kad su se

seljani vratili s pogreba, primjetili su da je El-Arabova kuca nestala! Lokalni svijet ne samo da nikada nije vidio slican fenomen, vec nije ni cuo za nesto slicno. Kao sto mi rece jedan covjek: "Moze izgledati cudno, ali na kraju krajeva bio je samo jedan El-Arab. Da ih je bilo dvojica, vjerovatno bi i drugi umro na isti nacin." Izmedju istine i maste S naucnog gledista, smatra autor ovog zanimljivog teksta Idriz sah (“Orijentalna magija”, str. 101, BIGZ, Beograd, 1989), nekoliko stvari iznenaduju onoga ko proucava orijentalne price o carobnjacima. Prije svega, izgleda pomalo sokantno da je ucinjeno tako malo u proucavanju istocnjackog blaga da bi se, gdje je to moguce, odvojila stvarnost od maste. U mnogim slucajevima izgleda da u ovim pricama postoji neki podsloj, sto se posebno odnosi na price o carobnjacima - pojedincima. To, naravno, ne znaci da su te price u potpunosti istinite: to znaci da ima jos mnogo toga sto se moze nauciti iz orijentalne magije. Citajuci izvjestaje o cuvenim opsjenarima i razgovarajuci s ljudima medu kojima su zivjeli, covjek dolazi do zakljucka da istocnjacki svijet nije lakse prevariti od svijeta iz drugih krajeva. U upravo navedenoj prici, na primjer, Arapi koji je prepricavaju nisu skloni da se dive EI-Arabovim fascinantnim cudima. Istorija pokazuje da su oni, u sustini, prakticna rasa. Otuda bi trebalo ocekivati da njih vise interesuje kako je stekao moc i da li se ona moze kopirati i primijeniti u svakodnevnom zivotu. Stoga je, u svrhu proucavanja, korisno da se sakupe sve price o opsjenarstvu. Sadorna od Bagdada Carobnjak koji je bio jako trazen u vrijeme prvih bagdadskih kalifa bio je poznat kao Sadoma. Imao je obicaj da putuje kroz pustinjska prostranstva "da bi razgovarao s duhovima". Mnogo puta je nailazio na putnike koji su vapili za vodom i bili na samrti. Prica se da je, iako nikada nije nista nosio sa sobom, uvijek bio sposoban da nekim cudom stvori vodu i socno voce da bi povratio iscrpljene. Ima nekoliko zapisa o ovoj vrsti magije. Jedan takav carobnjak (ciju je hranu nosila u pustinju carobna ptica Rok, koja je poznata citaocima "Hiljadu i jedne noci") bio je sposoban da bespomocne putnike natjera da jedu cak i kad su bili u besvjesnom stanju. Cak i danas poneki putnici pricaju da im se desavalo da obamrli od gladi utonu u san. Kad bi se probudili, kazu da im se cinilo da u snu vide pravi put koji vodi kuci, otisnut na pustinjskom pijesku. I tada bi im se vracala snaga. Moguce je da je podsvijest bila na neki nacin stimulisana za vrijeme sna i da im je u pomoc pristizalo ono cudno sesto culo koje sticu ljudi iz pustinje. Izgleda da bilo kakve emocije podizu mentalnu snagu na visi nivo. To bi, svakako, moglo biti objasnjenje za mnoge magijske fenomene. Obicno se

konstatuje da su emocije (pozuda i strast za vlascu) ono sto ljude goni na cudotvorna djela. Psiholozi - i istoricari - tvrde da je dovoljna mala neravnoteza mozga koja ce natjerati covjeka da povjeruje kako moze kontrolisati prirodu, jer on to zeli vise od svega ostaloga. Interesantan je magijski stav o ovome. Carobnjaci kazu da je covjek sposoban da se izdigne iznad prirodnog reda stvari i da dade oduska svojim zamislima, tek u trenutku kad su emocije podignute na nivo visi od prirodnog. Ovdje ponovo dolazimo blizu stanja poluzanosa i stanja ludila. Ovaj obrazac je ocigledan i u lokalnoj prici iz Altankola - Zlatna rijeka - u Tibetu. Uticuci u jezero Sing-su-laj, potok sa sobom nosi cestice zlata koje se hvata u kozije mjesine razapete u vodi. Legenda kaze da se jedan tibetanski carobnjak zakleo da ce postici kontrolu nad zlatom, tako da ce biti dostupno samo onima koji ga budu dostojni. Rezultat toga bio je dogovor carobnjaka i rjecnog boga. Otada, kad god zaprijeti opasnost zemlji, zlatni nanos presusuje. Tvrdi se da je ovo pojavljivanje i nestajanje zlata zabiljezeno u vise navrata, prije i poslije rata s Kinom. Siltim Mudrac Siltim, jedan arapski opsjenar, njegovao je umijece poprimanja bilo kog oblika po svom izboru. Zaljubivsi se u liepu djevojku koja ga nije voljela, njegova ljubav dosegla je takve visine da se povukao na jedno pusto mjesto uz rijeku da bi gajio svoje osjecaje. Poslije dvije godine, za vrijeme kojih kazu da je naucio jezik riba i bio sposoban da svoje moci prenese daleko po svojoj volji, otkrio je kako ce dozvati sebi djevojku u gluho doba noci. Ona je bila svjesna da ga posecuje. Njenim pricama o snovima koje je sanjala moglo se vjerovati, ali je ona drzala da carobnjak zivi u cudesno raskosnoj palati, iako je svima bilo poznato da on nije imao nista vise od uboge kolibe podignute na obali rijeke. Kada su djevojcini rodaci postali nestrpljivi, jedan od njih se osmjeli i ode do pustinjakove kolibe ne bi li mu ovaj podario ono sto je prizeljkivao opsjenarsku moc. Opsjenar ga je lijepo primio i priznao mu da zaista posjeduje moc da svoju kucicu – po zelji - pretvori u mermernu palatu, ali mu nije odao tajnu na koji to nacin cini. Cim se posjetilac vratio da to saopsti svojoj rodbini, djevojka je stvarno nestala. Nestao je i Siltim, a prica kazuje da se o njima vise nikada nista nije culo.

Palata tri ukradena srca U starom Teheranu, kazu, jos uvijek postoji Palata tri ukradena srca za koju je vezano jedno od najljepsih orijentalnih predanja... U bogatoj riznici nezaboravnih predanja Istoka, nalaze se mnoge price koje se odnose na potragu za Eliksirom zivota, kojim bi se mogla osigurati besmrtnost. Najveci broj predanja se koncentrisu oko srca ili jetre, a neka su prepuna sibolike. Sljedeca, vrlo popularna, prica cini se da spaja filozofske i okultne elemente, a mozda je na izvjestan nacin zasnovana i na stvarnom dogadaju, kako to tvrde mnogi poznavaoci orijentalnih narodnih predanja. Palata tri ukradena srca Bogati zemljoposjednik se ozenio kcerkom perzijskog velikodostojnika. Nakon vjencanja, muz je provodio mnogo vremena daleko od kuce, zauzet cestim hodocascima. Jedna soba u kuci uvijek je ostajala zakljucana. Iako je bila upozorena da nikad ne zaviri u nju, mlada i radoznala zena na kraju je otkrila da ne moze sputati svoju znatizelju. Jednog dana, dok joj je rnuz bio u Siriji, navratio je putujuci bravar. Receno mu je da otvori vrata zakljucane odaje. Gazdarica ga je pratila ne krijuci svoju radoznalost i uzbudenje. Na njen uzas, kad je stavio kljuc u bravu, covjek joj je pao pred noge ispustajuci strasne krike. Kada su sluge dotrcale da pomognu svojoj gospodarici, bravar je vec bio mrtav. Po muzevljevom povratku, zena je, naravno, morala priznati krivicu. On joj je tada saopstio da je odavno ukljucen u pokuse kojima bi se napravio lijek za vjecni zivot. Prema analizama u jednom drevnom rukopisu, on je u tome bio gotovo uspio. Preostao mu je samo djelic eksperimenta da se uradi, ali je ovaj nesrecni prekid (kao sto je slucaj s vecinom magijskih obreda) unistio sav njegov visegodisnji trud. Element koji je nedostajao postupku bilo je - bravarevo srce! Zbog toga je na lijevoj strani grudi mrtvog bravara zjapila duboka rana. U zakljucanoj sobi sve je bilo pretvoreno u pepeo. Dok je bracni par stajao promatrajuci pustos, podrugljivi smjeh slivao se s tavanice. Prica se zavrsava tuznim zapisom da je najprije poludio muz, a zatim i zena. Kad su umrli u razmaku od nekoliko mjeseci, otkriveno je da su im izvadena srca. Zato se ta kuca u starom Teheranu jos uvijek zove Palata tri ukradena srca! Prasak himalajskog leoparda Carobnjaci - pogotovu kada su putujuce varalice - cesto prate tekuce dogadaje, a isto tako igraju svoju ulogu pomazuci onima koji pate od uobicajenih bolesti i ambicija. Za vrijeme posljednje gladi u Indiji, pise Idriz

sah, malo poznati mudrac iz Bombaja, cija glavna teorija bijase da je golotinja srodna poboznosti, obogatio se preko noci. Madije koje je on pravio s „praskom himalajskog leoparda" - barem je tako tvrdio - osiguravale su onome ko ih posjeduje zastitu od nemastine, gladi i bolesti. Hiljade ljudi je umrlo, ali carobnjak nije. On je mogao sebi priustiti da kupi rizu na crno. Ali, nije umrla ni zena koja je o njegovim cudesima obavijestila samog maharadzu koji je izjavio da se u njegovoj drzavi nece nista raditi dok mu ne dovedu carobnjaka. Poslije velikog nagovaranja, opsjenar je na sastanku uvazene dvorske skupstine bio postavljen do Njegovog Velicanstva. Svaka rijec koju je izgovarao, prihvatana je kao sveta. Natovaren pocastima i blagom, ostao je do kraja uporan protiv nosenja odjece. Na kraju je njegovo samopostovanje toliko poraslo da je govorio samo dva puta dnevno. Svaka njegova rijec bila je zapisivana zlatnim perom. Ova je prica prvorazredna grada za buduce mitove i legende. Ukoliko se carobnjak na vrijeme ne diskredituje, velika je vjerovatnoca da ce njegovi podvizi uci u istoriju. Tibetanski carobnjak Verovatno je jos ziv i verovatno se bavi unosnim poslom jedan tibetanski sveti covek, koji je za naknadu u iznosu od pet silinga prodavao „Svitak hartije za prociscenje duse". To je, govorio je, bitno da bi se u potpunosti postalo covjek, a kamoli da se prouce i procijene cula magije. Proslavljen kao opsjenar, on nije zelio da govori o svojim cinima i poricao je da mu je 305 godina. „Nemojte slusati sta svijet o meni prica, jer ne samo da mi je vise od 100 godina, ja jos nisam ni roden!?..." Ti svici su se sastojali od izbjeljenih listova koje je trebalo nositi nekoliko dana prije nego sto ih mudrac ispise. Emanacija je prodirala u svitak i vodila mudracevu ruku. Ja sam morao stajati iza njega petnaestak minuta da bi moj svitak bio zavrsen. Sve vreme on je razgovarao s nekim ko je bio „stanovnik grada cetiri dana hoda odavde i pomalo nejasan, nesumnjivo zbog jakih vazdusnih strujanja". Zavrseno djelo umotano je u parce stavljene koze i uvezano zicom od ovcjeg creva. Kad sam ga doneo u Englesku, sluzilo mi je kao barometar zato sto bi se crijevo ovlazilo otprilike cetiri sata prije kise. Taj sveti covjek mi je, rekao da oprema carobnjaka, posebno onih koji predskazuju buducnost, predstavlja samo aranziranje „da bi se impresionirali oni koji zahtijevaju te stvari, a cuo sam da je tako i na zapadu". Rekao mi je da je jedina prava nosnja carobnjaka ona koju licno nosi i molio me da se na nju naviknem odmah, tako da cu osjetiti blagotvorni uticaj koji ce me nadalje pratiti kroz zivot.

Na glavi je nosio sesir od krzna sneznog leoparda u obliku palacinke, a u usima je imao neobradene grumencice cilibara. Duga, teska niska slicnih grumencica prosarana parcadima grubog nefrita visila je o njegovom vratu preko prljavog krznom obrubljenog, kaputa koji je sezao do clanaka. O pasu mu je visila velika zelena kozna torba, uljepsana istom bojom i nacickana crvenim staklenim perlama. Sve je kompletirao duboki kozni obrub. Na nogama je nosio izvezene papuce uzdignutih prstiju koje su bile zavezane zicom od ovcijeg creijva. Zimske cizme visile su mu o vratu. Nije se nikad odvajao od prstenova od nefrita i cilibara koje je nosio na rukama. Oni su, govorio je, njegova „sreca" i unistavali su gorske demone, razne vrste neprijatelja i vukodlake koji su napadali putnike. Posljednje rjeci koje mi je uputio, bile su upozorenje protiv pranja tijela. „Ruke se mogu prati, ali tijelo nikada." U ovome je, izgleda, bio predani sljedbenik svog vjerovanja. Eliksir zivota U Egiptu postoje mnoge price o carobnjacima i njihovim pokusajima da pronadu Eliksir zivota ili Kamen mudraca. Jednu od najzanimljivijih cuo sam u Kairu. Po arapskim i persijskim alhemijskim i magijskim spisima, tu i tamo se pominje Zlatna glava, ali nigdje nema nagovjestaja o cemu se, zapravo, radi. U ovoj prici sam konacno nasao na sta se to odnosi. Cuveni kairski carobnjak, El Girbi, usmjerio je svoje aktivnosti na pronalazenje skrivenog blaga. U tu svrhu naucio je da glinenu glavu pretvori u zlatnu. Ovo je, medutim, mogao uraditi samo jednom. Kad bi postala zlatna, glava je bila prorostvo ili ju je posjedovao duh. Jedna od njenih moci bila je da oda gdje se nalazi skriveno blago. Izgleda da je El Girbi glavu koristio i za obicne vradzbine i daje ona predskazala mnoge cudne stvari. Jednom mu je odala i gdje se skriva golemo blago. Kada ga je doneo kuci, El Girbi se ponovo obratio prorocanstvu. Prema testamentu za koji se tvrdi da ga je on ostavio, glava je odbila da mu skrivena blaga odaje vise od jednog mjesecno. A onda je pocela i da laze. Govorila mu je o blagu vecem no sto covjek moze da zamisli, zakopanom osam stotina stopa ispod morskog dna! U prepirci koja je uslijedila, glava je na El Girbija bacila lonac koji se razbio na ulici i privukao paznju komsija. Ova epizoda prosla je dosta mirno. Medutim, svade izmedu glave i carobnjaka su postajale sve cesce. Svi su smatrali da je covjek poludio. Jednog dana, kada je prolazio neki bezazleni draguljar ogromni lonac izleteo je kroz prozor Girbijeve palate, pogodivsi draguljara u vrat. Stigli su na sud.

U svojoj odbrani, carobnjak je negirao optuzbu i objasnio je sve u vezi s cudesnom glinenom glavom. Bio je osuden na sest mjeseci zatvora. Kad se vratio kuci, izgledalo je da se glava bolje ponasa. Savjetovala ga je da sacini Eliksir zivota, dajuci mu detaljne upute u vezi sa sastojcima i metodama. Ubrzo je za to saznao i lokalni sudija koji bjese osudio mudraca. Covek u sedamdesetim godinama nije mogao ignorisati ovo otkrice. Kao uzdarje za oprostenje i za dokument koji objasnjava da je El Girbi zdrav i nevin, bocica s dragocijenim lijekom promijenila je vlasnika. Te iste noci, glava se obratila carobnjaku: „Upravo sam cula da je sudija uzeo napitak. To znaci da ce on zivjeti barem jos sezdeset godina. Zaboravih da ti kazem da su to tvoje godine! Ti ces umrijeti onog jutra kad sucev eliksir pocne da deluje!..." Kazu da je El Girbi jedva imao vremena da sroci priznanje i baci glavu u Nil, prije nego sto je umro.

“I tada ce vladati vjecnost...” Ako je vjerovati starom francuskom vidovnjaku, na smak svijeta cemo cekati jos podugo. Nostradamus ga je predvidio tek – 3797. godine! Iz starih se arhiva pojavljuje gotovo nesagledivo obilje neobicnih rorocanstava, koje je za vrijeme svog burnog zivota ostavio jedan od najglasovitijih vidovnjaka Evrope Michela de Notre-Dame, koji se po obicaju svoga vremena nazvao “Nostradamus”. Roden je 14. decembra 1503. u Francuskoj, u Provansi, u mjestu SaintRemyu. Najprije je kao lijecnik navodno proveo razlicita cudesna izlijecenja, ali je slavu stekao svojim prorocanstvima. Bile su to stotine prorocanstava u stihovima od po cetiri reda, sto ih je iz mirnog Salona, u kojem je studirao, razasiljao citavim svijetom. Godine 1555. prvi put su objavljena pod naslovom “Centuries”. Nostradamusova se slava ubrzo pronijela svijetom pa su ljudi svih staleza poceli posjecivati ucenjaka trazeci od njega savjet. Dramaticna prorocanstva Kraljevi i knezovi pozivali su ga na svoje dvorove i zadrzavali ga kao gosta dulje vremena. U Pariz ga je pozvao uticajni kardinal Bourbon i upoznao ga sa svojim prijateljirna. Meðu Nostradamusove postovaoce ubraja se i Katarina Medici, supruga francuskog kralja Henrija II. Kasnije ga je kralj Karlo IX imenovao svojim osobnim lijecnikom. Godine 1556. Nostradamusa je pozvala kraljica k sebi u Pariz. Jedva je cekala da dozna kakva sudbina ocekuje njezina cetiri sina. A kako je glasio vidovnjakov odgovor? Unaprijed je doista izjavio ono sto se cinilo nemogucim: tri ce kraljicina sina jednom sjediti na prijestolju! Pri tom je, doduse, presutio da ce krunisanje jednog od njih omoguciti tek smrt njegova brata. Ucinio je to smatrajuci - kako je to nekoliko puta razjasnio da ni za koga nije dobro da uvijek zna punu istinu. Vec godinu dana kasnije pocelo se ostvarivati ono sto je Nostradamus nagovijestio. Kralj Henri izgubio je zivot pod neobicnim okolnostima. To se na svadbi njegove sestre Margarite s vojvodom od Savoje dogodilo slucajno, ali i na neobican nacin. Na turniru koji se odrzavao u slavu svadbe, odjedmom je kralj Henri izazvao mladog grofa Montgomerya na

vitesko natjecanje. Pri torn je doslo do strasne nesrece: Englezovo je koplje probilo zicani zaklon na kraljevoj zlatnoj kacigi i prodrlo mu u oko. Henri II umro je od te rane u 40. godini zivota. Taj je dogaðaj Nostradamus nagovijestio u sljedecim stihovima: “Mladi ce lav pobijediti staroga u pojedinacnoj borbi. Probost ce mu oko u zlatnom kavezu, zadati mu dvije rane i stari ce lav umrijeti jezovitom smrcu.” Istodobno je u nekoj drugoj strofi od cetiri retka zabiljezio: “U godini u kojoj jedno oko vlada Francuskom bit ce dvor vrlo nemiran, a gospodin du Blois ubit ce svoga prijatelja. Kraljevstvo ce tesko stradati...” Neuspjeli bijeg Nakon Henrijeve smrti ispunila se sudbina princeva tacno onako kako je Nostradamus nagovijestio. Prvom sinu, Franji II, bilo je u to vrijeme tek 16 godina. Umro je godinu dana kasnije. Nakon njega uspeo se na prijestolje Karlo IX u dobi od deset godina. Vladao je pod majcinim regentstvom. Izbila je pobuna i desila se krvava Bartolomejska noc. Karlo je umro u dobi od 22 godine ostavivsi Francusku u haosu. Sad je okrunjen posljednji princ. Vladao je kao Henri III. Kad je u Bloisu sazvao drzavno vijece, ispunilo se ono drugo prorocanstvo. Kralj je dao potajno ubiti svoga prijatelja vojvodu od Guisea. “Gospodin du Blois”, pisalo je u vidovnjakovim stihovima, “ubit ce svoga prijatelja!” Jos i danas nas zapanjuje kako je tacno Nostradamus predvidio sudbinu kralja Luja XVI i Marije Antoanete i kako je nagovijestio Francusku revoluciju. “Nocu ce kroz kraljicina vrata izaci bracni par, kraljica, bijeli dragulj, napusteni kralj u sivom, i stici ce u Varennes. Izbor Kapetingera je uzrok oluje, vatre, krvi i sjekire (giljotine).” Vise od dva stoljeca posto je Nostradamus zapisao te retke dogodilo se: u noci od 20. juna 1791. bjezi kraljevska porodica kroz tajna vrata. Kralj je odjeven u sivo, a njegova supruga nosi bijelu haljinu. Stvarno im je uspjelo da stignu na cilj, u gradic Varennes u Argonskoj sumi. cak i ono sto se ondje ubrzo nakon toga dogodilo, Nostradamus je vec predvidio, a naveo je cak i imena ljudi koji ce u torn sudjelovatl. Ti stihovi glase: “Odvojenom suprugu stavit ce na glavu mitru i vratiti ga. Borba ce se razviti iznad opeka pomocu pet stotina. Jedan ce se izdajica zvati Narbon, cuvar bacvi s uljem.” Ono sto je u vrijeme kad je Nostradamus napisao svoje prorocanstvo, dakle, dva stoljeca prije nego sto su se dogaðaji zbili, morale zvucatl smuseno i besmisleno, pretvorilo se u tuznu stvarnost: kralju, kojega su

odvojili od Marije Antoanete, jakobinci su na glavu nataknuli siljatu frigijsku kapu. Plamen do neba cini se da je nekoliko stihova odgovara Napoleonu I: “Jedan ce se car roditi u blizini Italije”, kazuje katren 60. stih u prvoj centuriji, a jedan drugi stih nadopunjuje: “Posto je poceo kao obican vojnik, njemu ce uspjeti da vlada carstvom.” Nostradamus je zacudno tocno opisao i Korzikancevu vladavinu: “Obrijana glava preuzima vladavinu u luckom gradu i namece obvezu da se placa danak. Taj covjek tjera prljave skrtice, koje ce mu ubuduce biti neprijatelji, i cetrnaest godina nasilno vlada gradom.” Bonaparte je vladao od 19. decembra 1799. do 13. marta 1814. - gotovo tocno 14 godina! Protivno dvorskoj modi francuskih burbonskih kraljeva koja je propisivala vlasulje, Napoleon je sisao kosu kratko. Sudbina Napoleona III, kojeg Nostradamus naziva necakom (“neveu”) Napoleona I, takoðer je predviðena: “Vidi se plamen od neba do zemlje. Porazen od visokoroðenog, cudesno zbivanje. Veliki pokolj ljudi; velikanov necak je zarobljen. Ponosni covjek izbjegava uzbudljivu smrt.” Plamen od nebrojenih vatri i vrlo zestokog bombardiranja uzdizao se iznad tvrðave Sedan kad se 1. septembra 1870. u njemacko-francuskom ratu zavrsavala velika odlucna bitka. Francuska se armija predala i posla u zarobljenistvo zajedno sa carem. U pismu baronu Reillu Napoleon III pise koliko ga je boljelo sto nije pao u bici. Pobjednik kojega Nostradamus naziva “visokoroðenim” bio je njemacki car Wilhelm I. Nostradamus je ostavio 939 “slika buducnosti”. Mnoge od njih pokazale su se zacuðujuce tacnim. S pocetka ih je svrstavao povijesnim redom. Oklijevanje, a naposljetku i strah da bi ga mogli optuziti pred inkvizicijom - i doista je Vatikan sve do 1881. zabranjivao “Centuries” u kojima se najavljuje i propast papinstva - navele su ga da kasnije ispremijesa svoje stihove. Tako ih je izmijesao da je izvanredno tesko razabrati na koje se dogaðaje odnose pojedini katreni. “U igri od tisucu nejasnih stihova”, priznao je Nostradamus, “dajem, otkrivajuci i sakrivajuci, ono sto ce niknuti tek u buducnosti (velike dozivljaje velikih vladara a oni koji ih ne odgonetnu bit ce od radoznalosti na mukama), jer dugacak je niz stvari zabiljezen, koje ce se moci prepoznati tek onda kad doðe odreðeni dan.” Nece umrijeti covjecanstvo! Godine 1921, dakle nepune tri godine nakon zavrsetka prvog svjetskog rata cije strahote nisu bile jos zaboravljene, objavljena je u Berlinu

rasprava koja je najavljivala nesto sto je u ono vrijeme bilo apsolutno nepredocivo: da ce godine 1939. izbiti drugi svjetski rat. Pisac te brosure, postanski cinovnik po imenu C. Loog, oslanjao se pri tom na jedan posve odreðeni Nostradamusov stih koji je, doduse, zvucao vrlo nejasno: “Sedam puta ce se izmijeniti britanski narod. Natopljen krvlju izmijenit ce se za 290 godina, ne putem Francuske vec putem Njemacke. Ariel se vara u poljskom kopiletu.” Glavno je pitanje bilo, od kojeg dogaðaja treba poceti brojati onih 290 godina. Loog, koji je potanko proucio sve knjige i komentare o velikom vidovnjaku, nadosao je na dogaðaj koji se zbio godine 1649. Te su godine engleskom kralju Karlu I odsjekli glavu i velika je drzava postala republikom pod vodstvom Olivera Cromwella. To je bila prva velika izmjena. Godine 1660! Glasoviti prorok sagledava i nasu buducnost, najvljujuci izgradnju svemirske stanice. On je naziva “Zracnim krilom” i najavljuje izgradnju vise takvih “krila”. Moguc je takoðer i prodor u naucnim istrazivanjima. Astrofizicari ce uspjesno istrazivati neke nepoznate cestice atomskog jezgra. Ta saznanja mogu biti toliko senzacionalna da ce energija od 2025. godine biti cista i vrlo jeftina. Nostradamus, meðutim, vidi i tajne pripreme za za veliki, mozda cak i svjetski rat. Svjetska sila Kina bi mogla pozeljeti da sebi podredi azijski i evropski kontinent. U meðuvremenu bi trebalo da se desi i jedan vazan kozmicki dogaðaj – neko nebesko tijelo iz dalekih dubina svemira moglo bi ozbiljno promijeniti klimatske prilike na nasoj planeti... On vidi i veliki haos u jednoj velikoj zemlji – njeni prihodi i rashodi ce se potpuno oteti kontroli, a to ce onda izazvati nemire i probleme u cijelom svijetu. Predviða i potpuni raspad nekih armija, koje ce “Nestati kao da nikad mocne nisu bile”! Pored mnogih stravicnih vizija – od ratova do gladi i umiranja – Nostradamus je zdrzao i dobru dozu optimizma za sve nas: “Na kraju krajeva, nece umrijeti covjecanstvo, umrijet ce smrt. I tada ce vladati vjecnost...”

Grof koji je postao legenda O njemu su napisane desetine knjiga, a njegova misteriozna pojava u drugoj polovici 18. stoljeca, ostala je neobjasnjena. No, njegovi savremenici su vjerovali da je bio jedan od najvjestijih alkemicara! Dovoljno je kazati - grof St. Germain (zermen)! Ovo ime medu njegtovim poklonicima izaziva postovanje ravno divljenju. Oni koji mu nisu bili skloni reci ce da je to bio “jedan odvratni prevarant i sarlatan”! Treci ce tvrditi da je bio mozda najveci alkemicar svih vremena; cetvrti su ubijedeni da je posjedovao Eliksir besmrtnosti i da, nakon skoro tri stoljeca, jos uvijek zivi! Iz jednog izvjesca, medutim, doznajemo da je roden 1710. godine u obitelji poreznika u mjestu San Germano. Okultist Eliphas Levi iz 19. stoljeca tvrdi pak da je dosao na svijet krajem 17. stoljeca u Leitmeritzu u Ceskoj kao vanbracni sin rozenkrucijanera plemenite krvi. Takvo bi porijeklo moglo objasniti izrazenu grofovu sklonost misticizmu i dati odgovor na tajnu njegovih impresivnih, ponekad i potpuno samosvojnih alkemicarskih i drugih magijskih sposobnosti. Grof je bio izuzetno nadaren za jezike. Vladao je francuskim, njemackim, engleskim, nizozemskim i ruskim. Sam je tvrdio kako je naucio i kineski, perzijski te hindu, no u njegovoj okolini nije bilo osobe koja bi to mogla provjeriti i potvrditi. Izuzetna obrazovanost Horace Walpole pise da je grof bio cudesan glazbenik. Navodno je bio i sjajan slikar, iako se ne zna ni za jednu od njegovih slika. Njegove slike su se isticale time sto je nakit prikazan na njima svjetlucao kao pravi. Mnoge cinjenice ukazuju i na to da je St. Germain bio izvrstan zlatar, ali taj obrt ipak nije izucio kod perzijskog saha, kako je inace znao tvrditi. Navodno je na veliku radost francuskoga kralja Luja XIV jednom prilikom popravio tesko osteceni dragulj. Moguce je, naravno, da je velicanstvenost svojih slika i postizao upravo koristenjem biserja ili nekog slicnog materijala. Usto je bio izuzetno dobro upucen u sva podrucja kemije. U cijeloj Evropi osnovao je niz laboratorija posudenim novcem, po svemu sudeci

namijenjenih proizvodnji postojanih i zarkih pigmenata za boje i za istrazivanje tajnih receptura alkemije. St. Germain je bio ujedno i ugledan iscjelitelj . Izlijecio je marsala de Belle Isle, te vratio u zivot neku mladu prijateljicu Madame Pompadour, posto je gotovo umrla otrovavsi se gljivama. O grofu se takoder prica da nikada nije jeo u drustvu drugih ljudi. Dok su se svi oko njega, kao sto je to u ono vrijeme bilo uobicajeno, prezderavali obilnim obrocima, on je sjedio za stolom pijuci samo mineralnu vodu. “Umjesto da jede, pricao je od pocetka do kraja objeda. Slijedio sam njegov primjer pa ni ja nisam jeo. Mirne se duse moze reci da mu u dosjetljivosti nije bilo ravna sugovornika”- pricao je Casanova. Kao sto Colin Wilson pise u knjizi “Okultno” (“The Occult”), grof je vjerojatno bio vegetarijanac. Ipak, najcudnije je bilo to sto je raspolagao izuzetnim znanjem i obrazovanoscu. U 19. stoljecu grofovi su pristase tvrdili da je on vec pri prvome nastupu na francuskome dvoru 1740. godine imao to znanje, ali se ne zna gdje ga je i kako stekao. Medutim, nisu svi njegovi suvremenici bili odusevljeni njegovim sposobnostima. Casanova, koji ga je susreo u Haagu, gdje su se obojica zatekli na diplomatskoj misiji, vidio je u njemu sarlatana, ne drzeci ga zbog toga manje simpaticnim: “Ovaj zadivljujuci covjek, kojeg je priroda izabrala za kralja hohstaplera i sarlatana, samopouzdano tvrdi kako mu je tristo ljeta, kako poznaje tajne univerzalne medicine, kako vlada prirodom te moze taliti dragulje, pa da tako iz 10 ili 12 manjih dragulja moze proizvesti jedan veliki najfinijeg sjaja. Sve je to, kaze, macji kasalj. Usprkos njegovoj hvalisavosti, bezocnim lazima i ekscentricnosti ne mogu reci da mi je bio odbojan, Unatoc svemu sto znam i osjecam, smatrao sam ga zadivljujucom osobnoscu...” Kontraverzne price I grof Alvensleben, pruski izaslanik na dvoru u Drezdenu, dobro je poznavao St. Germaina. Godine 1777. o njemu je zapisao: “Rijec je o visoko nadarenom covjeku osebitog duha, no potpuno lisena rasudne moci. Svoju veliku slavu najvise ima zahvaliti s jedne strane najdrskijem ulizivanju za koje je covjek uopce sposoban, a s druge pak izvanrednoj rjecitosti, poglavito ako se covjek prepusti strasti i ushicenosti njegovih rijeci. Inace ga pokrece neizmjerna oholost...” Mnoge price o St. Germainu koje su dovele do tako sumnjicava stava, nisu se zapravo mogle odnositi na grofa, vec na varalicu po imenu Gauve, koji se nalazio u sluzbi vojvode de Choiseula, zakleta neprijatelja St. Germaina. Gauve, koji je

zapanjujuce bio nalik na grofa, dobio je nalog da u javnosti karikira grofove sposobnosti, ne bi li mu tako naudio. I danas ima ljudi koji su uvjereni da je grof. St. Germain jos ziv. Iako se u knjizi umrlih zupe Eckerndorfeu nalazi podatak o njegovoj smrti, nedugo nakon unosenja tog podatka, prosirile su se glasine da je grof ziv. Posljednji grofov dobrotvor, princ Karl von Hessen-Kassel, u oporuci je nalozio da se njegovi spisi spale da ne bi bili pogresno protumaceni. Jedan drugi grofov poklonik prosirio je vijest da grof nije mrtav, vec da je viden u Parizu, gdje je Mariji Antoaneti prorekao izbijanje francuske revolucije. Ona ga je pak u svojim dnevnicima cesto spominjala, kajuci se sto nije poslusala savjete koje joj je dao grof. Godine 1785, dvanaest mjeseci posto je umro, mnogi su ga ljudi “vidjeli" u Wilhelmsbadu, u drustvu s magicarom Cagliostrom i hipnoticarom Antonom Mesmerom te s filozofom De St. Martinom. Godine 1789. otputovao je u svedsku i upozorio kralja Gustava III na nesrecu koja mu prijeti. Istog je ljeta posjetio prijateljicu Mademoiselle d'Adhmar obecavsi joj da ce se jos pet puta vidjeti. Ona je poslije rekla da je grof izgledao kao da mu je 46 godina. Iz njezinih rijeci moze se razaznati da je grof odrzao obecanje. Legenda koja zivi Cara Napoleona Bonapartea (1808-1873) toliko je zaintrigirala prica o grofu da je dao oformiti posebnu komisiju koja je trebala istraziti njegov zivot i djelovanje. No, rezultati istrage unisteni su u strasnom pozaru 1871. godine u kojem je izgorjela pariska vijecnica. Grofovi su poklonici bili uvjereni kako se ni taj dogadaj ne moze pripisati pukom slucaju. Nekoliko godina kasnije Teozofsko drustvo kojemu je predsjedavala Madame Blavatsky objavilo je kako je grof St. Germain jedan od njihovih “tajnih majstora” - tako su se, naime, nazivali besmrtnici cija su bogata okultna znanja bila na raspolaganju clanovima drustva. Inace, medu te licnosti ubrajani su Krist, Buda, Apolonije (iz Tijane), Francis Bacon i Christian Rosencreutz. Nakon sto su Nijemci napustili okupirani Pariz, tamo je navodno otputovala skupina teozofa na navodni susret s grofom! Legenda o zagonetnom grofu i dalje zivi. Tako se 1972. godine na francuskoj televiziji pojavio neki Parizanin, Richard Chanfrav, tvrdeci za sebe da je grof St. Germain. Koristeci prirucno kuhalo ovaj je covjek pred televizijskim kamerama uspio izvrsiti pretvorbu olova u zlato, kao sto je to navodno svojevremeno uspjevao legendarni grof St. Germain.